Prokoško jezero

Prokoško jezero nalazi se na preko 1600 metara nadmorske visine na planini Vranici. Pripada općini Fojnica, a stanovnici koji ga tokom ljeta nastanjuju uglavnom su iz sela Prokos ponad Fojnice. Put od Fojnice do Prokoškog je makadam u jako lošem stanju, a na pitanje mladom lokalcu zašto ne traže od općine da im poprave put, odgovara: Pa još to treba da nam urade, od čega bismo onda mi živjeli? Strani turisti se plaše voziti takvim putevima pa onda izmamljuju mlade Fojničane da ih hrabro odvuku i vrate do sigurnog asfalta.

Ljudi srednjih godina koji u svoje vikendice dolaze tokom ljetnih mjeseci tu vrijeme provode berući ljekovite biljke po livadama i šumi, čuvajući ovce i krave u ispaši ili, pak, kuhajući za turiste iz arapskih zemalja.

Zeljanica i sirnica po tepsiji koštaju 20 maraka, a burek 30. Džezva kafe je 5 maraka, a domaćica iznese i keksa ako je već prije otvorila kutiju. Ona kaže da je poštena i da je kod nje svakom pet maraka, i Arapu i našem, a da njena kafa vala vrijedi.

Domaćica govori samo jezik svog sela, ali njen išaret tapkanja po stomaku i upitnog klimanja glavom mladom Arapu jasno govori da joj treba reći je li gladan i hoće li ćiz, spinać ili mit. Te tri riječi zna i njoj dosta. Mladi nestrpljivi Arap razumije kad ga ona ruži što golim rukama fata za vrelu tepsiju, pa joj ponavlja: Halali, halali.

U ovom malom planinskom selu kojeg je turizam uhvatio na spavanju, dešavaju se glasovne promjene uvjetovane dužinom daske pa FOR RENT postaje efektno FORENT. Pošto nijedna komocija čovjeku ne prija kao ona u jeziku, tako komunikacija između pregovorača sa gladnim turistima u dvorištu i kuharicom u prizemlju kuće nije uslovljena natpisom na krivim parmacima: Pite ispod sača, nego se narudžbe uzvikuje glasno: Uključi rernu, za pola sata sirnica!

Ilegalni turistički vozač-vodič, romaneskni primjer rođenog poduzetnika, kaže nam da je sve dobro dok ima Arapa, da on radi samo s onima koji mu ne traže račun iz prodavnice i na kojima je dobar makar 50 maraka dnevno mimo onog što mu plaćaju; da su mu simpatični, al' mu žao njihovih žena. Najdraže mu ih je vidjet kad one puste sebi neku svoju arapsku pjesmu pa se raspjevaju u kombiju, ali mu nekad puca glava od tog pa im kaže da su upravo ušli na teritorij Srbije zbog čega se one ušute k'o bubice.

Autorica: Lejla Reko Šarčević, Prometej.ba