Ovim zabavnim i razigranim romanom, iznenađujućim u svojim maštovitim potezima, Ishiguro izdiže još mnogo važnih tema na površinu – on ismijava, kritizira glupost takozvanih „povlaštenih društvenih slojeva“, duhovne elite, ljudi „posvećenih ljepoti“, a ustvari posvećenih društvenom ugledu
Moralni je privid te epohe važniji od bilo kakve čovječnosti. U jednoj tako rigidnoj atmosferi sporazumno utaborenih društvenih licemjerja koja sebe ne dovode u pitanje javlja se najednom usamljeni glas mladoga liječnika iz Beča
Roman oslikava relativizirajuću situaciju amorala i svakovrsnih izdajstava, gdje svatko svakoga iskorištava i gdje ideologije i sukobljenosti izazvane ideološkim raspolućenostima, pokazuju svoje naličje i svoj grubi besmisao, gdje su i pobjednici poraženi, jer je poražena njihova ljudskost
Zbiljski susreti ta dva, simptomatično raskoljena, suštinski neprijateljska svijeta – građanske buržoazije i najnižih slojeva, svijeta koji jedan drugome nemaju što kazati i čiji su odnosi uslovljeni tek uzajamnim prezirom, mržnjom, događali su se upravo kroz život, pojavu ovog umjetnika
U pričama Karen Blixen – od kojih je Babettina gozba najpoznatija – radost i milosrđe otkrivaju se u požrtvovnosti, daru i ljepoti. "Radost je i velika utjeha razveseliti druge, vidjeti ih kako uživaju", jedna je od rečenica inspiriranih njezinim djelom
Autor demonstrira kako humanistička misao nužno izranja iz tla hrabrosti pojedinca da se opire kolektivističkim oblicima laži i suprotstavi im razum, žudnju za znanjem i istinom, snagu osobne etičnosti
I ove proze pokazuju Cortázara kao pisca i pjesnika slobodara, sanjara, lutalica, onih čiji duh ne trpi zgotovljene okvire, ali niti laž i nepravde, koji na bijedu i tragiku života nisu ravnodušni, pored kojih ne prolaze sliježući ramenima, u bezdušnom, ravnodušnom okretanju glave „ka svojim poslovima“
Ovaj roman do široke publike i ogromne čitanosti je ponajprije dospio zbog tečne nezahtjevnosti, pitkosti svoga jezika, koji u cilj kao da si i nije zadao dosezati naročite literarne standarde. Povijest ovoga romana je povijest „bezimenih“ gubitnika
Sunajko naglašava razliku između samotnjaka i usamljenoga – prvi u samoći nalazi sreću, a drugi nesreću. Ključ Rousseauove samotnosti, što ga je i u njegovo doba činila iznimkom, je u osjećanju nezavisnosti
Blecherovo djelo neprekidno je nošeno preispitivanjem težine, „zbiljnosti“ ljudske stvarnosti, ali lebdi u eteru oslobođenosti od želje za tugovanjem za apriornim gubitkom onoga što je drugima dano samom činjenicom postojanja
On nije bio samo pjesnik, esejist ili mislilac, već i egzemplar nečega čemu bi ljudsko biće trebalo težiti – netko tko je, uz neprestanu zagledanost u vlastite slabosti, činio sve kako bi priječio konačnim i zgotovljenim istinama da od njega učine još jednu svoju žrtvu
Nadja u romanu nije toliko osoba, koliko stanje uma, ili stanje određene „proširene svijesti“ – svijesti koja predstavlja izvjesnu, u određenom smislu radikalnu, pa i paradoksalnu i podrivačku vrst oslobođenosti od konvencionalnih viđenja i doživljaja
„Istaknuti pravo na nijansu“ pretpostavlja za njega jednu od ključnih paradigmi djelovanja, koje se ne smije odreći unatoč već i unaprijed znanoj činjenici da će protiv sebe okrenuti „dogmatske umove svih usmjerenja“
Učitavam...