Freudov kauč. Wikimedia Commons

U maju 2005. godine tražila sam materijal za diplomski rad koji se bavio frojdovskom psihoanalizom i s tom nakanom čeprkala sam po arhivima ne bih li pronašla neke njene tragove i na našim prostorima. Znalci su me odvraćali od toga zbog poznate činjenice da ozbiljnijeg bavljenja psihoanalizom kod nas nikad nije bilo, no ja sam ipak pronašla nešto za što u prvi mah nisam povjerovala da je stvarno.

Niko mi nije znao reći ništa o rukopisu koji sam otkrila niti kako je dospio tu, a njegov značaj za povijest psihoanalize − ako se povjeruje u njegovu autentičnost − bio bi neprocjenjiv. Na sljedećim ću stranicama predstaviti sopstveni prevod rukopisa i unaprijed se izvinjavam zbog njegove nezgrapnosti uslijed mog nedovoljnog poznavanja njemačkog jezika.

Sarajevo, novembar 2005., E. Ž.

6. SLUČAJ

Sefardkinja ili fragment slučaja religijske neuroze


UVOD

Nekad sam zavidio autorima koji su u stanju dati preciznu i koherentnu sliku povijesti bolesti. Meni to nije uspijevalo i mislio sam da je to zbog bilježenja post festum jer nisam u stanju praviti bilješke dok traje analiza kako ne bih omeo pacijenta, a i samom mi se teško koncentrirati na pacijentov govor. Bio sam svjestan da je svaki moj naknadno zabilježen slučaj podložan konstrukcijama, što zbog vremena koje je prošlo, što zbog utjecaja nesvjesnog. Ali danas ipak mislim da je slika koju o slučaju mogu dati, i pored spomenutih manjkavosti, vjerodostojnija, ili barem jednako vjerodostojna kao semantički koherentne analize mojih kolega. S prirodom ljudskog sjećanja ne ide koherentnost i sjećanje je podložno iskrivljenjima. Naročito je tu bitna kronologija potisnutih događaja, koja nikad nije onakva kakvom je pacijent prvi put iskaže, jer je vremensko premještanje događaja vezanih za traumu jedan od simptoma. Ipak, slučaj koji imam namjeru predstaviti na sljedećim stranicama jedan je od onih zbog čijeg sam sadržaja pretrpio najveće nesporazume sa samim sobom.

Još na početku analize prepoznao sam veoma jak i meni nesvojstven kontratransfer, te sam prekinuo analizu pacijenta da bih se podvrgao samoanalizi. Povukao sam se u ljetovalište na jugu Italije, a po povratku u Beč (moje odsustvo je trajalo deset dana) bezuspješno sam pokušao stupiti u kontakt s pacijentom. Činilo mi se neetičkim poduhvatiti se koje druge analize dok ne završim ovu, ali pod pritiskom vremena i odgovornosti prema drugim pacijentima to sam na kraju učinio, s nadom da će se pacijent možda pojaviti. To se, međutim, ni do danas nije desilo. Iako sam u proteklom periodu cijeli događaj polako zaboravljao, odlučio sam zapisati ono što od njega još imam u sjećanju više kao opomenu mojim sljedbenicima i kolegama nego kao materijal od kliničkog značaja...

Wien, septembar 1913.

OSVRT NA OKOLINU I ANAMNEZU BOLESTI

Pacijentkinja o kojoj je riječ je dvadesettrogodišnja Sefardkinja iz Sarajeva koju ću s namjerom očuvanja anonimnosti u nastavku zvati jednostavno Sefardkinja. Na liječenje su je doveli zbog sumanutih misli i izljeva bijesa koji su znali preći u fizičke napade i predstavljali su opasnost za okolinu.

Došla je u pratnji oca, imućnog sarajevskog Sefarda, s kojim sam na prvom sastanku imao problema jer je htio prisustvovati terapiji. Bilo mu je nedopustivo da ostavi kćerku samu sa mnom i upitao sam se kako ju je uopće i doveo. Rekao je da me preporučio psihijatar iz Sarajeva, Frantz Hoffmann − ako sam dobro zapamtio, Bečlija koji radi u sarajevskoj mentalnoj bolnici, koji mu je rekao da sam jevrej. Činjenica da sam jevrej bila je dovoljna da mi da kredibilitet u njegovim očima, a zbog dobrobiti pacijentkinje odolio sam iskušenju da ga upoznam sa svojim ateizmom i stavom koji psihoanaliza ima prema religijskoj bajci. Već sam otprije znao da su Sefardi, dospjevši na Balkan nakon progona iz Španije u 17. stoljeću, izgradili strogo izoliranu zajednicu, koja je nastavila održavati sopstvenu tradiciju, a to je mogla samo izgradnjom superiornog stava prema ostalima, koji je ovaj žilavi narod imao još u doba Grka. Znao sam da Sefardi nisu ortodoksni kao Aškenazi, ali jevrejski mentalitet je uvijek isti. Na kraju sam uspio nagovoriti oca da nas ostavi same pod uslovom da čeka ispred ordinacije i uđe ako pomisli da analiza traje predugo.

Iz tog razloga sam Sefardkinju još na prvom sastanku zamolio da mi pruži što iscrpniji opis zajednice u kojoj živi, ispravno pretpostavivši da to mora imati veze s njenim ličnim kompleksom. Inače, često započinjem analizu nekim prividno indiferentnim sadržajem čija je građa nerijetko upotrebljiva za analizu. Djevojka je bila visoka, krhke građe i svijetle puti, plavokosa i fizionomijom suprotna jevrejskom tipu. Govorila je ispravno njemački sa španjolskim izgovorom i nešto sporije, ali mi nije bio problem da je razumijem iako sam bio svjestan teškoća koje to stavlja pred analizu. Prema sopstvenoj zajednici odnosila se s prezirom i dala mi je do znanja da se osjeća drugačijom i superiornom u odnosu na njih koji žive strogo u skladu s vjerskim propisima na površini, a sitničavi su, licemjeri i zelenaši iznutra. Izražavala se strastveno i nemirno, gledala me pravo u oči i tražila da se složim s njom i pokažem razumijevanje. Iznenadio sam se zbog slobodoumlja koje je ta Sefardkinja ispoljila, a odgovorila mi je da je prijateljevala sa strankinjama, Engleskinjama koje su vodile ženski internat u Sarajevu. Majka, tradicionalna jevrejka sklona kući i porodici, protivila se tim poznanstvima i nije nikad imala razumijevanja za njene interese i sklonosti. Prema majci, kao i prema sestrama, bila je indiferentna, dok je za oca imala više razumijevanja.

Priča joj je obilovala kontradikcijama pa će poslije reći kako s majkom ima dubok emotivni odnos i kako je ponosna na korijene i tradiciju iz koje potječe. Čak se neko vrijeme, na podstrek jednog stranca, bavila prikupljanjem sefardskih romansi, koje bi objavila da joj bolest nije osujetila okončanje zadatka.

Cijelim tokom analize pokazivala je živ duh i interes, i tražila da je izvještavam o toku terapije i tumačim joj značenje psihoanalitičkih termina. Lako mi je poklonila povjerenje i transfer se uspostavio još na samom početku. Gledala je u mene s mješavinom divljenja, ljubavi i drskosti i iako sam na početku mislio da me stavila na mjesto oca, kasnije ću shvatiti da sam bio na mjestu mnogo utjecajnije osobe.

Od djetinjstva je bila osjetljivog zdravlja i često je pobolijevala. Patila je od kronične dispneje, koja ju je u djetinjstvu toliko inhibirala da nije mogla učestvovati u dječjim igrama, i već joj se tada počeo javljati osjećaj posebnosti. Svojom je bolešću bila toliko ovladala da je satima unaprijed jasno mogla predvidjeti kada će do napada doći, čak ga je i sama mogla uzrokovati kad bi se osjetila bespomoćno, ili kad bi je uzrujalo nešto u okolini. Tako joj je bolest postala način na koji je manipulirala okolinom. O metodama liječenja kojima je u djetinjstvu bila podvrgnuta, nije htjela govoriti i samo je spomenula kako joj je hrpa neznalica nad posteljom bajala vjerske formule, od čega joj je samo bivalo gore. Tek poslije su joj roditelji pozvali doktora, koji joj je savjetovao da promijeni klimu i ode na more. Zbog toga je nekoliko puta bila u Italiji, što će se pokazati značajnim za analizu.

Napadi dispneje prestali su s ulaskom u pubertet, a skoro odmah su ih smijenile ekstremne promjene raspoloženja, prisilna neuroza i halucinacije. Sefardkinja je patila od čestih migrena i tussis nervosae, izbjegavala je socijalne kontakte te imala taedium vitae. Njeni simptomi mogli bi se svrstati pod klasičnu petite hystérie, da nije bilo epizoda prisilne neuroze i sumanutih misli. Sadržaja sumanutih misli nikad se nije sjećala, a toliko bi je iscrpile da bi se onesvijestila. Od roditelja bi saznala stvari koje je govorila, a iz razgovora s njenim ocem saznao sam da su one presudile da je dovede meni. Bile su religijskog sadržaja i, njegovim riječima, pretvarala se u pravu Lilit. Vrijeme nakon toga obilježila bi anksioznost, koje bi se riješila samo prisilnom radnjom − čitanjem Tore, i to gledajući svoj odraz u ogledalu. Sjela bi ispred ogledala, ispravila leđa, desnu nogu izbacila naprijed, a lijevu s malo podvijenim stopalom povukla unazad. Toru bi držala desnom rukom malo iznad boka, ali okrenutu naopako i prema ogledalu, da bi mogla čitati iz odraza. Sve to vrijeme bi joj majka ili neka od sestara morale češljati kosu. Tek nakon te radnje anksioznost bi popustila, a ona se osjetila spremnom za dalji život.

U njenim simptomima prepoznao sam tragove i histerije i prisilne neuroze i dementiae paranoides, i neću se ustezati da ih sve svrstam pod zajednički naziv 'religijski kompleks', čiju ću genezu pokazati analizom Sefardkinjinog sna i prisilne radnje. Histerija je uvijek u vezi s psihičkom traumom, konfliktom afekata i poremećajem seksualnosti, a prisilna neuroza sa sadističko-mazohističkom infantilnom seksualnom komponentom koja je bila prisutna kod djevojke, što ću pokazati u analizi sna, kao i blagi oblik paranoje, koji također stoji u vezi s njenim psihoseksualnim razvojem i homoseksualnošću kojoj je naginjala.

ANALIZA SNA, RAZJAŠNJENJE PRISILNE RADNJE

Već na četvrtom sastanku Sefardkinja je došla sa zapisom sna. Na nekom od prijašnjih sastanaka upoznao sam je sa vrijednošću koju snovi imaju za psihoanalizu i rekao joj da obrati pažnju i zapiše ih po buđenju. Rekla je da ima dojam da je san sanjala i prije, iako joj se po sadržaju to učinilo nemogućim. San koji se periodično ponavlja već je samom svojom prirodom dovoljan da izazove moju radoznalost, a naročito ako se ponovio nakon tretmana jer treba razmotriti način na koji se on uklapa u dotadašnju analizu. Navodim njen zapis:

Prolazim ulicama Beča, od moje sobe do Vaše ordinacije. Sve je drugačije, ali ja sigurno znam da je to Beč, i taj je Beč više Beč nego što je to pravi Beč. Susrećem ljude i oni me pozdravljaju na nekom jeziku koji ne razumijem, i ja im se samo smješkam jer ne znam kako da odgovorim. To je neki nepoznat jezik, nije njemački ali je sigurno neki postojeći jezik. Dođem kod Vas u ordinaciju i znam da je ordinacija iako ne izgleda tako. Soba je sunčana i čujem zvukove kroz prozor kao da je ispod trg. Vi ne obraćate pažnju na mene i zauzeti ste nekim stvorenjem. Sjedite glave okrenute prema njemu i gladite si bradu desnom rukom. Ne znam šta je to stvorenje, nisko je i nakazno, ne znam da li je muško ili žensko, ali ono Vas služi. Smijete se i oboje pogledavate na mene saučesnički pa želim da odem. Mrzim to biće, ali onda odjednom Vi uzmete lulu i počnete svirati na nju i dajete je meni da i ja sviram. Ne pušim i ne želim, ali Vi i ono biće tjerate me da uzmem. Tad se popnem na stolicu i proderem se i Vi se prestanete smijati, a biće dođe i pokloni mi se. Najednom mi je krivo što sam bila zla prema njemu i želim da mu kažem nešto lijepo, ali ne znam jezik. I vi i biće pričate na tom nepoznatom jeziku. Zato uzmem lulu i samo zasviram, a vas dvoje mi zaplješćete.

Najprije sam je upitao zašto misli da je nemoguće da je san sanjala prije, a ona se nasmijala i rekla da je to više nego jasno. Prije me nije poznavala, a nije ni bila u Beču. Primijetio sam kako je rekla da Beč nije bio kao Beč, a da je bio više Beč nego pravi Beč, pa je to mogao biti Beč onakav kakvim ga je zamišljala prije nego što je došla. Odgovorila je da nikada nije ni zamišljala Beč niti je imala želju da ga posjeti. Pomislio sam da nepoznati jezik može biti engleski ili turski. Ne, sigurno nije niti jedan od njih, pobunila se. Engleski gotovo savršeno govori, a turski bi prepoznala prema riječima koje postoje u njenom maternjem jeziku. Zamolio sam je da mi opiše ljude s ulice, a ona je rekla da su se smiješili i bili prijateljski. To svakako nisu bili Bečlije, jer su ovi bili mnogo prijazniji i življi. Dosta su gestikulirali i gledali je više nego što je ovdje gledaju. Zaključio sam da se može raditi o nekim južnjacima temperamentnijeg mentaliteta. Možda Španjolcima? Tad je uzviknula da zna ko su: bili su to Talijani! Crnomanjasti i niski, užurbani i strastveno su gestikulirali. A jezik koji su govorili nije bio talijanski, ali je bio više talijanski od talijanskog, jer ga je tako zamišljala prije nego što je posjetila Italiju. Zamolio sam je da mi priča o putovanju u Italiju. Otputovala je na savjet liječnika, prvi put s petnaest godina. U ljetovalištu u kojem je bila bio je mladić koji joj je izrazio ljubav. Dolazio joj je pod prozor i pjevao. To joj je smetalo jer joj se nije sviđao i s gađenjem ga je odbila. Uzvratio joj je jednom prilikom kad ju je sreo u šetnji. Upitao sam na koji način, a ona je rekla da joj je pokazao... Što sam obzirnije mogao upitao sam je da li je uvreda aludirala na nešto oralno, a onda joj rekao da to poveže sa snom. Odmah se sjetila lule. Čitala je o simbolici koju ima i oduševljeno je uzviknula, a onda spustila glavu postiđeno. Pohvalio sam je i bodrio da nastavi. Otad ga više nisam vidjela, rekla je ne skrivajući žaljenje. Nije to moglo biti tamo, nastavila je. Tamo je bila tišina i ispod mog prozora nije bio trg. Zamolio sam je da mi opiše stvorenje iz sna. Nije znala na šta liči, ali je bilo čudno. Nije bilo ni muško ni žensko. Prvo je pomislila da je muško, neki patuljak, a onda ju je kosa podsjetila da je žensko. Sjetila se da je takvu kosu imala njena prijateljica iz djetinjstva, Laura. Laura ju je nervirala jer je turala nos posvuda, a jednom ju je zavezala za drvo i ostavila. Poslije joj je bilo žao. Ali Laura i njene sestre bile su izopačene. Teškom mukom sam iz nje izvukao detalje o izopačenosti, ali kad je odbrana bila probijena, nisam je mogao zaustaviti: radilo se o seksualnim igricama kojim su se djevojčice zabavljale. Zavukle bi se negdje, a onda se dirale. Ona nije htjela, ali joj je godilo i prepuštala se. U svemu tome je bila pasivna i sve je trajalo dok ih nisu otkrili.

Ovo je izvanredan primjer dječje seksualnosti i Sefardkinju je odlikovala sadističko- mazohistička infantilna seksualna komponenta, koja i predstavlja infantilnu predispoziciju za prisilnu neurozu. No, i dalje mi je bilo nejasno na kakvo je mjesto mene stavila u snu i zašto je stvorenje iz sna bilo u odnosu sa mnom. Jasno je bilo da je nejasna priroda njegovog spola preslika Sefardkinjine biseksualnosti i njene nejasne spolne uloge.

Na sljedećem sastanku zamolio sam je da asocira na saučesnički odnos mene i stvorenja. Rekla je da se osjetila povrijeđenom kad je vidjela mene kako pričam sa njom. Tad je za biće upotrijebila ženski rod. Pitao sam jesmo li pričali kao zaljubljeni par. Rekla je da jesmo. I tad se sjetila još jedne svoje prijateljice koja ju je prevarila. Ispričala je o Englezu na čiji podsticaj je prikupljala sefardske romanse. Nije joj se sviđao i njegovo udvaranje joj se gadilo [1], iako je voljela pričati s njim. Upoznala ga je s prijateljicom i jednom ih je vidjela zajedno. Ljubili su se. Pitao sam je li željela biti na njenom mjestu i obratio joj pažnju na omašku. Nasmijala se i kategorično ustvrdila da nije, te je pravdala grešku lošim njemačkim. On joj se nikad nije sviđao. Posvađala se tad s tom prijateljicom, a poslije je saznala da ju je Englez iskoristio i otišao u Englesku. Skandal nije imao pandana u njihovoj zajednici. Tad joj je bilo žao, i bilo joj je krivo zbog svega što se desilo, i osjetila je grižnju savjesti jer je prema prijateljici postupila bezobzirno. Isto je osjetila prema biću kad joj se poklonilo. Nedugo nakon tog događaja doživjela je prvi napad sumanutih misli.

Identificirao sam konflikt spolne uloge. Lula u snu bila je više nego jasan simbol penisa koji se djevojci nudio i koji je ona s prezirom odbijala. Poraz njene suparnice označio je njenu pobjedu i sigurnost. Nakon što uzme lulu i zasvira, biće i ja joj zaplješćemo. Pričali smo u ulozi žene u njenoj sredini. Bila je nezadovoljna svojom ulogom. Rekla je da je njena majka ropkinja, kao i većina žena u Bosni. Ona ne može tako živjeti. Ne može biti potčinjena muškarcu. Shvatila je da bi u zajednici bila prihvaćena jedino ako se pokori i zasvira na lulu.

U knjizi Tumačenje snova istaknuo sam kako se bitni, sa intenzivnim interesovanjem istaknuti elementi moraju tretirati kao manje vrijedni, a na njihovo mjesto mogu doći drugi elementi, o čijoj maloj vrijednosti u mislima sna ne može biti ni pitanja. U snu djeluju procesi kondenzacije i premještanja, a analiza ovog sna potvrdila je i jedno i drugo. San je svojom, na prvi pogled besmislenom i smiješnom manifestnom sadržinom, otkrio žarište Sefardkinjinog spolnog kompleksa i konflikt njene uloge, ali sve je to još bilo daleko od sadržaja sumanute misli. Svi momenti koje sam otkrio o Sefardkinji samo su potvrdili predispoziciju za nastanak prisilne neuroze. Kao što sam već rekao, infantilna seksualno mazohistična komponenta prati razvoj prisilne neuroze, koji je kod djevojke bio potpomognut njenom histerijom i traumom koju je doživjela kad je vidjela Engleza i prijateljicu u prisnom odnosu. Kažnjavanje, ili njegova mazohistična komponenta u djetinjstvu se manifestirala napadima gušenja, a nakon što su prestali, psihokonstitucija je ostala otvorena za razvoj histerija, koja se kod djevojke, pored svih ostalih simptoma, manifestirala prisilnom neurozom i sumanutim mislima. U psihoanalitičkoj tehnici važi pravilo da će se jedna unutrašnja, još skrivena povezanost ispoljiti kroz dodirivanje – vremensku bliskost s kojom se javljaju asocijacije: baš kao što slog AB nastaje kad se slovo A napiše uz slovo B. Ono za što sam mislio da bi me moglo približiti tome bili su nepoznati jezik i mjesto na koje je mene stavila. I bio sam u pravu.

Sefardkinja je na moj ponovljeni upit o jeziku ponovila kako su nad njenom bolesničkom posteljom dok je bila sasvim mala ljudi bajali na nepoznatom jeziku, ispunjavajući je grozom i nelagodom. Nepoznati jezik je bio hebrejski, koji ona tad nije poznavala. Iako je poslije ovladala njime, njeno nesvjesno upamtilo je kako se osjećala. Taj je osjećaj prebacila u san, rekavši kako je osjećala nepripadanje. I ja sam u njenom snu govorio taj jezik. Na početku analize pomislio sam da me stavila na mjesto Engleza, a onda na mjesto oca ili nekog drugog muškarca u svom životu. To je bilo pogrešno, i rješenje se nadalo sasvim slučajno. Buka koja se čula kroz prozor, jezik kojim sam govorio, položaj u kojem sam sjedio upućivali su samo na jedno: tako joj je bilo bučno u Rimu. Posljednju godinu prije napada i traume, na povratku kući svratila je u Rim. Pitao sam je gdje je sve bila i rekla je da je, između ostalog, posjetila Mojsijevu statuu na grobu pape Julija II. Uzeo sam enciklopediju umjetnosti i pogledao − i tad mi je sinulo! Stavila me u isti položaj. Stavila me na mjesto Mojsija! Prisilna neuroza također je ponavljala scenu, s tim što je Mojsije bila ona. Češljanje je bilo ženski ekvivalent moje brade u snu − Mojsijeve brade. Moja lula je u snu imala značenje i penisa i tablica sa svetim tekstom. U svojoj je neurozi pokoravanje muškom spolovilu i slijeđenje Božjeg zakona stavila na isto mjesto. Ali ona nije željela biti pokorna žena, već muškarac koji ima veću slobodu. Ali i muškarci ropski slijede druge moćnije muškarce, a ona nije željela ropski slijediti ničiji zakon, pa ni Mojsijev. Zato je postala Mojsije. Zbog autoriteta i značaja koji sam imao za nju, u njenom sam snu bio Mojsije...

Uslijed snažnog kontratransfera, prekinuo sam analizu.

DODATAK

Nakon što sam prekinuo Sefardkinjinu analizu, otputovao sam u Italiju i svratio u Rim. Cilj mog putovanja bila je upravo mramorna Mikelanđelova statua Mojsija, smještena u crkvi San Pietro in Vincoli, izgrađena u periodu 1512-1516. godine, a osmišljena kao jedna od pet statua za ukrašavanje grobnice pape Julija II. Statua prikazuje jevrejskog zakonodavca u sjedećem stavu, trupa okrenutog naprijed, glavu s moćnom bradom i pogledom okrenutim lijevo, dok drži tablice sa svetim zapovijedima, sa desnom nogom na zemlji isturenom naprijed, a lijeva prstima dotiču zemlju, povučena unazad. Radi se o biblijskom momentu, kada je Mojsije nakon 40 dana i 40 noći sišao sa Sinaja, na kojem je primio od Boga tablice zakona i o trenutku u kojem je spazio da su jevreji napravili zlatno tele kojem su klicali i oko kojeg su obigravali. Na tu scenu upravljen je njegov pogled.

Ni jedno djelo likovne umjetnosti nije na mene ostavilo snažniji dojam i proizvelo više konflikata različite afektivne obojenosti. Umjetnički kritičar Max Sauerlandt izjavio je kako ni o jednom umjetničkom djelu u svijetu nije doneseno toliko protivrječnih sudova kao o ovom Mojsiju s glavom pana. Zainteresiran tim navodom, analizirao sam literaturu o statui i pronašao da se analitičari ne mogu složiti ni oko opisa. Tode tvrdi za Mojsijevo lice da je mješavina gnjeva, bola i prezira: gnjev u prijeteći stisnutim obrvama, bol u pogledu, prezir u isturenoj donjoj usni i nadole povijenim uglovima usana, i da je majstor prikazao momenat prije nego što će Mojsije, razljućen ponašanjem jevreja, silovito ustati i razbiti tablice. Statua prikazuje momenat posljednjeg oklijevanja, mir pred buru i u sljedećem momentu on će skočiti, lijeva mu se noga već odvojila od zemlje, razbiće tablice o zemlju i izliće svoj gnjev na otpadnike. Justi i Knapp se ne slažu.

Mada sam tada u Rimu u pamćenju imao samo tragove ovih suprotstavljenih mišljenja i većinu sam pročitao tek kasnije, ipak sam uspio shvatiti o čemu se radi i zbog čega statua ima takvu moć. Greška svih historičara umjetnosti je bila u tome što nisu obraćali pažnju na detalje kao što je rekao Morelli, i što su polazili od biblijskog teksta. Detalj koji mi je prikovao pažnju bila je Mojsijeva desna ruka koja se igra s bradom te položaj njegovih prstiju.

Mikelanđelo je na papin grob postavio Mojsija koji premašuje onoga historijskog i radi se o tome da njegov Mojsije tablice nije ni razbio, već ga on zaustavlja na putu ostvarenja. Nije to biblijski Mojsije koji je prema svjedočenjima bio nagao, plahovit i podložan strastima i koji u jednom napadu gnjeva ubija Egipćanima koji je zlostavljao Izraelićanina i zato pobjegao u pustinju, a nije niti onaj koji u sličnom afektu razbija tablice koje je Gospod ispisao. Njegov je Mojsije karakter nesavladive energije, onaj koji ukroćuje svijet i suprotstavlja mu se. Mikelanđelo je u njega unio nešto nadljudsko, a silna tjelesna masa i muskulatura samo su fizičko sredstvo za prikazivanje krajnjeg psihičkog napora koji je dostupan jednom čovjeku za savlađivanje sopstvene strasti u korist misije kojoj se posvetio. Unio je u njega nešto od sopstvenih unutrašnjih doživljaja koje je u njemu izazivala ličnost Julija i neke crte Savonaroline borbenosti.

U prilog mojoj tezi, a u čiju istinitost dok ovo pišem još više vjerujem, ide i činjenica da je statua naručena za grobnicu sa preostalih pet statua s kojim je trebala biti su u stanju vita contemplativa. Predstavljanje Mojsija kao vita activa narušilo bi željeni sklad i ne bi pristajalo uz grobnicu. Do sada sam skupio i pročitao skoro sve zapise koji su se bavili statuom i ubrzo imam namjeru objelodaniti svoju analizu. Ne znam da li bi se to desilo (i ako bi, sigurno ne ovako brzo) da nije bilo pacijentkinje koja me podstaknula na to.

Od tog vremena preispitao sam i na neki način izmijenio svoju teoriju o postanku religije koju sam izložio u knjizi Totem i tabu, što ne znači da u konačnici moja nova teorija neće biti kompatibilna i s njom. Potrebno je vrijeme da sazrije i da se konačno oblikuje mišljenje koje psihoanaliza ima o religiji. Analizom Sefardkinjinog transfera preispitao sam i sopstveni religijski kompleks i ličnost Mojsija koja se javila u kontratransferu. Iz svega toga proizašla je i ideja da jednom u životu pokušam razumjeti genezu monoteističke religije. Ne znam kada ću posjedovati dovoljno znanja i analitičkog uvida da namjeru i provedem, ali bez nje svoje djelo neću smatrati ni približno potpunim. U njoj ću pokušati odbraniti tezu da je Mojsije bio Egipćanin i da judaizam, a time i ideja monoteizma, vodi porijeklo od Ihnatonove religije. Nadam se da ću uspjeti jednim dijelom pružiti znanstvene dokaze protiv religije i religijskog rituala koji je ništa drugo nego prisilna neuroza, i utrti put Logosu, jedinoj vjeri koju može imati zdrav pojedinac, kao vjeri budućnosti.

Napomena:

U ovom sam krajnje nepotpunom Freudovom slučaju iz 1913. godine (čini mi se mnogo analitički siromašnijim i slabijim i od 'Dore', iako je i taj slučaj nazvao fragmentom slučaja) mogla zaista primijetiti klicu za tekstove koje je napisao kasnije i koji će označiti njegovo shvatanje religije i stav psihoanalize prema njoj. Kao što je i sam rekao, tu je predstavio letimično analizu Mikelanđelovog Mojsija, koju će objaviti naredne godine. Tu su sadržane i misaone smjernice za Die Zukunft einer Illusion (1927) i Der Mann Moses und die monoteistische Religion (1939), koje je posljednje djelo koje je napisao iako su dijelovi objavljivani ranije u psihonalitičkom časopisu Imago.

Dodata primjedba:

Na ovaj bih način rekla i da mi profesori nisu dopustili da ovaj slučaj navedem kao znanstvenu referencu pri izradi diplomskog rada. Kopiju sam poslala u institut Sigmund Freud u Frankfurtu i na odgovor o autentičnosti rukopisa još čekam.

E. Ž., Sarajevo, juni 2006

[1] Sefardkinja je umjesto leidenswert (bijedno, vrijedno žaljenja), upotrijebila liebenswert (drago, vrijedno ljubavi)