Zidna freska na Sveučilištu u Coimbri (Portugal). Foto: Prometej.ba

Obilježavamo Svjetski dan filozofije svakog trećeg četvrtka u novembru – ove godine je to 20. novembar. Stoga, iskoristimo ovu priliku da se prisjetimo šta je to filozofija u svojoj najosnovnijoj formi.

Alain Badiou započinje svoj Pravi život provokativnom tvrdnjom da je, od Sokrata pa naovamo, funkcija filozofije da kvari omladinu, da ih izmjesti iz dominantnog ideološko-političkog poretka. Takvo “kvarenje” je danas posebno potrebno, na našem liberalno-permisivnom Zapadu gdje većina ljudi nije čak ni svjesna načina na koji ih establišment kontroliše upravo onda kada im se čini da su slobodni – najopasnija ne-sloboda je ona koju doživljavamo kao slobodu, ili, kako je Goethe rekao prije dva stoljeća: “Niko nije beznadežnije porobljen od onih koji pogrešno smatraju da su slobodni”. Je li libertarijanac koji radi na uništavanju guste društvene mreže običaja u kojima jedino može napredovati doista slobodan?

Sokratsku revoluciju karakterišu dvije stvari. Prvo, ona je reakcija na opću krizu grčkog društvenog života koja je, za Sokrata, oličena u velikoj popularnosti sofista, izvođača praznih retoričkih trikova koji su predstavljali raspad tradicije polisa. Drugo, ono što Sokrat suprotstavlja ovom raspadu nije jednostavan povratak slavnoj prošlosti nego radikalno samopropitivanje. Sokratova osnovna procedura je beskrajno ponavljanje formule: „Šta tačno podrazumijevaš pod…?“ – pojmovima vrlina, istina, dobro, i sličnim osnovnim pojmovima? Danas, mi trebamo isto propitivanje: šta podrazumijevamo pod pojmovima jednakost, sloboda, ljudska prava, ljudi, solidarnost, emancipacija, i ostalim sličnim riječima koje koristimo da legitimiramo naše odluke? Razmišljanje znači da se, kad se suočavamo s ekološkom krizom, ne fokusiramo samo na spašavanje prirode, nego se također pitamo šta priroda znači danas. S razvojem vještačke inteligencije, nije dovoljno samo pitati mogu li mašine razmišljati. Trebamo se pitati i šta ljudsko razmišljanje doista znači. Ovdje trebamo pratiti Dekarta: kad je napisao da je bog mogao odlučiti da 1+1 nije 2, ovaj uvid nije regresija u opskurantizam nego početak moderne nauke koja uviđa slučajnost i naših najočiglednijih istina.

Dat ćemo jednostavan, ali ekstreman primjer toga šta razmišljanje znači. 12. juna 2025. godine, let Air India 171 s aerodroma Ahmedabad u Indiji za aerodrom London Gatwick se srušio samo 32 sekunde nakon polijetanja. Svih 12 članova posade kao i 229 od 230 putnika je poginulo. Na tlu, 19 osoba je poginulo, dok je 67 drugih teško povrijeđeno. Kako je avion dostigao svoju maksimalnu zabilježenu vazdušnu brzinu od 180 čvorova (330 km/h) 3 sekunde nakon polijetanja, oba prekidača za kontrolu goriva su sekvencijalno pomjerena iz položaja RUN (rad) na CUTOFF (isključenje). Oba motora su se odmah ugasila i prestala proizvoditi potisak. Istraga je dovela do prilično zastrašujućeg zaključka: uzrok katastrofe nije bio ljudski faktor (greška pilota) niti mehanički, nego isključivo digitalan. Zbog neke pogrešne komunikacije između različitih dijelova digitalne mašinerije, digitalni sistem koji reguliše avion je istovremeno informisan da je još uvijek na tlu i da je već u zraku. Suočen s kontradiktornim informacijama, digitalni sistem je „igrao na sigurno“ na isti način na koji bismo i mi kada bismo vidjeli kvar neke mašine – ne znajući šta se zaista dešava, odlučio je zaustaviti rad aviona.

Dakle, digitalni sistem nije mislio da je avion još uvijek na zemlji – nije znao gdje je, na zemlji ili u zraku, pa ga je deaktivirao. Spriječio je i pilote da intervenišu zato što je mislio da je jedan od njih možda slučajno pritisnuo dugme za kontrolu goriva. Ukratko, katastrofu su prouzrokovale vrlo oprezne mjere sprječavanja katastrofe. Šta digitalni sistem nije mogao učiniti jeste donijeti jednostavnu odluku koju bi mogao donijeti i loš pilot: vidiš da je avion u zraku, pa uključiš rad kontrole goriva.

Ovdje treba suprotstaviti sokratsko propitivanje konfučijanskom „ispravljanju imena“. Konfučijeva analiza nedostatka poveznice između stvari i njihovih imena utemeljuje potrebu da se ovaj nedostatak prevaziđe: „Ako jezik nije ispravan, onda ono što se govori nije ono što se misli; ako ono što se govori nije ono što se misli, onda ono što mora da se učini ostaje neučinjeno; ako ono ostane neučinjeno, moral i umjetnost će propadati; ako pravda zaluta, ljudi će se naći u bespomoćnoj konfuziji. Dakle, ne smije biti proizvoljnosti u onome što se govori.“ U jasnom kontrastu prema ovom stavu, sokratska tradicija je u potpunosti svjesna da misliti znači misliti jezikom protiv jezika i, na ovaj način, uništiti ideologiju utkanu u naš jezik.

Još i Demokrit, predsokratski atomista, pribjegao je divnom neologizmu den. Stari Grci su imali dvije riječi za ništa, meden i ouden, koji označavaju dvije vrste negacije: ouden je činjenična negacija – nešto što nije, ali je moglo biti. Meden, s druge strane, označava nešto što u principu ne može biti. Od meden dolazimo do den ne prostom negacijom negacije u meden, nego pomicanjem negacije, ili radije, dopunjavanjem negacije oduzimanjem. To će reći da dolazimo do den kada oduzmemo od meden ne cijeli negacijski prefiks, nego samo njegova prva dva slova: meden je med'hen, negacija hen (jedan): ne-jedan. Demokrit dolazi do den izostavljanjem me, time kreirajući potpuno vještačku riječ den. Dakle, den nije ništa (nothing) bez „ne“ – nije šta (thing), nego „othing“ – nešto, ali još uvijek u domeni ničega, kao ontološki živi mrtvac, avetinjsko ništa koje se pojavljuje kao nešto. Ili kako je Lakan rekao: „Ništa, možda? Ne – možda ništa, ali ne ništa“. Heinz Wisman je sažeto rekao: „Bivanje je privativno stanje ne-bivanja“, to jest, bivanje se javlja kao nestvar (othing), tako što se oduzima nešto od ničega.

Ovako se misli jezikom protiv jezika. Ključno je napomenuti kako, suprotno kasnijem Vitgenštajnovom pravcu ka običnom jeziku, ka jeziku kao dijelu životnog svijeta, materijalizam započinje kršenjem pravila običnog jezika, razmišljanjem protiv jezika. Danas, istinski anti-platonistički sofista je, naravno, Donald Trump. Na prvoj stranici Države, Platon sjajno prikazuje kako se trampovski populisti (koje u djelu predstavlja Polemarch) ophode prema protivnicima (koje predstavlja narator Sokrat):

„Polemarch mi reče: „Vidim, Sokrate, da ste ti i tvoj saputnik već na putu ka gradu“.

„Nisi daleko od istine“, rekoh ja.

„Ali vidiš li koliko nas je?“, uzvrati on.

„Naravno.“

„Da li ste vi jači od svih nas? Jer ako niste, morat ćete ostati tu gdje jeste.“

„Zar ne postoji mogućnost“, rekoh ja, „da vas možda ubijedimo da nas pustite?“

„Ali možete li nas ubijediti ako odbijemo da vas slušamo?“, upita on.

„Naravno da ne“, odgovori Glaukon.

„Onda nećemo slušati – u to možeš biti siguran“.

Stav da jednostavno nećete slušati svog protivnika (ukoliko ste jači od njega) je nešto s čime se često susrećemo u velikoj politici – pa čak i u filozofiji. Jedna od standardnih kritika Hegela je da ideja dijalektičkog napretka pretpostavlja poriv da se nastavi razmišljati, da bi se iznijela svaka posljedica određene misli ili stajališta: recimo, ako ste asketa, razmišljanje o tome će vas dovesti do shvaćanja da je asketizam egoističan stav – u potpunosti si fokusiran na sebe, očajnički pokušavajući izbrisati sve tragove zadovoljstva i radosti. Ali Hegel ovo zna: na samom početku njegove Logike, koja analizira logički poredak čistih kategorija razmišljanja bez ikakvih empirijskih pretpostavki, on ističe da je logika ipak utemeljena u (konačno slučajnom) činu volje, u voljnoj odluci da se misli. Asketski pojedinac može jednostavno reći: „U redu, ja doista jesam egoista, ali me nije briga. Odbijam da mislim da je to ono što moj asketizam implicira. Samo prihvatam da je ovo ono što ja jesam“.

Ovo odbijanje slušanja i/ili razmišljanja nije samo jedna velika praiskonska odluka. Kontinuirano se dešava u našim životima. Oni koji podržavaju Izrael jednostavno ignorišu sve očigledne argumente da se tamo dešava genocid, odbacujući ih kao antisemitske laži. Slično odbijanje se dešava i meni iznova i iznova: kada sam skoro iznio argumente vezane za našu ekološku krizu, odgovor koji sam dobio je bio varijacija „nećemo slušati – u to možeš biti siguran“. Kratko objašnjenje bilo je da je borba protiv globalnog zagrijavanja ustvari kampanja motivisana mračnim razlozima (uništavanje prosperitetnog Zapada). U ovom smjeru, Trump je, u svom govoru na Generalnoj skupštini UN-a 23. septembra 2025., rekao da su klimatske promjene „najveća prevara ikad počinjena na svijetu“. Ovaj stav je utemeljen u preciznoj ideji pravde artikulisanoj nekoliko stranica kasnije, koju iznosi Trasimah: „Proglašavam da pravda nije ništa drugo do interes jačeg“. Dalje, on objašnjava da „različiti oblici vlasti donose zakone – demokratske, aristokratske, tiranske – imajući u vidu svoje interese, a ovi zakoni, koje su sami napravili zbog svojih interesa, predstavljaju pravdu koju nameću svojim podanicima, a onoga ko ih prekrši kažnjavaju kao prekršioca zakona i nepravednog. U svim državama važi isti princip pravde, a to je interes vlasti; i pošto se vlast mora pretpostaviti moćnom, jedini razuman zaključak jeste da svuda postoji jedan princip pravde, a to je interes jačeg“.

Nije li ovo trampovska politika u svom najčišćem obliku? Nije li ovo pravda koju Trump donosi Bliskom istoku i Ukrajini? Trump nije sam tu. 3. jula 2025., ministar vanjskih poslova Kine, Wang Yi, rekao je visokom diplomati Europske unije da Peking ne može prihvatiti da Rusija izgubi svoj rat protiv Ukrajine jer bi to moglo dozvoliti SAD-u da usmjere svoju punu pažnju na Kinu. Dužnosnik upoznat s razgovorima je, proturječno javnom neutralnom stavu Pekinga prema konfliktu, rekao da Wangovi privatni komentari sugerišu da bi Peking mogao preferirati dugotrajan rat u Ukrajini koji bi spriječio SAD da se usredotoče na svoje rivalstvo s Kinom. Iluzije o Kini – ideja da, uprkos svim njenim problematičnim značajkama, želi mir i svjetsku saradnju, i da čak prati neku ideju pravde – bespovratno su srušene: Kina je sada jasno pokazala da želi vidjeti nastavak već dugog, devastirajućeg rata koji uništava cijelu jednu zemlju, zato što bi mir možda povrijedio njene ekonomske interese. Takvo brutalno rasuđivanje pokazano u javnosti je nešto što bi se očekivalo od Trumpa.

Zaključak koji se može izvesti iz ovoga jeste da danas trebamo filozofiju više nego ikada – trebamo je da bismo opstali kao ljudi. Koliko god naivno zvučalo, ne možemo opstati bez neke ideje o pravdi koja prevazilazi pragmatična razmatranja opstanka. I potrebno je da razmislimo šta pravda može značiti danas.

Slavoj Žižek, Prometej.ba

Autor nam je ustupio tekst za prevesti s engleskog. Prevela: Dženana Kabulović