Bosna i Hercegovina, relativna, apsolutna ili dominantna nacionalna većina po općinama, prema Popisu stanovništva 2013. Izvor: statistika.ba

Kada bi postojalo takmičenje u predviđanju ko će u općinama i gradovima u jednom dijelu Bosne i Hercegovine biti izabran za (grado)načelnika, čak i površni poznavatelji stanja i odnosa za neke općine bi jednostavno mogli prognozirati pobjednika, s ogromnom vjerovatnoćom uspjeha. To se prije svega odnosi na lokalne jedinice u kojima više od jednog (tj. bar dva) konstitutivna naroda imaju značajniju ulogu, ali u kojima je jasno ko čini relativnu ili apsolutnu većinu.

Za načelnike općina i gradova kao što su Kiseljak, Busovača, Vitez, Gornji Vakuf-Uskoplje, Stolac, Mostar (s tim da u Mostaru gradonačelnika bira Gradsko vijeće naknadno, s već sada izvjesnim pobjednikom) izabrani su kandidati koji su samim pogledom na kandidatske liste prošlog ljeta smatrani favoritima za pobjedu. To nema – ili bar nema u odlučujućoj mjeri – veze s kvalitetom njihova programa, ličnosti ili dosadašnjeg rada, već prije svega sa statistikom. Naime, u svakoj od spomenutih lokalnih jedinica dominantni narodi su Hrvati i Bošnjaci, s tim da jedni ili drugi čine natpolovičnu većinu. U Kiseljaku, Vitezu, Stocu i Mostaru većinu stanovništva čine Hrvati i bilo je sasvim očekivano da će stranke s hrvatskim predznakom i njihovi kandidati dobiti izbore. U Busovači i Gornjem Vakufu-Uskoplju, na primjer, većinu stanovništva čine Bošnjaci i bilo je sasvim očekivano da će stranke koje nastupaju s bošnjačke pozicije dobiti izbore.


Nacionalizam – temeljna ideologija dejtonske Bosne i Hercegovine

Za Envera Kazaza, profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, takva praksa ne čudi i ona ima svoje jasne razloge. U razgovoru za Prometej, Kazaz je potcrtao da je „nacionalizam temeljna ideologija dejtonske Bosne i Hercegovine. To se najbolje očituje u društvenim praksama koje obuhvataju tvorbe kolektivnih i kulturnih identiteta, gdje je nacionalizam vratio sve tri ovdašnje nacije u predmoderno doba.“ Zbog toga smatra da, u ovakvim uvjetima, ideološka pluralizacija nije moguća.

Kazaz svoje općenite uvide aplicira i na konkretan slučaj koji istražujemo, pitanje izbora u općinama središnjeg dijela Bosne i dijela Hercegovine. „U nacionalno miješanim sredinama, koje su uistinu rijetke i vezane za one prostore gdje je Dejtonski mirovni ugovor morao graditi prostore u kojima nema brojčano dominantne nacije, izbori nisu ništa drugo do ispoljavanje straha od dominacije onih drugih i, naravno, paranoje kao temeljnog nacionalnog osjećaja. To, u stvari, i nisu izbori, nego popisi nacija na kojima birači pokazuju odanost nacionalističkim partijama“, Kazazov je stav.

Njegov stav može se ilustrirati brojnim primjerima. Navedimo ovdje samo dva.

Kada je na lokalnim izborima 2020. Stjepan Dujo izabran za načelnika općine (danas grada) Novog Travnika, Bakir Izetbegović (SDA) i mediji bliski njemu plasirali su izjave o „izgubljenome“ Novom Travniku „jer su Bošnjaci bili podijeljeni“, prozivajući kandidate drugih stranaka da su svojom kandidaturom omogućili da Dujo pobijedi.

Kada se nakon lokalnih izbora 2024. činilo da će za načelnika općine Žepče, u kojoj većinu stanovništva čine Hrvati, biti izabran Suvad Hadžić, mediji bliski HDZ-u su, pozivajući se na izjave Dragana Čovića, plasirali naslove u kojima se govorilo da je „Žepče izgubljeno zbog raskola“. Nakon što su pristigli glasovi poštom i iz odsustva, za načelnika je ipak (re)izabran Mato Zovko, tijesnom većinom glasova, ali su – da citiramo neke novinare – „Hrvati izvukli pouku“.

Međutim, postoje neke općine u kojima se nije moglo s velikom sigurnošću predvidjeti pobjednika, iako su, nazovimo ih tako, „hrvatsko-bošnjačke“. Tu u prvom redu mislimo na Vareš i na Novi Travnik. U Žepču su stvari bile drukčije jer su postojala dva jaka „hrvatska kandidata“, dok su u Prozor-Rami sva tri kandidata bila iz hrvatskih stranaka.

Posjetili smo neke od ovih općina, razgovarali smo sa sagovornicima koji poznaju bosanskohercegovačku društvenu stvarnost i(li) stanje u zajednicama u kojima žive. Neki sagovornici ne gaje veliki optimizam, neki smatraju da postoje razlozi za vjerovati u napredak, nastojeći primjerom dati neke konstruktivne smjernice za budućnost.


Rezultati izbora u skladu s nacionalnom strukturom stanovništva

Busovača je općina u kojoj prema popisu stanovništva iz 2013. godine Hrvati čine blagu relativnu većinu stanovništva u odnosu na Bošnjake, s vrlo malim brojem ostalih. Međutim, zbog iseljavanja Hrvata – o čemu najbolje svjedoče egzaktni popisi koje svake godine obavlja Katolička crkva – Bošnjaci su u međuvremenu postali natpolovična većina u toj općini. Na lokalnim izborima 2024. u Općinsko vijeće su ušle četiri stranke: SDA, dva HDZ-a i SDP. Za načelničku poziciju natjecala su se samo dva kandidata: Asim Mekić iz SDA i Ivana Smoljo iz HDZ-a BiH. Očekivano, pobijedio je Mekić sa 56.89% glasova. Skoro isti procenat Mekić je osvojio 2020, pobijedivši kandidata HDZ-a Stipu Krištu s osvojenih 56.99% glasova.

Ivica Tomičić, građanin Busovače i ekološki aktivist, u razgovoru s nama kaže da nije do sada bio politički aktivan. No, ljudima u Lašvanskoj dolini je poznato koliko je svojim radom doprinio spajanju mnogih ljudi koje je nacionalizam bio razdvojio. Tomičić je jasan u tezi da se ovi i svaki drugi lokalni izbori u Busovači tretiraju kao nacionalno prebrojavanje. „Čak sam prisustvovao nekim skupovima tokom kampanje i uvjerio se u to“, priča Tomičić. „Ni na jednom skupu nisam osjetio da se netko obraća nekom drugom – mislim, drugome u nacionalnom smislu. Inzistiralo se na nekom zajedništvu, kao: sad je to najpotrebnije, sada je važno da budemo jedinstveni. A zapravo to govore svaki put, na svim izborima. Nisam osjetio kampanju koja bi drugima pružila zadovoljstvo, koja bi svakome građaninu dala nadu i pretpostavku da će život običnog stanovništva biti bolji.“

Tomičić je vrlo kritičan i prema SDP-u, zato što na ovogodišnjim izborima, kao ni 2020, SDP nije ponudio kandidata za načelnika, a i općenitije, jer po njegovom mišljenju ta stranka ne zastupa prave socijaldemokratske ideje.

Tomičić nije optimističan ni u opisivanju općeg stanja u Busovači: „Imam osjećaj i dojam da je nacionalizam danas jači nego u proteklom periodu, umjesto da splasne. Nacionalni naboj je pojačan, iako je od rata prošlo 30 godina, nacionalno je jako bitan kriterij u svakodnevnom životu, podjele postoje i do nivoa da znamo u koje kafiće idu jedni, a u koje drugi. Rijetki su ljudi koji se tome suprotstavljaju.“

Na južnom kraju srednjobosanskog kantona smjestila se općina Gornji Vakuf-Uskoplje. Oko dvije trećine stanovništva općine Gornji Vakuf-Uskoplje danas čine Bošnjaci, a oko jedne trećine čine Hrvati. Ta činjenica uslovila je i raspored mandata u Općinskom vijeću: SDA je osvojila 9 mandata, koalicija oko HDZ BiH 7, SDP 4, NiP 2 te HRS 1. Za načelničku poziciju natjecala su se tri kandidata, Esmin Hajdarević iz SDA, Marin Novaković iz HDZ BiH i Edin Gekić kao kandidat SDP-a i NiP-a. Hajdarević je pobijedio s preko 41 % glasova, Novaković je imao glas manje od 33% (otprilike su toliko osvojile stranke s hrvatskim predznakom), a Gekić je osvojio 1/4 glasova.

Jasminka Drino Kirlić, mirovna aktivistkinja i profesorica jugoslavenskih književnosti i sh/hs jezika, danas u penziji, ugostila nas je u svome domu u Vakufu. Drino Kirlić oprezno tretira pitanje da li se izbori u njezinoj sredini tretiraju kao nacionalno prebrojavanje, ali zaključuje da se ipak „cijeli okvir glasanja svodi na nacionalni identitet“. Od stranaka bi za lokalne izbore očekivala da ponude jasne korake u realizaciji konkretnog programa, ali one to ne rade. No, ipak nije skroz pesimistična. Kaže da su u vijeći izabrani i neki ljudi pomoću kojih bi se mogle probati pogurati neke dobre stvari, koji su spremni da čuju, s kojima se može razgovarati, a takvih ima u različitim strankama.

Josip Mlakić, književnik i scenarist iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, kaže da su „lokalni izbori u Gornjem Vakufu-Uskoplju, još od 2000., kada je općina ujedinjena posebnom odlukom visokog predstavnika, predstavljali, bez iznimke, određenu vrstu popisa stanovništva“, dodajući da je slično i u drugim mješovitim sredinama. „Danas“, priča Mlakić, „kada se u mješovitim sredinama pojavi više kandidata iz reda jednog naroda, to se kod glasača doživljava kao čin izdaje.“ Mlakić pronalazi duboke razloge za to: „Mi živimo u atmosferi "nedovršenog rata", kako je to definirao Ivan Lovrenović, i u jednoj takvoj klimi iluzorno je očekivati bilo što drugo osim da će izbori biti "popisa stanovništva".“ Ni on nije kritičan samo prema vodećim nacionalnim strankama, već i prema SDP-u. Mlakić ističe pozitivnu ulogu dosadašnjeg načelnik Seada Čauševića (SDA), za kojeg kaže da je „riječ o dobronamjernoj i odgovornoj osobi koja među Hrvatima uživa izniman ugled; međutim, ni to nije bilo dovoljno da netko od Hrvata glasa za njega“. No, pesimističan je u široj slici, tvrdeći da je u društvu – posebno zahvaljujući dugotrajnom fenomenu Komšić – „stvoren nepremostiv etno-nacionalni jaz“.

Dijelovi Hercegovine dijele sudbinu srednje Bosne. Posebno se to odnosi na Mostar i Stolac.

Prije četiri godine, u decembru 2020, prvi put su nakon 2008. godine održani lokalni izbori u Mostaru. Za razliku od drugih lokalnih jedinica u Bosni i Hercegovini, izbori u Mostaru ne održavaju se po načelu „jedan čovjek – jedan glas u jednoj izbornoj jedinici“, nego je definirano ukupno 7 izbornih jedinica, šest jedinica koje su iscrtane po teritorijalno-nacionalnom principu i jedne, gradske, koja obuhvaća cijeli grad. Iz tih jedinica bira se ukupno 35 vijećnika, a zatim Gradsko vijeće bira gradonačelnika.

Predizborna, a podjednako i postizborna, kampanja za lokalne izbore u Mostaru 2020. obilovala je narativom o izdajnicima. Najveće žrtve takve kampanje bile su vijećnice Naše stranke, Boška Ćavar i Irma Baralija, koje su dosljedno, u skladu sa svojim unaprijed datim predizbornim obećanjem, odbile podržati bilo kandidata HDZ-a bilo kandidata SDA za gradonačelnika. Zbog toga su, jer je bez njihovih glasova kandidat HDZ-a, Mario Kordić, osvojio glas više od kandidata SDA kojeg su na kraju podržali i SDP-ovci, bile izložene hajci koja je dolazila iz nacionalističkih stranaka i medija.

U stvarnosti, Mostarom su vladali HDZ BiH i SDA, s obzirom da se nijedna bitna odluka u tom gradu ne može donijeti bez dvotrećinske većine, koju ne može imati nijedan od dva dominantna naroda. Štaviše, gradonačelnik Mario Kordić (HDZ) i predsjednik Gradskog vijeća Salem Marić (SDA) pokazali su se kao vrlo korektni i pomirljivi ljudi, koji nastupaju bez nacionalističkog naboja. Naravno, to ne znači da su im neki drugi aspekti djelovanja bili dobri.

Ćavar je u međuvremenu napustila Našu stranku, a kao nezavisna kandidatkinja ove godine nije izabrana u Vijeće, dok Irma Baralija nije bila ni kandidatkinja.

Stranke s hrvatskim predznakom ostvarile su ove godine jasnu većinu, s kojom mogu izabrati gradonačelnika. Osvojile su ukupno 20 mandata, od čega HDZ BiH 15. SDA-ova koalicija je osvojila 10 mandata, DF-ova koalicija 3, a Trojka (SDP-Naša stranka-NiP) 2 mandata.

Ti mandati su jasno teritorijalno-nacionalno podijeljeni. U izbornim jedinicama 4, 5, 6 u kojima Hrvati čine većinu stanovništva, stranke s hrvatskim predznakom osvojile su 13 od mogućih 13 mandata. Godine 2020. u tim jedinicama su stranke s hrvatskim predznakom (HDZ i HRS) osvojile ukupno 10 od mogućih 13 mandata, SDA je osvojila 1, a koalicija SDP-a i Naše stranke 2. Stvari su danas, kao što vidimo, homogenije nego prije 4 godine.

U izbornim jedinicama 1, 2, 3 u kojima Bošnjaci čine većinu stanovništva, stranke koje se prvenstveno obraćaju bošnjačkom biračkom tijelu (iz čega možemo u nekoj mjeri izuzeti Trojku) osvojile su 9 od mogućih 9 mandata. Ukupno 13 mandata iz jedinstvene gradske izborne jedinice raspoređeno je manje-više u skladu s popisom stanovništva iz 2013. godine.

Boška Ćavar u razgovoru za Prometej drukčije interpretira pitanje izbora kao nacionalnog prebrojavanja. „Možda se može i tako reći ako se posmatra s aspekta građana koji glasaju. Ali, ako posmatramo s platforme stranaka, onda je poziv da se glasa „za svoje“ isključivo u cilju da se osvoji vlast za svoje interese i da stranke nastave kako su već naučile, a to znači da se po kafanama i restoranima dogovaraju o tenderima, solarima i svemu iz čega mogu izvući novac za sebe i svoje suradnike. Ako pogledate kako se biralo u Mostaru, onda vidite da HDZ ima svoj Klub Srba… Srbi se nisu dobro prebrojali, sada ih broji HDZ. Dakle, strankama je u prvom redu važno da imaju nadzor nad budžetom i investicijama.“

Ćavar smatra da Mostar danas nema osobu koja bi bila prihvatljiva kod svih građana i da će se ovakvi izbori još dugo ponavljati.

Stolac je na izborima 2024. imao iste kandidate za gradonačelnika kao i četiri godine ranije: Stjepana Boškovića (HDZ i HDZ1990) i Zorana Turkovića (SDA i SDP). Očekivano, Bošković je osvojio šesti uzastopni mandat, pobijedivši Turkovića s malo većom razlikom nego 2020. Bošković se nakon osvajanja jednog od prethodnih mandata pohvalio kako su za njega glasali i neki Bošnjaci, dok je Turković i za ove izbore ponavljao kako bi „najsretniji bio da mu podršku daju svi građani Stoca bez obzira na nacionalnu pripadnost“. Rekao je to u intervjuu za Stav, koji je pak u istom intervjuu imao potrebu naglasiti da je Zoran Turković „po nacionalnosti Bošnjak“. No, u stvarnosti su i jedan i drugi kandidat za prvog čovjeka ovog hercegovačkog grada nastupali s prvenstveno nacionalne pozicije: Bošković hrvatske, Turković „probosanske“, pa su izbori završili u skladu s Popisom stanovništva iz 2013. Taj popis preokrenuo je nacionalne brojčane odnose koji su postojali do rata, do kada su relativnu većinu stanovništva činili Bošnjaci: jedan dio protjeranih Bošnjaka nije se vratio u Stolac, a u neka (novoformirana) sela oko Stoca naseljeni su Hrvati protjerani iz Kaknja, Travnika i drugih bosanskih mjesta.

Jedna od posebnosti Stoca je i veliki broj nezavisnih kandidata na izborima. Upućeni kažu da je i to dio nacionalnih nadmetanja: dio strategije da se raspodjelom glasova na što više subjekata koji će prijeći izborni prag postigne što veći broj mandata. Večernji list, nacionalno orijentirane hrvatske novine, prije četiri godine pisao je kako je „spriječen plan bošnjačkih stranaka za Stolac“, tako što su se Hrvati dosjetili da i oni umjesto s jednom velikom listom idu s mnogo manjih lista. To puno govori o nivou na kojem se vodi politika u Stocu i o kriterijima po kojima se prvenstveno biraju kandidati.

Na ovim izborima (četiri godine ranije bilo je još raspršenije) u vijeće su izabrana 4 kandidata HDZ-a, 3 kandidata SDA, 2 SDP-a, te osam što kandidata manjih stranaka što nezavisnih kandidata.

Kontaktirali smo jednog SDP-ovca, koji je bio pristao razgovarati s nama o tome da li za Stolac možemo bezrezervno tvrditi da izbori na neki način izgledaju kao nacionalno prebrojavanje te odgovoriti na pitanje kome su se kandidati obraćali u kampanji i što je razlog za veliki broj nezavisnih kandidata u Stocu. Za ista pitanja kontaktirali smo i jednu nezavisnu kandidatkinju. Međutim, nakon toga nam se više nisu javljali. Jedna građanka Stoca kaže da su to osjetljiva pitanja, da se ona ne bi izlagala javnosti na taj način i da razumije i rečene kandidate zašto ne žele o tome razgovarati jer je „Stolac preteška sredina“. Neki odgovori koje smo dobili anonimno potvrđuju, nažalost, glavnu tezu ovog teksta, ali i „težinu“ stolačke sredine.


Nadilaženje isključivosti

Popis proveden u Varešu 1991. godine zabilježio je ukupno 22.203 stanovnika, od čega 9.016 Hrvata, 6.714 Bošnjaka, 3.664 Srba, 2.071 Jugoslavena i 758 ostalih. Srpska zajednica nije preživjela rat u smislu svog opstanka u Varešu, popis proveden 2013. zabilježio je samo 189 Srba. I najveći dio Hrvata koji su izbjegli nije se vratio u Vareš i broj im je spao na 2.820, dok je broj Bošnjaka 5.447, čime su postali apsolutna većina među 8.892 stanovnika Vareša. Jugoslavena ima 3. Činjenica da je na lokalnim izborima 2024. zabilježeno ukupno 3.817 listića, što važećih što nevažećih što iz odsustva, sama mnogo govori o razmjerima demografske opustošenosti Vareša danas, koja se nastavila i nakon 2013.

No, uprkos toj statistici, dogodilo se da je i ove godine Hrvat Zdravko Marošević izabran za načelnika te općine.

19 mandata u općinskom vijeću Vareša podijelilo je čak 9 stranaka: SDA, HDS, Naprijed BiH!, NES, SDP, HDZ BiH, SBiH, NiP i DF. Za načelničku poziciju natjecalo se ukupno 6 kandidata, a pobijedio je Zdravko Marošević (HDS) sa 40.04% glasova.

Iz jednostavne statistike jasno je da je za Maroševića glasao značajan broj Bošnjaka. Stranke s hrvatskim predznakom (HDS, HDZ i HRS) osvojile su 23.62% glasova. Jedan broj Hrvata sigurno je glasao i za SDP, koji je osvojio ukupno 9.17% glasova. Čak i ako pretpostavimo da su svi Hrvati glasali za Maroševića, jasno je da ostaje značajan procenat glasova koje je Marošević dobio, a koji su došli od Bošnjaka, od ljudi koji se pri glasanju nisu vodili nacionalnim, već nekim drugim kriterijima. To se detaljnije može vidjeti kroz pregled glasanja na pojedinim biračkim mjestima: Marošević je imao podršku i u mjestima u kojima ne živi nijedan Hrvat.

Jedan nekada aktivni član političke zajednice u Varešu, po nacionalnosti Bošnjak, koji nas je zamolio za anonimnost, za Zdravka Maroševića kaže da je prvi put izabran za načelnika jer su ljudi prije svega htjeli glasati protiv dotadašnjeg načelnika „koji je Vareš doveo u očajno stanje“. „Dolaskom na poziciju načelnika Zdravko Marošević se približava 'običnom građaninu'. On je omiljena ličnost kod građana iz jednostavnog razloga što ima odličnu sposobnost transformacije iz statusa načelnika u status običnog građanina“, kaže naš sagovornik, opisujući to kroz nekoliko konkretnih primjera, uz dodatak da se u pogledu „budžeta, kašnjenja plaća i dugovanja općine“ stvari nisu promijenile u odnosu na raniji period.

Ni u slučaju općine Prozor-Rama, za lokalne izbore ipak ne možemo reći da predstavljaju prebrojavanje između dviju nacionalnih zajednica – hrvatske i bošnjačke, bar kad je u pitanju biranje načelnika. Na ovogodišnjim izborima, svoj peti mandat u nizu osvojio je Jozo Ivančević, kandidat Ramske narodne stranke, koji je osvojio dvostruko više glasova nego njegova dva protukandidata (jedan iz HDZ BiH, drugi iz HDZ1990) zajedno. Njegova stranka također je dobila najveću podršku birača iz Prozor-Rame, osvojivši 8 vijećničkih mandata od ukupno 21. Bošnjaci – koji će u vijeću, preko SDA, SDP-NiP i DF-a, biti zastupljeni s 5 vijećnika, što je i približni procenat Bošnjaka u toj općini – ove godine, kao ni 2020., nisu istaknuli nijednog kandidata za načelnika. Prolazeći kroz rezultate izbora po pojedinim biračkim mjestima, biva jasno da su Bošnjaci u daleko najvećem broju glasovali za Ivančevića. Zato su iz nekih hrvatskih nacionalističkih krugova prema njemu tokom ljeta i jeseni odašiljane „optužbe“ da je „bošnjački kandidat za načelnika“.

Na dan lokalnih izbora 2016. tadašnji načelnik Novog Travnika i kandidat SDA Refik Lendo obratio se putem svoje Facebook stranice na sljedeći način: „Izlasnost na izborima je vrlo loša, susjedi imaju ogromnu izlaznost, a mi Bošnjaci ispod svih očekivanja. Nećemo dozvoliti valjda zbog toga što nam je mrsko otići do biračkog mjesta, da nam grad preuzmu oni koje ni ne znamo. Iziđite, ima još vremena, ako ne iziđete trajno šutite.“

Da li je Lendin apel Bošnjacima bio presudan, ne možemo znati, ali u svakom slučaju Lendo je na kraju pobijedio, osvojivši za 0.95% veći procenat glasova od „susjednog kandidata“ Stjepana Duje (HDZ BiH). Međutim, na izborima 2020. Dujo je izabran za načelnika, osvojivši 43.71% glasova, ostavivši iza sebe tri protukandidata. Na izborima 2024. Dujo je ponovno izabran za načelnika, sa 45.94% glasova. Eldin Delić iz SDA osvojio je 40.03%, a Asmir Brljak iz SDP-a 14.04%. Procenat glasova koje je Dujo dobio za 5.36% je veći od ukupnog procenta glasova koji su osvojile stranke s hrvatskim predznakom. S obzirom na razliku između Duje i Delića, izgleda da postoji jedan – u ovom slučaju presudan – broj Bošnjaka koji su glasali za njega. To je jasnije kada se analiziraju rezultati po pojedinim biračkim mjestima: na jednome, stranke s hrvatskim predznakom osvojile su 10, a Dujo 41 glas; na drugome je taj odnos 1:13; na trećem 4:52; na četvrtom 1:58; na petom 10:53; na šestom 0:26; na sedmom 0:34; na osmom 5:66 i tako dalje.

Da nešto „nije u redu“ s Dujom, pokazala je i prije izbora jedna reakcija iz Hrvatske stranke prava, koju potpisuje njezin zastupnik Zdenko Dominović. Nakon što je gradonačelnik Stjepan Dujo podržao obnovu spomen mjesta na kojem je 7. oktobra 1993. poginulo 9 novotravničkih Bošnjaka, istaknuvši da je „i kao osoba i kao gradonačelnik“ prihvatio inicijativu u vidu pomoći nadležnih službi kao i osobnom donacijom, zaželivši da taj čin „bude odgovor na bezumlje i beznađe koje nas svakodnevno okružuje ali i poruka nade, mira i želje da se nešto slično poput pakla devedesetih, nikad nikome i nigdje ne ponovi“, Dominović mu je u otvorenom pismu zamjerio što „nije stao iza svoga naroda“, iza Hrvata koji su radili spomen obilježje stradalima na Rostovu, obraćajući mu se riječima: „Načelniče Dujo, ili kako Vam naši susjedi Muslimani kažu, 'Naš Mujo'“.

Taj Dujin čin nadilaženja hrvatske nacionalističke perspektive – ujedno i nadilaženja podjele koju je simbolički i faktično predstavljao bivši načelnik Refik Lendo – i čin ljudskog priznavanja stradanja koje su doživjeli i Bošnjaci, bio je možda presudan da mu osigura još jedan mandat – ali je, još važnije, pokazao da je moguće skrenuti s nekih staza trasiranih u 1990-ima.

Almedin Kolonić iz Novog Travnika kaže da u tom gradu postoji određeni broj ljudi, po njegovoj procjeni oko 20%, koji ne razmišljaju u nacionalno isključivim kategorijama. Ispričao nam je da u gradu ne vlada podijeljenost kao u nekim drugim mjestima, kafići nisu podijeljeni po nacionalnoj osnovi, ljudi sarađuju, a neki Dujini potezi – koliko god bi se moglo reći da im je cilj, što je za politiku prirodno, da pridobiju određeno biračko tijelo – zaista idu u smjeru nadilaženja nekih podjela, ali i cjelokupnog razvoja Novog Travnika, koji danas nije ni sjena onoga što je bio nekada, u vrijeme kada je postojala industrija i kada je u njega mladost dolazila, umjesto da iz njega odlazi. Kolonić „s terena“ potvrđuje ono što nam je sugerirala i analiza, da je zbog Dujinih poteza povučenih tokom prvog mandata zaista jedan broj Bošnjaka glasao za njega, ne želeći se voditi principom da treba glasati za nekoga „samo zato što je tvoje nacionalnosti“.


Može li ratna prošlost prestati biti temeljna mjera?

Možda je pesimizam Envera Kazaza na mjestu, kada kaže da se „tako nezavršeni rat pokazuje kao konstanta društvenog stanja i ključna odrednica budućnosti. Rat, preseljen s vojnog u političko polje, se na taj način internalizira, a lična i kolektivna trauma drži ljude u stanju neprestano zarobljenog uma. Ratna prošlost na toj osnovi postaje temeljna mjera sadašnjosti i budućnosti zakočene države i propalog društva.“ A možda – nekoliko primjera tome svjedoči – i postoje razlozi za optimizam. Ono što treba jeste da ljudi koji su u politici primjerima i radom pokažu da su se izdigli iznad nacionalne matrice i da su prešli izvan misaonog horizonta ograničenog traumama posljednjeg rata: ukratko, da su spremni saslušati druge i prihvatiti njihovu priču kao ravnopravnu. Postoje građani koji, kako smo vidjeli, to znaju prepoznati i cijeniti.

Lejla Reko Šarčević, Prometej.ba

Članak je nastao nakon treninga Mediacentra Sarajevo o izvještavanju o izbornim rezultatima i formiranju vlasti.

Pratite Prometej na društvenim mrežama: Facebook, X i Instagram.

Ako želite podržati rad Prometeja, to možete učiniti iz BiH ili inozemstva. Potrebne informacije možete pronaći ovdje.