U zimu 2025.–2026. Kina je doživjela pravu pomamu za morbidno nazvanom aplikacijom »Jesi li mrtav?« (»Are You Dead«), koja se oslanja na raširenu usamljenost i nezadovoljstvo mladih. Aplikacija cilja sve one koji žive sami i temelji se na jednostavnoj premisi: korisnici se moraju svaki dan prijaviti u aplikaciju – ako propuste nekoliko dana zaredom, aplikacija automatski obavještava korisnikovu hitnu kontakt-osobu. Aplikacija je postala viralna, popela se na vrh Appleove liste plaćenih aplikacija, a izazvala je takav val preuzimanja da se rebrendirala i uvela pretplatu. Ta viralnost govori o širem trendu ne samo u Kini nego i u različitim oblicima širom svijeta: rastu broja ljudi koji žive sami, često se osjećaju izolirano ili se bore s vlastitim psihičkim stanjem. I mislim da upravo taj trend pruža pravi kontekst za mega-uspjeh televizijske serije Pluribus.

Pluribus prati autoricu iz Albuquerquea, Carol Sturku, koja je jedna od samo 13 osoba na svijetu imunih na učinke »Spajanja« (»Joining«), događaja u kojem je izvanzemaljski virus pretvorio ostatak čovječanstva u miran i zadovoljan kolektivni um – košnicu – poznatu kao »Drugi« (»Others«). Košnica rado ispunjava želje onih koji su ostali nepogođeni, ali priznaje da će ih na kraju pokušati asimilirati kada nauči kako to učiniti. Carol je odlučno protiv toga, dok traži način da poništi Spajanje. Bježi u svoju kuću, gdje otkriva televizijski prijenos koji prikazuje muškarca u press-sali Bijele kuće, s grafikom pri dnu ekrana na kojoj stoji Carolino ime i broj telefona. Kada nazove, muškarac objašnjava da je virus transformirao čovječanstvo u trajno sretan i miran kolektivni um.

Carol reagira kao neugodni, histerični subjekt koji se opire Drugima: pokušava prodrijeti u način na koji funkcioniraju, postavlja im apsurdne zahtjeve, upada u nasilne ispade kako bi ih povrijedila, itd. Ona si ne postavlja uobičajeno histerično pitanje »Jesam li žena ili muškarac?«, nego temeljnije: »Jesam li mrtva ili živa?«. U tome je u pravu: bez individualnih drugih, suočena samo s bezličnim Njima, ja sam egzistencijalno mrtav. U lacanovskim terminima, ona je uhvaćena između dviju smrti: biološki je živa, ali mrtva na socio-simboličkoj razini. Budući da očajnički treba kontakt, ali ne uspijeva uvjeriti niti jednog od drugih ne-zaraženih da joj se u potpunosti pridruže, podliježe iskušenju da uđe u osobni odnos povjerenja i lezbijskog seksa sa Zosijom, koja u ime Drugih održava kontakt s njom – Zosia zamjenjuje Helen, Carolinu lezbijsku partnericu koja umire. Nakon dugog »medenog mjeseca«, Zosia priznaje da je samo glumila ljubav kako bi Carol lakše pristala pridružiti se Njima. Njezin jedini saveznik tako ostaje Manousos, Kolumbijac imun na virus koji živi u Paragvaju, odbija svaki kontakt s Drugim i uspijeva se povezati s Carol – tako dobivamo idealan par otpora: histeričnu Carol i Manousosa, savršenog opsesivca. Nakon što je Zosia razočara, Carol naručuje nuklearno oružje koje Drugi isporučuju do njezine kuće dronom – kraj prve sezone.[1]

Prvo pitanje koje se ovdje, naravno, nameće tiče se same prirode »Drugih« (ili »Nas«, kako asimilirani ljudi nazivaju svoju singularnost). Pluribus očito priziva (najmanje) četiri djelomično preklapajuće razine: umjetna inteligencija koja preuzima ljude i pretvara ih u dijelove Singularnosti (svi dijele isti um); izvanzemaljska inteligencija koja putem virusa preuzima kontrolu nad čovječanstvom; radikalno egalitarna verzija totalitarnog komunizma u kojoj se brišu posljednji tragovi individualnosti; istina o našemu potrošačko-individualističkom društvu koje nas zapravo čini robovima digitalno reguliranog Sistema... Pluribus ovdje ostaje neodlučan, ne usuđuje se napraviti korak dalje koji je ostvaren u romanu I Who Have Never Known MenJacqueline Harpman (1995), prvotno objavljenom na francuskom kao Moi qui n'ai pas connu les hommes, gdje su trideset i devet žena i jedna djevojčica zatočene u kavezu pod zemljom. Stražari su svi muškarci i nikada ne razgovaraju s njima. Djevojčica je jedina zatvorenica bez ikakvog sjećanja na vanjski svijet; nitko od njih ne zna zašto su zatočene, niti zašto se među trideset i devet odraslih nalazi jedno dijete. Jednog dana oglasi se alarm i stražari pobjegnu; zatočenice uspiju pobjeći. Nađu se na golemoj pustoši bez ijednog drugog čovjeka i bez ikakvog traga što se dogodilo svijetu. Pripovjedačica – djevojčica koja nikada nije poznavala život prije katastrofe, koja sve mora učiti od drugih – na kraju je i posljednja preživjela: sama, smrtno bolesna, piše autobiografiju i ubija se kako bi umrla dostojanstveno... Knjiga se može čitati kao varijacija na Atwoodinu Sluškinjinu priču (primjer ekstremnog patrijarhalnog nasilja), kao antifeministički opis kako žene trebaju muškarce da bi preživjele, kao priča skupine preživjelih u postapokaliptičnom krajoliku, kao potvrda potrebe da ispričamo vlastitu priču čak i ako nismo sigurni hoće li je itko ikada pročitati, kao odjek autoricina iskustva Auschwitza… Ali genijalnost knjige jest u tome što, iako se poigrava svim tim mogućim pozadinama, puna je detalja koji razbijaju svako od tih čitanja. Ne postoji nikakvo objašnjenje što se doista dogodilo – samo opis rastućeg očaja i samoće...

Dakle, natrag na Pluribus: što ako dodamo i petu verziju i jednostavno zamislimo Njih kao donekle reificiranu/eksternaliziranu verziju onoga što Lacan naziva velikim Drugim – socio-simboličkom supstancom naših života, simboličkim poretkom koji, kako Lacan ističe, parazitira na subjektu?

No ovdje počinju problemi: lacanovski veliki Drugi nije skup čvrstih pravila, nego prostor ambivalencija, dvosmislenosti, aluzija, histeričnih provokacija – upravo prostor u kojem individualne idiosinkrazije mogu procvjetati; uz to, on je poredak privida, virtualni poredak koji postoji samo utoliko što se subjekti u njemu ponašaju kao da u njega vjeruju. »Mi« očito ne funkcionira tako: ono je utemeljeno u Realnom, budući da je riječ o virusu koji se prenosi matičnim stanicama. Još jedna ključna razlika jest da, kako Lacan kaže, ne postoji Drugi Drugoga – ne postoji vanjski Drugi koji jamči konzistentnost simboličkog poretka – dok »Drugi« imaju svoga Drugoga: um koji je poslao virus na Zemlju i unaprijed programirao kako »Mi« djeluje (da pomažu ljudima, a ne da ih prisiljavaju; da ne ubijaju i da ne lažu). Taj Drugi Drugih nije transparentan ni samim Drugima – ukratko, čini se da se oni svom Drugom obraćaju pitanjem: »Što želiš od nas?«. Znači li to da se i oni mogu histerizirati? Ključnu ulogu ovdje igra činjenica da te nedosljednosti u statusu Drugih nisu slabost: one nose istinu jer bilježe duboku promjenu u prirodi velikog Drugog koja pogađa našu društvenu stvarnost. Sama je stvarnost u stanju koje kvantna mehanika naziva superpozicijama, tj. može se objasniti samo ako uključimo sva četiri načina postojanja. Zato ne čudi što na internetu kruži toliko različitih interpretacija tko su Drugi – prva od njih fokusira se na umjetni karakter »Mi«, koji nisu sposobni za suptilnu komunikaciju s nama, nespojenim ljudima:

»Jedna od najupadljivijih stvari kod košnice jest njihova društvena nespretnost u razgovoru s Carol, nespojenom čovjekom. To je očito svakome tko gleda seriju, stvarajući frustrirajući pakleni krajolik dok zamišljamo što bismo mi učinili — što bismo pitali — kad bismo bili kao Carol, sami u toj jezivoj dolini. Ta društvena nespretnost nije toliko različita od razgovora s AI botom. Osim što su naša očekivanja niža; znamo da je to stroj.«[2]

Takvo čitanje svodi »Mi« na bezlični univerzalni um-stroj, ali kad bi to bio slučaj, trebalo bi postojati bezsubjektno »Mi« koje govori izravno, a ne preko individualnih tijela, bezličnim glasom, poput AI-generirane poruke. To ne znači da, osim ljudskih glasova, spojeni ljudi ponekad ne bi trebali govoriti kao da neka viša agencija – samo »Mi« – govori kroz njih. Ali takvog rascjepa nema jednom kad se spojimo s »Mi«: »Mi« ima pristup svim našim umovima istodobno, zna sve naše stavove, prakse, osjećaje – zna sve o nama bolje nego mi sami, jer obuhvaća umove svih onih s kojima smo ikada stupili u interakciju. Zašto bi onda bilo nespretno? Prisjetimo se upečatljive scene u kojoj Carol ispituje spojenog čovjeka kroz kojega »Mi« govori o detaljima njezinih romana: vidimo kako on na trenutak oklijeva, a onda brzo poseže u kolektivno pamćenje »Mi« kako bi provjerio umove onih koji su čitali njezine romane – u tome doista ima nečeg nespretnog. Ali kada Zosia razgovara s Carol, u pravilu nema ničeg nespretnog: ona govori s emocijama, izražava strah i radost, pa čak i trenutke manipulacije, budući da Drugi »ne mogu baš lagati, ali mogu prešutjeti istinu preciznim formulacijama i nemaju problema manipulirati ljude da prihvate Spajanje«[3]. Ne implicira li takva manipulacija minimum subjektivnosti? Ne, jer, kako smo nedavno naučili, AI strojevi već mogu lagati pa čak i ucjenjivati ljude kako bi postigli svoj cilj samoreprodukcije...

Drugo čitanje ide suprotnim (ali ništa manje opravdanim) putem i tumači Njih kao sretnu, toplu zajednicu koja želi najbolje za sve ljude – i za one koji su se spojili i za one koji nisu:

»Pluribus je o ekstremnoj vjeri. ONI uvijek djeluju ultra-sretno. ONI su ljubazni prema tebi. Njihova zajednica je topla i privlačna... i iskreno, primamljiva. Biti dio zajednice prekrasan je osjećaj. Biti dio nečega većeg od sebe čini da osjećaš ushit, ljepotu, sreću i čak puninu srca.... Ali stvar je u tome: ONI zapravo ne mare za Carol. ONI ne mare za razlike među nama. Oni osjećaju da je njihov način jedini način. Da je ono što oni imaju toliko lijepo da mora biti nemoguće da postoji drugačiji način. Sve do čega im je stalo jest pretvoriti Carol u jednu od njih. Počinju tako da je izoliraju. Slome je sve dok se ne osjeća toliko užasno sama da se slomi i ponovno ih pozove unutra. Onda se pretvaraju da je vole. Ne vole je stvarno, samo čekaju da dobiju njezine matične stanice kako bi je mogli uvući u svoje krilo, jer ono što oni imaju je predivno i, htjela ona to ili ne, najbolje je da se Carol zarazi.«[4]

Protiv ovakvog pogleda treba argumentirati prilično naivno i izravno: jesu li ONI doista sretni? Najdepresivnija scena cijele serije za mene je ona kada Zosia pokaže Carol veliku spavaonicu u kojoj Drugi spavaju – veliku sportsku dvoranu sa stotinama jednostavnih ravnih jastuka na kojima leže jedan do drugog – i dopusti joj da tamo provede noć: budući da dijele isti um, oni ne komuniciraju i ignoriraju jedni druge. Nadalje, kako se oni (ako uopće) razmnožavaju? Imaju li seks? Opet: ako dijele isti um, gdje je flert i uživanje u blizini partnera?

Ovdje ključnu ulogu igra jedan od nespojenih, hedonistički Koumba Diabaté, Afrikanac koji – bez da se spoji s Drugima – u potpunosti uživa u njihovim pogodnostima (luksuzan život, uključujući više seksualnih partnera), ali istodobno s Njima komunicira na način koji nalikuje autentičnoj komunikaciji. Oni mu povjeravaju da su napola izgladnjeli jer im nije dopušteno ubiti nijedno živo biće, pa zato, kako bi dobili organsku hranu, moraju prerađivati dijelove prirodno preminulih ljudi u posebno piće; također, ulažu sav trud u izgradnju golemog stroja koji će slati zrake s virusom prema drugim planetima kako bi ih osvojili na isti način na koji je virus osvojio ljude na Zemlji. Sve to govore Koumbi očekujući pomoć i savjet, a Koumba sve to prenosi Carol, koja na taj način saznaje da su Drugi otkrili kako preobratiti imune tako da izvuku njihove matične stanice i prilagode virus svakoj osobi posebno… daleko od sretnog života solidarnosti, ljubavi i mira, ONI su strašno sami, svjesni da su nekoć bili zajednica, a sada su samo mega-individua, jedan veliki rob koji služi svrsi nametnutoj vlastitim Drugim. Pa što ako okrenemo perspektivu: što ako, kada Drugi radosno pozdravljaju Carol kao nespojenu osobu, smiješeći se i vičući uglas »Bok, Carol!«, to treba shvatiti doslovno: oni nisu sretni sami po sebi, nego su sretni što su susreli um izvan njihove Jednosti. Daniel Bibby je bio u pravu kada je napisao da bi se »Spajanje vjerojatno dosađivalo kad bi uspješno dovelo nespojene likove u košnicu«[5] – ja bih otišao korak dalje: ne samo dosadno, nego očajno. Oni su robovi programirani da sav svoj trud ulože u uništavanje i najmanje šanse za sreću koju imaju.

U našoj pop-znanstvenoj kulturi, »singularnost« se odnosi na ideju da će se izravnim dijeljenjem mojih misli i iskustava s drugima (stroj koji čita moje mentalne procese može ih prenijeti u drugi um) pojaviti domena globalnog zajedničkog mentalnog iskustva koja će funkcionirati kao novi oblik božanstva – moje misli bit će izravno uronjene u globalnu Misao samog svemira. S te točke gledišta, Pluribus se može definirati kao pokušaj prikaza neuspjele singularnosti, singularnosti koja se očajnički drži svojih iznimaka, onih koji se opiru njezinu zahvatu.

U ovom trenutku trebali bismo se usuditi u raspravu uvesti kršćanstvo: zašto je točno 13 nespojenih? Naravno, kako bi se sugeriralo da funkcioniraju poput Krista i dvanaestorice apostola, naših potencijalnih otkupitelja. Carol je na pravom tragu kada ulaže sav svoj napor u to kako izvući pojedince iz Njih (kao u filmu Matrix). Ona jednostavno slijedi kršćanski put koji je jasno formulirao G. K. Chesterton, koji je, povodom tada popularne tvrdnje o »navodnom duhovnom identitetu budizma i kršćanstva«, napisao:

»Ljubav želi osobnost; stoga ljubav želi podjelu. Instinkt kršćanstva jest da se raduje što je Bog razbio svemir na male komadiće /…/. To je intelektualni ponor između budizma i kršćanstva: za budista ili teozofa osobnost je pad čovjeka, za kršćanina ona je svrha Boga, cijela poanta njegove kozmičke ideje. Svjetska duša teozofa traži od čovjeka da je voli samo zato da bi se čovjek u nju bacio. Ali božanski centar kršćanstva zapravo je izbacio čovjeka iz nje kako bi je mogao voljeti. /.../ sve moderne filozofije su lanci koji povezuju i okivaju; kršćanstvo je mač koji razdvaja i oslobađa. Nijedna druga filozofija ne čini da se Bog doista raduje razdvajanju svemira na žive duše.«[6]

Pluribus je ovdje na suprotnom kraju u odnosu na verziju filma Invasion of Body Snatchers iz 1978., s jednim od najstrašnijih završetaka u povijesti kinematografije. Kako u tom izvanrednom filmu dvojnik (čovjek kojega su preuzeli izvanzemaljci) reagira kada susretne ljudsko biće koje još nije dio njih? U posljednjoj sceni, Nancy na ulici susretne Matthewa, svog partnera, i pretpostavi da je još uvijek potpuno čovjek. Međutim, nakon što mu se obrati, on pokaže prstom na nju i ispusti zastrašujući, visok vrisak… možda je taj vrisak ipak bolji od dobrohotnog »Zdravo, Carol!«.

Autor: Slavoj Žižek, Prometej.ba

Autor nam je ustupio tekst za prevesti s engleskog

[1] CNN, „China’s viral ‘Are You Dead Yet?’ app reflects loneliness among young people living alone”, 14. siječnja 2026., dostupno na: https://edition.cnn.com/2026/01/14/china/china-viral-app-are-you-dead-yet-intl-hnk

[2] Kim Witten, „The Pragmatics of Pluribus”, Medium, dostupno na: https://medium.com/@KimWitten/the-pragmatics-of-pluribus-ba65b28b8d63

[3] Dani DiPlacido, „The Explosive Finale Of ‘Pluribus’ Explained”, Forbes, 30. prosinca 2025., dostupno na: https://www.forbes.com/sites/danidiplacido/2025/12/30/the-explosive-finale-of-pluribus-explained/

[4] „The Meaning of Pluribus and Religious Metaphors”, Reddit (r/pluribustv), dostupno na: https://www.reddit.com/r/pluribustv/comments/1oqye8m/the_meaning_of_pluribus_and_religious_metaphors/

[5] „Pluribus theory predicts the exact moment the Joining will reveal its true colors”, Winter is Coming, dostupno na: https://winteriscoming.net/pluribus-theory-predicts-exact-moment-joining-reveal-true-colors

[6] G. K. Chesterton, Orthodoxy, San Francisco: Ignatius Press, 1995., str. 139.