Početnica liberterskog obrazovanja
Učeniku su posve strani i obrazovni ciljevi i načini na koje ih treba postići jer ne proistječu iz bitka njegova života niti njemu služe. Objektnost učenika u tradicionalnoj poduci prenosi se na njegovu društvenu poziciju onoga koji je „donji“, a tumači mu se da je sam kriv za svoj položaj jer problem nije u društvu nego u njemu
Joel Spring, Početnica liberterskog obrazovanja
(DAF, Zagreb, 2018.)
Raspravljajući o razlici između populističkog i revolucionarnog vodstva, između desnice i ljevice u procesu buđenja narodne svijesti, Paolo Freire piše da populisti nastoje iskoristiti narastajući revolucionarni potencijal masa za svoje interese i ciljeve tretirajući ih kao objekt vlastita djelovanja, dok revolucionarno vodstvo djeluje kao dio narodnih masa, potiče ih i pomaže da probuđenu energiju usmjere na radikalnu promjenu društva i iskoriste je da se nametnu kao subjekt povijesti.
Iako se u jednom historijskom trenutku učinilo da je projekt liberalne demokracije u toj mjeri uznapredovao u odnosu na konkurentske ideološke i političke projekte da je označen kao sami kraj povijesti, recentna izborna iskustva u najrazvijenijim demokratskim država tzv. slobodnog svijeta pokazuju da je populizam strukturni element demokracije, da su druge i drugačije ideologije i politike još uvijek u igri i da na tu temu povijest ima još puno toga za reći. Nije li indikativno da mogući populistički kandidat za predsjednika najmoćnije nacije na svijetu kao socijalnu bazu svoje politike i pokreta označava „multietnički konzervativizam radničke klase“, odnosno „novi radnički pokret u usponu“?! Gdje se to izgubila radnička klasa kao dojučerašnji proklamirani subjekt socijalističke revolucije?! Na koncu, neće li s padom marksizma kao „mišljenja revolucije“ pasti i radnička klasa kao njen revolucionarni subjekt (Andre G.)?
Kojim putem krenuti, može li tko reći?
Knjiga Joela Springa „Početnica liberterskog obrazovanja“ propituje glavne, radikalne obrazovne ideje koje proistječu iz anarhizma, marksizma i freudovske ljevice.
Anarhizam, kao „jedina moderna društvena doktrina koja nedvosmisleno odbija pojam države“ (W. Reichert), vidi u obrazovanju priliku da novim tehnikama i metodama „oslobodi ljude svake dominacije“ i ostvari ono što M. Stirner naziva „vlasništvo nad sobom“. Marksizam sa svojom teorijom otuđenja i dosljedno inkarniran u pedagoškom radu Paola Freirea, nastoji premostiti zijev između mišljenja i djelovanja i osloboditi čovjeka u revolucionarnom procesu prakse kao stvaralačko-samostvaralačke djelatnosti. Freudovska ljevica kroz stvaralačku sintezu Marxove sociologije i Freudove psihoanalize drži da nije moguće provesti radikalnu promjenu društva bez radikalne promjene karakterne strukture čovjeka. Wilhelm Reich je središnja figura ovakva mišljenja.
Kao u kakvu svečanom intelektualnom mimohodu, Springovom knjigom defiliraju najznačajnija imena liberterske obrazovne misli: od J. J. Rousseaua kao neke vrste protoanarhiste, preko prvih teoretičara anarhizma W. Godwina i M. Stirnera, F. Ferrera kao osnivača čuvene Moderne škole na anarhističkom konceptu obrazovanja, kršćanskih anarhista L. Tolstoya i Ivana Illicha, do teoretika, praktičara i istraživača drugačijih idejnih usmjerenja poput Paula Freirea, W. Reicha, A. S. Neilla, Brune Bettelheima i drugih.
U ovom prikazu liberterske obrazovne početnice pokušat ću ukazati na osnovne ideje ključnih figura navedenih liberterskih obrazovnih doktrina, tek toliko da zainteresiram čitatelje i eventualno potaknem na jedan cjelovit i studiozan pristup ovoj temi.
Anarhisti
William Godwin (1756. - 1836.) djeluje na pozadini turbulentnih društvenih zbivanja svoga vremena kao što je epohalno svrgavanje monarhijskih i uspostava republikanskih oblika vladavine. Baštineći prosvjetiteljski entuzijazam u pogledu vjere u razum, Godwin je među prvima uočio spregu između države i masovnog javnog školstva, ideološkog nadzora obrazovanja i ustroja javnog školstva kao baze poželjnog oblikovanja građanstva, kondicioniranog izborom odgovarajućih sadržaja i nastavnih metoda. Vlast i obrazovanje dvije su dominantne društvene moći. Da bi priskrbila legitimitet svojoj vladavini, vlada će učiniti sve da građani budu modelirani prema slici i prilici njenih interesa. Zakone će donositi u korist bogatih i moćnih, a obrazovanje će u prvi plan isticati vrijednosti domoljublja, nacionalne slave, konkurencije i natjecanja, od čega većina ljudi jedva da ima ikakve koristi. Liberalno gledište da će ljudi razumnim izborom i pristankom legitimirati vlast, Godwin podvrgava sumnji i, dosljedno s anarhističke pozicije, ističe da „vjera u individualni razum može dovesti prije do tvrdnje da vlada uopće ne treba“. Čovjek se oslobađa tlake i postaje slobodan ako promijeni način razmišljanja i ustraje na razvoju moći rasuđivanja. Godwin izravno povezuje učiteljski način motivacije (ekstrinzična) i moć vlade; u oba slučaja radi se o zahtjevu da se ljudi ponašaju na određen način.
S Godwinom pitanje metode podučavanja postaje „središnjom temom“ liberterskih pedagoga.
Početkom dvadesetog stoljeća većina stanovništva Španjolske je nepismena, javno školstvo je pod kontrolom Crkve, a u rukama države su instrumenti prisile i simbolički prostor nacionalizma, domoljublja, nacionalne slave... Ne miruje ni radnički pokret, a vrlo su aktivne i različite struje slobodarskog socijalizma. U takvoj atmosferi radikalni anarhistički aktivist Francis Ferrer (1859. – 1909.) vraća se iz izgnanstva u Francuskoj i 1901. pokreće Modernu školu. Vjerujući da obrazovanje igra prvorazrednu ulogu u odgoju djeteta i formiranju slobodne i autonomne osobe, sposobne za revolucionarnu promjenu društva, Ferrer utemeljuje školu na središnjoj anarhističkoj vrijednosti „integralnog obrazovanja“, koja je od samog početka trn u oku državnim i crkvenim vlastima, prije svega zbog mješovitog spolnog i socijalnog sastava. (Ne sumnjam da bi i današnji učenici poželjeli školu bez čvrsto strukturiranog sadržaja i metoda rada, školu u kojoj su slobodni izabrati kada će doći a kada otići s nastave, nastavu s malo „učenja iz knjige“ a više različitih oblika eksperimentalne prakse, školu bez ocjena, nagrada i kazni u kojoj postoji tek zabilješka o napredovanju.)
U Ferrerovoj školi i učenici i nastavnici su slobodni u kreiranju sadržaja te izboru i oblikovanju nastavnih metoda. Nastavnik nije državni činovnik koji će crkvene i državne moralne imperative usađivati učenicima u glavu (ekstrinzična nastava) stvarajući poslušnog građanina i pokornog radnika, nego kreativan i odgovoran, za rad s djecom osposobljen pojedinac koji će u interaktivnom radu poticati razvoj karaktera sposobnog za razumnu prosudbu i samostalno djelovanje. Takva nastava nužno treba baštiniti prosvjetiteljska postignuća vjere u napredak – razum i znanstvene činjenice.
Ferrer je zaorao duboko, a crkvene i državne vlasti ne trpe konkurenciju u onome što je središnja poluga njihove moći – nadzor na umom djece. Strijeljan je pod izmišljenim razlogom neku godinu nakon što je pokrenuo Modernu školu.
- A tko bi to bio anarhist danas i na koji bi način on djelovao? – pita se urednik DAF-ovih izdanja, Zoran Senta u dodatku knjige „Povijest anarhizma“, Maxa Nettlaua.
- Današnji anarhist jest netko tko, u svojim odnosima s drugim ljudima, nastoji otkloniti provedbu moći kao i negativni aspekt moći. Ali, ako je moguće ovdje i sada biti anarhist, time se želi reći da to treba biti upravo sada, odmah, a ne sutra, ne prekosutra, ne jednoga dana upitne revolucije. Svatko bi u svojoj konkretnoj, realnoj poziciji morao moći primijeniti tu slobodarsku etiku.
Marksisti
Tuđica „mainstream“ ušla je u moderni urbani rječnik kao samorazumijevajući oblik očekivanog i društveno poželjnog ponašanja, ali bi svaka upotreba riječi „radikalno“ udarila u zid podozrivosti, sumnje i moralne panike. A upravo u jeziku radikalni liberterski pedagog Paulo Freire vidi medij koji će omogućiti povezivanje mišljenja i djelovanja u jedinstvenu praksu sposobnu za radikalnu društvenu preobrazbu.
Freireova filozofija obrazovanja slijedi Marxov koncept svijesti – razumijevanje ideologije kao lažne svijesti u kojoj zrcali se klasna struktura društva, prije svega podjela na umni i fizički rad koja se ogleda u odvojenosti teorije i prakse, mišljenja i društvene zbilje, svijesti i bitka. Samo u klasno strukturiranom društvu moguće je da svijest uobrazi da je nešto drugo a ne svjesni bitak – stvarni životni proces proizvodnje materijalnih uvjeta života kojeg su ideje vladajuće klase kao vladajuće ideje u društvu u formi ideologije otuđile od ljudi. Tu odvojenost svijesti i bitka moguće je prevazići učenjem povezanim sa djelovanjem u jedinstvu stvaralačke-samostvaralačke djelatnosti ljudi koja je u vezi sa njihovim stvarnim životom – načinom na koji žive i djeluju, misle i sanjaju, zadovoljavaju svoje interese i potrebe. Svrha je društvenog života humanizacija svijeta, proces u kojemu čovjek postaje svjestan društvenih okolnosti i silnica koje ga određuju, razvoj svijesti do točke na kojoj čovjek postaje subjekt povijesnog procesa kreirajući vlastiti život kao djelo koje mu neće više biti strano kao što je to Marx pokazao na primjeru otuđenosti radnika od proizvoda njegova rada. Samo u kontekstu razumijevanja značenja pojma humanosti kao središnjeg pojma Freireove obrazovne filozofije moguće je razumjeti metode i tehnike koje Freire primjenjuje da bi potlačeni objektivirao svijet i na taj ga način učinio predmetom svoje spoznaje i u procesu revolucionarne prakse promijenio. Obrazovanje ima smisla samo ako je u vezi sa stvarnim životnim procesom ljudi. Obrazovne metode i tehnike moraju biti saobražene sa tom spoznajom: dijalog, individualno istraživanje, suradnja, iskustvo kao temelj za drugačije načine spoznavanja... Na taj način Freireova obrazovna metoda pokazuje se kao društvena praksa koja povezuje mišljenje i djelovanje šireći obzor društvene svijesti; sudjelovanjem u procesu humanizacije svijeta osnažuje se svijest o važnosti sudjelovanja a time i vlastiti emancipacijski potencijal.
Tradicionalno obrazovanje počiva na metodi usađivanja znanja učeniku i u tom procesu učenik je objekt a ne subjekt učenja; subjekt je sam učitelj koji definira ishode učenja koji su strani učeniku jer ne sudjeluje u njihovu izboru. Kao što se ubacuje novac u kasicu prasicu, tako učitelj puni znanjem učenikovu glavu i nije čudno što Freire takav način poduke naziva – bankarski metod. Učeniku su posve strani i obrazovni ciljevi i načini na koje ih treba postići jer ne proistječu iz bitka njegova života niti njemu služe. Objektnost učenika u tradicionalnoj poduci prenosi se na njegovu društvenu poziciju onoga koji je „donji“, a tumači mu se da je sam kriv za svoj položaj jer problem nije u društvu nego u njemu. Posredstvom učitelja vladajući nude siromašnima zamjenski model učenja koji mu može pomoći da razumije svoju funkcija u društvu i ulogu koju treba igrati da bi napredovao na ljestvici društvenih statusa („treba više učiti“), ali ne i da razumije i mijenja uvjete života u društvu koji podržavaju vladajući društveni odnos. Moralni imperativi o kojima je pisao Stirner uklapaju se u ovu analizu: učeniku se stalno predočava ono što bi on trebao biti, a ne ono što su njegove potrebe u procesu oslobođenja („liberterska žudnja za oslobađanjem od nametnutih moralnih imperativa“).
Jedan od ciljeva Freirove metode jeste dovesti ljude iz „kulture tišine“ na razinu svijesti kojom će odbaciti „interiorizirani autoritet“- uvjerenja, slike i predstave vladajuće klase, životni stil, mjerila i vrijednosti vladajućih – i početi doživljavati svoj vlastiti život kao jedini autentičan. Preduvjet humanističke revolucije i jeste individualno oslobođenje svijesti obrazovanjem – sudjelovanje svih ljudi u društvenoj promjeni.
Freire, naime, a na tragu Marxova mišljenja, dovodi u međusobni odnos razine svijesti i razine društveno-političkog razvoja.
Najniža razina je tzv. kultura tišine i ona je karakteristika seoskih društava Trećeg svijeta. Vlada uvjerenje da društvom i pojedinačnim sudbinama upravljaju nadnaravne sile ili su ljudi sami krivi za svoju poziciju u društvu. Fazu tranzitivnosti naivnosti ili izlazak iz stanja naivnosti odlikuje buđenje svijesti kod naroda, početak pritiska na vladajuće strukture, pojava populističkog vodstva koje iskorištava mase za svoje interese, aktivizam intelektualaca i studenata, angažirana umjetnost... Ova faza odnosi se na većinu industrijaliziranih država. U ovoj fazi moguće je uočiti razliku između ljevice i desnice: za desnicu je važan vođa, a za ljevicu angažiranje mase; za desnicu mase su objekt, a za ljevicu subjekt društvenih promjena; ljevica „problematizira“, a desnica „širi parole“; dakle – populizam i demagogija upadljiv su način djelovanja desničara.
Faza kritičke svijesti i mišljenja ili patološki oblik „iracionalne svijesti“ je dvojba na povijesnom raskrižju: revolucijom preobraženo društvo ne označava dovršenu promjenu; kritička svijest čisti ostatke starih odnosa, oslobađa društvo mitova, nadzire birokraciju, potiče mase na sudjelovanje... Kao neka vrsta negativne utopije budućnost se može ukazati u vidu masovnog društva – društva izrazite specijalizacije i visoko tehnološki razvijeno u kojemu ljudi neće imati potrebu misliti jer će to za njih činiti stručne, specijalizirane ustanove, agencije i sl. U takvu društvu ljudi odustaju od mišljenja u korist učenja zasnovanog na „stručnim preporukama“.
Pojam masovnog društva nadovezuje se na Freireovu kritiku bankarske metode: u dehumaniziranom svijetu pojedinac je objekt društvenih sila, „dobro školovan“ (Illich) i uklopljen u društvenu strukturu koju nesvjesno podržava (interiorizirani autoritet), dok proces samooslobođenja kroz učenje znači širenje svijesti samorazumijevanjem sebe i društva, prevazilaženje zijeva između svijesti i stvarnosti putem djelatne prakse rada, učenja u srcu samog bitka – njegova stvarnog životnog procesa koji je usmjeren na promjenu i humaniziranje društva. Na ovaj način Freireova pedagoška metoda postaje univerzalna.
Freudovska ljevica
Freireova obrazovna metoda implicira postojanje želje za razvoj samosvijesti, a ta želja onda vodi racionalnom djelovanju u vlastitu interesu. A što ako ta želja izostane, ako ljudi ne teže slobodi i samosvijesti?! To bi onda značilo da je neophodno dopuniti Freireovu metodu.
Ograničenja i Stirnerova koncepta „vlasništva nad sobom“ i Freireove obrazovne metode koja bi da oslobodi čovjekov potencijal, nastoji prevazići Wilhelm Reich zahtjevom za promjenom karakterne strukture čovjeka.
Kao svaki pravi učenik Wilhelm Reich je apsolvirao Freudovu psihoanalizu i Marxovu sociologiju, ali je i učinio kvalitativan otklon u odnosu na obojicu, zbog čega je došao u sukob i s komunističkim pokretom i zvaničnom strujom psihoanalize. Do razlaza s Freudom dolazi zbog prijepora u razumijevanju naravi agresije, a Marxovo mišljenje obogaćuje postignućima socijalne psihologije u proučavanju masovne psihologije fašizma. Karakterna struktura osobe, formirana odgojem u djetinjstvu, u izravnoj je vezi s oblicima uređenja društva. Revolucionarna promjena društva s toga je moguća samo promjenom te strukture.
Karakterna struktura modernog čovjeka je u biti autoritarna, a čemu u osnovi leži seksualno potiskivanje. Reich postavlja kao ključnu obrazovnu zadaću u 20. stoljeću „seksualno oslobođenje i dokinuće patrijarhalne obitelji“, a uređenje društva kao „radnu demokraciju“ – asocijaciju ekonomskih organizacija koje stvaraju sami radnici. (Nismo li imali nešto slično s radničkim samoupravljanjem u bivšoj državi?)
Da bi se razumjela ova Reichova teorija, neophodno je razumjeti po čemu se Reichovo tumačenje prirode agresije razlikuje od Freudova. Agresija je po Freudu prirodni, urođeni nagon, a ljudsko društvo i civilizacija rezultat su sukoba nagona smrti – tanathosa i nagona ljubavi – erosa. Društveni poredak se održava stalnom kontrolom i potiskivanjem agresije - nagona smrti od strane autoritarnih institucija – jezgrene obitelji i škole, prije svih. Kako civilizacija napreduje, potreba za kontrolom jača te raste potreba za povećanim autoritetom, a posljedica takvog razvoja pojačana je agresija pojedinca prema sebi i osjećaj krivnje. Freud smatra da je to cijena koju čovječanstvo mora platiti zarad „mira u kući“.
Ova Freudova argumentacija „zakona i reda“ dovodi u pitanje mogućnost radikalne preobrazbe društva. Njegova teorija je jedno „nesretno primirje“ između pojedinca i društva samo da bi se thanatos držao pod kontrolom. Iz ovakve analize slijedi zaključak da Freud podržava tradicionalne odgojne metode.
Reichodbacuje Freudov pojam nagona smrti i zastupa stajalište da je agresivni karakter rezultat autoritarnog odgoja temeljenog na spolnom potiskivanju. Autoritarna figura oca u obitelji odgaja dijete na zabranama ispoljavanja spolnosti i priprema ga za uloge odrasle osobe u društvu. Ono rezultira spolnom tjeskobom koja dovodi do opće tjeskobe – nesposobnosti da se doživi ugoda i opće zadovoljstvo. Spolno zadovoljeni ljudi su općenito zadovoljni ljudi. Tako odgojeno dijete u odrasloj dobi pokazuje karakterne crte pokornosti, nesamostalnosti, žudnje za autoritetom i agresije prema okolini. Očinska figura u obitelji nalazi zamjenu u vođi nacije.
Interiorizirani autoritet i autoritarni karakter osobe moguće je promijeniti na drugačiji način ustrojenim odgojem i obrazovanjem. Na ovoj točki Reich vidi mogućnost za planiranje obrazovnog sustava kao i cijelog društva bez autoritarnosti i neprijateljstva. Dakle, Reichova analitička metoda sastoji se u tome da političke strukture društva analizira kroz njihove odgojno-obrazovne prakse. Revolucionarna transformacija društva moguća je samo putem dokidanja najautoritarnijih društvenih institucija – represivnog braka i patrijarhalne obitelji. Ako su vladajuće ideje u društvu ideje vladajuće klase (Marx), onda mora postojati pozitivna korelacija između ekonomske strukture društva i psihološke strukture mase pripadnika tog društva (njemačko radništvo npr. nije uočilo tu vezu i zato je masovno podržalo fašizam jer je njegova psihološka struktura plod represivne prirode njemačke patrijarhalne obitelji; otud potreba za još snažnijim autoritetom izraženim u očinskoj figuri Hitlera). Reich želi obogatiti Marxovu misao postignućima socijalne psihologije: po njemu marksizam može objasniti ekonomske uzroke tlačenja radništva, ali ne i zašto radništvo prihvata izrabljivanje, zašto svi radnici ne štrajkaju, zašto je njemačko radništvo masovno prigrlilo fašizam...
Reichov ciljje, dakle, promijeniti karakternu strukturu osobe promjenom autoritarnih odgojnih institucija, onaj „karakterni oklop“ koji je plod svih prijašnjih iskustava pojedinca u autoritarnom odgoju, a koji ga priječe da doživi spolnu i opću ugodu i zadovoljstvo. Karakterni oklop štiti pojedinca od nelagode i straha, ali izaziva neprijateljstvo prema svemu što taj strah potiče. Zbog tog oklopa pojedinac nije u stanju djelovati prirodno i spontano već samo na temelju prethodno osmišljenih formula (najvažnije Reichovo otkriće). Pojedinac se plaši i spolnog odnosa, i izražavanja ljubavi i mržnje te, posljedično, sigurnost traži u okrilju autoriteta.
Reich bi da ovaj karakterni kruti oklop zamijeni samoregulirajućim, samouređujućim karakterom čime bi se smanjila ovisnost pojedinca o autoritarnim strukturama (često ovakvi pojedinci, dojučerašnji moralni čistunci, vlastita moralna stajališta odjednom smatraju smiješnima i radikalno mijenjaju svoje ponašanje). Joel Spring ovaj dio Reichova odgojna koncepta vidi kao utopijski.
Reichov samoregulirani karakter sličan je Stirnerovu vlasništvu nad sobom; moralni oklop isto je što i moralne dužnosti kod Stirnera koje vladaju pojedincem.
Nova moralnost, po Reichu, trebala bi počivati na žudnji i genitalnom zadovoljstvu, a ne na (prisilnim) moralnim dužnostima. Smisao je ugode i zadovoljstva pružiti ih i drugima.
Inspiriran Engelsovim „Porijeklom porodice, privatnog vlasništva i države“ Reich drži da je monogamni brak prvi institucionalni oblik i spolne i klasne eksploatacije. Na monogamnom braku zasnovana obitelj ujedno je i prva autoritarna odgojna institucija – kombinacija seksualnog potiskivanja, autoritarne strukture i sadističke ljubavi majke prema djetetu. U ovakvoj obitelji otac je autoritarni predstavnik države, majka je domovina svom djetetu, a seksualne frustracije kompenziraju se podrškom militarističkom duhu nacije. Ovakva obitelj tipična je za srednju klasu i ne čudi da je ona predstavljala socijalnu bazu fašizma.
Radnička obitelj imala je labaviju strukturu i nešto relaksiranije odnose, ali onog trenutka kad je počela kopirati srednju klasu i ona je zaglibila u podršci fašizmu. Radništvo se poistovjećuje sa srednjom klasom (Reich) kao što se obespravljeni poistovjećuje sa svojim tlačiteljem (Freire); u oba slučaja radi se o svojevrsnoj interiorizaciji vrijednosti i obrazaca ponašanja drugog (radnik i obespravljeni postaju čak i gori od svojih „uzora“): kruta moralna pravila, „ispravno“ djelovanje, „čistunstvo“, autoritet (kult majke kao temelja obitelji i države).
Reichova ambicija je seksualna, spolna revolucija kao kritika i negacija svih politika koje počivaju i afirmiraju se na karakternoj slabosti ljudi. U tom kontekstu Reich propituje konzervativni i slobodni spolni odgoj: konzervativni spolni odgoj pokušava skinuti „tajnu“ spolnosti pričom o ljepoti tijela i sl., ali zadržava strogu moralnost, obiteljsku autoritarnu krutost i potiče inhibicije i strahove od spolnosti prije i mimo braka i obitelji, dok slobodan spolni odgoj potiče istraživanja spolnosti već kod djece i zasniva se na moralnoj samoregulaciji; uči se i primjenjuje ono što proizlazi iz potreba stvarnog života kroz interakciju s drugima u zajednici. Uzore vidi u zajednici Trobrijanaca i psihoanalitičkim domovima za djecu Vere Schmidt u Moskvi potkraj 1920-ih.
Kao što je prethodno spomenuto,Reichov ideal društva kao samoregulirajućih struktura karaktera izraslih iz radnih situacija i s onu stranu politike je tzv. radna demokracija. Politika i političke stranke iracionalni su mehanizmi čija se iracionalnost ogleda u činjenici da političari imaju previše moći u stvarima za koje uopće nisu kompetentni. Reich zapravo osnažuje tradicionalni anarhistički zahtjev za vraćanje moći narodu i on ide u tom zahtjevu dalje od Stirnerova vlasništva nad samim sobom i Freireove „zaokupljenosti iskustvenom sviješću u društvenoj zbilji“. Odgoj u ozračju slobode rezultira zahtjevom za još više slobode; sposobnost da se iskusi ljubav i užitak komplementarna je sa sposobnosti da se drugima pruži ljubav i učini ih se sretnima. „Ako čovjek želi društvo samoregulirajućih i nesadističkih pojedinaca, mora odgajati djecu u ozračju lišenom moralnoga potiskivanja, autoritarne kontrole i straha od ugode.“ Za Reicha tu nema kompromisa.
U postscriptumu ovoga Springova prikaza Reichove pedagogije čini mi se zgodnim u svjetlu aktualnih rasprava o jednom moralnopaničnom detalju sa svečanosti otvaranja Olimpijskih igara u Parisu, završiti sljedećim riječima: „Ubojstvo Krista“(potkraj 1940-ih) knjiga je u kojoj Reich na poetičan način prikazuje Krista kao oličenje njegova koncepta samoregulirajućih struktura karaktera i čiste ljubavi, Krista kojega je ubio upravo „čovjek u oklopu“, mistificirajući do sterilnosti njegovu jednostavnu poruku: „To je OKLOP: ne, oni ne čuju i ne vide i ne osjećaju svojim srcem ono što vide, čuju i spoznaju.“ (Reich parafrazira Izaiju, Evanđelje po Mateju, 13:14, 15)
Teorije obrazovanja dio su ukupnih teorijskih ambicija čovjeka da promišlja društvo, njegovu strukturu, perspektive razvoja te moguće pravce i karakter društvenih promjena. Obrazovni sustav kao dio društva, odnosno dio socijalnog sustava u funkcionalističkoj terminologiji, igra važnu ulogu u integraciji njegovih različitih dijelova i ispunjavanju njegova tzv. funkcionalističkog imperativa da bi opstao. Odgoj i obrazovanje oblikuju buduće članove društva i razumljivo je da svako društvo pridaje izuzetan značaj ustroju obrazovnog sustava, a kako bi osiguralo učinkovitu „kontrolu nad djetetovim umom“. Teorijski obrazovni modeli koji nude odgovarajuće obrazovne metode koje bi odredile karakter društvenih promjena, mogu se svrstati u dvije grupe. Jedan bi se model najbolje mogao shvatiti pomoću pojmovlja teorija konvergencije s obzirom da je transideologijski jer ga prihvaćaju sve zemlje. Ovaj model u prvi plan ističe stabilnost duštva, racionalizam u pristupu upotrebe društvenih resursa te ekonomsku učinkovitost. Ljudi su također promatrani kao resurs koji je iskoristiv u mjeri čovjekove sposobnosti za adaptaciju. Cilj obrazovanja je pripremiti „nezreli ljudski resurs“ da ispuni svoju funkciju u izgradnji „dobrog društva“, učiniti boljim isto. Dijete je ovdje objekt koji treba ideološki modelirati temeljem uvjerenja, predodžbi i ideala vladajućih. Drugi obrazovni model društvene promjene dolazi iz radikalne, liberterske obrazovne tradicije i nudi pedagoške metode koje imaju za cilj povećati individualnu autonomiju. Dijete je subjekt obrazovnog procesa u kojemu i kroz koji uči i priprema se biti djelatan sudionik društvenih promjena i ustroja društva koje će zadovoljavati njegove individualne ambicije, želje i potrebe, društva koje mu neće biti strano kao neki, u snovitu budućnost stalno odlagani projekt, postavljen od nekog njemu stranog i neupitnog autoriteta.
Zoran Ljubičić, Prometej.ba
Dodatna literatura:
1. Wilhelm Reich, Masovna psihologija fašizma, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.
2. Max Netlau, Povijest anarhizma, DAF, Zagreb, 2000.
3. April Carter, Politička teorija anarhizma, DAF, Zagreb, 2019.
4. Judith Suissa, Anarhizam i obrazovanje, DAF, Zagreb, 2022.