S demontracija u Seattleu, Washington, 9. 2. 2025.

Mora se priznati da otkako je Trump došao na vlast nije nimalo „dosadno“. Svako malo nas iz Bijele kuće zapljusne neka nova odluka ili skandal u odnosu na koji se slučaj Watergate ili Clintonova seksualna aferica doimaju nevino poput dječje igrice. Prošla su vremena u kojima su se stvari skrivale jer je postojala mogućnost javnog sramoćenja, dok se danas otvoreno i bez srama priča o najšokantnijim, najglupljim i najbešćutnijim stvarima. Kao da su se izgubili svi obziri, nestale sve granice i sve bez problema prolazi, jedno ne stignemo ni procesuirati, a već stiže drugo.

Zato je valjda između Trumpove izjave da će od Gaze napraviti „Rivijeru Bliskog istoka“, zatvaranja USAID-a, politike prema imigrantima i ukidanja prava na državljanstvo po rođenju, nazivanja Zelenskog diktatorom, zaoštravanja odnosa s Kanadom, EU, Grenlandom…, obustavljanja sredstava za istraživanje raka, i čega sve ne, bez puno osvrta prošla i odluka koja se ticala transrodne populacije. Trump je, naime, 20. januara 2025. godine potpisao izvršnu odredbu pod nazivom Defending Women From Gender Ideology Extremism and Restoring Biological Truth to the Federal Government, kojom se pol definiše kao isključivo „muški“ ili „ženski“, te se ti termini koriste u svim službenim dokumentima. Sama konstrukcija odredbe kao da je posuđena iz distopijske proze Georga Orwella: „Odbrana žena od ekstremne rodne ideologije i povratak biološkoj istini u saveznim državama“ i zvuči kao plod fikcije. Međutim, neka nas to ne zavara jer su joj posljedice itekako stvarne.


Krvavo zarađeno slovo F

Uz malo empatične mašte, zamišljam da sam trans žena. Konačno se, nakon godina patnje, osjećam ugodno u svom tijelu koje sada i izgleda kao tijelo žene. Prije toga je to bilo tijelo muškarca i nikad se u njemu nisam osjećala kao „svoja na svome“. Dok sam bila dječak, nisam znala o čemu se radi, samo da ne pripadam, nisam se snalazila u muškim igrama i puno mi je draže bilo da se igram s djevojčicama. Tokom puberteta, osvijestila sam o čemu se radi, otkrivši da postoji nešto što se zove rodna disforija – nelagodnost zbog spola pripisanog po rođenju. Kada je to stanje koje me mučilo cijeli život, ta neobjašnjiva nelagoda, dobila ime, postalo mi je malo lakše, ali tek tada otpočinje moja borba. Znala sam da moram proći proces tranzicije da bi i izvana nalikovala onako kako sam se osjećala iznutra. Tek tako bih se osjetila potpuno. Prvo sam išla na psihoterapiju da bi ustanovili da je tranzicija psihološki opravdana i dali mi zeleno svjetlo. Na poslu je bilo teško i bila sam diskriminisana zbog svog izgleda i ponašanja koje je bilo u neskladu sa viđenjem mog spola, ali trpjela sam jer mi je trebao novac. Većinu sam štedjela za složenu medicinsku proceduru. Ona je, osim što je puno koštala, bila bolna i dugotrajna, ali za mene je bila jedina opcija. Jedino bi se uz nju osjetila kao ja i nakon nje mogla da se posvetim i drugim stvarima u životu. I konačno sam uspjela! Promijenila sam i ime, oznaku na dokumentima, postavši žena i u objektivima onih koji su me upoznali kao dječaka.

Predala sam dokumente za pasoš jer sam htjela da ispunim davnu želju za putovanjem i kad je stigao, otvorila sam ga puna uzbuđenja i ostala u šoku. Na mjestu gdje je trebalo da stoji F, kao kruna moje dugogodišnje borbe i krvavo izvojevane pobjede, kao simbol mog uspjeha i mogućnosti života u skladu, pojavilo se opet jedno M. U tom trenutku mi se učinilo kao da sam se ponovo vratila u tijelo onog dječaka koji nije imao pojma šta mu se dešava, samo osjeća da je nešto duboko pogrešno s njim i da mu život nema smisla.


Abeceda transrodnosti

Ovaj moj kratki literarni pokušaj saživljavanja zasnovan je na istinitom slučaju jedne TikTok influenserice. I sad, možemo cinično reći OK, ništa tragično, ima i gorih problema na ovom svijetu, živa je i vjerovatno će takva i ostati. Najgore što joj se može desiti je da je neka desničarka izbaci iz ženskog toaleta ili joj zabrane da se natječe za ženski plivački klub.

Ali je li to stvarno baš tako?

U našoj javnosti, zapravo i globalno, vlada jedna ogromna ignorancija na polju transrodnosti. Mainstream mediji se, i onda kada se bave LGBTIQ populacijom – obično tokom Pridea ili kada se neki par odvaži da istupi u javnosti, bave gejevima ili lezbejkama. Transrodna populacija je kao neki višak, tabu za koji javnost još nije spremna. Zato se nije na odmet prisjetiti osnovnih stvari.

Transrodne osobe su one čiji biološki spol nije u skladu s rodnim identitetom, npr. trans žena je osoba kojoj je pri rođenu dodijeljen muški spol ali se identifikuje kao žena, dok je trans muškarac suprotan. Prije same identifikacije predstoji period osvještavanja, a on se ne dešava preko noći. Često djeca dok odrastaju osjećaju da nešto nije u redu s njima, kao da ne pripadaju i ne odgovara im vlastito tijelo ni društvena uloga koja im je dodijeljena na osnovu spola. Intenzivan osjećaj nesklada i otuđenosti od tijela može ići čak dotle da se tijelo mrzi i ozljeđuje, što je stanje koje je u DSM-5 (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja) označeno kao gender disforia/rodna disforija. Cilj ove oznake nije da se ovo stanje patologizira nego da dovede do dijagnoze koja omogućava medicinsku proceduru i podršku.

Sam proces medicinske promjene spola je tako dugotrajna, složena i skupa procedura, da se na nju vjerovatno niko ne bi odlučio da mu od toga „život ne ovisi“, tj. bez nje nije u stanju da živi normalan život. Nikome se ne odobrava tranzicija „samo zato što izrazi želju“, nego procesu prethodi detaljna psihološka procjena, nakon koje se odobravaju ili ne odobravaju hormonalne i hirurške intervencije. U svemu ovome ključna je psihološka i emocionalna podrška.

Ono što uvijek pomaže da se ljudi bolje razumiju i osjete su pojedinačne sudbine predstavljene u književnosti, serijama i filmovima. Sama sam ih dosta pogledala o ovoj populaciji i dodatno su me senzibilizirali za patnju i probleme s kojima se susreću. Izdvajam seriju Pose (2018-2021) koja prati živote nekoliko pripadnika transrodne zajednice u New Yorku tokom 1980-ih i 1990-ih kao posebno efektnu i dirljivu jer osim prikazanih različitih vrsta diskriminacije, siromaštva i bolesti kojima su izloženi, predstavlja i uspješno zaokružen filmski uradak.


Psihološki izazovi

Ovo znači da transrodna populacija pored uobičajene „doze“ psiholoških izazova kojoj smo svi izloženi, ima još svoju dodatnu koja nije zanemariva. Zato je prema nekim podacima stepen pokušaja suicida među ovom populacijom čak 40 %. Nije mala stvar živjeti s rodnom disforijom i taj proces osim konstantne nelagode prate anksioznost i depresija. U nekim slučajevima može doći i do internalizirane stigmatizacije, neprihvatanja sebe samih kao „takvih“, ideje da nešto s nama nije u redu i samoozljeđivanja. Kada pak nije tako i kada se rodna disforija prihvati, tek slijedi prava bitka i potrebno je izdržati pritisak zajednice nakon „šoka i iznevjerenih očekivanja“ kada „sin“ odluči da postane „kćerka” i obratno. I tu ne završava priča jer sama hormonska terapija povećava anksioznost i depresiju te dovodi do drugih psiholoških problema.

Tu bi transrodnoj populaciji na usluzi trebali da stoje psiholozi i drugi stručnjaci iz mentalnog zdravlja, ali to nije uvijek tako, naročito nije kod nas. Iako se tranzicija smatra psihološki opravdanom jer pozitivno utječe na mentalno zdravlje osobe i omogućava joj život u skladu s njenim željama, mnogi „stručnjaci“ ne misle tako. Lični vrijednosni sistemi, tradicionalizmi i religijska osjećanja itekako utječu na ispravno obavljanje posla i tretiranja ove i drugih manjinskih populacija. Prijedlozi konverzijskih terapija ili drugi načini „vraćanja na pravi put” predstavljaju „legitimnu terapiju“ u radu s ovom populacijom, i u toku svog bavljenja mentalnim zdravljem naslušala sam se zaista jezivih priča. Nekada me to znalo šokirati, ali više ne jer predstavlja realan odraz društva u kojem živimo. Prava je rijetkost naći stručnjake u našem zdravstvu koji su obučeni za rad s transrodnom populacijom i više je pravilo nego izuzetak da rezultat bude kontraproduktivan, tj. klijentima bude gore nakon tretmana jer ih iznevjeri i ta osoba u koju su polagali nade. Tako će biti sve dok smjernice poput onih koje je izdala Svjetska profesionalna asocijacija za transrodno zdravlje (WPATH) ne postanu obavezne i dok ljudi ne prođu obuku za njih. Međutim, kako u našoj zemlji još ne postoji ni Zakon o psihološkoj ni Zakon o psihoterapijskoj djelatnosti, sve neetičke i neprofesionalne terapijske „metode“ prolaze bez ikakvih posljedica i odgovornosti.


Gilead

Gilead je fikcijska republika iz distopijskog djela Margaret Atwood, „Sluškinjina priča“ u kojoj radikalna religijska republika dođe na vlast i potpuno promijeni strukturu američkog društva. Prvo nastradaju žene i ženska prava, a onda slijedi i sve ostalo. Nisu bile rijetke paralele koje su internetski komentari uspostavljali između estetike Trumpove inauguracije i estetsko idejne vizije serije koja se prikazuje od 2017. godine, aludirajući i na dublje poveznice. Prema odlukama kojima svjedočimo iz američkog vrha koje imaju posljedice na sve nas, možemo reći da nismo nikada živjeli u nestabilnijem i nepredvidljivijem svijetu. Amerika, „zemlja slobode“, hm, svakodnevno postaje nešto drugo i u tom smislu da li zaista možemo reći da nas se ne tiču prava transrodne populacije? Transrodnih žena i „bioloških“ žena koje Trump navodno brani od njih, dok im njegova politika ograničava reproduktivna prava i slobodu nad vlastitim tijelima? Samo je pitanje kada će „doći i po nas ostale“. Ko preživi, pričat će ili će možda ostati zabilježeno na kasetama (aluzija na The Handmaid's Tale, op.)koja će rekonstruisati ljudi iz budućnosti.

Emina Žuna, Prometej.ba

Tekstove Emine Žuna čitajte u rubrici Psihoterapija, politika & popularna kultura