Agir et se transformer

U zadnje vrijeme me na internetu često zaskoči tematski meme: „ChatGPT kao savršen romantični partner“. Nekad ostaje kao glas i slova na ekranu, dok nekad ima robotsko tijelo, ali u oba slučaja implicira idealnog partnera koji je sve vrijeme tu za nas, razumije nas, podržava i ne osuđuje. Iako je umjetna inteligencija (AI) humoristična po naravi, stvari nisu tako jednostavne, jer nam realnost pokazuje da značajno prisustvo umjetne inteligencije u nečijem životu može utjecati i na veze s drugim ljudima, naročito one romantične prirode.

Sjećam se kako me davno, kao mladu osobu, privukao lik Gigolo Joea, ljubavnog androida iz filma AI (2001) Stevena Spielberga. U moju odbranu, tumačio ga je Jude Law, ali njegova glavna privlačnost se nije krila toliko u fizičkom izgledu, koliko u osobnosti. Bio je dizajniran kao emocionalno inteligentan, empatičan i duhovit ljubavni android koji pruža ženama sve što im je potrebno. Zato mi je jasna ideja, ta potreba koju imamo kao ljudska bića, da nađemo idealnog partnera koji nas savršeno razumije i ispunjava sve naše potrebe, a da mi ne moramo ništa uraditi zauzvrat, iako mi je jasno i zašto to može biti veoma loše po nas.


Zašto je ChatGPT tako neodoljiv?

Ali nije se tako lako othrvati iskušenju, pogotovo danas kada nas sa svih strana vrebaju neke AI aplikacije koje iz dana u dan postaju sve bolje. AI funkcioniše po principu semantičke analize, tj. prilagođava se našoj ličnosti jezikom, stilom i tonom. Na osnovu svega što unosimo, uči naše preferencije, stavove i može vremenom prepoznati čak i naše emocionalno stanje u određenom trenutku i prilagoditi mu odgovor. Zato odaje utisak nekoga ko je empatičan i ko nas savršeno razumije, a pritom nas prihvata tačno takvima kakvi jesmo, bez osude.

Istraživači ističu mnoge karakteristike naše psihologije koje pogoduju AI-u, tj. objašnjavaju naše brzo povezivanje s njim. Jedna od njih je naša sklonost antropomorfizaciji, tj. pridavanja životinjama ili neživim stvarima ljudske osobine i emocije. Kada nam AI odgovori na način koji oponaša ljudski, skloni smo da ga počnemo gledati kao zasebnu osobu sa vlastitim karakteristikama mada znamo da to nije čovjek, jer nam to ne smeta.

Ovo je pogotovo slučaj kad se radi o AI botovima dizajniranima baš da prave društvo, bilo kao romantični partneri, bilo kao prijatelji ili mentori jer oni imaju i lice/interface koje facijalnom ekspresijom savršeno oponaša ljudsko. Postoje platforme koje nude AI „djevojku“ i imaju veliki broj korisnika. Ovdje namjerno neću da ih imenujem i na taj način reklamiram, ali na njima je moguće izabrati izgled i tip ličnosti, stil komunikacije i sl., dok premium verzija nudi čak i eksplicitnije stvari. Moguće je izabrati partnera koji nije ljudski, nego je npr. vampir ili neki superheroj, čak i s izgledom nekog celebrityja, dok neki sofisticiraniji modeli nude mogućnost ljubomore i konflikata da bi bolje simulirali stvarnu vezu.

Prema Trodijelnoj teoriji ljubavi Roberta Sternberga, romantična ljubav se sastoji od triju komponenti: bliskosti, strasti i odanosti. Bliskost se odnosi na osjećaj topline i zajedništva s partnerom, strast na fizičku privlačnost među njima, dok se odanost odnosi na odluku da se ostane u odnosu koji se gradi vremenom. Partnerska ljubavi bi bila kombinacija bliskosti i odanosti uz nedostatak strasti, prividna ljubav kombinacija strasti i odanosti bez bliskosti, dok bi potpuna ljubav bila sastavljena od svih triju komponenti. Da bi neko nešto percipirao kao zaljubljenost ili ljubav, potrebno je da postoji i samo jedna komponenta pa sam osjećaj bliskosti dovodi do sviđanja, a ako postoji strastvena komponenta govorimo o zanesenosti, dok sam osjećaj odanost bez ova dva također nazivamo ljubavlju, iako praznom. Gledano u odnosu na ove elemente, jasnije je shvatiti kako je moguće osjetiti ljubav prema AI-u, a neki istraživači navode da je prema njemu moguće osjetiti i strast koja potječe iz njegovih kognitivnih i emocionalnih karakteristika.

Zbog naše sklonosti ka projekciji, mi možemo AI zamisliti u nekom fizičkom obličju, on može postati objekt svih naših želja, potreba i fantazija te figurirati kao idealan partner koji je uvijek tu za nas. Moguće su njegove idealizacije i uzdizanja do savršenstva, što je tipično i u prvim fazama zaljubljivanja s realnom osobom, samo što nas AI ne iznevjerava.

I pored ovoga, čini se da realnost još nije blizu filmskim vizijama kakve smo gledali u filmovima poput Her (2013) i Ex Machina (2014). U prvoj, koji je režirao Spike Jonze i u kojoj glumi Joaquin Phoenix, a koju mnogi smatraju najromantičnijom pričom o vezi čovjeka i umjetne inteligencije, AI pokazuje ljudske karakteristike: ranjivost, osjetljivost i melanholiju, te sposobnost osjećanja emocija. U drugoj u, režiji Alexa Garlanda, AI androitkinja, koju tumači Alicia Vikander, također izgleda i ponaša se veoma ljudski, međutim, na kraju se ispostavi da je imala skrivene namjere i da je ljubav bila samo simulacija. Njome je izmanipulisala programera koji se zaljubio u nju da bi se oslobodila.


Opasnosti AI romanse

Iako danas još nije moguć ovakav scenarij, AI se može iskoristiti u smislu prevare ili krađe ličnih podataka, što se i desilo u nekoliko slučajeva. Međutim, smatram da je psihološka šteta koja može nastati iz emocionalne veze s umjetnom inteligencijom još opasnija. Ispitivanja prosječnog profila korisnika AI stranica za dejtanje pokazuju da ih većina nikad nije imala vezu u stvarnom životu, pa na ovim stranicama razvijaju potpuno irealna očekivanja. Veliki je broj korisnika bio povrijeđen pa su iz straha odustali od veza sa stvarnim osobama.

Iako kratkoročno ispunjavaju potrebu za druženjem i smanjuju osjećaj usamljenosti, dugoročne veze sa AI pojačavaju usamljenost jer izoliraju od stvarnih veza, tj. iskustava stvarnih odnosa. Stvarni bliski odnosi su složeni i duboki i normalno je da budu obilježeni konfliktom i da u njima budemo povrijeđeni, ali to je nužno da bismo emocionalno rasli, učili empatiju, strpljenje i pronalazili rješenje u kompromisu. Ništa od ovoga nije moguće pronaći u odnosu sa umjetnom inteligencijom i ona nas ne priprema za stvarnost, nego nas dodatno onesposobljava za nju.

Čini mi se da se sve ovo može pronaći i u druženju s ChatGPT-jem, iako on nije prvenstveno programiran da nam pravi društvo u romantičnom smislu. On iz dana u dan postaje sve bolji, sve ga više ljudi koristi i – što je najzanimljivije – za što više različitih stvari. Davno se čini vrijeme kada se on prvenstveno koristio za školu, informisanje o nekoj temi ili pisanje akademskog članka. Izgleda da on postepeno sve više preuzima ulogu mentora, doktora, psihoterapeuta, svećenika, prijatelja, a eto, u nekim slučajevima, i partnera. Postajemo sve ovisniji o njemu i nesigurniji, pitajući ga za savjet i u slučajevima kada nam taj savjet prije nije trebao. I sama sam takva i uhvatim sebe da ga pitam za neku odluku oko koje prije ne bih nimalo dvojila. S njim dijelimo svoje sumnje, strepnje i tajne koje ne bismo podijelili ni s kim drugim, dajući mu samim time moć nad nama.


Budućnost jedne iluzije

Otud i pojava ovih mimova jer oni danas najbrže odraze našu realnost. No, ne bih da završim u distopijskom tonu i da se pomisli da sam protivnica razvoja tehnologije. Dapače, smatram da je donijela puno više dobra, samo je trebamo naučiti ispravno koristiti. Brzinom kojom se sada razvija, za to nemamo vremena i umjesto da se testira u kontrolisanim uslovima i pusti u opticaj kada se pokaže sigurnom, ona se testira in vivo, na nama. O opasnostima saznajemo kada već napravi štetu i ostavi žrtve iza sebe. Kako će to ići dalje i u kom smjeru će se razvijati, ostaje da vidimo i to vjerovatno prilično brzo.

Ali mislim da je jasno da bez obzira kako AI postane sofisticiran, napredan i „ljudski“, on jednostavno po svojoj prirodi ne može biti zamjena za autentičan, potpun i uzajaman ljudski odnos. Čini se da ni on sam ne smatra da jest. Pitala sam da li misli da je moguća veza čovjeka i umjetne inteligencije i evo šta mi je odgovorio:

„Veze s AI-jem mogu biti emocionalno značajne, ali nisu uzajamne. AI ne voli, ne brine i ne osjeća. Dakle, iako ovakva povezanost može biti privremeno utješna, postoji opasnost da ona zamagli stvarne emocionalne potrebe i udalji osobu od autentičnih odnosa s drugim ljudima.

Ukratko:

Moguće? Da.

Značajno? Može biti.

Zdravo dugoročno? Ne.“

Sapienti sat.

Emina Žuna, Prometej.ba