U utorak, 30. septembra 2025. godine, američki ministar odbrane Pete Hegseth održao je dugačak i čudan govor u Quanticu, pred cijelim vojnim vrhom Sjedinjenih Država koji je tamo doputovao iz svih dijelova svijeta, izlažući svoju viziju kako će američka vojska fizički izgledati i djelovati, te zaključio oštro: ako se s tim ne slažete - podnesite ostavke. Prema Hegsethu, „ispravne politike“ usmjerene su protiv svega što je označio kao „woke“ - dosadašnje pokušaje da se promoviše raznolikost ili prilagodi vojska različitim potrebama vojnika. Ove je stavove ozvaničio kroz deset direktiva koje je uputio vojnim zapovjednicima dok je govorio. „Neće više biti ‘debelih vojnika’, niti ‘debelih generala i admirala po hodnicima Pentagona’,“ rekao je Hegseth. „Vojnici će biti obrijani, a vojska neće dopuštati gotovo nikakve izuzetke – ni vjerske ni medicinske. Za borbene zadatke postojat će samo muški fizički standardi, a ako to znači da žena u tim jedinicama više neće biti – ‘to je jednostavno tako’.“

Kako su anonimno primijetili mnogi prisutni oficiri, ta Hegsethova slika vojnika više je teatar nego vjerna predstava vojnog života „kakav on jeste“. Njegova želja da oživi „pravog vojnika“ uskrsava staru sliku ratnika koja danas više nema mjesto – u doba ratova koje vode dronovi i rakete, pod kontrolom „geekova“ iza ekrana. U svijetu u kojem upravo saznajemo za prvu AI-generisanu glumicu, „Tilly Norwood“, koja je već zaigrala glavnu ulogu u AI-komediji AI Commissioner i u nizu promotivnih i društvenih sadržaja, Hegsethova figura vojnika paradoksalno izgleda kao muška verzija te digitalne iluzije – mogli bismo je nazvati Till Norwood. Međutim, važniji od te fantazme jest njegov opis onoga što bi ti „novi vojnici“ zapravo trebali činiti:

„Oslobađamo razornu i kaznenu silu nad neprijateljem. Ne borimo se prema glupim pravilima angažmana. Odvezujemo ruke našim ratnicima da zastrašuju, demorališu, love i ubijaju neprijatelje naše zemlje. Nema više politički korektnih, pretjeranih pravila angažmana. Ova je administracija od prvog dana učinila mnogo da ukloni socijalno-pravdaško, politički korektno i toksično ideološko smeće koje je zarazilo našu instituciju – da iščupa politiku, ukine mjesece identiteta, DEI urede, tipove u haljinama. Nema više obožavanja klimatskih promjena, podjela, distrakcija ili rodnih zabluda. Nema više otpada.“[1]

Slučajnost, ali važna, jest da se ovaj događaj zbio samo dan nakon što je Vladimir Putin potpisao zakon o povlačenju Rusije iz Evropske konvencije o sprečavanju torture i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja. Ta je odluka još jedan korak u potpunom raskidu Rusije s međunarodnim obavezama i otvoreno pokazuje njezino nepoštivanje ljudskih prava. Rusija nije dopuštala nikakve inspekcijske posjete mjestima lišavanja slobode, pa su primarne žrtve ove odluke - ruski građani.

Prema izvještaju specijalne izvjestiteljice Ujedinjenih naroda za stanje ljudskih prava u Ruskoj Federaciji, „mučenje i drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje koriste se kao državna sredstva sistemske represije u Ruskoj Federaciji“, a naravno i u Ukrajini.[2] Tortura kao legitimna praksa - to je ruska verzija onoga što znači „odvezati ruke našim ratnicima da zastrašuju, demorališu, love i ubijaju neprijatelje naše zemlje“.

A ko su ti neprijatelji? Nakon Hegsetha, na scenu je stupio sam Donald Trump, i u još dužem, razvučenijem govoru predložio da se američki gradovi koriste kao vojni poligoni. Njegova središnja teza bila je da SAD mora upotrijebiti svoju vojnu moć kako bi se borio protiv „invazije iznutra“ – fraze koju je ranije koristio Steve Bannon, opravdavajući ideju o slanju marinaca na prosvjede u Los Angeles:

„Trebali bismo koristiti neke od tih opasnih gradova kao terene za obuku naše vojske. Pod invazijom smo iznutra. Nema razlike u odnosu na stranog neprijatelja, samo što je u mnogim pogledima to još teže jer ne nose uniforme.“[3]

Već mjesecima znamo: Trump planira upotrijebiti oružane snage kako bi „disciplinirao“ velike gradove pod kontrolom Demokratske stranke – ne samo Los Angeles, nego i Chicago, New York, New Orleans. Dio tog plana uključuje i hapšenje i suđenje istaknutim demokratima poput Baracka Obame i Gavina Newsoma. Ukratko: plan je kriminalizirati političke protivnike, pretvoriti političku borbu u pravosudnu i vojnu represiju. Na pravnom planu, Trump sprovodi čistke koje bi izmamile osmijeh Staljinu – ali problem nastaje s vojskom. Obično je strategija desničarskog populizma: izazvati vanjski rat da bi se učvrstilo unutrašnje jedinstvo. Trump sada radi gotovo suprotno: na globalnoj sceni se predstavlja kao mirotvorac (hvali se da je zaustavio sedam ratova, da pokušava uspostaviti mir u Ukrajini i na Bliskom istoku), iako se njegovo „mirotvorstvo“ gotovo uvijek oslanja na brutalne lokalne intervencije ili vojne prijetnje („obećava pakao Gazi“ ako ne prihvati njegov mirovni plan).

Međutim, unutar SAD-a on situaciju vidi kao rat na život i smrt, koji zahtijeva upotrebu američke vojske. Ovaj paradoks ne mora nužno voditi katastrofi - u današnjem ludom svijetu, možda čak i može funkcionirati, barem neko vrijeme. Problem leži drugdje.

Do sada se činilo da će specijalne jedinice Nacionalne garde, pod Trumpovom direktnom komandom, moći obaviti taj posao, funkcionirajući kao predsjednikova privatna vojska, koju može upotrijebiti gdje god želi, izvan političke kontrole. No sada je Trump načinio ključan korak dalje: Nacionalna garda sama više nije dovoljna za borbu protiv „neprijatelja iznutra“, pa se mora politizirati i regularna vojska.

Ako poslušamo Hegsethove i Trumpove govore, prva stvar koja upada u oči (ili uši) jest – tišina okupljenih generala i admirala. Nema aplauza koji prekidaju govornike, nema živih reakcija. Ta je tišina lako razumljiva: iako je američka vojska očito instrument globalne politike SAD-a, njezini generali i vrhovni zapovjednici strasno žele očuvati sliku političke neutralnosti, izbjegavajući da budu uvučeni u političke sukobe, poštujući ustav i izvršavajući samo zakonite naredbe.

Zbog toga je, još 2020. godine – kada je Trump izgubio izbore i više puta izjavljivao da Biden „nije legalni predsjednik“, uz (ne uvijek prikrivene) pozive svojim pristalicama da otvoreno ustanu protiv državne vlasti – vojni vrh javno izjavio da je spreman intervenirati kako bi spriječio nered, odnosno, ako bi došlo do pokušaja da se Trump neustavnim putem vrati na vlast.

Ako taj niz misli dovedemo do krajnje tačke, moramo uzeti u obzir i mogućnost da, ako Trump do kraja sprovede svoj plan korištenja oružanih snaga protiv „neprijatelja iznutra“, američka vojska možda bude prisiljena da intervenira direktno – i svrgne Trumpa. Zapanjujuća perspektiva: hoće li vojni puč spasiti Ameriku od Trumpove diktature?

No u ovoj temi o ulozi vojske u javnom životu krije se još mnogo toga. Često se danas može čuti kako ljevica nema pozitivnu viziju održive alternative trumpovskom populizmu - zapletena u ponavljanje starih modela (prvenstveno socijaldemokratske države blagostanja), ona nikako ne uspijeva ponuditi neku novu viziju.

Što ako bismo, međutim, napravili rizičan korak i odustali od straha od militarizacije, koji je stalno prisutan u svim lijevim utopijama? Što ako zamislimo utopiju potpune militarizacije društva kao jedinu realnu emancipatorsku viziju?

Prije nego što ovo odbacite kao jeftin postmoderni paradoks, sjetite se da je upravo to učinio Fredric Jameson u svojoj knjizi American Utopia.[4]

Ideja mu je sinula kada je, tokom predsjedničkih izbora u SAD-u 1952., demokrata Adlai Stevenson zagovarao univerzalno besplatno zdravstvo, a Dwight Eisenhower mu odbrusio: „Ako želite besplatno zdravstvo – pridružite se vojsci!“ Jamesonov odgovor bio je: zašto onda ne bismo vojsci dali status univerzalnog modela društva?

Jameson odbacuje ne samo dva glavna oblika državnog socijalizma XX stoljeća – socijaldemokratsku državu blagostanja i staljinističku partijsku diktaturu – nego i sam standard prema kojem radikalna ljevica obično mjeri neuspjeh tih modela: libertarijansku viziju komunizma kao slobodne asocijacije društvenih mnoštava organiziranih u savjete, tj. kao anti-predstavničku direktnu demokraciju zasnovanu na stalnom angažmanu građana.

Mjerimo li Jamesonovu utopiju tim standardom, globalna militarizacija je, naravno, neprihvatljiva našem demokratskom osjećaju. Nije stoga čudo da je na nju Stanley Aronowitz, u jednoj CUNY debati, reagirao pokušajem da Jamesonovu ideju „univerzalne mobilizacije“ svede nazad na koncept direktne demokracije, u kojoj se ljudi (vojnici) samoorganiziraju u savjete, kao u pobunjeničkim narodnim vojskama.

No, takva je direktna demokracija ekstremna tačka politizacije društva, dok Jameson više puta naglašava da njegova ideja univerzalne mobilizacije teži upravo nestanku političke dimenzije kao takve: u njegovoj utopijskoj zajednici ostaje samo vojno (dakle, nepolitički) organizirana ekonomija, bez potrebe za stalnim građanskim angažmanom, te golema nepolitička sfera kulturnih zadovoljstava – od seksualnosti do umjetnosti.

Kako Jameson ističe, ono što ovaj model čini privlačnim upravo je neprozirni, pasivno-birokratski aspekt vojnog života: u vojsci nema javnih demokratskih izbora; nikad nije sasvim jasno zašto jedan čovjek postane general, a drugi ne...

Vrlo glup prigovor na Jamesonovu utopiju često je glasio: „Ali vojska pretpostavlja prijetnju ratom, zar ne?“ Odgovor je jasan: naše samo preživljavanje već je ugroženo ekološkom krizom, eksplozijom umjetne inteligencije, a da ne spominjemo mogućnost globalnog rata. U svakoj od tih situacija – a naročito u njihovoj kombinaciji – bit će potrebna snažna centralizirana vlast, vlast spremna na djelovanje, neopterećena dugim i složenim demokratskim procedurama.

U takvoj situaciji, ne samo da će biti potrebna struktura slična vojsci, nego i jak vođa na njezinu vrhu. Zašto?

Pravi vođa, između ostalog, odlikuje se sposobnošću da donosi teške odluke kada ih nije moguće izbjeći: koju grupu vojnika žrtvovati na bojištu, kojeg pacijenta pustiti da umre kada nema dovoljno resursa, itd. Ili, kako kaže stari doktor u TV seriji New Amsterdam: „Vođe donose odluke koje ih drže budnima noću. Ako spavate mirno – niste jedan od njih.“

Paradoksalno, višak koji se ne može obuhvatiti mehanizmima izborne političke reprezentacije može naći adekvatan izraz jedino u vođi ili vodećem tijelu koje je sposobno nametnuti dugoročni društveni i ekonomski projekt, ne ograničeno kratkim periodima između dvaju izbora.

Zvuči li to kao univerzalna militarizacija? Da – nadolazeći komunizam bit će ratni komunizam, ili ga neće biti.

Autor: Slavoj Žižek, Prometej.ba

Autor nam je ustupio tekst za prevesti s engleskog

[1] Pete Hegseth, Hegseth Speech — Culture, Standards, CNN, 30. septembar 2025, dostupno na: https://edition.cnn.com/2025/09/30/politics/hegseth-speech-culture-standards

[2] „Russia: Statement by the Spokesperson on withdrawal from the European Convention for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment“, European External Action Service (EEAS), 30. septembar 2025, dostupno na: https://www.eeas.europa.eu/eeas/russia-statement-spokesperson-withdrawal-european-convention-prevention-torture-and-inhuman-or_en

[3] Graig Graziosi, „'It could have been an email': Viewers stunned by Hegseth and Trump’s bizarre Quantico speeches to military chiefs“, The Independent, 30. rujna 2025, dostupno na: https://www.independent.co.uk/news/world/americas/us-politics/trump-hegseth-military-speeches-reaction-b2836907.html

[4] Vidjeti: Fredric Jameson, American Utopia, London: Verso Books 2016.