Kafkina pripovijetka „Presuda“ (ili „Osuda“: Das Urteil) iz 1912. godine aktualnija je danas više nego ikad prije: ona nudi portret slabog oca koji subjekt vodi ka samoubistvu. Georg, mladi trgovac, sjedi u svojoj sobi i piše pismo prijatelju koji je prije nekoliko godina otišao u Rusiju kako bi pokrenuo posao koji sada propada, obavještavajući ga da se zaručio za Friedu, djevojku iz dobrostojeće porodice. Iščupavši se iz svog sanjarenja, Georg odlučuje provjeriti svog oca koji, iako poprilično bolestan, izgleda ogroman. Georg mu saopštava da je upravo napisao pismo svom prijatelju, obavještavajući ga o predstojećem braku. Otac dovodi u pitanje postojanje tog prijatelja u Rusiji i optužuje Georga da ga obmanjuje u pogledu poslovnih događanja. Georg insistira da njegov otac malo legne u krevet; zbog toga otac tvrdi da ga sin želi mrtvog. Štaviše, priznaje da poznaje sinovog prijatelja i, zapravo, da je istovremeno s Georgom održavao prepisku s njim. On tvrdi da je preokrenuo prijateljevu lojalnost od Georga ka sebi, te da prijatelj čita njegova pisma dok Georgova baca nepročitana. On izaziva Georgovo osjećanje krivice, sugerirajući mu da je zanemario prijatelja otkako se ovaj preselio u Rusiju. Otac ne cijeni Georgovu ljubav i brigu, tvrdeći da se može sam o sebi brinuti. Georg se povlači u ugao, uplašen ocem i njegovim grubim riječima – otac ga optužuje za sebičnost i naposljetku ga osuđuje na „smrt utapanjem“. Georg osjeća kako ga nešto gura iz sobe; on istrčava iz kuće na most iznad vode, prebacuje se preko ograde i ruši se, očigledno, u smrt.[1]

Trumpov jednosatni govor na Generalnoj skupštini UN-a 23. septembra bio je čista demonstracija njegove “Daddy Cool” uloge: izlio je izvanrednu tiradu koja zvuči poput eksplozije Georgovog oca. Velika Britanija i Europa „idu u pakao“ zbog imigracije, klimatske promjene treba odbaciti kao „najveću prevaru ikada počinjenu nad svijetom“; uz to je otvoreno proglasio kulturni rat s Europom [2] – njegov govor bio je jedna velika presuda/osuda, baš poput Georgovog oca koji osudi sina na samoubistvo. I, kao u Kafkinoj priči, Europa sada žuri prema mostu kako bi se ubila, kao jedina globalna sila koja bi to trebala spriječiti. Osim toga, ne treba zanemariti činjenicu da se, unatoč njegovom proukrajinskom okretu, i Trump i Putin protive europskom multikulturalnom i pro-LGBT+ stavu. Iako je savjetovao Europu da pomogne Ukrajini da povrati cijeli teritorij i da bombardira ruske avione i dronove ako uđu na teritorij NATO-a, nije rekao da će SAD pomoći Europi. Jasno je što mu je cilj: u slučaju direktnog sukoba Europe i Rusije, Trump će opet odigrati ulogu velikog mirovnjaka i pregovarati o primirju…

Iznimna društvena i psihološka promjena odvija se pred našim očima, promjena čiju je logiku prije više od stoljeća opisao Henri Bergson. U knjizi Dva izvora morala i religije, u često citiranom (i od mene također) odlomku, Bergson opisuje kako je 4. augusta 1914., kada je Francuska proglasila rat Njemačkoj, doživio čudan „osjećaj divljenja prema lakoći prelaska od apstraktnog ka konkretnom: ko bi pomislio da tako strašan događaj može u stvarnosti nastati s tako malo pompe?“ Ključna je ovdje modalnost prekida između prije i poslije: prije izbijanja rata, rat se Bergsonu činio „istovremeno moguć i nemoguć: složen i kontradiktoran pojam koji je opstao do kraja“; nakon izbijanja, sve odjednom postaje stvarno i moguće, a paradoks leži u ovoj retroaktivnoj pojavi mogućnosti:

„Nikad se nisam pretvarao da se stvarnost može umetnuti u prošlost i tako djelovati unatrag u vremenu. Međutim, bez svake sumnje, mogućnost jeste ona koja se može tamo umetnuti ili, radije, moguće samo sebe u svakom trenutku tamo umeće. Kao dotad nepredvidiva i nova, realnost samu sebe stvara, svoju sliku reflektira iza sebe u neodređenu prošlost: ova nova stvarnost shvata samu sebe kao da je sve vrijeme i bila moguća; a zapravo baš u tom momentu svoga nastanka ona počinje bivati kao da je uvijek bila i zato kažem da će joj njena mogućnost, koja ne prethodni njenoj stvarnosti, prethoditi onoga časa kada se ta stvarnost dogodi.”[3]

Događaj se stoga prvo doživljava kao nemoguć, ali ne i stvaran (perspektiva nadolazeće katastrofe koja, koliko god vjerojatna bila, ne vjerujemo da će zaista nastupiti i stoga je odbacujemo kao nemoguću), a potom kao stvaran, ali više ne nemoguć (kad katastrofa nastupi, ona se „renormalizira“, percipira kao dio normalnog toka stvari, kao da je oduvijek bila moguća). Praznina koja ove paradokse čini mogućima jest ona između znanja i uvjerenja: znamo da je (ekološka) katastrofa moguća, čak vjerojatna, ali ne vjerujemo da će se zaista dogoditi. Zar upravo ovo ne vidimo danas, pred našim očima? Prije deset godina, javna debata o mučenju ili učešću neonacističkih stranaka u zapadnoeuropskoj demokratskoj vladi odbacivana je kao etička katastrofa koja je nemoguća, „koja se stvarno ne može dogoditi“; kada se dogodila, odmah smo se navikli, prihvatajući je kao očiglednu… Ono čega se bojim jest da, ako izbije veći vojni sukob između Rusije i zemalja NATO-a, on će slijediti istu logiku. Trenutno o tome govorimo, a da zaista ne vjerujemo da rat može nastupiti; kada eksplodira (ako ikada), predviđam da ćemo se jednostavno naviknuti na njega.

Ali centralna promjena koja se danas odvija jest uspon novog populističkog nacionalizma u takozvanim zapadnim demokracijama. On se ne događa samo u SAD-u (Trump), Francuskoj (Le Pen) ili Italiji (Meloni). Ključna zemlja u ovom trenutku je Velika Britanija, a fenomen koji njegove pristalice opisuju kao „buđenje naroda“ u velikoj mjeri rezultat je potpunog neuspjeha „umjerenog“ centra ili ljevice. Anti-imigrantski populisti besramno šire neprovjerene priče o silovanjima i drugim zločinima izbjeglica kako bi dali kredibilitet vlastitoj tvrdnji da imigranti predstavljaju prijetnju našem načinu života. Međutim, prečesto multikulturalni liberali postupaju na sličan način: prešućuju stvarne razlike u „načinima života“ između izbjeglica i Evropljana jer njihovo spominjanje može biti viđeno kao promocija eurocentričnosti. Sjetimo se slučaja Rotherhama u Velikoj Britaniji, gdje je prije otprilike deset godina policija otkrila da je banda pakistanskih mladića sistematski silovala više od tisuću siromašnih bijelih djevojaka – ti podaci su ignorisani ili umanjeni kako ne bi izazvali islamofobiju…

Ili sjetimo se ubistva Iryne Zarutske, 23-godišnje ukrajinske izbjeglice, u lokalnom vlaku u Charlotteu (Sjeverna Karolina) početkom septembra 2025. Video koji prikazuje taj dio voza pokazuje Irynu kako ulazi u željeznički vlak na stanici East West Boulevard i zauzima mjesto neposredno ispred Decarlosa Browna, osumnjičenog. Isprva ništa ne djeluje neobično, osim što Brown izgleda uzrujano u svom sjedištu – ništa što bi izazvalo komešanje. Samo četiri minute kasnije, Brown vadi ono što izgleda kao džepni nož i iznenada više puta zabada Zarutsku duboko u grlo. Ona se sruši dok Brown mirno odlazi prema prednjem dijelu vagona, skida džemper i u njega umotava krvavu ruku prije nego što izađe iz vlaka. Ostali putnici su primijetili što se dogodilo tek nakon što su vidjeli trag krvi i Zarutsku na podu – ali (bar za mene) najdepresivnija činjenica jest da nakon ubistva također nije bilo nikakvog komešanja: putnici (uglavnom crni) koji su sjedili u blizini ništa ne čine, samo sjede i posramljeno bulje.[4] Ubistvo je, očekivano, široko komentarisano i osudili su ga novokomentatori s desnice, od Kirka do samog Trumpa, koji su uglavnom igrali na rasnu kartu: crni osuđeni kriminalac ubio je bijelu djevojku… Međutim, umjesto da pruži ozbiljnu interpretaciju, liberalna lijeva opcija uglavnom je umanjila značaj događaja jer nije odgovarao koordinatama političke korektnosti.

Charlie Kirk je bio u pravu što je fokusirao pažnju na ovo ubistvo – nije samo igrao na rasnu kartu, već je prepoznao gdje leži pravi užas. Zato Kirk apsolutno ne smije biti sveden na desničarskog fanatičnog pojedinca – da, moramo odbaciti njegove rasističke i seksističke stavove, ali on ostaje mnogo dvosmislenija figura. Prva važna karakteristika jeste način njegovog javnog djelovanja: ljubazno i strpljivo argumentiranje bez brutalnih i ponižavajućih pretjerivanja. Što se tiče sadržaja njegovih djela, slovenska komentatorica Mojca Pišek otišla je toliko daleko da ga je nazvala „socijalističkim reformatorom“[5] – još nije bio tu, ali se jasno kretao u tom pravcu. U posljednjoj godini svoje aktivnosti, postupno se pomicao od standardnog desničarskog populizma ka većoj osjetljivosti prema onome što ne možemo nazvati drukčije nego klasnom borbom: kako velike korporacije i „duboka država“ (uz podršku akademije i javnih medija) neometano vladaju masama običnih ljudi, čak i kada (ili posebno kada) igraju igru Woke Cancel Culture. Ključno je da se ne vraća teorijama zavjere: da budem izravan, on sve više vidi problem u samom sistemu. U ovoj tendenciji, blizak je Curtisu Yarvinu koji također ne treba biti odbacivan kao tehnološko-trumpovski; njegova oštra kritika naših „liberalnih demokracija“ kao jedva prikrivenih oblika oligarhije, uključujući stav da bi stvarna demokratija bila još gora i opasnija, obavezno je štivo za svakog ozbiljnog na ljevici. Kirk i Yarvin ostaju donekle “trumpovski”, ali s razumljivim razlogom: jasno prepoznaju Trumpa kao nekoga ko je uzdrmao sistem i time otvorio put radikalnoj promjeni.

Upravo im taj trumpovski polazni trenutak omogućuje da Kirk i Yarvin pristupe ili formulišu osnovne ljevičarske uvide bez da upadnu u kaos političke korektnosti koji danas sprječava lijevu opciju da formuliše ozbiljnu alternativnu viziju. Da bi se uklonio samosabotažni sloj današnje ljevice, potrebno je proći kroz njihove naizgled najradikalnije protivnike – sam Bernie Sanders daje naznake u tom pravcu. Evo što je niko drugi nego Steve Bannon rekao prije nekoliko mjeseci: „Trumpova administracija će koristiti svoje pravne ovlasti da razbije monopolističku moć Big Techa. Uništit ćemo Facebook. Uništit ćemo Google. Uništit ćemo Amazon. Uništit ćemo… Nadam se da ćemo jednog dana uspjeti uništiti Walmart. Previše je koncentracije privatne moći.“[6] Sjetimo se kako je tokom Trumpovog prvog mandata Bannon izbačen iz Bijele kuće jer je zagovarao mnogo veće poreze za bogate (s 25% na 40%)!

Prije nekoliko godina napisao sam da je razlog opsesije liberala Trumpom u tome što ga oni uzdižu u fetiš: Trump je posljednje što liberali vide prije nego što bi vidjeli klasnu borbu, a njihov pogled je fiksiran na njega kako ne bi vidjeli ono što stoji iza njega. Pa kako onda vidimo što se krije iza? Fokusiranjem na antagonizam koji prožima trumpovsko polje. Kao što je dobro poznato, Trumpovci su donekle podijeljeni na populiste (Bannon) i tehnokrate (Yarvin): napetost između njih djeluje nerješiva, jer ne možete istovremeno zagovarati korporativnu digitalizaciju naših života i lokalne skupštine običnih ljudi. Moja luda hipoteza ovdje glasi da samo nova ljevica može objediniti ova dva aspekta (techno-trumpovce i populističke Trumpovce) u obliku digitalizacije pod popularnom kontrolom.

Ovo su, naravno, pojedinačni primjeri, ali najgora moguća greška jest odbaciti ih kao marginalne slučajeve preuveličane od strane desničarskih medija kako bi zaveli obične ljude. Da, simbolički mehanizmi pomoću kojih nova digitalna desnica zavodi milione su dobro poznati i detaljno opisani. Vrhunska ironija jest u tome da su ti mehanizmi prvi put primijenili teoretičari ljevice. Trump i njegovi suradnici su pravi „kulturni marksisti“, direktno prisvajajući (svoju verziju) borbe za ideološku hegemoniju, kako ju je konceptualizirao Antonio Gramsci: borba za hegemoniju znači da stvarna konstelacija društvenih snaga nije izravno reflektirana u ideološkom prostoru. Suprotstavljene društvene sile bore se da u svoj ideološki projekt prisvoje elemente zajedničke popularne tradicije (nacionalna povijest, religija, moral, itd.), a pobjednik je onaj koji uspije predstaviti svoj ideološki projekt kao „univerzalan“, kao onaj koji obuhvata većinu momenata koji čine društveni identitet naroda. Trumpovski populizam stoga u svom projektu spaja elemente otpora radničke klase velikom korporativnom kapitalu s afirmacijom „kreativnog“ duha kapitalizma i mržnje prema strancima kao uznemirujućeg elementa u društvenom tijelu. (Ne zaboravimo da je Gramsci razvio svoju ideju hegemonije kao reakciju na pobjedu fašizma u Italiji.)

Način na koji nova populistička desnica koristi koncepte velike progresivne teorije dosegao je vrhunac s Peterom Thielom i J. D. Vanceom, koji su prisvojili teorije Renea Girarda, posebno njegove pojmove mimetičke želje i žrtve. Decenijama ranije Thiel je bio doslovno student Girarda, a Girardova ideja mimetičke želje dala mu je ideju da koristi digitalne medije za širenje ideja i time kontrolu javnog mnijenja; kasnije je natjerao i Vancea da čita Girarda. Čak je i pojam žrtve bio mobiliziran na iskrivljen način: dok Girard želi izaći iz zatvorenog kruga žrtvene logike, Thiel i Vance ga koriste za konceptualiziranje isključenja imigranata, seksualnih manjina itd.[7] Ključna strategija ovdje je ono što je Katherine Dee nazvala vizualizacijom kao magijskom praksom:

„Stvarate detaljnu mentalnu sliku i držite je, vraćate se na nju, hranite je emocijama i ponavljanjem dok ne postane stvarnija od same fizičke stvarnosti. Mozak počinje filtrirati svijet kroz tu sliku. Primjećujete svaki dokaz koji je potvrđuje i odbacujete što je ne potvrđuje. Ponovno ste programirali svoju percepciju. Osnovna ideja je ista: naše fokusirane namjere na neki način utiču na stvarnost na načine koje nauka ne može objasniti. Radi u oba smjera, pozitivno i negativno. Najopasnija kletva je učiniti da netko vjeruje da je proklet. To je posebno učinkovito na internetu – gdje magija izgleda stvarno. Kada tisuće ljudi istovremeno usmjeri negativnu pažnju na nekoga, svaka osoba postaje spremna vidjeti tog pojedinca negativno. Osjećaju se ovlaštenima – čak i ohrabrenima – da napadnu. Kletva postaje samopotpuna kroz tisuće malih akcija: otpraćivanja, oštri komentari, otkazana pozivanja, neprijateljska tumačenja. A u najmračnijim slučajevima stvara atmosferu u kojoj nasilje postaje zamislivije – gdje netko već na rubu može osjetiti kolektivnu ‘dozvolu’ da djeluje.“[8]

Ne samo da je porijeklo ovih koncepata ljevičarsko, nego ih ljevica i redovno koristi. Sjetimo se samo snimaka koji pokazuju kako je 25. maja 2020. George Floyd, 46-godišnji Afroamerikanac, ubijen u Minneapolisu od strane Dereka Chauvina, 44-godišnjeg bijelog policajca. Chauvin je klečao na Floydovom vratu više od devet minuta dok je Floyd bio vezan lisicama i ležao licem prema dolje na ulici. Dva druga policajca, J. Alexander Kueng i Thomas Lane, pomagali su Chauvinu u zadržavanju Floyda. Lane je također uperio pištolj prema Floydovoj glavi prije nego što je ovaj bio lisicama zavezan. Četvrti policajac, Tou Thao, spriječio je prolaznike da interveniraju. Nakon nekoliko minuta, Floyd je prestao govoriti. Posljednjih nekoliko minuta ležao je nepomično, a Kueng nije našao puls kad je pozvan da provjeri.[9] Chauvin je ignorirao molbe prolaznika da podigne koljeno s Floydovog vrata… Ovi beskrajno ponavljani snimci utjecali su na gledaoce upravo onako kako je opisala Dee.

Među brojnim drugim slučajevima, tu je fotografija tijela Oscara Ramireza i njegove kćerke Valerije iz 2019. godine. „Mračna stvarnost migrantske krize koja se odvija na južnoj granici SAD-a zabilježena je na fotografijama koje prikazuju beživotna tijela salvadorskog oca i njegove kćerke koji su se utopili pokušavajući preći rijeku Rio Grande u Teksasu. Slike pokazuju Oscara i njegovu kćerku kako leže licem prema dolje u plitkoj vodi. Ruka 23-mjesečne djevojčice je prebačena oko očevog vrata, što sugerira da se u posljednjim trenucima držala za njega.“[10] Ova fotografija odmah je postala simbol brutalnosti američke granične kontrole, primjer onoga što bi Hegel nazvao konkretnom univerzalnošću: slika singularnog slučaja koja priziva globalnu tragediju i kao takva poziva na saosjećanje i akciju.

Međutim, u slučajevima poput ubistva Charlieja Kirka, u igri je nešto više – ništa manje nego redefinicija (ideološke samopercepcije) nacije. Ova redefinicija ne pogađa samo globalne karakteristike, već može naći izraz i u brutalnom nasilju nad manjim pojavama ponašanja posebnih grupa. U Poljskoj, mediji dižu uzbunu zbog novog viralnog trenda među mlađom generacijom nazvanog „Szon Patrol“. Trend je uglavnom prisvojio muški dio populacije koji luta ulicama u fluorescentnim prslucima kako bi uznemiravao i javno sudio djevojkama i ženama putem mrzilačkih i moralističkih govora. Ovaj trend započeo je tokom školskih praznika i već je sakupio više od 12.000 videa vezanih za ove patrole. Naziv dolazi iz poljskog slenga, gdje „szon“ znači kurva, a „patrol“ znači patrola, pa sebe nazivaju „patrola kurvi“.[11]

Na mnogo masovnijem nivou, katolički nacionalist i hrvatski pjevač Marko Perković Thompson organizirao je mega-koncert na hipodromu u Zagrebu u subotu, 5. jula 2025.; unaprijed je prodano oko 500.000 ulaznica, što ga čini najvećim koncertom na kojem je publika morala kupiti ulaznice u historiji čovječanstva (ili tako tvrde organizatori). Pa ko je Perković? Rođen 1966., 1991. se pridružio hrvatskim snagama u borbi protiv srpske agresije i koristio američki Thompson mitraljez tokom rata, što mu je donijelo nadimak pa kasnije i scensko ime. Dakle, da, Perković je čovjek kulture – ali da parafraziramo Josepha Goebbelsa, njegov moto glasi: „Kad čujem riječ kultura, posegnem za svojim Thompsonom.“

Tekstovi njegovih pjesama često sadrže patriotske sentimente i odnose se na religiju, porodicu, rat Hrvatske za nezavisnost, politiku i medije, ali također sadrže zloglasne reference na ustaški režim iz Drugog svjetskog rata i njihove ratne zločine koji su bili previše brutalni čak i za naciste. Optužen za neonacizam 2004., zabranjeno mu je nastupati u mnogim zapadnim državama. Neki od njegovih fanova poznati su po ultranacionalizmu, koji se očituje kroz ustaške uniforme (uključujući crne kape povezane s pokretom), simbole i transparente. Na početku njegovog mega-hita „Bojna Čavoglave“ Perković izgovara Za dom – spremni!, ustaški vojni pozdrav. Treba priznati da se scenarij ove pjesme oslanja na majstorsku praksu, opet, ono što bi Hegel nazvao „konkretnom univerzalnošću“: nema spomena velikih vojnih događaja, samo nekoliko mladića koji brane malo hrvatsko selo od srpskog napada. Godine 2015. Perković je nastupio u Kninu pred oko 80.000 gledalaca za proslavu 20. godišnjice hrvatske vojne operacije Oluja, a mnogi od prisutnih pjevali su pro-ustaške pjesme i skandirali parole poput „Ubij Srbina“ i „Idemo Ustaše“.[12]

Međutim, potpuno pogrešno tumačimo ovu situaciju ako je čitamo kao izraz nostalgije za fašističkom prošlošću: iako tako može izgledati, ovdje dobivamo utopijsku viziju zamišljene budućnosti, viziju zajednice čije uranjanje obećava izlazak iz naše otuđenosti i izolacije. Nikada ne smijemo zaboraviti da su većina Thompsonovih fanova mladići od oko 20 godina – bez ironije, treba reći da su to propali komunisti. Preciznije, ono što karakterizira figuru Thompsona jest napetost između njegovog eksplicitnog javnog imidža – nije ustaša-fašist, već skroman katolički nacionalist spreman braniti svoju domovinu – i kompleksnog podteksta prožetog jasnim i sveprisutnim ustaškim znakovima i naznakama. Thompson ne laže kad uporno insistira: „Nisam ustaša, samo sam domoljub.“ Međutim, u nekom smislu, to stvari čini još gorima: da se otvoreno deklarirao kao ustaša, to bi ograničilo njegovu privlačnost; ono što postiže načinom svog djelovanja jest da se sama ideja domoljublja prisvaja kroz neonacistički diskurs. Posljedično, ako ga napadnete zbog fašizma, on može brzo odgovoriti da ste pristaša Srba i izdajnik Hrvatske.

Thompson uspijeva u ovom međustanju, prihvatljivom i etabliranoj desnici i neonacistima – nije čudo što ga je i papa Benedikt XVI primio na audijenciju u decembru 2009. Tipično, najviši hrvatski političari nisu prisustvovali njegovom velikom koncertu u Zagrebu, ali premijer Plenković prisustvovao je generalnoj probi dan prije s njegovim sinovima i osobno ga je Thompson pozdravio… Gideon Levy je pisao o hegemonijskoj ulozi Ben-Gvira i Smotricha u Izraelu: „Problem nije samo u dvojici ekstremističkih ministara, već u izraelskom društvu u cjelini, uključujući one koji sebe smatraju umjerenima. Da li to razumijete, diplomate i donositelji odluka? U Izraelu, svi smo mi Ben-Gvir i Smotrich.“[13] Apropos Thompsona, mogli bismo parafrazirati Levya: problem nije samo Thompson kao ekstremistički pjevač, već hrvatsko društvo u cjelini, uključujući one koji sebe smatraju umjerenima. Da li to razumijete, diplomate i donositelji odluka? U Hrvatskoj, svi smo mi Thompson.

Ova logika „svi smo…“ ne znači da svi postajemo fanatici: ona uključuje svoj naizgled suprotan aspekt, brutalnu ironiju koja je čak gora od direktne brutalnosti. U septembru 2025. saznali smo da „novi kontroverzni trend na TikToku izaziva bijes jer izraelski kreatori sadržaja ismijavaju sukob u Gazi. U viralnim videima, mladi kreatori se predstavljaju kao članovi fiktivne humanitarne organizacije, pozivajući porodicu i prijatelje da doniraju za palestinsku djecu. Pozivi potom snimaju često burne reakcije, koje uključuju ljutito vikanje i psovke, prije nego što otkriju da je sve bila šala.“[14] Možda su ove besramne šaljivdžije čak i gore od fanatičnih počinitelja genocida.

Vraćajući se Thompsonu, on je dakle mnogo više od samog muzičkog ili kulturnog događaja, on je fenomen koji je sada upisan u sam temelj hrvatskog identiteta. Koristeći Gramscijeve termine, on je najnoviji pobjednik u borbi za ideološku hegemoniju u Hrvatskoj: da biste se afirmirali kao Hrvat, morate zauzeti stav prema njemu – ignorisati ga znači tolerisati ga… I isto vrijedi i za gigantnu antiimigrantsku demonstraciju u Velikoj Britaniji u subotu, 13. septembra 2025.: 110.000 demonstranata protiv imigracije prosvjedovalo je u centralnom Londonu pod sloganom „ujedinite naše kraljevstvo“, a milioni su im se pridružili u drugim velikim gradovima. Elon Musk se obratio masi putem video linka s ni manje ni više nego pozivom na revoluciju: rekao je da je potrebno „raspuštanje parlamenta“ i „promjena vlade“ u Velikoj Britaniji, te je kritizirao „woke virus uma“. Među ostalim govornicima bili su Katie Hopkins i francuski krajnje desni političar Éric Zemmour (ranije podržavan od Putina). Ono što smo svjedočili bio je pokušaj „(ponovnog) buđenja“ značenja bivanja Britanacem, napuštanja pospane Velike Britanije koja se pomirila sa svojim propadanjem, tolerirajući svoj multikulturalni prostor u kojem biti Englez znači samo jednu od posebnih dimenzija identiteta. Ovaj motiv buđenja u vlastiti identitet bio je prisutan već u nacističkoj Njemačkoj čiji je slogan bio „Deutschland, erwache!“, a kasnih 1980-ih i u Srbiji pod Miloševićem – naravno, taj motiv buđenja u konačnici se svodio na suprotno: uroni u svoju nacionalnu ideologiju.

Ovdje se ne radi o političkim strankama, nego o mnogo fundamentalnijim društvenim pokretima koji teže prožeti čitavo društveno tijelo u njegovim ekonomskim, političkim i ideološkim aspektima. Odvratni koliko god bili, ovi pokreti se zasnivaju na ispravnom uvidu da standardna liberalna višestranačka politika postaje irelevantna, da sve manje može uhvatiti duh koji pokreće mase stanovništva. (Opet, Curtis Yarvin je sjajno prikazao ovaj raspad demokratije, koji nije nov fenomen nego je upisan u samu njegovu suštinu.) Zato ne bismo trebali biti iznenađeni što je najnovije “prosvjedno buđenje” baš u Velikoj Britaniji, zemlji u kojoj tradicionalne vladajuće stranke (prvo Konzervativci, zatim Laburisti) propadaju, a vlada se sve više doživljava kao irelevantna i nemoćna, nesposobna očuvati suverenitet nacije. Također je važno napomenuti da su prosvjednici zapravo zahtijevali neku vrstu revolucije: koristeći svoje prerogative koje su obično samo formalnost, kralj bi trebao raspustiti parlament… A šta onda? Trenutno u Velikoj Britaniji postoje samo dvije autentične političke stranke sa stvarnom moći za mobilizaciju, jedna već postojeća (Reform UK Nigela Faragea) i druga još formalno neosnovana (Our Party Jeremya Corbyna i Zaraha Sultana) – nažalost, kako priliči ljevici, ova stranka je već u startu zahvaćena podjelom prije nego što je formalno osnovana. Hoće li ova nova stranka (iako s ogromnim rezervoarom birača) uspjeti zaista mobilizirati glasače? Po kojim motivima? Borba protiv genocida ili protiv rasizma sigurno nije dovoljna, pa se može sa sigurnošću predvidjeti da bi na ovim idealnim izborima Reform UK pobijedio.

Često se čuje da ljevica treba desničarskoj politici straha (protiv imigranata, LGBT+ i sl.) suprotstaviti neku pozitivnu viziju novog društva. Međutim, moj dojam je suprotan: trumpovski populizam negira velike prijetnje našem samom opstanku (ekološku krizu, rast AI…), tj. napada ljude koji tvrde da su naši životi u opasnosti – da parafraziram izjavu koju je također koristio F. D. Roosevelt, Trump tvrdi da je jedino čega se trebamo bojati sam strah (širen od neprijatelja naših društava). Ako ljevica uopće želi imati šansu, trebala bi se fokusirati na ove prijetnje i insistirati na tome da se moramo pripremiti za globalnu katastrofu – novi komunizam bit će ratni komunizam.

Autor: Slavoj Žižek, Prometej.ba

Autor nam je ustupio tekst za prevesti s engleskog

[1] Wikipedia, The Judgment, dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/The_Judgment

[2] The Independent, Trump says Britain and Europe are 'going to hell' over immigration, 23. septembar 2025, dostupno na: https://www.independent.co.uk/news/uk/politics/trump-britain-europe-immigration-united-nations-b2832135.html.

[3] Henri Bergson, Oeuvres, Paris: PUF, 1991, str. 1110–1111.

[4] Opširnije dostupno na: https://nypost.com/2025/09/09/us-news/ukrainian-refugee-iryna-zarutskas-look-of-horror-after-she-was-fatally-stabbed-on-train-as-her-final-moments-are-revealed/.

[5] Mojca Pišek, „Socijalistički reformator Charlie Kirk“, Delo, 26. septembar 2025, str. 7.

[6] Steve Bannon, „Bannon o neredima u LA: 'Mi smo u Trećem svjetskom ratu'“, The Spectator World.

[7] From Philosophy to Power, Salmagundi Magazine.

[8] Internet turned accidental witches: Charlie Kirk, Jezebel, dostupno na: https://thespectator.com/topic/internet-turned-accidental-witches-charlie-kirk-jezebel/

[9] Wikipedia, Murder of George Floyd, dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Murder_of_George_Floyd

[10] Fotografije o slučaju utapanja oca i sina na Rio Grande, dostupno na: https://www.google.com/search?q=father+son+drowned+eio+grande+photo

[11] Herald USA, „Šta je Szon Patrol? Novi viralni trend u Poljskoj stavlja djevojke i mlade žene u opasnost“, 18. septembar 2025, dostupno na: https://www.heraldousa.com/opinion/What-is-Szon-Patrol-New-Viral-Trend-in-Poland-Puts-Girls-and-Young-Women-at-Risk-20250918-0022.html#google_vignette

[12] Wikipedia, Marko Perković, dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Marko_Perkovi%C4%87

[13] Gideon Levy, „Sanctioning Ben-Gvir and Smotrich Is but a Tiny, Sad Step in Ending the Gaza Massacre“, Haaretz, dostupno na: https://www.haaretz.com/opinion/

[14] Hindustan Times, „Israeli content creators mock children of Gaza in viral new trend on TikTok“, 2025, dostupno na: https://www.hindustantimes.com/world-news/us-news/israeli-content-creators-mock-children-of-gaza-in-viral-new-trend-on-tiktok-watch-101741280809804.html