Sve nas je manje onih koji pamte i mogu posvjedočiti kako se u Titinoj Jugoslaviji pjevala, na stadionima, sjednicama i vojničkim postrojavanjima, nekad uz dizanje zastave nekad bez toga – himna Hej, Sloveni. Pjevala se i u Bosni i Hercegovini na školskim priredbama, danas kada postajem pionir, domovina se brani lepotom, sto na jednoga, grob u žitu, Marija na prkosima, Armija, odbrana tvoja, Djeca su vojska najjača, Pozdravite moga tatu, Na Kordunu grob do groba, mi ti se kunemo... Razvijala se ljubav prema domovini, tuđe nećemo, svoje ne damo, od Vardara pa do Triglava, čitanje i kajdanke prštale su i nadimale se od patriotizma, bratstva i jedinstva, to je nama naša borba dala... I ništa nije vrijedilo. Pukla domovina ko lubenica, razlio se po Bosni i Hercegovini crven sok do koljena. Pošten i pametan čovjek iz toga bi zaključio da od himne nema nafake i da od vodanja djece po grobištima i stratištima koristi ima samo namjenska industrija.

Ali ne.

Titovi su pioniri, kad su skinuli bijele kapice s petokrakama i natakli umjesto njih na glave šajkače, šešire i fesove, temeljito porušili šta god nisu mogli prisvojiti i privatizovati, pa danas u Sarajevu nemamo više Zoru, Famos, Energoinvest, Zrak, Hidrogradnju, Šipad, Upi, Vranicu, TAS... ali imamo zato SDA, SDP, NIP, HDZ, SNSD... i škole u kojima se djeci ispira mozak u istoj prazničnoj centrifugi. Sve se promijenilo, zemlja se prevrnula od stranačkog oranja, jedni grobovi heroja isplivali iz brazdi a drugi potonuli u njih, samo djeca jednako pjevaju djedovinilske hitove.

Patriotizam je uporan parazit koji se propuhom u glavama prenosi s mrtvih na žive i sa odraslih na djecu, tim opasniji što uživa veće imunološke poticaje i ima veći obuhvat nego redovne vakcine.

Naravno, na patriotizam se može gledati i drugačije, s više simpatija, s manje cinizma, s pozivanjem na svijetle primjere, različita su iskustva, različite perspektive, s različitim poimanjem samog termina. Svako pojedinačno može misliti kako želi, niko nikome nije dužan polagati račune o svojim (ne)patriotskim (ne)uvjerenjima. Te raspuštenosti, međutim, ne može i ne smije biti ukoliko se uvjerenja jednih žele proglasiti i nametnuti obavezujućim za sve druge, kroz sistem javnog obrazovanja. Tada je neophodno najprije razjasniti pojmove, a potom i obrazložiti očekivanu korist od primjene takve prakse. Podrazumijeva se da u tom slučaju argumentacija mora biti činjenično i logički besprijekorna.


1.

Povod za inventuru koja slijedi su Facebook reakcije na kritičku interpretaciju [1] sadržaja jedne predškolske priredbe povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine u sarajevskoj opštini Novi Grad. Autorica Sandra Zlotrg, majka šestogodišnjeg djeteta koje je u priredbi učestvovalo, nakon što je u programu priredbe prepoznala sadržaje koji nisu prilagođeni uzrastu djece i koje djeca nikako ne mogu razumjeti – "Sarajevo, ljubavi moja; Bosno i Hercegovino, ljubavi moja– s jedne strane, a s druge plaćanje u krvi, branjenje ognjišta, tjeranje žene s kućnog praga, tuđa zemlja tuga golema…" – zapitala se: "Šta djeci poručujemo? Ostajte ovdje? Je li to sve što im imamo reći?" Iskazujući zahvalnost odgajateljicama za ogroman trud koji preopterećene i potplaćene ulažu u razvoj djece, izrekla je čvrsto uvjerenje "da se o načinu na koji to čine mora razgovarati, pogotovo ako je on očigledno pogrešan." I zapitala: "Kada, s kim i gdje to možemo učiniti?"

Na ovaj smiren i razložan poziv na dijalog odgajateljice, njihove kolegice i kolege, a potom i većina roditelja reagovale se agresivno, kao u nekoj pravedničkoj samoodbrani. Rijetki su bili odmjereni odgovori.[2]

Iz nekih stotinjak komentara moguće je izdvojiti tri načelna argumenta suprotstavljena pozivu na raspravu o patriotizmu kao odgojnom cilju i metodima kojima se taj cilj ostvaruje.

Prvi je autoritativni: u vrtićima rade kompetentne osobe koje bolje od roditelja znaju šta i kako treba. (Kako se te kompetencije stiču?)

Drugi je emotivni: ja volim, a sve što ja volim trebaju da vole i djeca. (Ako ne baš sve, npr. klađenje, šta su kriteriji izbora?)

Treći je iskustveni: nebitno je šta se u vrtiću radi, jedina škola je sam život. (Ako je nebitno, zašto se radi?)


2.

Kako se stiču kompetencije za odgajateljicu u vrtićima, odnosno, gdje, šta i kako one nauče o poučavanju patriotizmu?

Odgovor na to pitanje potražio sam na Odsjeku za predškolski odgoj Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, konkretno, u aktuelnim studijskim silabusima.

Pretragom po ključnim riječima priredbase pojavila na jednom mjestu [3]; patriotizam, ljubav, domovina, nijednom; njegovanje, dvaput, ali u vezi s jezičkim vlastitim izričajem, i drugi put u sintaksički nejasnoj konstrukciji – Znanje, vještine i kompetencije: usvajanje, kritičko rasuđivanje, sintetiziranje, njegovanje, vrednovanje i analiziranje o dječijoj književnosti općenito te kasnija primjena svega navedenog u predškolskom odgoju te razrednoj nastavi; najzad, obilježavanje je urodilo plodom: u predmetu Integrirani predškolski kurikulum I, na četvrtoj godini prvog ciklusa, jedna od tema je Upoznavanje sa specifičnostima i značajem obilježavanja praznika za dječiji socio-emocionalni razvoj, čiji je ishod sticanje kompetencije: "dovesti u vezu izbor sadržaja i aktivnosti sa mogućnostima, sposobnostima i potrebama djece; samostalno i učinkovito primijeniti metodičke smjernice za organizaciju obilježavanja praznika i proslavau vrtiću".

Voditeljici Odsjeka i predavačici na ovom predmetu, profesorici Jasmini Bećirović-Karabegović, obratio sam se za dopunske informacije. Zanimalo me gdje se pomenute smjernice mogu naći i pročitati, a osim toga i kako se patriotizam, njegovanje ljubavi prema domovini poučava na odsjeku za predškolski odgoj, koju teorijsku literaturu o patriotizmu buduće odgajateljice čitaju u okviru studija, da li je na tu temu (npr. njegovanje patriotizma u predškolskom uzrastu djeteta) ikada odbranjen neki rad (završni, master, doktorski), postoji li neka literatura koju nastavnici preporučuju ili sami koriste.

U dosta kratkom i uopštenom odgovoru prof. Bećirović-Karabegović kao literaturu, u kojoj inače predmet oskudijeva, navela je da koristi Blagdane djetinjstva, izdanje Školske knjige iz Zagreba, iz 1995. godine [4].

Također je kao radni nastavni materijal priložila i Nacrt integrisanog kurikuluma za predškolski odgoj u Kantonu Sarajevu (oko 200 stranica) na čijoj je izradi i sama radila [5]. Najzad je precizirala i da se "metodičke smjernice odnose na ulogu odgajatelja i djece u svim aspektima obilježavanja svečanosti, organizaciju internih i drugih svečanosti, kreiranje programa s naglaskom da on nikad nije sam sebi svrha".

U nastavku prepiske svoj odgovor je dopunila i okosnicom predavanja na temu praznika i svečanosti u vrtiću, uz napomenu da se vježbe izvode "na različitim praktičnim primjerima organizacije i realizacije svečanosti (svih vrsta)", kao dio nastave koji realizira saradnik iz prakse zaposlen u predškolskoj ustanovi. Također je dodala i da "u okviru metodičke prakse, studenti imaju obavezu da pogledaju jednu svečanost u vrtiću (ove godine je to novogodišnja svečanost. Prethodnih godina prisustvovale su i svečanostima povodom državnih praznika. Kojoj će svečanosti prisustvovati najčešće ovisi o organizaciji nastave u toku konkretnog semestra). Zadatak sa prakse uključuje opservaciju svečanosti, evidentiranje scenarija, davanje kritičkog osvrta i prijedlog poboljšanja svečanosti. Nakon odgledane svečanosti vodi se razgovor o tome u okviru kabinetske nastave."

Najzad, na u međuvremenu još jedno moje postavljeno pitanje, o broju eventualnih master ili doktorskih radova na temu patriotizma u predškolskom odgoju, profesorica Bećirović-Karabegović odgovorila je da ih "nije bilo dosada. S tim da je trenutno na usvajanju tema koja nosi naslov: Kulturno-historijsko nasljeđe u integriranom predškolskom kurikulumu."

Iz cijele prepiske ostao sam slobodan zaključiti da se patriotizam kao sociološki, filozofski, psihološki pojam ne poučava; o tome šta znači voljeti domovinu, naciju, narod ili državu... studentice i buduće odgajateljice, a kako smo vidjeli i saradnice na fakultetskim vježbama, ne pročitaju – NIŠTA. Cijeli ormar literature koji se bavi terminologijom, porijeklom, vrstama, kontekstima, učincima, razvojem (pa i usađivanjem) tog odnosa pojedinca prema kolektivu odgajateljicama ostaje nepoznat, a samim tim i nebitan. Šta je ljubav prema domovini slobodna je da tumači svaka od njih kako hoće. I da svoje tumačenje zahvaljujući autoritetu diplome koju ima (a vidjećemo ubrzo i kurikuluma po kojem radi) predstavi i nametne kao obavezujuće za sve.

Budući neosviješteno, značajno preklapanje patriotizma i nacionalizma također ostaje izvan kritičkog ispitivanja, što je ključni preduslov za brkanje odgoja i indoktriniranja.

Korištenje knjige Blagdani djetinjstva, čak i samo onog njenog dijela s uopštenim teorijskim razmatranjima o značaju obilježavanja praznika u vrtiću, simptomatično je: cijeli taj 30 godina star vodič kroz blagdanisanje napisan je (bio) s ciljem da uputi odgajateljice u to kako jugoslavenske praznike zamijeniti hrvatsko-katoličkim. U knjizi se ne dovodi u pitanje potreba da se djeci predškolskog uzrasta porodične vrijednosti uopšte i predstavljaju kao nacionalne, a sasvim se propušta objasniti zašto su katoličke bolje od socijalističkih pa ih sada (tada, 1995.) treba revolucionarno zamijeniti.

Ta vrsta rasprave nije se dogodila ni na Sarajevskom univerzitetu, koji je pred religijskom kontrarevolucijom i desantom vjere na vrtiće i škole uglavnom cijeli prešao u petu kolonu.

Iako svaki zakon o predškolskom obrazovanju donesen tokom ideološke tranzicije od devedesetih naovamo, pa i aktuelni [6] (u Principima, član 5 i 6) priznaje da je cilj predškolskog odgoja i obrazovanja da se "u skladu sa naučnim dostignućima najmlađoj generaciji osiguraju svi uvjeti za optimalan tjelesni, intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj", odnosno da je predškolski odgoj i obrazovanje zasnovan na "savremenim naučnim dostignućima i teorijama o djetetovom razvoju i pravima djeteta" – od nauke, kao što vidimo, nema ništa, pa bi tu moglo biti posla i za prosvjetnu inspekciju.

Naime, svaki put kad odgajatelj, svjesno ili nesvjesno indoktrinira, a osim svog iskustva i ličnih uvjerenja nema bolje argumente za takvo činjenje, očigledno krši same osnovne principe zakona.

Zakoni, naravno, mogu biti iznuđeni, zbrzani, nevješto sročeni, stranačkim interesima motivisani, pa pozivanje na njih jednom dijelu stručne, građanske i roditeljske javnosti neće ovdje biti dostatno.

Stoga je vrijedno truda ispitati ima li trenutna praksa obilježavanja praznika u sarajevskim vrtićima, i prateće priredbe, kao oblik indoktrinacije, opravdanje u važećem kurikulumu.


3.

Taj kurikulum potpisnice opisuju kao javno i kulturno dobro jednog društva i kao skup saznanja, vještina, stavova koje povezuju zajednički ciljevi, svi podređeni interesu djeteta. Na više mjesta u dokumentu ističe se načelna opredijeljenost za vrijednosti lične slobode, punog i nesmetanog razvoja ličnosti, individualnu nezavisnost, a sve to u okviru tzv. holističkog pristupa odgoju uz poticanje kritičkog mišljenja.[7]

Nigdje se na sličan (jasan i nedvosmislen) način ne spominje patriotizam. Nema izričitog naloga da ta slobodna i nezavisna djeca koja kritički misle na kraju svog obrazovanja i odgoja pripadnu određenom kolektivu – državi Bosni i Hercegovini, Federaciji BiH, Kantonu Sarajevo, svojoj etničkoj zajednici ili nečem četvrtom, petom... Umjesto toga, u nizu nedovršenih ili višesmislenih formulacija sugeriše se važnost pripadanja (podvlačenja moja):

(a) "Od velike je važnosti prepoznati i usaglasiti zajedničke društveno-kulturne vrijednosti i dugoročne odgojno-obrazovne ciljeve koji podupiru i usmjeravaju odgojno-obrazovno djelovanje." (5) (Koje tačno ciljeve, kako podupiru, koje djelovanje???)

(b) (...) "podsticanje razumijevanja i usvajanja etičkih normi u skladu sa vrijednostima demokratskog, humanog i tolerantnog društva, osjetljivog na porodične, kulturološke i vjerske različitosti." (7) (Koje kulture, kojih vjera??)

(c) "Istorija, tradicija i kultura su odrednice jednog naroda koje ga čine jedinstvenim i posebnim. Usmenom predajom, književnim, muzičkim i likovnim djelima njeguje se i čuva kulturno-historijsko naslijeđe svakog naroda. Upoznavanje djece sa tekovinama kulturne baštine je značajno jer djeca kroz tradicionalne igre, narodne priče, ples, folklor, muziku uče o običajima svog okruženja i time se stvara mogućnost da se običaji prenose dalje na iduće generacije. Odrasli imaju zadaću da podržavaju dječiji interes za materijalna (građevine, spomenici, park, knjiga, odjeća, zapis i sl.) i nematerijalna (jezik, govor, usmena književnost, folklor, tradicionalna umijeća i zanati, jela, igre, legende) dobra kulturne baštine i na taj način senzibiliziraju djecu prema vrijednostima kulturno-historijske baštine na našim prostorima." (176) (Kojeg naroda; šta su / čiji su naši prostori??)

Itd.[8]

Ni riječi u preporukama za odgajatelje zašto bi tradicija (koja je patrijarhalna, između ostalog) trebala da se prenosi na buduće generacije, niti kako bi se kritičko mišljenje moglo upotrijebiti u upoznavanju s tekovinama kulturne baštine. Štaviše, iako većinu odgojnog kadra čine odgajateljice, autorice Kurikuluma opredjeljuju se za korištenje muškog roda. Njihov neosviješteni patrijarhalni suficit još jasnije dolazi do izražaja kad zahtijevaju (47) da se četvorogodišnja djeca upoznaju s razlikama između dječaka i djevojčica (jer je spolnost dio njihovog identiteta, koji u tom uzrastu počinju razumijevati), ali bez ijedne naznake o tome da će se upoznati sa razlikama između npr. penisa i vagine. Tako da već od najranijeg uzrasta djeca umjesto očiglednih činjenica (vlastitog tijela) prihvataju stereotipe vezane za odjeću, igračke, ponašanje i rodne uloge.

Nedorečenost ide u paru s dvosmislenostima, od kojih je ključna upotreba riječi kultura.

Kultura se u ovom za odgajatelje, djecu i roditelje obavezujućem dokumentu shvaća kao umjetnost i kao eufemizam za naciju/narod – kao odrednica (176) koja jedan narod čini jedinstvenim i posebnim, različitim od drugih. (Kojih drugih?)

Stoga kurikulum "podstiče aktivno učestvovanje" i "uključivanje djece u društvene i kulturno-umjetničke aktivnosti" s ciljem da djeca "osjete, dožive kulturne i tradicionalne vrijednosti i tako grade kulturni identitet" jer je cilj "odgajati i obrazovati kreativne mislioce koji su spremni da budu drugačiji, koji imaju hrabrost za drugačiji pristup, ali i one koji prepoznaju i osjećaju ljepotu oko sebe." (12) I opet, kakve veze kulturni tradicionalni identitet ima s hrabrosti za drugačiji pristup (pristup čemu!?) ako izbor onoga šta će djeca raditi neće dovoditi u pitanje kolektiv i tradiciju? Kako, bez propitivanja autoriteta, razvijati kritičko mišljenje?

Nikako, izričit je u tome kurikulum. Kritičko mišljenje je važno, ali su pripadnost i ljubav prema domovini važniji.

Kad najzad dođe do praznika koji se ne mogu ignorisati, dokument bez ustručavanja poziva u pomoć – indoktrinaciju (!): "Djeci ne treba objašnjavati istorijski kontekst pojedinih praznika jer oni to ne mogu shvatiti. Njima treba pomoći da na osnovu spoljnih manifestacija i rituala koji prate pojedine praznike shvataju njihovo značenje. Na taj način pobuđuje se radoznalost i dječija očekivanja. Osjećaj radosti i veselja najčešći su osjećaji koji se vezuju za praznike i svečanosti, ali se ne smiju nametati." (172)

Na drugim mjestima [9] u kurikulumu se prostor vrtića (holistički) opisuje i zamišlja kao siguran prostor za svako dijete. Insistira se da taj prostor bude ispunjen poznatim predmetima i ljudima. Sada odjednom u taj prostor upadaju kolektivni praznici, pri čemu se krajnje pojednostavljeno povezuju s osjećajima radosti i veselja. Problem s nasilnom ideološkom komponentom praznovanja se prividno otkloni ako se praznični rituali predstave kao porodična vrijednost, pa ih dijete i u vrtiću doživljava kao svoje (svoje porodice) i osjeća se sigurno. Ali šta s djecom čije porodice te praznike ne praktikuju, ili ih ne praktikuju tako? Kako muslimanskom djetetu (evo šta praznici donose u vrtiće!) objasniti, kroz rituale, da je Uskrs i njegov praznik, i obrnuto, pravoslavnom, da je Božić i muslimanski? Kako vjerničkoj djeci nevjerničke poglede na svijet predstaviti kao dio njihovog identiteta? Sudeći po praksi i kurikulumu, opet nikako, i tome služi floskula drugo i drugačije, koje treba upoznati i uvažiti, ali držati na sigurnoj distanci.

Kurikulum na ova i mnoga slična pitanja ne nudi odgovore, a vidjeli smo, odgovor eskivira i akademska zajednica.

U kurikulumu se samouvjereno tvrdi da je "poznavanje i prepoznavanje osnovnih primjera kulturne baštine (tradicionalne muzike, pjesama, plesa, glume, običaja i umjetnosti) važan dio predškolskog kurikuluma koji je, prateći dječiji interes, usmjeren na očuvanje tradicionalnih vrijednosti, kulturne baštine, oblikovanje dječijeg vlastitog identiteta pa tako i očuvanja identiteta naroda iz kojeg potječe", pri čemu "značaj organiziranog, planskog rada na upoznavanju primjera kulturne baštine BIH, a posebno kulturno-historijskog naslijeđa Sarajeva ogleda se i u tome da se njeguje i čuva nacionalno kulturno blago, te da se razvija svijest i osjećanje pripadnosti zajednici, narodu" dok se "istovremeno, stvaraju uslovi za upoznavanje, razumijevanje i poštivanje drugog i drugačijeg (drugih kultura i tradicija), uočavanja sličnosti i razlika, građenja kvalitetnih odnosa, što se nalazi u temeljima interkulturalnog odgoja." (178)

Pri upisu u sarajevske vrtiće roditelji se ne izjašnjavaju o pripadnosti njihove djece narodu, kulturi, tradiciji, niti vrtići imaju anketu iz koje bi odgajateljice saznale šta su elementi dječijeg vlastitog identiteta koje bi trebale razvijati. Vidjeli smo da ni tokom svog profesionalnog formiranja nisu naučile šta su to kolektivni identiteti, kako se formiraju i s kojim/čijim interesom. O čemu onda ove sve podvučene fraze govore?

Sarajevo djeci u sarajevskim vrtićima može biti ono što mogu vidjeti i doživjeti živeći u njemu: zgrade, ulice, Miljacka, tramvaji, žičara, parkovi, prodavnice igračaka, igraonice, igrališta... Skriveni (bošnjački) kurikulum, polazeći valjda od rezultata popisa iz 2013. podrazumijeva da je Sarajevo osim svega nabrojanog još i ono što 83% djece vidi u svom domu, u krugu svoje porodice, tradicionalno, kulturno-baštinski. Ako je to sva istina, ako je taj procenat činjenica iste vrste kao i Trebevićka žičara, zašto je u kurikulumu skrivena? Jesu li u vrtićima sva djeca jednaka, ili je većina (83%) ipak jednakija, kada se holistički govori o pripadnosti grupi i osjećaju sigurnosti?

Patriotizam, čak i ako se uz teške ustupke za potrebe argumenta shvati kao put do zajedništva, zamisliv je bez indoktrinacije, dakle, samo ako je transparentan, ako jasno i nedvosmisleno opisuje na šta ta zajednica svakog pojedinca obavezuje. Sve dok je Bosna i Hercegovina potpisnica deklaracija o pravima djeteta, javne predškolske odgojne ustanove nemaju ni pravni ni moralni osnov da kolektivne identitete podrazumijevaju kao lične. A kad to ipak čine, moraju posegnuti za skrivenim kurikulumom i indoktrinacijom. Šta o tim kontekstima nauče / pročitaju / saznaju odgajateljice i odgajatelji tokom svog studija i stručnih usavršavanja? Čini se – ništa.

Zato i jeste moguće da se u okruženju koje nekritički (i bez akademske i naučne podrške) provodi skrivene ciljeve sama proslava Dana državnosti pretvori u sredstvo indoktrinacije.

Članak u Školegijumu obazrivo je primijetio tu praksu, ali je pročitan kao partibrejkerski. Tako je na vidjelo izašao još jedan uzgredni dobitak od prazničnih rituala radosti i veselja: ako se već ne možemo ponositi zaduženom državom koju razjeda korupcija, još uvijek možemo ljutnju usmjeriti na one koji se ne raduju i ne vesele s nama. Istovremeno, riječima onog pomirljivog roditelja, uprkos svemu, možemo aplaudirati dječijoj radosti.

Možemo. Dječijoj. Ne prikrivenoj njegovoj, ili odgajateljskoj.


4.

Uprkos većinskom odobravanju organizatorica i roditelja, priredba povodom Dana državnosti na koju se osvrnuo članak iz Školegijuma nije zadovoljavala zahtjeve važećeg kurikuluma, koji izričito nalaže da "sadržaj programa treba da bude iz dječijeg svijeta, a ne iz svijeta odraslih" tj. da ne treba da sadrži "stihove o domovini ili pjesme o ljubavi koje djeca ne razumiju", a niti takve "igrokaze".

Na tragu Blagdana djetinjstva, koja 1995. vraća hrvatsku djecu rođenu u socijalističkoj Jugoslaviji katoličkim korijenima, i sarajevski kurikulum nalazi da je "značaj praznika i svečanosti za socioemocionalni razvoj djece višestruk" (171); pa onda na prvo mjesto te višestrukosti stavlja "osjećaj pripadnosti narodu, kulturi (obilježavajući državne, vjerske praznike, približavanje običajima, tradiciji), pripadnost grupi, vrtiću (prigodne svečanosti u vrtiću)". Praznici se tu pojavljuju kao prilika za "dijeljenje/davanje i primanje osjećaja ljubavi i odanosti (dijeleći radost, čestitke i poklone s drugima)", za "osjećaj sigurnosti (red, stalnost, predvidljivost zbivanja u neposrednoj okolini)" i samoaktualizaciju, "izgrađivanje pozitivne slike o sebi". Praznici, načelno, propovijeda kurikulum, "obogaćuju djetetovo iskustvo i doprinose kvalitetnijem odrastanju. Svaki praznik ne treba biti popraćen organizacijom svečanosti, ali se praznici koji se obilježavaju u neposrednoj okolini trebaju odraziti na život i rad vrtića." (171)

Ne piše, ali se u praksi podrazumijeva, da će se praznici većinske zajednice većinski odraziti i na život i rad vrtića. Pozivanje na hrvatski udžbenik osigurava važan argument za skriveni bošnjački kurikulum: zašto bi u Sarajevu bilo drugačije nego u Zagrebu? Odgovor je jednostavan: zato što je indoktrinacija nacionalizmom u predškolskim ustanovama uvijek i svugdje suprotna proklamovanim i zakonom garantovanim pravima djeteta i nespojiva je s razvojem kritičkog mišljenja. U Sarajevu isto kao i u Zagrebu, Beogradu, Mostaru, Banjaluci...

Alternativa je također osigurana načelima obrazovanja i zakonskim okvirom – u autoritetu nauke. I sam kurikulum za predškolsko obrazovanje deklarativno je toga svjestan.

On nauku definiše kao proces: "istraživanje, posmatranje i eksperimentisanje, postavljanje pitanja", i kao rezultat: "sticanje znanja o materijalnom i prirodnom svijetu". Sastavljači(ce)

čak i sugerišu različite otkrivačke aktivnosti i igre [10], izjednačavajući nauku s fizikom, ali nauci ni izbliza ne posvećuju onoliko pažnje koliko patriotizmu. Tako im se desi da umjesto astronomiju kao naučnu oblast spomenu – astrologiju (155). Cijeli niz preporuka odgajateljicama također ostaje apstraktan. Čim se maknu od biljaka, jeseni, promjena u prirodi... završe u frazama. Šta bi tu za predškolski uzrast bila primjena naučnih principa u otkrivačkim, saznajnim i istraživačkim aktivnostima (120) (i kojih principa) ne znamo. Kako bi se konkretno kreirao STEAM pristup (poučavanje bazirano na interdisciplinarnom pristupu – nauka, tehnologija, inžinjerstvo, umjetnost, matematika) (120) ne znamo ni to. Stoga nećemo saznati ni kako bi se ti naučni principi, koji pridonose razvoju kritičkog razmišljanja, rješavanju problema, suradnje, komunikacija kao i osobina ličnosti – znatiželji, inicijativi, upornosti, prilagodljivosti i sl. (120) mogli primijeniti u razvijanju ljubavi prema svojoj domovini.

Ako je u proteklih tridesetak godina to promaklo odsjeku koji školuje odgajateljice i odgajatelje, univerzitetu koji pretenduje na članstvo u naučnoj zajednici pitanje skrivenog kurikuluma i indoktrinacije u javnom obrazovanju ne bi smjelo biti jednako nebitno.

Stoga bi Senat morao što prije raspravljati o stanju nastavničkih smjerova na Sarajevskom univerzitetu, na osnovu radnog materijala koji bi objektivno i svestrano odgovorio na pitanje zašto ti smjerovi sve manje privlače mlade ljude. Odgovor bi, tu je možda i razlog zašto se pitanje do sada na tom mjestu nikad nije postavilo, morao da uključi i činjenice o birokratizovanju naučnih metoda i, posljedično, njihovoj degradaciji [11]. Sve dok su mu statusne privilegije važnije od društvene odgovornosti, univerzitet je samo produženi boravak vrtića. Alternativa toj grotesknoj stvarnosti je u odgovoru na pitanje gdje, šta i kako odgajateljice u vrtićima nauče o patriotizmu: u naučnoj zajednici koja će skriveni kurikulum p(r)oučavati kao neprihvatljiv metod indoktrinacije djece predškolskog uzrasta.

U Sarajevu, 3. 1. 2025.

Tekst je objavljen na svezame.ba. Prenosimo ga uz dozvolu autora

[1] Sandra Zlotrg, Bosno i Hercegovino, naša domovino, Školegijum, 23.11.024. prist. 2.1.2025.

U članku autorica opisuje razgovor sa šestogodišnjim sinom nakon predstave u kojoj je učestvovao, a koja je počela intoniranjem himne, nakon čega su “sva djeca pjevala ‘Dragoj mojoj BiH’, a jedna grupa imala i koreografiju sa zastavicama, ljiljanima i plakatima sa naslikanom zastavom, šarama sa ćilima, dječakom i djevojčicom u narodnoj nošnji…” Sandra Zlotrg je profesorica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti naroda BiH, magistrica lingvističkih disciplina i doktorantica na Univerzitetu u Sarajevu. Također je i moja supruga, što me, osim profesionalno (ovom se temom, patriotizma u odgoju, bavim već dvije decenije), motivisalo i lično da se uključim u raspravu. To ne činim putem Facebook komentara, koji mogu dati širok uvid u stavove pojedinaca zasnovane mnogo češće na uvjerenjima nego na znanju pa stoga brzo i lako mijenjaju fokus rasprave i završavaju na argumentima prepunim logičkih grešaka, nego koristeći platformu Svezame.ba koja također nudi mogućnost dijaloga, ali uz uslov da se poštuju akademski standardi: da se problem jasno postavi, da se terminologija precizno definiše, da se argument pregledno strukturira, i da se zaključci izvode logički tačno iz dovoljnog broja relevantnih činjenica. Preduslov je i da se takav dijalog vodi uz uzajamno poštovanje zasnovano na zajedničkom uvjerenju da je rješenje problema prihvatljivo za sve učesnike moguće.

[2] "Kao roditelj, nisam mogao a da ne osjetim ponos dok sam gledao svoje djete i svu drugu djecu kako s tolikom radošću i energijom učestvuju u ovom programu. Bez obzira na kompleksnost pjesama i poruka, njihova iskrenost, entuzijazam i sposobnost da na svoj način unesu život u sve što rade nešto je čemu se divim i što me ispunjava nadom.

Posebno me dirnulo kada su pjevali 'Bosno i Hercegovino, moja domovino'. Možda još ne razumiju svaku riječ, ali osjećaj zajedništva i pripadnosti koji su prenijeli bio je neprocjenjiv. Vidjeti ih kako se trude, uče i daju najbolje od sebe ispunjava me vjerom da naša budućnost leži u sigurnim rukama.

Sarajevo, moj grad, kroz njihove glasove i pokrete postalo je još živopisnije i novo, kao da ga i ja iznova upoznajem. Pjesma o Sarajevu možda nije savršeno prilagođena njihovom uzrastu, ali gledati ih kako pjevaju i plešu, kako se okreću u krug i dižu ruke s tolikom radošću, podsjetilo me na to koliko su djeca čista, otvorena i spremna za svijet.

Da, možda je izbor pjesama mogao biti drugačiji, lakši za razumjeti, ali čak i ovako, vidim da naša djeca upijaju ljubav prema svojoj zemlji, svom gradu i kulturi. Vidim ih kako ponosno mašu zastavicama, pjevaju himnu i recituju stihove, i ne mogu a da ne budem zahvalan odgajateljima koji su uložili ogroman trud da sve ovo osmisle i realiziraju.

Možda neka značenja još nisu jasna, možda će simbolika nekih stihova doći kasnije, ali djeca su dobila nešto neprocjenjivo – zajednički trenutak radosti, pripadnosti i ljubavi. To su temelji na kojima će dalje graditi svoje razumijevanje i vezu s našom domovinom. Ponosan sam što sam dio ove priče."

[3] Šifra predmeta: PEF PO 207 Naziv predmeta: Jezička radionica

[4] Maja Gabelica-Šupljika i Mirjana Milanović, Blagdani djetinjstva, Školska knjiga Zagreb 1995.

Knjiga je obima 188 stranica, od kojih zadnju četvrtinu čine prilozi – izbor kratkih tekstova primjenjiv za rad u vrtićima na način koji knjiga zagovara.

U predgovoru autorice predstavljaju motive i kontekst:

“Blagdani su dio našeg iskustva, dio odrastanja i prisjećanja na djetinjstvo. U pamćenju smo očuvali slike obiteljskih svečanosti, radosti i ugodnih osjećaja podijeljenih s drugima prilikom kakva uspjeha, blagdana ili bilo kojega sretnog povoda. Kao dio nacionalne, vjerske i tradicijske baštine blagdani se od davnine obilježavaju u hrvatskim obiteljima. Nakon prvih slobodnih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, nacionalni,

vjerski i tradicijski blagdani slave se i u vrtićima i školama.” (Podv. N. V. Čijeg našeg? Šta se podrazumijeva pod hrvatska davnina? Šta izbore čini demokratskim, a šta slobodnim? Šta se slavilo u vrtićima prije tih izbora, i šta s tim nije bilo uredu?)

Autorice nastavljaju:

“Odgojitelji i učitelji trebali su osmisliti nove sadržaje i nova bivanja, posebice sadržaje vezane za vjerske blagdane. Kako je za blagdansko ozračje nužno pripraviti dobre materijalne i psihološke uvjete, a tada nije bilo nikakvih uputa ni preporuka o tome, bilo ih je potrebno stvarati. (7) (Zašto su to trebali?)

Nakon što se “u knjizi na temelju psihologijskih spoznaja” protumači “motiv i težnja ljudi za slavljenjem blagdana”, ostatak – “veći dio knjige posvećen je vjerskim, narodnim, obiteljskim i prijateljskim blagdanima i slavljima. Većina ih je vezana za štovanje neke osobe ili prisjećanje na događaj iz katoličke vjere ili zapadne krišćanske tradicije. U onih koji ih slave ovi blagdani pobuđuju osjećaj pripadnosti u povijesti, tradiciji, vjeri i jeziku. (9) (Uz zajedničke simbole, sve su to ključni instrumenti nacionalizma!)

I još:

“Ovaj priručnik nudi uzorak koji može biti spona obitelji, vrtića i crkve, i može pridonijeti suglasju među primarnim ciljevima i utjecajima tih institucija.” (10)

Koji priručnik nudi sponu obitelji, vrtića i sekularne etnički neočišćene države? Pomislili bismo da bi odgovor na ovo pitanje mogao dati odjeljak Domoljubna slavlja, ali i tamo čitamo isto:

“Riječ je poglavito o nacionalnim praznicima i proslavama. Mnogi narodni i vjerski blagdani zadovoljavaju potrebu za pripadanjem i imaju domoljubne konotacije. Malo dijete će voljeti domovinu ako pripada svojoj obitelji, voli svoj vrtić i svoj grad, osjeća se dijelom zajednice onih koji govore njegovim jezikom. Voljet će domovinu, ako preko blagdanskih slavlja, prihvati tradiciju svog naroda. Stoga je u dane domoljubnih proslava prilika djecu učiti, a odrasle podsjećati na povijest njihova naroda i povijest njihove države. Podučavati ih njihovoj kulturi. Nacionalni praznici mogu biti i godišnjice povijesnih događaja ili života velikana hrvatske povijesti, važnih za cijelu Hrvatsku ili pojedini kraj.“ (21)

Nigdje, međutim, autorice ne nude objašnjenja ideološki obremenjenih pojmova poput naroda, domoljublja, nacije... Ideološki, politički i povijesni kontekst ostaje sasvim zamagljen, pa je cijela knjiga jedan savršeni primjer priručnika za indoktriniranje.

[5] Kurikulum za rani i predškolski odgoj, Sarajevo, 2021. Jasmina Bećirović-Karabegović, koordinatorica, i članice: Hašima Ćurak, Amela Hadžić, Elma Šejtanić, Selma Šetkić-Tajić, Alma Trnka, Ismena Zornić.

[6] Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u Kantonu Sarajevo, Sl. novine Kantona Sarajevo, br. 26/2008, 21/2009, 33/2021 i 31/2022.

[7] "Razvijanje inicijative, radoznalosti, istraživačkog duha, mašte, kritičkog promišljanja kao temelja cjeloživotnog učenja." (str. 7)

[8] Štaviše, "obilježavanja svečanosti i praznika u predškolskim ustanovama dio su kulturne baštine i odrastanja. Sinonim su za dječiju radost, zabavu i zadovoljavanje potrebe za sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem. Djeca pamte raspoloženja i emocionalne doživljaje tokom svečanosti te je zadaća odgajatelja da, uz saradnju sa roditeljima, obezbijedi djeci mogućnost da podijele trenutke radosti sa drugom djecom i odraslima." (171)

Pripremanje i izvođenje predstava služi tome da odgajatelj, kroz "planiranje i razvijanje jednostavnih i primjerenih aktivnosti i postupaka", upozna djecu sa "elementima kulturne baštine i ukazuje im na to da svi segmenti i mediji tradicije (ples, pjesma, gluma, književnost, običaji, upotrebni predmeti, igračke, tradicionalna jela, odjeća, muzički instrumenti, legende) imaju funkciju zabave, oduševljenja, utjehe, otkrivanja, uljepšavanja, informiranja i da odgovaraju određenim kulturnim prilikama."

Preporuke i upute idu u detalje: aktivno učešće djece u organizaciji i realizaciji svečanosti odgajatelj će osigurati "radionicama (dekoracija prostora, izrada čestitki, pripremanje tradicionalnih jela i sl.)" a sve to, ilustracije, posteri, audio-video zapisi, doprinosiće "stvaranju predstava o kulturnim i tradicionalnim nasljedstvima naše domovine".

I dalje, obilježavanjem praznika i značajnih događaja u saradnji porodice i vrtića podstiče se "jačanje emocionalnih veza sa članovima porodica i prijatelja".

Tako će dijete, najzad, u 6. godini života, moći da "prepoznaje najvažnije primjere kulturno-historijskoga nasljeđa u neposrednom okruženju", da "priča svojim riječima i navodi primjere kulturne baštine BiH te prepoznaje važnost njezina očuvanja", da "priča svojim riječima o drugim kulturama i tradicijama" i da "koristi različite načine izražavanja u prikazivanju državnih obilježja (zastava, grb, himna)".

Sve se to materijalizuje u ishodima: dijete do polaska u školu treba "da djeluje u skladu sa društvenim, kulturnim i porodičnim vrijednostima razvijajući osjećaj pripadnosti zajednici", da "uvažava tuđa gledišta i stavove (npr. prilagodi se autoritetu ili većini grupe)", da se "interesuje za kulturne i tradicionalne vrijednosti šire društvene sredine", da "opisuje običaje u svojoj porodici i upoređuje ih s običajima drugih porodica", kroz "iskustva i aktivnosti koje će produbljivati osjećanje pripadnosti određenoj zajednici (grupi u vrtiću, timu, porodici, gradu, domovini)". (69)

[9] Vidi na str. 3, 4, 45, 53, 125, 131, 147...

[10] Pa ih i nabrajaju: "voda (rastvorljivost, agregatna stanja, kondenzacija vode); svjetlost (različiti izvori svjetlosti, šta se događa kad zamračimo sobu, kroz koje predmete prolazi svjetlost, kako nastaju sjenke, od čega zavisi veličina sjenki); zvuk (kako se zvuk prostire kroz vodu, zrak, čvrsta tijela); termičko širenje tijela; elektricitet; temperatura; zapremina; trenje (kako autić ide po tepihu ili staklu); magnet (šta privlači, a šta ne privlači; privlačenje i odbijanje polova; privlačenje predmeta iz daljine, magnetni kompas); uviđanje stalnosti u promjenama (ista količina tečnosti u različitim posudama)..."

[11] O čemu više: Nenad Veličković, Akademsko šarlatanstvo, Fabrika knjiga, Beograd 2019.