Tipično eksplozivna nietzscheanska formulacija na koju se ovaj naslov naslanja („Jenseits von Gut und Böse“) u originalu najavljuje – ni više niti manje – „predigru filozofije budućnosti“ (kako je knjiga i podnaslovljena). Nietzsche se pritom nalazi u prijelazu iz svoje pretežito pjesnički intonirane faze (prethodna je knjiga u tom pogledu doista završna – „Tako govoraše Zarathustra“) u onu kasniju koja je uglavnom strože filozofijski izvedena.

Uobičajenom velikom gestom Nietzsche radikalno intervenira u kompletnu moralno-filozofijsku tradiciju – nastojeći osigurati odmak od nje. Na njezinim se počecima nalazi nosivi prosudbeni obrazac „s onu stranu dobra i zla“ koji svako djelovanje bitno vrednuje na osnovi učinka, zanemarujući nakanu (u naše vrijeme takvo što – uz brojne tehničke doskočice – zapravo postulira konsekvencionalizam/posljedništvo). Moral u tradicionalnome smislu pojma uspostavlja se, smatra Nietzsche, tek kada se djelovanje vrednuje s obzirom na nakanu, namisao. A on se, s dobrim razlogom, kani vratiti prijemoralnim vremenima. Traži moral s onu stranu naslijeđenih normi i vrijednosti, nevezan uz historijsku tradiciju oblikovanu pretežito pod utjecajem religije.

Njegova je protupozicija moralu prošlosti određena kao „imoralnost“, kao prosudbena tvorba vezana uz pojedinačne perspektive individua. Te pak perspektive slijede iz volje za moć, koja načelno određuje i čovjeka i svu prirodu. Odatle je tek moguće ono do čega je Nietzscheu toliko stalo: prevrednovanje sviju vrijednosti, koje omogućuje plemenit, ili čak: otmjen (vornehm) život.

Sve se ovo kao problemski sklop postavlja u sukobu sa stoljećima važećom tradicijom koju, je, kao i obično u Zapadnoj paradigmi, mjerodavno formulirao Tomo Akvinac; „Ens et bonum convertuntur“ („Summa Theologica“, I-II, q. 18, art. 1). Riječju: budući da je dobro identično s bićem, te su stoga zamjenjivi, ne-dobro (dakle zlo) je naprosto ne-biće: aberacija, perverzija, deformacija. Zlo nema autentičnu egzistenciju, ono je bolest (Lk 13,11) koju treba istjerati, izgnati, pa Belzebubu, na kraju, ostaje tek da doslovce bude „vladar muha“.


Krajnje konsekvencije ovoga stava formulira zapravo Hegel tek naizgled paradoksalnom tvrdnjom da je „individua moralni oblik zla, jer se dobro ispostavlja tek u zajednici, u prijelazu iz ćudorednosti u moralnost“


Čini se ipak da je povijesno iskustvo neprestanih neuspjeha u iskorjenjivanju zla na svim razinama – više od filozofijskih domišljanja – uvjetovalo postupno sazrijevanje uvida o autonomnosti zla. Ovaj je uvid bitan za (potencijalno sekularizirajuće) koncepte modernoga svjetonazora. Jasno se to pokazuje već kod Kanta upozorenjem na to da je zlo naprosto „prirodno nagnuće“ (usp. u ovoj seriji tekstova: „Immanuel Kant, David Hume i 'Vladislav Ribnikar'“).

Krajnje konsekvencije ovoga stava formulira zapravo Hegel tek naizgled paradoksalnom tvrdnjom da je „individua moralni oblik zla, jer se dobro ispostavlja tek u zajednici, u prijelazu iz ćudorednosti u moralnost“. I opet, povijesno iskustvo neuspjeha u eliminiranju zla u dvama bitnim zajednicama (političkoj i vjerskoj) jasno odjekuje u Hegelovu filozofemu. Odatle je, podržano još težim kasnijim iskustvima, proizišla i potreba za sekulariziranjem samoga zla. Stoga, na drugoj strani kategorijalne lepeze, Hannah Arendt uvodi „banalnost zla“ u raspravu. Ono više nije – kao kod Kanta – “radikalno zlo“, nešto iz čega se ljudi mukotrpno izvlače stegom, nego naprosto sastavina normalnosti, bez posebnih značajki, pa i bez posebnosti koje bi izazivale obožavanje – čak i prononsiranih zločinaca (pogođeno to opisuje Joseph Conrad – „Under Western Eyes“ – "Vjera u nadnaravni izvor zla nije nužna; sami su ljudi posve sposobni za svaku opakost").


Na jednome krilu ovu filozofijske koncepciju Sartre radikalizira poznatom krilaticom: “L’enfer, c’est les autres” („Pakao su drugi“). Rečenica služi kao indirektna referenca na njegov koncept pogleda i načina na koji se nalazimo objektivirani pukom idejom da nas netko motri. Zbog toga smo u stanju zamisliti sebe kao da smo gledani i, zauzvrat, promatrani ili osuđivani


Alternativno razumijevanje složaja demonstrira Kierkegaard, koji jednoznačno polazi od toga da čovjek sebe uspostavlja u dobru, ali je zlo uvijek prisutna opcija. Egzistencija – koja je u središtu njegova filozofiranja – nužno je s onu stranu dobra i zla; ona nadilazi ovu opreku, jer ju uopće i omogućuje. Na jednome krilu ovu filozofijske koncepciju Sartre radikalizira poznatom krilaticom: “L’enfer, c’est les autres” („Pakao su drugi“). Rečenica služi kao indirektna referenca na njegov koncept pogleda i načina na koji se nalazimo objektivirani pukom idejom da nas netko motri. Zbog toga smo u stanju zamisliti sebe kao da smo gledani i, zauzvrat, promatrani ili osuđivani. Dobro i zlo kontekstualizirani su, dakle, izvanjski (iz zajednice, u relativiranju Hegelova poimanja).

Odnos dobra i zla – kao međusobno uvjetujućih pojmova (ili čak: entiteta) – prožima historiju moralne filozofije istovremeno kao središnja tema, ali i kao pretpostavka same discipline. Nietzscheova je invektiva zbog toga usmjerena na destruiranje (i ovoga) disciplinarnoga filozofiranja; promisli li se s njim (dakle, od samoga početka misaonoga puta, kako mu se čini) pojmovni je obzor posve razvidan; s ove strane dobra i zla nalazi se – moralni idiotizam, s one pak – moralni skepticizam.

Ova je dihotomija izrečena jezikom suvremenog razdoblja, za koje je svako stajalište koje ne dosiže opreku dobra i zla unaprijed intelektualno (i moralno) diskreditirano (još kod G. B. Shawa, prije stotinjak godina, profesor Higgins može podrugljivo proglasiti umjereno gramzivoga i neumjereno ciničnoga Alfreda Doolittlea „velikim moralistom našega vremena“). Ona druga pozicija koja – prošavši kroz univerzum moralnoga sukobljavanja – samo sukobljavanje promatra skeptički bit će pak smatrana legitimnom etičkom doktrinom.

U novijoj literaturi, interesantna knjiga Hanna Sauera ("Moral - die Erfindung von Gut und Böse" – „Moral - izumljivanje dobra i zla“), nastoji na socijalno-povijesnoj rekonstrukciji Nietzscheove ambicije i uvodi – takorekuć kantovski (što samome Nietzscheu baš ne bi bilo drago) kultiviranu „kontrolu impulsa“ kao ključnu pretpostavku za dospijevanje do formativne distinkcije dobra i zla. Interesantno je da pritom Sauer ostavlja po strani dobro poznatu knjigu („Ethics: Inventing Right and Wrong“ – „Etika izumljivanje ispravnoga i pogrešnoga“, 1977.) australskoga filozofa Johna Lesleya Mackiea. A baš je ovaj filozof jedan od ključnih zastupnika moralnoga skepticizma.


Još od Humea skepticizam ratuje s posloženim etičkim sustavima koji izriču moralne propise i obveze, posebice u anglosaksonskoj tradiciji


Moralni skepticizam, znano je, polazi od toga da nema opravdanja za vjerovanje da su moralne obveze istinite. Još od Humea skepticizam ratuje s posloženim etičkim sustavima koji izriču moralne propise i obveze, posebice u anglosaksonskoj tradiciji. Kod Nietzschea je usporediv koncept zajamčen perspektivizmom, uvjerenjem da je stvarnost za čovjeka bitno subjektivna, da je svijet u konačnici – interpretacija. Pa je moguće da je riječ samo o fikciji, interpretaciji subjektivnih iskustava, kako se to u većini kasnijih djela i ponavlja. Krajnji je posljedak ovakva nosivog stava u pretpostavci da su odlučujuće različite perspektive i razlike među njima, čime se ukida potreba za raspravom o posljednjem razlogu postojanja svijeta, dapače: o njegovu pratvorcu.

Suvremeni se, pomodni pluriperspektivizam, u razlici spram relativističkoga perspektivizma, pobliže određuje kao „integrativni perspektivizam“, odnosno kao interaktivno povezivanje perspektiva u metodološkom obrascu stvaranja orijentacijskog znanja. Ispod razine Nietzschea – htjeli bi početno održati pojedine perspektive, ali bi ih ipak na kraju, nekako, quasi-hegelovski, sve povezali u – ni više niti manje – „orijentacijsko znanje“, npr. korporacijski uporabivo.

Promišljenoj, etički fundiranoj moralnoj praksi veoma se često suprotstavljaju prijemoralni obrasci u Nietzscheovu smislu – patriotizam, primjerice. Fundamentalistički koncepti kolektivnoga identiteta (vjerskog, ideologijskog i inog podrijetla) nužno niječu individualnu moralnu prosudbu (i, dakako, odgovarajuće odlučivanje). No, nedomišljene javne inicijative nerijetko se aporetički nasukaju na patriotske značajke koje – smatrajući ih naprosto rođenjem danima – ni ne propituju.

Riječju, uzme li se kompleksnost i dugotrajnost etičke rasprave ozbiljno u obzir, nužno je imati na umu individualnu poziciju prosudbe o dobru i zlu (jer čak i Hegelovo insistiranje na zajednici uvodi ju ponajprije kao kontekst u kojemu je individua tek podobna za dobro). To se naročito zaoštreno pokazuje kada je riječ o ekstremnim situacijama, o pitanjima života i smrti. Jer, one se – prije svih ostalih – odlikovano prelamaju u optici individualnoga života, u kierkegaardovskome primatu egzistencije.

Živeći u zajednici svaka je osoba ispostavljena pozitivnim pravilima koja uređuju život u njoj. U pristojnim zajednicama ta su pravila konzistentno izvedeni rezultat korektne liberalno-demokratske procedure. No, i tada ostaje djelatnim ireduktibilni minimum individualne moralne autonomije – odlučivanje o tomu što zapravo jest dobro i zlo u svakome danom slučaju, i kako se spram njih odnositi. Biti izvan opreke dobra i zla dano je pak onima koji nisu ni podobni za moralnu prosudbu, ili, s druge strane, onima koji ju teorijski razmatraju. No, moralnoga odlučivanja nije pošteđen nitko tko misli.

Žarko Puhovski

Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 88, svibanj 2025. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom

Tekstovi Žarka Puhovskog iz ove serije:

O naravi nasilja

Dojam i pojam

Fašizam – početak i svršetak

Zločinačka ćudorednost i politički moral

Immanuel Kant, David Hume i „Vladislav Ribnikar“

Forma i norma

Humanost genocida

Otužna aporija demokratskoga građanstva

Umjetna inteligencija, smrad i istina

Sportska etik(et)a?

Autoritet?

Kultura i/ili natura

Briga o budućnosti – ili kultura neznanja

Moralnost rata, ili mira?