„Da bi mogao raditi… moraš biti ispunjen entuzijazmom za trojstvo – priroda, umjetnost, znanost“ (Béla Bártok, Stefi Geyer 6. rujna 1907.)

U pismu glasovitoj violinistici, mladi Bártok – opisujući svoj stvaralački procédé – samorazumljivo (kako je, valjda, i red u ljubavnome pismu) repetira jednu od temeljnih dogmi zapadne tradicije. Neupitni sklad najviših postignuća znanosti i umjetnosti (u emfatičkoj redakciji: učinci genija) i prirode. Kod Kanta je to formulirano i znatno direktnije: „Genij je talent, prirodni dar, koji umjetnosti daje pravila… urođena duhovna usmjerenost – ingenium – kojom priroda daje pravila umjetnosti“ („Kritika rasudne snage“, § 46). Konačno, Nietzsche, uobičajeno rezolutno, zaključuje ovaj historijski neksus: „stvaranje genija cilj je čitave kulture“ („Nesuvremena razmatranja“, Schopenhauer kao odgajatelj“, III.).

Harmonizirano poimanje odnosa prirode spram znanosti i umjetnosti, dakle: kulture, neizostavan je temelj samorazumijevanja okcidentalnoga svijeta. Paradoksalno, doduše, na izlaznim vratima ove tradicije marksistička dogmatika odustaje od vezanosti stvaralaštva uz prirodu (evidentno suprotno temeljnom Marxovu poimanju iz „Kapitala“ I., koje – svaki, pa i intelektualni – rad shvaća kao odnos s prirodom). Plehanov će, tako, spasti na dvodimenzionalnu formulu prema kojoj je „svaki talent koji je postao društvena snaga – plod društvenih odnosa“ („Uz pitanje o ulozi ličnosti u povijesti“, I.).

Harmonizirano poimanje odnosa prirode spram znanosti i umjetnosti, dakle: kulture, neizostavan je temelj samorazumijevanja okcidentalnoga svijeta

I u ovoj, reduktivno sociologiziranoj inačici, kao i u izvornim interpretacijama, stvaralački je učinak („genij“, „talent“…) svojevrsna emanacija prirodno (ili društveno) predodređene danosti; u najmanju ruku, personificira nastojanje da se dosegne prirodno zadani ideal. Paralelno s ovom pojmovnom historijom funkcionira i oprečni nazor na zadani odnos. Riječ je o uvjerenju da je čovjek „zadužen“ za prirodu – da ju spoznaje i posljedično ovladava njome. Antika je još pretpostavljala konceptualnu harmoniju čovjeka i prirode (djelomice se od toga odmiče Heraklit koji – u glasovitome fragmentu 123 – postulira spoznajne poteškoće, jer se „priroda voli skrivati“).

No, već u Knjizi Postanka od čovjeka se kao bića stvorenoga po liku stvoritelja očekuje da skrbi o „vrtu“ (Post, 2, 15), da ga unapređuje, jer on „donosi život svoje vrsti“. Moderna filozofija i znanost, počevši s Baconovim „Novim Organonom“ („čovjek kao gospodar i interpretator prirode“ podoban je za te uloge sukladno svojem znanju o prirodi, koje treba razvijati), postupno razvija ideal-tipsku sliku čovjeka Novoga doba. On umom ovladava tijelom, te, koristeći um, tijelom ovladava okolinom, kako društvom (pa i drugim ljudima), tako i prirodom, koja je pritom pretpostavljana kao neiscrpni rezervoar spoznaja, ali i materijala za ovladavanje/korištenje.

Važno je za razumijevanje čitava novovjekoga koncepta ovladavanja čovjeka nad prirodom to da ono u bitnome slijedi iz kršćanskoga postava čovjekova, neovisno o najprije latentnom, pa sve otvorenijem, sukobu znanstvenih uvida s crkvenom dogmom kroz stoljeća. Čovjeku je povjereno gospodarenje nad svim živim bićima, a to i jest priroda. Ona se, ne samo etimologijski – priroda se izvorno odnosi na ono što se rađa, množi (natura se pak izvodi iz nasci – biti rođen) – odnosi na prostor životne reprodukcije. Utoliko je pogrešno, a popularno, nazivanje, primjerice, potresa prirodnom nepogodom, uopće – govor o „neživoj prirodi“ je zapravo korištenje oksimorona, premda ga koriste i znanstveni radovi; i u Bibliji su išli po redu, pa je život došao na red tek trećega dana (u botaničkome smislu, zoologija prispijeva tek u petak).

Ono s čime se znanstveno (pa potom i tehničko) ovladavanje susreće jest, na prvu - natura naturata, oprirođena priroda. Natura naturans - oprirođujuća priroda, vezana neposredno uz božanski stvaralački čin, ostaje, uglavnom, teologiji na dispoziciju. Samo dvojstvo – najčešće vezivano uz Spinozinu formativnu interpretaciju (gdje se radi o razlici supstancije i modusa) – potječe zapravo od Vincenta iz Beauvaisa. Njegov enciklopedijski zasnovani pregled svega dotadašnjega (naravno, bogougodnog) znanja, Speculum Maius (Veliko zrcalo), uvodi ovu dihotomiju i time ocrtava interpretacijski pravac za stoljeća.

Taj će pravac dovesti do spektakularnih uspjeha moderne znanosti, pa tehnike i tehnologije, uz paralelno učvršćivanje amalgama znanstvenoga istraživanja i dominacije nad okolišem. Drugi aspekti kulturnoga pogona, umjetnost prije svega, u osnovi ostaju uz ovaj pravac, ali sa značajnim razlikama među umjetničkim granama (dok, primjerice, književnost, a prije svega kazalište, od visokosofisticiranoga naglašavanja umjetnoga/neprirodnoga u klasici, pa i baroku s vremenom klizi ka stvarnosti, u likovnoj je umjetnosti trend, u osnovi, obratan). Na istoj crti funkcionira i devetnaestostoljetna kulturna antropologija koja kulturu (pa i društvo u cjelini) vidi kao nužnu negaciju prirode (E. B. Tylor, primjerice), sve do zaoštrenoga uvjerenja da je svaka ljudskom rukom slomljena grana u šumi znak kulturne intervencije u prirodu.

Moderna umjetnost se s vremenom učestalo orijentira na promjenu svijeta; svakako i pod utjecajem revolucionarnoga mobiliziranja emocija u tom razdoblju

U čitavome renesansno-prosvjetiteljsko-modernome sklopu, sve do duboko u dvadeseto stoljeće i znanost i umjetnost se samorazumiju kao intervencijske platforme. A tada je, kako to vidi Freud („Nelagoda u kulturi“), „laka narkoza“ u koju umjetnost uvodi publiku dakako prolazna, iako je u najboljim primjer(c)ima umjetničkih djela riječ o promjeni svijeta, dok iz njih proviruje prototipski lik paranoika koji smjera „pomoću snova korigirati elemente svijeta koji su mu nepodnosivi e da bi svoje himere uvrstio u stvarnost“ (ibid.). Moderna umjetnost se s vremenom učestalo orijentira na promjenu svijeta; svakako i pod utjecajem revolucionarnoga mobiliziranja emocija u tom razdoblju (koje je, nedvojbeno, već i zbog događajne uzbudljivosti revolucionarne prakse, bilo uspješnije od realizacije socijalnih i političkih programa u ime kojih su same revolucije pokretane).

No, ni obrat ne smije biti zanemaren – riječima Thomasa Manna (u predavanju o osamdesetogodišnjici Freudovoj): „Je li svijet ikada bio preobražen drukčije do putem misli i njezina magičnog nositelja, riječi?“. Fiksacija na promjenu svijeta realizirana je (umjetnički) uglavnom kao insistiranje na promjeni društva, od obrazovanja, kultiviranja, na dalje. No, s promjenom društva implicitno je mijenjan i odnos spram prirode, jednostavno: „Nekadašnji je mitski pristup svijetu doduše racionalno prosvijećen, ali postupnim usavršavanjem ovladavanja prirodom gura prosvjetiteljstvo kao vladavinu nad objektivnom izvanjskom i potisnutom unutrašnjom prirodom natrag u mitologiju“ (Adorno-Horkheimer, „Dijalektika prosvjetiteljstva“).

Usložnjavanje izvorno jednostavne opreke priroda-kultura paralelno je s osvještavanjem upitnosti samih nosivih pojmova. Jesu li naslijeđeni pojmovi – emancipirani od nosivih metodičkih pretpostavki – još uopće primjenjivi?

Pored očitoga dvojstva prirode i društva/kulture, ovdje je – u mnogome na Freudovu tragu – uvedena u igru i dvojnost (navedeni bi autori rekli: „dijalektika“) izvanjske i unutrašnje prirode (naravi). Usložnjavanje izvorno jednostavne opreke priroda-kultura paralelno je s osvještavanjem upitnosti samih nosivih pojmova. Kultura se, na dnevnoj bazi, (masovno) prelijeva društvom, društvo permanentno zadire u prirodu, široko prihvaćene teorije (i prakse) zastupaju radikalno brisanje cezure javnoga i privatnoga (pa, svakako, i izvanjske i unutrašnje prirode). Ukratko, jesu li naslijeđeni pojmovi – emancipirani od nosivih metodičkih pretpostavki – još uopće primjenjivi?

Ostave li se po strani konkretne sitnice koje također sačinjavaju prirodni summum bonum (od otrovnih gljiva, ili zmija, do raznih zvijeri), zapostave li se tisućljeća promjena koje je ljudski rod doživio, ova je ideologija naturaliziranja – pa i primitiviziranja – ljudskoga opstanka opasna već i stoga što ne vodi računa o jednostavnoj činjeni brojnosti svjetskoga pučanstva

S jedne se strane globalno širi promičba prirode kao vrijednosti po sebi, kao izvora svega dobroga za čovjeka, koji, eto, epohalno stradava od vlastitih uradaka („kemija“). Prirodni su lijekovi, navodno, načelno superiorni proizvodima farmaceutske industrije (do antivaksera u stilu novoga, Trumpova Kennedyija, tek je korak), a život što je moguće bliži izvornome u prirodi promiče se kao ideal. Ostave li se po strani konkretne sitnice koje također sačinjavaju prirodni summum bonum (od otrovnih gljiva, ili zmija, do raznih zvijeri), zapostave li se tisućljeća promjena koje je ljudski rod doživio, ova je ideologija naturaliziranja – pa i primitiviziranja – ljudskoga opstanka opasna već i stoga što ne vodi računa o jednostavnoj činjeni brojnosti svjetskoga pučanstva.

S tom se brojnošću bez gradova – i svega što sa sobom donose, bez država – i tereta koje predstavljaju, naprosto ne može. No, ova pretjerivanja ukazuju na sudbinu izgubljenih pojmova. Možda bi ekozofijsko radikaliziranje – à la Guattari, Næss, Bateson – moglo biti od pomoći. Ali, i kod njih se, nekako, pojavljuje harmonizacijski poriv, a to imanentno teži ublažavanju (barem kategorijalnih) napetosti. Bez njih ni mišljenje nije ozbiljno moguće. Bio bi to onda puni trijumf nekultivirane već oprirođene, obezljuđene prirode – možda najgora inačica negativne utopije tuposti.

Žarko Puhovski

Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 82, studeni 2024. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom

Tekstovi Žarka Puhovskog iz ove serije:

O naravi nasilja

Dojam i pojam

Fašizam – početak i svršetak

Zločinačka ćudorednost i politički moral

Immanuel Kant, David Hume i „Vladislav Ribnikar“

Forma i norma

Humanost genocida

Otužna aporija demokratskoga građanstva

Umjetna inteligencija, smrad i istina

Sportska etik(et)a?

Autoritet?

Pratite Prometej na društvenim mrežama: Facebook, X i Instagram.

Ako želite podržati rad Prometeja, to možete učiniti iz BiH ili inozemstva. Potrebne informacije možete pronaći ovdje.