Žarko Puhovski: Tko će koga?
Polje političkoga – kao transepohalni okvir djelovanja orijentiranoga na održanje zajednice – konstituira se fundamentalnim razlikovanjem prijatelj-neprijatelj
Izvor fotografije: Prometej.ba
Na sveruskome kongresu Glavpolitprosveta (Glavnoga odjela za političku naobrazbu ruske KP), Lenjin je 17. listopada 1921. formulirao glasovito pitanje: „Весь вопрос — кто кого опередит?“ („Osnovno je pitanje – tko će koga pobijediti“) – kao svojevrsni sažetak svojega poimanja političkoga djelovanja. Nešto kasnije (1925.) Trocki, talentiran za slogane kakav je bio, sažima pitanje na bitno, u formulaciju koja od tada uvriježena: Tko će koga? Oponašajući, kao i obično, (politički) pobijeđenoga konkurenta, Staljin je (1929.) na sjednici centralnoga komiteta ovaj upit interpretirao kao temeljac partijskoga naloga za zaoštravanje klasne borbe, čime je i svjetonazorski uveden njegov totalitarni lenjinistički koncept.
Tko će koga? zapravo je (koristeći Lenjinove riječi) mangupski izražena bazična ljevičarska pretpostavka da društvo u biti postoji u stalnome sukobu, pa se i svekoliko politiziranje nužno odvija u istome ključu. Oduvijek je, dakako, bilo znano da je borba neizostavna sastavina političkih procesa, no različite su interpretacije nastojale na dograđivanju, nerijetko i ukrašavanju, te spoznaje kako bi se naglasila „viša razina“ političkih dogodovština. Radikalna interpretacija, naznačena upravo navedenim Lenjinovim riječima, nadilazi (možda, bolje pogođeno: podilazi) krasnorječive nadgradnje. A njezina se je radikalnost, dakle korjenitost, pokazala podobnom i za prelaženje preko svjetonazorskih protimbi.
Najbolji je, za političku teoriju mjerodavni, primjer u intimnoj povezanosti desno radikalnoga filozofijsko-političkog koncepta Carla Schmitta s Lenjinovim formativnim poimanjem političke sukobnosti. Stotinjak godina kasnije to djeluje posve nestvarno – mefistofelovska figura njemačke intelektualne scene, „grobar Weimarske republike“, „Kameleon njemačkoga državnog prava“ i „Kronjurist“ (krunski pravnik) III. Reicha u teorijskoj vezi s „vođom svjetskoga proletarijata“? Pa ipak, ne samo eksplicitno oslanjanje na Lenjinove naputke, nego, prije svega, zajednički otklon od liberalne demokracije omogućio je vezu lijevih i desnih radikalnih teoretika (za razliku od raznovrsnih konflikata političkih ekstremista sukladnoga temeljnog postava).
S vremenom je to bilo sve teže priznati (na objema stranama); pogođeno to ilustrira činjenica da je trebalo proći punih četrdeset godina (i niz izdanja njegovih djela) da se prizna postojanje Benjaminova pisma Schmittu (9. prosinca 1930.) prepunoga oduševljenja uvidima „velikoga majstora političke teorije“. Jer, u „Podrijetlu njemačke žalobne igre“ („Ursprung des deutschen Trauerspiels“, 1928.) Benjamin koristi Schmittovo poimanje suverenosti kao ovlasti proglašenja izvanrednoga stanja u interpretaciji krize suverene vlasti u baroknome razdoblju.
Schmitt je pak opetovano podmetao vlastite pojmove u interpretaciji revolucionarne prakse boljševizma; ponajprije poimanje „borbe partizana“ (od španjolske gerilske borbe protiv Napoleonove armije na dalje) kao borbe „iregularnih“ boraca protiv samoga načela regularnosti koju se tako dvostruko dovodi u pitanje. Kako ciljem, tako i izvedbom same borbe. Lenjinovo poimanje klasne borbe za Schmitta je paradigmatička forma iregularnoga nastojanja koje se „svojim apsolutnim neprijateljstvom otima svakome ustroju...sveza filozofije s partizanima, koju je Lenjin uspostavio, neočekivano je oslobodila nove eksplozivne snage. Utjecala je na eksploziju čitava eurocentrističkoga svijeta“.
Riječ je o navodima iz kasnoga Schmittova djela „Teorija partizana“, („Theorie des Partisanen“, 1963.) gdje se u osnovi tek reformulira osnovni njegov svjetonazorski impetus iskazan mnogo prije u „Pojmu političkoga“ („Der Begriff des Politischen“, u prvoj verziji 1927.). Polje političkoga – kao transepohalni okvir djelovanja orijentiranoga na održanje zajednice – konstituira se fundamentalnim razlikovanjem prijatelj-neprijatelj. Ovo razlikovanje dovodi do najvišega intenziteta sukoba; budući da je rečena razlika egzistencijal svake zajednice, ne radi se o nagnućima, simpatijama i sl., nego o uspostavi zajedničkoga identiteta. Jer, bez neprijatelja zajednica je tek kvantiteta individua bez ikakva kvalitativnog unutarnjeg jedinstva.
Formulatorni povod opreke koja će ga proslaviti (s različitim vrijednosnim prizvucima) Schmitt je našao u pjesmi tada popularnoga pjesnika Theodora Däublera (i Adorno je uglazbio tri njegove pjesme) posvećenoj oslobođenju Palerma od Saracena. „Neprijatelj je uobličenje našega vlastitog pitanja/Mrzit će nas, i mi njega, do istoga kraja.“ Odnos je s neprijateljem svakoj zajednici, dakle, zadan sve do njezina kraja – bez njega je nema (ne slučajno „Moby Dick“ mu je bio i ostao omiljenom knjigom). No, sadržajno je Schmitt u mnogome motiviran Lenjinovim postavkama; uvjerljivo je to prije pedesetak godina pokazao Klaus-Michael Kodalle.
Radilo se je – u tradicijskim pojmovima govoreći – o ispitivanju granica političke zajednice. Kod revolucionara Lenjina je to, posve bjelodano, izvedeno korjenitim prevrtanjem postojećega modela zajedničke egzistencije; uza sva ograničenja revolucija je doista promijenila svijet (što će, primjerice, Žižeka navesti na to da ju – tipično – brani tvrdnjom da je velika halabuka njezina nasilja skrila nasilja staroga režima). Kod teoretika Schmitta granice se ispituje (u okviru „političke teologije“) na tragu Thomasa Hobbesa i Juana Donos Cortésa, decizionista, kako ih Schmitt naziva. Obojica zastupaju apsolutnu vlast, prvi zbog toga što je sigurnost izvorno nadređena slobodi, drugi, nakon 1848., tvrdnjom da kralja pa ni kraljevske legitimacije više nema, te kao kandidati za vlast ostaju oni koji najodlučnije teže moći, diktatori.
Sa stajališta suvremene političke teorije posebice je dvojbeno Schmittovo insistiranje na „bitnosti“ vlastitih pojmova. Svakako je obilježeno (barem njemačkim) filozofijskim jezikom epohe, ali i autorovim uvjerenjem da je uveo neizbježne distinkcije u razmatranje političkih dogodovština. Time se, očito, udaljuje od Lenjinova gledišta – koje ne samo svjetonazorski, odnosno ideologijski zasnovano, nego, štoviše, i partijski motivirano.
S druge pak strane, tako se vraća počelima novovjeke filozofije politike, kod Machiavellija i Hobbesa. A, kao što je poznato, politička teorija ove dvojice ima, pored ostaloga, zajedničku slijepu pjegu za bitnu sastavinu moderne i suvremene politike – ideologiju. Tehniciranje političkoga zbivanja (kod Machiavellija u cilju izbjegavanja crkvene uloge u politici, kod Hobbesa slijedom konstrukcije „Leviathana“) omogućuje razumijevanje mnogih od nosivih političkih procesa u svim vremenima. Ali ovaj pristup promašuje kada je riječ o ideologijski motiviranim (zlo)upotrebama vlasti (u zaoštrenome postavu – i Hitlerov i Staljinov sustav proganja i ubija milijune ljudi koji ni na koji način nisu opasni po vlast, slijedeći unaprijed zadane ideologijske premise).
Ako se u dvadesetome stoljeću traži filozofa politike najudaljenijega od Schmitta to je svakako Rawls. Ali i njegov model, od “vela neznanja“ do „preklopnoga konsensusa“, nastoji osigurati temeljnu pravičnost nasuprot „obuhvatnim doktrinama“. Očito dvojica nedvojbeno velikih teoretika, s posve neusporedivim polazištima i ishodima nastoje zanemariti ideologijske transakcije u svakidašnjici. Upućuje to i na značajke same epohe. Time se, zapravo kod obojice, nosivi motivi razlikovanja, pa i konfrontiranja spremaju u politički podrum – na način usporediv s rousseauovskim određivanjem uloge koju ima citoyen u demokratskoj zajednici.
Schmitta – koji je volio biti u blizini središta igara moći – to je odvelo do sudjelovanja u pravno-filozofijskome uobličavanju posve različitih političkih modela, od Weimera, preko III. Reicha, do poslijeratne zapadnonjemačke demokracije (s time da je njegova, nezanemariva uloga u nastanku njemačkoga Grundgesetza izvedena na posve klandestin način). Dapače, naišao je na odjek i u novoljevičarskim krugovima, pa i u kineskim ideologemima iz šezdesetih.
U suvremenome restauriranju hladnoga rata (Schmitt je to zvao „globalnim građanskim ratom“) njegov realizam dobiva na značenju, jer se događa upravo ono što je smatrao općom političkom osnovom. Sukobi su izrijekom svedeni na interes i geopolitičke konsideracije, više se ne maše poveljama o pravima i slobodama. Za Mathiasa Rissea važi čak da „Trump teži ostvariti Schmittovu viziju svjetskoga poretka“ (Carr-Ryan Center for Human Rights, 3. 3. 2025.). Sam je Schmitt bio u stanju probaviti svakojake vođe, no teško da se Trump bavio ovako teškom literaturom. Ipak, kao da se opet vraća „iskonsko“ pitanje: tko će koga?
Žarko Puhovski
Tekst je objavljen u Vox Academiae, posebnom prilogu Novog lista za visoko obrazovanje, znanost i umjetnost, br. 95, prosinac 2025. Prometej ga objavljuje u suradnji s autorom
Tekstovi Žarka Puhovskog iz ove serije:
Zločinačka ćudorednost i politički moral
Immanuel Kant, David Hume i „Vladislav Ribnikar“
Otužna aporija demokratskoga građanstva
Umjetna inteligencija, smrad i istina
Briga o budućnosti – ili kultura neznanja