Carmina Burana, NPS, 1984. Arhiva NPS


"Da je u Sarajevu težak, gotovo sizifovski posao stvarati balet, u to niko ko imalo poznaje do koje mjere ta sredina nije sklona baletu, neće posumnjati. I svaki će sarajevski uspjeh ocijeniti kao čudo upornosti i truda."

Branka Rakić, Jugoslovenska baletna scena: 1950 - 1980


Sarajevski balet je, unatoč teškoćama sa kojima se susreću umjetnički kolektivi u svakom vremenu i sistemu, osamdesetih godina dvadesetog vijeka imao stručno planiranu dinamiku rada, visoke domete umjetničkog stvaralaštva i zapažene rezultate baletskih umjetnika. Izvodili su se baleti klasičnog repertoara uz neoklasična djela i ona koja su aktualna u vremenu u kojem nastaju: moderna ili savremena. "Labudovo jezero", "Ohridska legenda", "Romeo i Julija", "Žizela", "Kopelija", "Silfide", "Pepeljuga", "Adam i Eva", "Spartak", "Bolero", "Dafnis i Kloe" i "Posvećenje proljeća" samo su neki od naslova koje je publika tih godina mogla gledati na repertoaru baleta Narodnog pozorišta Sarajevo. Godine 1984., 12. maja, premijerno je izvedena i predstava koja će ubrzo postati i ostati simbol jednog vremena i živjeti još ko zna koliko dugo u sjećanjima pojedinaca: "Carmina Burana", muzičko-scenska kantata Carl Orffa u inventivnom režijskom i koreografskom ostvarenju Dragutina Boldina.

Domaći, tačnije jugoslovenski koreografski stvaraoci su u Sarajevskom baletu osamdesetih radili mnogo i zapaženo. Ukoliko bih krenula nabrajati koreografska ostvarenja potrajalo bi, pa ću ovom prilikom spomenuti njihova imena s najvećim pijetetom: Franjo Horvat, Ubavka Milanković-Janjić, Slavko Pervan, Dragutin Boldin i Hrvoje Ježić. S vremena na vrijeme gostovali su i strani koreografi: Peter Darrel, Michito Kataoka, Asan Petrov Gavrilov i Norman Dixon. Baletski kritičari, relevantni književnici i pozorišni profesionalci, kao i etablirani novinari iz oblasti kulture pomno su pratili i pisali o razvoju baletske umjetnosti i umjetnika Sarajevskog baleta; o predstavama i gostovanjima u zemlji i svijetu. Jedna od rijetkih preostalih poveznica nekadašnjeg i sadašnjeg Sarajevskog baleta je da je ovaj umjetnički kolektiv, tada kao i sada, jedini profesionalni baletski ansambl u Bosni i Hercegovini.

U Narodno pozorište Sarajevo osamdesetih godina stigla je Alice Necsea, tada Alice Dumitrescu. Alice se školovala u Školi za koreografiju i balet u Bukureštu u Rumuniji, dok je baletsku pedagogiju usavršavala kod Eugena Dostala u Austriji. U Sarajevski balet je došla igrom prilika, oktobra 1984. godine kao mlada baletska umjetnica. Ubrzo je postala prva solistica Sarajevskog baleta koji je u to vrijeme imao ansambl od šezdesetak igrača. Nakon četiri godine života u Sarajevu karijeru je nastavila u baletu Bečke državne opere (Wiener Staatsoper - Wiener Staatsballett). Surađivala je sa prestižnim svjetskim baletskim umjetnicima i koreografima: Sir Piter Wright, John Neumeier, Boris Eifman, Jiří Kylián, Renato Zanella, Manuel Legris...

Danas, gospođa Alice je umjetnica u penziji koja nosi svoje godine sa zadivljujućom lakoćom, bez ikakvog životnog zamora. Baletskom pedagogijom se bavi duže od četiri decenije i još uvijek radi sa baletskim igračima. Kaže da je u radu uporna i istrajna. Baletska sala Narodnog pozorišta Sarajevo je u oktobru 2022. godine bila ispunjena njenim stručnim umijećem, baletskim entuzijazmom i vitalnom energijom. Alice je u Sarajevo došla kao gostujući pedagog, na poziv umjetničkog direktora Sarajevskog baleta Evgeny Gaponka. Prije zvaničnog poziva prijedlog za dolazak je dobila od svoje kolegice iz Beča Vesne Orlić koja je za Sarajevski balet uradila predstavu "Posljednja noć; Šeherzada", čija je premijera bila 26. maja 2022. godine.


Alice Necsea, NPS, 2022


Alice Necsea je ponovo gošća Narodnog pozorišta Sarajevo i radi sa Sarajevskim baletom na predstavi italijanskog koreografa Davidea Bombane "Romeo i Julija", koja će premijerno biti izvedena 29. marta 2023. godine. O svojim godinama u Sarajevskom baletu prisjećala se sa osmijehom na licu i nostalgijom u očima.


- Alice, sjećate li se kako je došlo do Vašeg angažmana u Sarajevskom baletu?

- Sjećam se vrlo živo. Osamdesetih godina prošloga vijeka radila sam u baletu Nacionalne Opere u Bukureštu (Opera Națională București). Jedne večeri, nakon "Labudovog jezera" prišao mi je gospodin koji je gledao predstavu, pružio ruku i čestitao. Zahvalila sam se i upoznala sa njim, a on mi je kazao da me poziva u Sarajevski balet. Bio je to Dragan Tičić, tadašnji direktor Sarajevskog baleta koji mi je ponudio novi angažman i solistički ugovor. Bila sam mlada balerina, na početku karijere, sa skromnim iskustvom, ali sam već dobijala neke solističke uloge i imala svoj profesionalni put. Međutim, poziv koji mi je upućen iz Sarajeva nisam mogla zanemariti. Kolebala sam se i razmišljala i moram priznati da mi je bilo jako teško donijeti odluku, posebno što tadašnji režim u Rumuniji nije dozvoljavao slobodu volje i ličnog izbora. Ipak, vuklo me nešto Sarajevu i razmišljala sam da je to prilika koja mi se možda više nikada neće pružiti, pa je nisam htjela propustiti. Nekako sam skupila snagu i otišla da tražim odobrenje za odlazak na neko vrijeme od direktora koji je bio maksimalno rigidan i strog. "Može, dobićeš tri mjeseca odsustva", rekao mi je kratko i jasno. Da nije bilo te odluke, sigurna sam da bi se moj život odigrao potpuno drugačije. Na moju veliku sreću sam došla u Sarajevo, postala članica Sarajevskog baleta i tu provela četiri nezaboravne godine.


- Kakve su bile te godine za Vas, lično i profesionalno?

- Odmah po dolasku sam primijetila da je Sarajevski balet i pozorišni svijet jako srdačan i blagonakon. Do tada nisam imala prilike doživjeti takvu ljudsku toplinu koja mi je olakšala da započnem svoj novi život i da se dobro osjećam što sam tu. Moj život prije Sarajeva je bio sasvim isključiv: balet, rad, red, disciplina i stalno tako, od jutra do večeri. U Sarajevu sam upoznala puno ljudi i otkrila neku novu sebe. Brzo sam savladala jezičku barijeru i počela živjeti novi život koji nije bio vezan samo za balet i profesionalnu orijentaciju. Uživala sam upoznavajući novu kulturu i običaje. Nezaboravna je ta ispunjenost života koja mi se dogodila u Sarajevu i koja mi je donijela mnogo lijepih uspomena, dragih ljudi i vrijednih iskustava.

Sa profesionalne strane imala sam priliku puno toga naučiti. Radila sam sa dobrim koreografima poput Normana Dixona, Slavka Pervana i Dragutina Boldina i igrala velike balete "Kopelija", "Romeo i Julija", "Ohridska legenda"... Pedagozi Sarajevskog baleta su bili Grigore Vintila i Vasile Solomon, a balet majstori i asistenti u radu sjajni umjetnici i kolege: Emina Kamberović, Katarina Kocka, Bahrija Bihorac i Dragan Tičić. Ansambl je bio mnogobrojan i dobro kotiran, a atmosfera za rad motivirajuća. U najljepšem sjećanju su mi ostali kolegijalnost i dobri društveni odnosi, jer je bilo lijepo i lako raditi u tako relaksiranom ambijentu, sa puno zabave, vedrine duha i sa osmijehom na licu.


O ulogama

Jako sam voljela da igram balete neoklasičnog stila među kojima su koreografije jedinstvenog Georgea Balanchinea na prvom mjestu. Takođe sam uživala igrajući balete "Labudovo jezero", "Don Kihot", "Uspavana ljepotica" i "Rajmonda" u koreografijama slavnog Rudolfa Nureyeva, jer su zahtjevni i izazovni za igrače. Te balete sam imala prilike igrati u Beču, jer su bili na redovnom pozorišnom repertoaru.

Uloge Frigija iz baleta "Spartak" i Žizela iz baleta "Žizela" su dvije koje su mi posebno prirasle srcu. Njih sam spremala i igrala u Sarajevu. Obožavala sam da igram krajnje tragičan lik Spartakove ljubavi Frigije koja je ropkinja rimske vojske. Čudno, ali osjećala sam se slobodno igrajući ropkinju. Kako Spartaka ubijaju i Frigija na kraju ostaje bez njega, tu ženu sam doživjela kao vrlo hrabru i snažnu, nepokolebljivu i spremnu da za ljubav učini sve. Slavko Pervan, koji je sa mnom radio na ulozi, veoma mi je pomogao, jer mi je davao puno kreativnog prostora da izgradim svoj lik. Pervan je volio timski rad, pa su solisti imali slobodu umjetničkog izraza i mogućnost za autentičnom kreacijom uloge. Takav pristup mi je veoma značio i ohrabrio me u umjetničkom razvoju.

(Balet "Spartak", kompozitora Arama Hačaturijana u koreografiji Slavka Pervana Sarajevski balet je premijerno izveo 24. 11. 1984. godine - op. J. M.)


Alice Necsea i Mircea Suciu. Spartak, NPS, 1984. Arhiva NPS


Kao učenica baletske škole često bih odlazila da gledam "Žizelu" koja mi je bila omiljen balet. Od malena sam maštala da plešem Žizelu, a mašta je postala stvarnost u Sarajevu. Spremajući ulogu osjećala sam se posebno lijepo, jer sam doživjela čistu i najsuptilniju emociju u zahtjevnoj baletskoj tehnici. To iskustvo za mene je postalo još značajnije, jer mi se dan pred premijeru dogodila teška nesreća: na posljednjoj generalnoj probi pala sam na sceni od jakih bolova u stomaku. Prenoćila sam nekako, ali ujutru nisam mogla ustati od bolova. Došla je hitna pomoć, odvezla me u bolnicu i isti dan su me operisali. Naveče je kolegica Ljiljana Perić igrala "Žizelu", a nakon što sam se oporavila ponovo sam dobila priliku da konačno izađem na scenu kao Žizela.

(Balet na muziku Adolfa Adama "Žizela", koji je u to vrijeme bio na repertoaru Narodnog pozorišta Sarajevo premijerno je izveden 17. 1. 1974. godine u koreografskoj verziji Silvije Regep, po Jean Coralli - op. J. M. )


- Kako je došlo do interesovanja za baletsku pedagogiju i prvih angažmana u toj oblasti?

- U Bukureštu sam već imala priliku početi sa pedagoškim radom. U baletskoj školi je jedna klasa ostala bez pedagoga, pa su u teatru pitali da li nekoga zanima da radi sa tom klasom. Javila sam se. Pedagogija me interesuje još od mladih dana, naročito kada se radi o elementarnoj baletskoj pedagogiji koja uči djecu osnovnim postavkama u klasičnom baletu. U Sarajevu sam takođe dobila klasu u baletskoj školi "29. novembar". Kolega Hrvoje Ježić je pratio moj rad i rekao mi da po završetku igračke karijere obavezno nastavim sa pedagoškim radom. Tako je i bilo. U Beču sam odlazila u baletsku školu, pratila časove, nadopunjavala znanja. U početku sam radila sa djecom, a kasnije sa profesionalcima. Takva prilika se rijetko pruža. Godinama sam od osam ujutru bila na školskoj nastavi, od deset na svojim vježbama i probama, naveče na predstavama ili večernjim probama. Praktikovala sam intenzivan raspored bez teškoća, jer mlad čovjek ima puno energije i dobru kondiciju da izdrži radni ritam. Dok sam bila u Sarajevu, godinu dana sam vikendima putovala do Banja Luke i tamo podučavala. Svašta se moglo stići.


Alice Necsea, Baletska škola "29. novembar", Sarajevo, 1987.



Ljubav prema profesiji kao velika pokretačka sila

- Muž mi često kaže da balet volim više od svega na svijetu, ali ne bih to baš tako rigidno analizirala. Ono što znam o toj specifičnoj vrsti ljubavi je da u baletskoj dvorani zaboravljam na sve obične stvari i odlazim u neobičan i zaseban svijet. Zanemarim svoje godine, fizičke boli, životne probleme i mislim samo na igrače zbog kojih sam tu. Sve moje misli, fokus i intencije su na igračima i onome što oni rade. Trudim se da na svaki način budem uz njih, mentalno i fizički. Jedino mi je važno da to vrijeme bude dobro, korisno i konstruktivno za baletske umjetnike i da im u onome što rade stručno pomognem najbolje što znam. Na prvom mjestu je da postignemo što bolji kvalitet i da plesači budu sigurni u sebe, samouvjereni, da njihova izvedba bude uvjerljiva i tehnički i emotivno. Pedagoško iskustvo i rad s ljudima su me naučili da je jako važno imati individualan pristup i međusobno povjerenje u radu. Rad u baletu je slojevit i zahtjevan, a predstavu na prvom mjestu čine timski rad i kolektiv koji treba biti ujedinjen.


Beč, nakon Sarajeva

- U Beč sam otišla turistički ljeta 1988. godine, sa tadašnjim prijateljem i kolegom, a današnjim mužem Lucianom koji je takođe bio član Sarajevskog baleta. Tamo sam srela kolegicu Simonu Pislaru, balerinu u Bečkoj operi koja mi je rekla da dođem na vježbe u teatar. Odazvala sam se pozivu. Jedan dan sam vježbala sa kompanijom, a sutradan sam dobila ponudu za ugovor i angažman u Bečkom baletu. Nisam htjela da razmišljam o promjeni života i odlasku iz Sarajeva, jer mi je sve bilo potaman: imala sam status prve solistice, puno sam igrala i bila zadovoljna. Bečke kolege su me savjetovale da razmislim o ponudi i da vrijedi probati. Prijatelji sa kojima sam razgovarala o životnoj prekretnici su me bodrili da napravim taj iskorak i prihvatim novi angažman. Tako sam ipak odlučila da odem i teška srca napustila Sarajevo.

Sada, nakon toliko godina sam opet tu. U istom pozorištu, sa nekim novim ljudima. Naravno, ima i onih "starih" kolega i dobro znanih lica. Moja nekadašnja učenica Marijana Marić, u živom sjećanju djevojčica, sada je profesionalna balerina, dugogodišnja članica Sarajevskog baleta i majka dvoje djece. Radim sa Sarajevskim baletom i toliko je utisaka i toplih emocija: susreti sa ljudima su dirljivi i osjećaj je nevjerovatan.


Alice i Lucian Necsea, NPS, 2022.



Beč i najljepša životna uloga

- Kada sam došla u Beč, u baletskom ansamblu je bilo oko pet-šest stranaca, a među njima i ja. Bili smo vrlo aktivni u repertoaru i igrali smo puno: sretni što se bavimo svojim poslom. Tada sam razmišljala da ne moram graditi veliku karijeru, ime i uloge: mislila sam da mi dobro ide, da mi je najvažnije da imam redovan repertoar i da sam na sceni. Nije prošlo dugo, promijenila se uprava i tridesetak ljudi otpratila iz kompanije. Nova uprava je angažovala nove igrače koje je smatrala potrebnim. Imala sam veliku sreću da ostanem u kompaniji, ali repertoar mi se drastično smanjio i igrala sam vrlo malo. Tada sam dobila najljepšu i najbolju ulogu koja mi je mogla pripasti: rodila sam sina i postala majka.


- Kako izgleda rad u prestižnoj baletskoj kompaniji kao što je Wiener staatsballett?

- U velikom teatru je velika konkurencija, ali i velika odgovornost u radu. Planira se godinama unaprijed, repertoar se zna najmanje dvije sezone unaprijed i svaki kotačić u toj složenoj aparaturi je postavljen na mjesto gdje treba biti. U tako uspostavljen sistem se uklapate i prilagođavate odmah ili nikako. Ima puno neizvjesnosti za umjetnike u velikim pozorišnim kućama, jer nije zagarantovano koliko ćete ostati tu: ugovori su sezonski i angažmani se obnavljaju ukoliko ste potrebni i ukoliko ste opravdali očekivane rezultate. Teško je, ali takav sistem osigurava željeni kvalitet i predviđene standarde na svim nivoima.


- Podučavate još uvijek, kakva su Vaša razmišljanja o baletskoj umjetnosti nekada i sada?

- Primjećujem da obično starije kolege smatraju da je dvadesetprvi vijek u baletskoj evoluciji donio isključivo tehničku izvanrednost baletskih umjetnika, a da za umjetničku originalnost i autentičnost nekako nema mjesta. Ne bih se u potpunosti složila s tim, jer sam u praksi imala drugačija iskustva. Igračka tehnika i umjetničke mogućnosti se, po mom mišljenu, i dalje podjednako razvijaju, baš kao i nekada. Za mene je u redu da se estetike mijenjaju i da svako vrijeme donese nešto novo u umjetnosti što će se vremenom održati ili biti zaboravljeno. Ostvareni i etablirani koreografi današnjice, kao i igrači, kompletni su, imaju sve, tačnije ne zapostavljaju ništa. Vrlo su predani radu i vode računa o svemu: od krupnih stvari do najsitnijih detalja. U suradnji sa takvim umjetnicima uvijek nešto novo naučim i nadopunim svoje znanje, a time i cijeli proces rada ima dublji smisao i umjetničku vrijednost.


Alice Necsea, NPS, 2023.



- Sarajevski balet danas ima ansambl od tridesetak igrača. Kako se unutar struke odnositi prema činjeničnom deficitu kadra koji je sve veći i dugoročniji problem?

- Kada se odrede prioriteti i ono šta je neophodno osigurati, balet može napredovati i razvijati se. U radu sa ansamblom sam se dobro uvjerila da Sarajevski balet u igračkom smislu ima dobrih mogućnosti i potencijala. Nedostaje mladih igrača i da se poveća ansambl koji nije sasvim dovoljan za repertoarski kontinuitet. Po mom mišljenju je jako važno kako se planira budući repertoar i kakav je odabir koreografa sa kojima će se surađivati. Dobrim izborom koreografa obezbjeđuju se kvalitet i igrački progres te internacionalna gostovanja i afirmacija baletske umjetnosti što direktno utiče na povećanje i sticanje nove publike. Po mom iskustvu uvijek je poželjno i dobro raditi zvučne naslove, književne ili baletske klasike u novim autorskim vizurama, jer su oni inspirativni za igrače i zanimljivi za publiku.

Kvalitet uvijek stavljam na prvo mjesto, a u slučaju Sarajevskog baleta pogotovo, jer je to jedina profesionalna baletska kompanija u zemlji.


Jovana Milosavljević, Prometej.ba