U državi koja uvozi između 70 i 80 posto hrane, poljoprivreda je prezrena kao teška i rizična djelatnost. Izazovi koji se nalaze pred proizvođačima su brojni i uglavnom su ljudski fabrikovani. Postoje ljudi koji smatraju da je profitabilnost tek jedan segment kompleksne teme kakva je proizvodnja hrane. Takav je i Muhamed Garib, inžinjer poljoprivrede s kojim smo na permakulturnom imanju “Nešto više” kod Mostara razgovarali o praksama u proizvodnji hrane koje u obzir uzimaju etičke i ekološke aspekte ove temeljne ljudske djelatnosti.


Harun Dinarević, Prometej.ba: Reci nam nešto o imanju. Kako je nastalo, koji su ciljevi i kakva vam je organizacija?

Muhamed Garib: Permakulturno imanje Udruženja građana “Nešto više” nalazi se na Humilišanima, odnosno Lišanima, 13 kilometara od Mostara. Udruženje je preselilo iz grada na Lišane 2014. godine, kada i počinje priča o tretmanu zemlje na prirodan način po permakulturnim principima. Sve je započela naša draga kolegica Sanja Đermanović, koja nažalost nije više sa nama. Svi smo se tada zaljubili u tu priču. Prvi put 2016. organizujemo permakulturni tečaj, a drugi put 2019. kada svi zaposleni u udruženju završavaju tečaj. Možemo da kažemo da naše udruženje građana, odnosno svi koji su zaposleni trenutno, posjeduju permakulturni certifikat. Ovo permakulturno imanje je baza i prva odskočnica ili platforma za osobe koje žele da se upoznaju sa permakulturom i da razbiju predrasude o samoj permakulturi, jer kad se spomene permakultura, neko ko prvi put čuje ili ne zna nešto više o njoj razvija neku vrstu predrasude – da je to neka filozofija koja ugrožava nekoga ili nešto, ali kad krene ispitivati, učiti i živjeti taj permakulturni život, shvati da je to život u harmoniji sa prirodom. Naše imanje površine je jedan hektar. Sadrži dva voćnjaka, od kojih je prvi zatečen. Posadio ga je, što je zanimljivo, čovjek koji se prezivao Kalem i koji se bavio kalemljenjem. Najviše je tu višnje, trešnje, smokve, šipka, imamo par stabala jabuke, kruške, kajsije… Pokušavamo posaditi biljke koje će nam stvarati hlad, ali i davati određenu količinu hrane na imanju. Posjedujemo kuću, to je objekt u kojem su nam kancelarije. Ona je dizajnirana po permakulturnim principima. Na njoj se nalazi zeleni krov sa kojeg skupljamo kišnicu i tu kišnicu kasnije koristimo tokom ljeta za zalijevanje u ovom periodu kada je suša. Također vršimo separaciju, razdvajamo vodu, “sivu” od “crne” – “sivu” vodu smo spojili na močvarnu gredu gdje se voda reciklira (“crna” voda je voda iz toaleta, a “siva” sva ostala koja ide u odvod). Ona je načinjena od kombinacije kamena i močvarnih biljaka, a nakon tog procesa ova voda se može koristiti za zalijevanje biljaka. Pored jednog objekta na imanju je izgrađena i mala klica kuća (rasadnik), kućica za mace, solarni paneli, plastenik od 500 kvadrata sa mješovitom sadnjom, gdje je fokus na biljkama trajnicama. Tu su stabla citrusa – limuna, mandarine, kumkvata i narandže, a u njihovom podnožju nalaze se samonikle biljke, ljekovite biljke u kombinaciji sa sezonskim povrćem ili trajnicama kao što su šparoga, origano, timijan i slično.


Jedna od osnovnih maksima regenerativnih praksi poput permakulture jeste da se zapravo hrani tlo, a ne biljke koje uzgajamo. Tlo uvijek treba da je pokriveno u permakulturi, možeš li objasniti zašto je to tako?

Da, jedno od prvih pravila koje sam naučio u permakulturi jeste da ako želimo kvalitetnu i zdravu biljku, ta biljka mora imati zdravu zemlju. U stvari, polazimo od toga da kada nam je zdrava zemlja, onda imamo zdravo okruženje u kojem biljke rastu. Malčiranje (pokrivanje tla, najčešće organskim materijalom poput trave, slame itd. ili živim biljkama) je jedna tehnika koju mi koristimo za pokrivanje zemljišta. Upoznati smo sa nehumanim mostarskim ljetima, pa zemlja koja je gola vrlo brzo se isušuje, a onda to isušivanje dovodi do erozije zemljišta, gubljenja mikorize, uništavanja bakterija, svega onog što donosi korist biljkama. Za malčiranje koristimo organsku peletiranu slamu u kombinaciji sa piljevinom, smeđim kartonom i papirom. To zahtijeva naše ruke i naš rad. Također, u plasteniku smo počeli prekrivanje sa djetelinom, sa niskom oksalis travom koja spada u grupu azotofiksatora. Osim što malčira, prekriva zemljište, i štiti ga od isparivanja, prebrzog zagrijavanja, ima funkciju i sposobnost da iz zraka usvaja azot i da ga preko svog korijena pruža u zemljište, te na taj način hrani druge biljke. Prekrivači su važni zato što zadržavaju vlažnost i suzbijaju rast samoniklih biljaka, pa na taj način prekrivači regulišu rast biljaka koje ne želimo da rastu na određenim mjestima. Također, živi malč nam služi i kao i određeni indikator, da nam pokaže kakav je kvalitet zemljišta i koliko ono posjeduje hranjiva. Također, prirodni malč mogu da nam budu i biljke repelenti ili biljke zamke, tj. biljke koje će odbijati ili privlačiti na sebe određene insekte i na taj način čuvati insekte da ne idu da se hrane sa biljkama koje mi želimo za našu ishranu. Pored toga će privlačiti i drugu vrstu insekata oprašivača koji će vršiti oprašivanje biljaka i na taj način poboljšati kvalitet i količinu hrane.

Volim da kažem da kad je golo zemljište, to je nešto najgore što možemo uraditi za našu zemlju. To je isto kada se mi izlažemo suncu bez zaštite, bez majice ili neke zaštite za kožu, vrlo brzo ćemo izgorjeti i nanijeti sebi opekotine.


Objavio si one slike različitih temperatura kad je zemljište maločirano i kad nije. Kolika je razlika bila?

Da, taj eksperiment sam izvršio ovdje na našem permakulturnom imanju sa digitalnim termometrom. To ne može biti sasvim precizan eksperiment zbog različitog raspona isparavanja vode iz zemljišta, ali ono što se može na fotografijama vidjeti, mjerio sam na četiri različita mjesta. Na golom zemljištu koje je osunčano tokom čitavog dana, a tu je zemlja kao pijesak, izmjerena je temperatura 75°C. Najmanja temperatura koja je izmjerena je 27°C. To je u zemlji gdje raste niska djetelina i pola dana je u sjeni, prekriva je stablo nara. Razlika je preko 40 stepeni, što je ogroman raspon. Vidimo da zelenilo i biljke pomažu da sačuvamo zemljište.


U svijetu i susjednim zemljama ovaj način uzgoja hrane sve je popularniji, međutim, čini se da se kod nas ove prakse vrlo stidljivo uvode. Kakvo je tvoje iskustvo, koliko ste poljoprivrednika ubijedili da prihvate permakulturu?

Da, u svijetu sve više se praktikuje permakulturni način uzgoja hrane. Permakultura nudi metodu da na malom mjestu uzgojiš veći broj različitih biljaka tokom sezone i da u stvari tokom čitave godine imaš dovoljnu količinu hrane za svoju porodicu. U našem društvu nije toliko zastupljeno, a moj zaključak zašto je to tako jeste što imamo širinu, što smo okruženi zemljom, okruženi smo zelenilom i nekako smo se navikli na to. I onda to uzimamo zdravo za gotovo. Posjedujemo mnogo poljoprivrednog zemljišta, od kojeg prema nekim podacima čak 60 posto nije obrađeno, koje je na neki način zapušteno i tu sad rastu samonikle biljke. U jednu ruku je to dobro iz razloga što se konvencionalnom proizvodnjom ili serijskom proizvodnjom hrane narušava kvalitet zemljišta, ali opet je tužna i poražavajuća ta brojka, da tolika površina zemljišta leži i ne upotrebljava se za proizvodnju kvalitetne hrane. S druge strane, ta hrana koja dolazi na naše tržište dolazi iz nekih drugih zemalja gdje ne znamo porijeklo niti način tog uzgoja.

Mi pokušavamo od samog nastanka našeg permakulturnog imanja što više ljudi educirati i prezentovati permakulturni način i pristup u vrtu i dvorištu. Iz godine u godinu taj broj se povećava, ljudi su zainteresovani, traže znanje. Mogu se pohvaliti da je naše imanje posjetilo više od 200 osoba koje uzgajaju vlastitu hranu, da li na balkonu, terasi ili u svome vrtu. Također mogu da kažem da je kroz kampanju promocije urbanog vrtlarstva na principima permakulture “Ja sadim, a ti?” prošlo 200 osoba obuku uzgoja od sjemena do ploda. Sad trenutno ta grupa na Facebooku broji 20.000 članova i članica, ali definitivno smo napravili jednu lijepu promjenu kod ljudi u načinu razmišljanja, da se na prirodan način mogu uzgajati biljke na malom prostoru i da to ne mora biti šablonski nacrtano, nego da to može biti jedna mala oaza ili džungla hrane.


Rekao bih da je permakultura u odnosu na konvencionalnu industrijsku poljoprivredu jednostavnija po tome što ne zahtijeva silne resurse u vidu pesticida, herbicida, vještačkih gnojiva, mehanizacije, koji su sve skupi resursi, dok je s druge strane kompleksnija od konvencionalne jer pretpostavlja puno znanja o odnosu između biljaka, životinja, ekoloških sistema i njihovih međusobnih povezanosti. Moje pitanje je koliko je teško ljudima prihvatiti da na početku možda neće imati visoke urode, da će im insekti napasti biljke, da treba vremena da se oni sa time izbore razumijevajući sve te međuodnose?

Teško je prihvatiti, pogotovo poljoprivredniku koji živi od toga, od proizvodnje voća ili povrća. Teško se pomiriti s tim da ćete jedne godine izgubiti sve, da neće dobiti profit ili da neće moći prehraniti sebe ili kupiti dodatnu opremu ili materijal koji je potreban. Ali s druge strane, u jednom momentu ćete uvidjeti da kroz permakulturni način prestaje ulaganje, da samo dolazite u vrt i berete biljke, da se priroda oduži kad se uspostavi samoodrživi ritam.Na početku, naravno, treba potisnuti svoja prethodna znanja i početi posmatrati prirodu, učiti od nje, kopirati dizajne koji su otporni i oprobani. Vidimo koliko su godine izazovne za uzgoj hrane i onda svaka godina nam donosi neku novu promjenu, nešto novo što uočavamo i onda se mi moramo tomu prilagođavati.

Ljudima je najteže usvojiti neko novo znanje, učenje i prilagođavanje iz godine u godinu, a stalno je prisutan strah da se neće dobiti dovoljna količina novca, ako govorimo o ekonomskom aspektu, u kontekstu gdje se konvencionalna proizvodnja doživljava samo kao određeni biznis. Proizvodnja hrane je nekako dovedena na nivo kao i proizvodnja stolova ili stolica, a ne da je to nešto što hrani naše tijelo i održava naše zdravlje. Tu postoje dva različita razmišljanja, dva različita djelovanja, ali stvaraju se grupe ljudi koji pristupaju uzgoju hrane na permakulturni način, većinom su to ljudi koji uzgajaju hranu prvenstveno za sebe, pa onda svoje viškove prodaju ili dijele sa svojim prijateljima ili porodicama, dok je konvencionalna proizvodnja nekako samo bazirana na proizvodnju hrane koja će se prodati, a ne ostati na stolu onog koji ju uzgaja da se njome hrani. Konvencionalna proizvodnja, kao što si naveo u pitanju, svake godine iznova traži nova ulaganja, prvenstveno od sjemena, svake godine kupuješ novo sjeme, nove preparate, da ne pričamo o potrošnji mašina, o njihovoj amortizaciji, obradi zemljišta, što na kraju sve šteti zemljištu i proizvodima koje dobiješ.

Neko ko je navikao na konvencionalnu proizvodnju smatra da je nemoguća emisija prelaska na permakulturni uzgoj hrane, sve dok ne dođe do neke faze kad svoje zemljište totalno istroši i osiromaši, pa kad bude onda primoran da pređe na obnovljivi uzgoj hrane, permakulturni ili biodinamički uzgoj.


Jedna od najčešćih kritika permakulture je da nije primjenjiva na velikim površinama i da se kroz nju ne može proizvesti dovoljno hrane da hrani svijet. Kako odgovaraš na ove kritike?

Da, to je prvo u stvari nešto na što dobijem odgovor ili kritiku kad razgovaram o permakulturi. Uvijek bude komentar ‘to se može na manje površinama i samo ljudi koji uzgajaju hranu prvenstveno za sebe’. Ali postoje primjeri permakulture u BiH gdje se proizvodi dovoljna količina sezonskog povrća za prodaju. Ovdje ću spomenuti drugare iz Ljubuškog, Suncookret - organski proizvodi Ljubuški, koji proizvode sezonsko povrće na permakulturni način i na taj način sebe financiraju. Oni su samo jedan od primjera da se može na većim površinama uzgajati hrana na permakulturni način, ali to onda zahtijeva svo naše vrijeme da se posvetimo zemljištu i biljkama. Uzima nam više energije od konvencionalne proizvodnje. Opet se vraćam na prethodno pitanje, trebamo više učiti i posmatrati biljke, trebamo provoditi vrijeme sa biljkama i sa zemljištem. Onda iz toga dođemo to toga da se može na većim površinama uzgajati. Tu je potreban i stvarno jak community, više ljudi koji mogu zajednički raditi sa zajedničkim ciljem i interesovanjem, da žele da se nadopunjuju i da žele stalno da uče i istražuju, da su spremni na rizike i na razne izazove koje im godina donosi.

Naravno da se neće dobiti količina hrane kao što bi se dobila konvencionalnom proizvodnjom, jer koriste se skroz drugačije metode, skroz drugačije sorte voća i povrća, a filozofija permakulture jeste da se sve vrati zemlji. Ono što se od nje uzelo je da se nahrane i druge zajednice iz flore i faune, ne samo ljudi, tako da se napravi pravilna raspodjela za sve, pa onda ostaje i nama određena količina, a u konvencionalnoj proizvodnji znamo da se sve preusmjeri na čovjeka i da se tim putem dobiva veća količina hrane. Ono što se ne može uporediti jeste kvalitet hrane koja se proizvodi na permakulturni način. Prvo što se osjeti su miris i ukus te hrane, a što je nažalost zaboravljeno radi konvencionalne proizvodnje. Mogli bismo govoriti i o nutritivnim vrijednostima tih proizvoda koji se dobivaju permakulturnim načinom.


I ove godine smo vidjeli strašan utjecaj klimatskih promjena na poljoprivrednike, prvenstveno zbog suše koja je krenula vrlo rano u junu. Monokulture kukuruza kod brojnih poljoprivrednika su stradale i preko 80 posto. Kako permakultura pomaže da se ublaži ovaj efekt na biljkama?

Garib: Nažalost, klimatske promjene su sve više vidljive. Pogotovo zadnje dvije godine svi uočavamo da su ljeta mnogo toplija, da zime skoro da i nemamo. Proljeće imamo u jednom periodu, ali koje je praćeno raznim ekstremima, da li prevelike količine kiše, da li previše vjetra. Onda ljeti dolaze sve duži toplotni talasi, pa naša svijest proradi da se dešava nešto čudno sa prirodom, da nije ono na što smo navikli.

Zbog toga svim biljkama koje uzgajamo moramo obezbijediti dovoljne količine vode. Kako spominješ u pitanju da su ove godine stradali kukuruzi, stradala je i veća količina voća, u stvari, stradale su sve one biljke koje nisu imale uspostavljen neki određeni sistem za navodnjavanje, kojima se nije mogla dodati voda. Došli smo do toga da ako želimo nešto uzgajati više nije nam prioritet da obezbijedimo sjeme ili sadni materijal, nego nam je bitno da obezbijedimo vodu za to mjesto gdje planiramo uzgajati jer bez navodnjavanja vode je skoro nemoguće uzgojiti biljku, a što je bilo moguće prije. Naši stari su se orijentisali prema vremenu kada će kiše padati i u to vrijeme su sadili određene kulture, te su na taj način uspijevali uzgojiti dovoljnu količinu hrane bez navodnjavanja. Opet se vraćamo na principe permakulture, jedan od principa jeste malčiranje koje će spriječiti isušivanje zemljišta i zadržati vlažnost, ali također pomaže i mješovita sadnja biljaka gdje će se po principu dobri i loši susjedi različitebiljke saditi jedna uz drugu. Određene biljke će čuvati zemljište. Također, postoje i druge metode kao što skupljanje kišnice, briga o vodi, reciklaža vode.


Šta radite s hranom koju proizvedete?

Naša organizacija je neprofitna, naše voće i povrće podijelimo drugarima, volonterima, osobama koje nas posjete. Drugi viškovi se doniraju narodnim kuhinjama. Određenu količinu hrane podijelimo osobama koje se liječe od različitih bolesti, a naši proizvodi im mogu pomoći da ih prebrode. Ništa od toga se ne prodaje. Pored hrane, mi imamo i velike količine sjemena u našoj društvenoj banci sjemena koja čuva više od 2.000 sorti. Osim što doniramo hranu, pokušavamo te ljude potaknuti da sami uzgajaju hranu, pa im doniramo sjeme i pomažemo kroz naše znanje i iskustvo.

Razgovarao: Harun Dinarević, Prometej.ba

Fotografije: Prometej.ba