Nenad Vukosavljević: Tiha većina pristojnih ljudi sposobnih za saosećanje sa drugima je sve vreme tu
Rijetki su ljudi koji mogu okupiti na jednom mjestu veterane nekad zaraćenih vojski i još ih ponukati da zajedno razgovaraju, pa čak i grade prijateljstvo. Jedan od takvih, Nenad Vukosavljević, u razgovoru za Prometej šalje mnoge važne poruke

Centar za nenasilnu akciju (Sarajevo/Beograd) krajem prošle godine je objavio knjigu „Dolazimo u miru: Rad sa ratnim veteranima na izgradnji mira“, u kojoj autori sažimaju iskustvo rada sa ratnim veteranima iz bivše Jugoslavije kroz četvrt vijeka. Jedan od autora i osnivač ovog centra Nenad Vukosavljević u intervjuu za Prometej kaže da je ova knjiga svojevrsno „podvlačenje crte“, a svoja iskustva u radu s ratnim veteranima su željeli prenijeti i izvan našeg regiona. Knjigu su uredile Ivana Franović, Martina Fischer i Davorka Turk, a pored pomenutih Vukosavljevića, Fischer i Franović, tekstove potpisuju i historičar Nedžad Novalić te bivši borac Armije BiH Amer Delić. Trenutno je u pripremi i izložba fotografija koja će širom BiH i regiona biti postavljena kroz narednih nekoliko godina, posebno u mjestima iz kojih dolaze neki od boraca koji su predstavljeni u knjizi, a otvaranja izložbe će biti priređena uz javne tribine sa borcima.
Harun Dinarević: Vi se bavite radom sa ratnim veteranima na prostoru bivše Jugoslavije sada već skoro 28 godina. U jednom poglavlju pišete i o „aureoli“ dezertera koja vas je pratila kroz ovaj dugotrajni proces. Kako je na Vas lično ovo ogromno iskustvo djelovalo i kako Vas je oblikovalo?
Nenad Vukosavljević: Ja sam prigovarač savesti, odbio sam da služim vojsku još u mirnodopsko vreme. Činjenica je da mnogi to poistovećuju sa dezerterstvom, što nije isto, i činjenica je da se dezerteri od strane većine boraca doživljavaju kao izdajnici i kukavice, što ih u njihovim očima čini znatno lošijim ljudima od direktnih neprijatelja koji se bore protiv njih. Meni lično je bilo izazov da se suočim sa tom vrstom nepoverenja koje izaziva ideja „dezertera“ i da sa bivšim borcima, ratnicima gradim odnos međusobnog poverenja. Kao što nikad sebe nisam smatrao boljim ili gorim čovekom od onih koji su u ratu učestvovali kao borci, mislim da sam sa borcima sa kojima radimo izgradio odnos međusobnog poštovanja i poverenja. Rad sa njima i zajednički prolazak kroz mnogo teških situacija i akcija nas je sve promenio, obeležio naše živote. To sigurno osećam kod sebe, ali vidim i na njima. I više od toga, rekao bih da postoji ponos na taj pređeni put, na te promene koje smo doživeli.
Nedavno je objavljena knjiga „Dolazimo u miru“ Centra za nenenasilnu akciju u kojoj ste jedan od autora. Šta ova knjiga donosi novo u odnosu na vaše prethodne publikacije i koji je njen cilj?
Ova knjiga je podvlačenje crte na skoro 25 godina rada, sumiranje rezultata. Želja nam je bila da naša sabrana iskustva učinimo vidljivim, da ostavimo trajan spomen na put koji smo prešli gradeći mir i želeli smo da naša iskustva učinimo dostupnim ljudima van našeg regiona, jer na međunarodnoj razini postoje tek sporadični pokušaji da se radi direktno sa borcima i bivšim neprijateljima. Verujemo da će deo problema, dilema, pogrešaka i uspeha kroz koje smo mi prošli biti korisni ljudima u drugim delovima sveta koji se pitaju kako da njihova izranjavana društva obnove i učine ih sigurnim i slobodnim od mržnje i pretnje ponavljanjem nasilja.
Sa druge strane, knjiga je tu i da proslavi energiju i hrabrost koju smo svi zajedno, a posebno borci, uložili u ovaj naš put izgradnje mira. Oni su heroji među nama.
U jednom od poglavlja koje ste Vi napisali, a koje donosi hronologiju akcija CNA, prisjećate se jedne komemoracije iz Brčkog, sa dirljivim scenama međusobnog razumijevanja i uvažavanja različitih strana. Jedan od učesnika iz grupe tada je kazao da će „za desetak godina sve naše komemoracije izgledati ovako“. U retrospektivi – da li se to doista i desilo?
I jeste i nije. Tada 2012. godine u Brčkom smo pozvani kao Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd da položimo venac na otvaranju spomenika poginulim pripadnicima Armije RBiH. To je bilo prvi put da zvanično prisustvujemo jednoj komemoraciji na kojoj se okupio veliki broj građana. I prvi put da se na javnoj komemoraciji jasno čulo da poštu odaju neki ljudi koji dolaze sa „neprijateljske“ strane. Kada je spikerka nakon Sarajevo zastala pa pročitala Beograd, nastala je tišina nekoliko sekundi, Adnan Hasanbegović i ja smo iskoračili noseći venac i onda se čuo veliki aplauz. Za mene je taj momenat ono malo pomirenje, onaj trenutak kada ljudi ispruženu ruku prihvataju i kažu „hvala ti na ovom gestu“. Puno takvih malih pomirenja sa drugima i sa sobom nam gradi mir.
Ne izgledaju sve komemoracije danas tako, može se zato reći da nismo uspeli u potpunosti. Kažem nismo u potpunosti, jer tamo gde mi organizujemo da se grupa ratnih veterana uključi u komemoracije, ili ih sami organizujemo, izgleda upravo tako. Bivši neprijatelji zajedno odaju poštu stradalim ljudima, bez obzira gde, bez trgovine, ja tebi - ti meni, bez kalkulisanja. I reakcije prisutnih ljudi su mahom pozitivne, jer vide da tu nema nikakve sakrivene političke agende, nikakvog muljanja, da su tu ljudi došli čista srca. I to više nije senzacija, postaje normalno.
Vaše akcije zajedničkih komemoracija i posjeta mjestima stradanja nesumnjivo su važan aspekt u izgradnji povjerenja među različitim stranama, posebno jer u njima učestvuju bivši vojnici koji su bili „neprijatelji“ jedni drugima. Vjerujem da ste željeli potaknuti i političke elite na sličan pristup. Da li ste uspjeli utjecati na njih i koliko toga se „prelilo“ u ceremonije na kojima ne učestvuje CNA?
Na nivou BiH definitivno nismo uspeli da takav mirotvoran pristup sećanju bude uspostavljen, ali iz iskustva znam da na lokalu po opštinama i manjim gradovima, kada lokalni borci suorganizuju zajedničku komemoraciju sa bivšim neprijateljima, pa se pozovu lokalni funkcioneri, da oni onda osete prostor da pozdrave tu ideju i takav pristup i uvide da je to dobro za njihovu zajednicu. Bitan element tu je da su u prisustvu lokalnih boraca oslobođeni straha da će ih neko optužiti za izdaju sopstvene strane. Oslobode se ljudi onda kada sedimo sa njima, imaju i oni potrebu da pričaju o svom ratnom skustvu da ga podele sa bivšim neprijateljima. To oslobađanje strahova je ključno, sa jedne strane vide neprijatelje koji su ljudi koji ih slušaju i poštuju, znači ne osećaju ih kao pretnju, a sa druge oni su tu došli da iskažu poštovanje spram njihovih žrtava. Ne može čovek ostati hladan na tako nešto.
Na visokom nivou politike gde pojedina stratišta i dalje služe kao izvorišta nacionalističkih mitova o večnom neprijateljstvu, o kolektivnoj nevinosti i kolektivnoj krivici, važe druga pravila, tu prisustvo neprijatelja remeti homogenost. Ali mi idemo gde god nam kažu da smo dobrodošli. Ponekad nam kažu da nismo dobrodošli i mi tamo ne idemo. Nije nam cilj da ikoga remetimo ili unosimo nemir, upravo suprotno.
A da li svojim delovanjem sadašnja nacionalistička elita unosi nemir ili gradi mir, prosudite sami.
Razgovori vaših članova sa veteranima otkrivaju da većina tih ljudi nije učestvovala u ratu iz ideoloških razloga, kako im se naknadno pripisuje u zvaničnoj, nacionalistički obilježenoj kulturi sjećanja. Ipak, ti ljudi su sa svojim stavovima manjina u svojim zajednicama. Koliko oni mogu utjecati na izgradnju kulture sjećanja koja će se graditi na pijetetu i poštovanju, a ne na mržnji i mitovima?
Ja mislim da nisu manjina već deo tihe većine, sa tom razlikm da su imali priliku da pređu preko granica koje nas razdvajaju, imali su priliku da osete bol sa druge strane, da osete težinu na mestima na kojima je njihova vojska činila zločine i to je suoblikovalo njihov pogled na prošlost i sadašnjost. Dobar deo njih na svoje učešće u ratu i dalje gleda sa ponosom, jer je to u to vreme bilo ono što se njima činilo kao jedino pravedno, da brane nešto svoje što je napadnuto. Nisu ni imali neku slobodu izbora pa da se kaju što nisu drugačije postupili. Vi u toj grupi imate ljude koji i dalje imaju stavove koji su iz nacionalističkog diskursa, ali se zaustavljaju tamo gde im postaje jasno da time diskrimišu ili vređaju druge. U krajnjoj liniji i to je proces koji dugo traje i ne dešava se preko noći. To očekivanje da će neko preko noći promeniti mišljenje i reći kako je bio potpuno u krivu, je besmisleno. Ako su spremni da čuju druge, ako su spremni da otvoreno pričaju o sebi i svojim iskustvima, to je sasvim dovoljno za početak, za dijalog. Svako će za sebe izvući svoje pouke, mi se uopšte ne bavimo time da govorimo drugima šta da misle i šta je „jedino“ tačno i pravedno.
Ljudi koji najviše mogu uticati na izgradnju inkluzivne kulture sećanja jesu oni koji u javnosti imaju najveći legitimitet za to, a to su na prvom mestu bivši borci i udruženja žrtava. A mnogi borci su ujedno i žrtve po više osnova, od toga da su velikim delom invalidi rata, da su neki i sami bili mučeni kao ratni zarobljenici, do toga da su im u ratu stradali članovi porodice.
Mostovi se (i metaforički i doslovno) grade mukotrpno i dugo, a ruše u času. Koliko ste uspjeli sačuvati sagrađene mostove?
Ja mislim da jesmo, jer kada pogledam unazad, nismo nijednog trenutka bili vraćeni nazad na nulu, na početnu tačku; malo po malo, korak po korak, ostvarivali smo malo više, od toga da su prvi susreti bili potpuno zatvoreni za javnost do toga da danas idemo i na neke komemoracije koje se koriste za nacionalne mitove.
Kako gledate na poziciju da se vaše učešće u izgradnji kulture sjećanja bazirano na razumijevanju i uvažavanju mora „takmičiti“ sa zvaničnom kulturom koja kroz obrazovanje i manifestacije ipak insistira na crno-bijeloj slici prošlosti?
Uobičajena postavka naših društava je crno-bela slika. Tako je bilo u SFRJ, tako je i danas i to nije slučajno, jer ljudi vole to da čuju, a politika voli da podilazi ljudima jer od toga imaju koristi, time kupuju poverenje. Sve je tako jednostavno, mi smo svi dobri, oni su svi loši. Teško je iz toga izaći, ali mislim da nije nemoguće, verujem da je potrebno da se ljudi osete bezbedno, da je to preduslov, jer kada su u strahu onda su sluđeni i ne mogu jasno da rezonuju, spremni su na razne neracionalne odluke. I čini mi se da je hladna kalkulacija nacionalističkih, a ustvari kriminogenih, elita da ne dopuste da se ljudi osete bezbednim, da im stalno serviraju strah od drugih, da bi oni mogli da se predstavljaju kao zaštitinici...
Mi pokušavamo svojim radom da gradimo saradnju, komunikaciju, poverenje i to je put razgradnje straha i mržnje.
Intrigantno mi je iskustvo Amera Delića, bivšeg vojnika ARBiH iz Zavidovića, koji se prisjeća kako se usljed nikotinske krize 1993. godine sastao sa neprijateljskim vojnicima kako bi od njih dobio cigarete, a zatim je godinama nakon rata postao član vašeg tima. Koliko je značaj iskustva ovakvih izuzetnih pojedinaca u izgradnji mira?
Da nije bilo Adnana Hasanbegovića i Amera Delića, kao ljudi koji su bili bivši borci u ulozi članova našeg tima mogu slobodno reći da mi ne bismo ni probali da radimo sa ratnim veteranima, jer bi to bilo nemoguće. Uspostavljanje prvih kontakata, susreti po kancelarijama u kojima su visile slike tada optuženih, sada osuđenih za ratne zločine, zahtevali su neverovatnu dozu strpljenja, empatije, uverenja. To je bio hod po trnju, na koji su oni bili spemni samo zato što su iskusili rat, jer rat je gori bio.
I svakako da borci sa borcima, neprijatelji sa neprijateljima, osećaju jedni druge neuporedivo bližim, nego sa mnom na primer, sa „tamo nekim dezerterom“. Njih vezuje vrlo slično iskustvo koje su prošli, znaju da su se isto osećali, to ih lako zbližava, ma koliko to ludo zvučalo.
Želim Vas pitati i za jedan aspekt koji nije obrađen u knjizi, a sigurno je važan dio u pomoći veteranima da prevaziđu traume. U jednom tekstu se spominje bivši veteran koji je „lijegao i budio se sa rakijom“. Jasno je da PTSP ostavlja strašne posljedice na pojedince i da ih vodi u autodestrukciju pri pokušaju bijega od trauma. Koliko su vaše sesije terapeutski utjecale na ove ljude, imate li tu nekih spoznaja?
Mnogi od boraca i dalje pate od PTSP, nisu ti naši susreti magično sredstvo za brisanje trauma. Ljudi se bore da nauče da sa njima žive i svako traži neki svoj put, pomoć stručnih ljudi ne treba potcenjivati.
Mi nismo terapeuti i nikada ne bih tvrdio da se bavimo takvim radom, no od boraca znam da im je vrlo značajno bilo da sretnu bivše neprijatelje. Pri tom susretu se ljudi oslobađaju tereta koji nose sa sobom, neki od njih su mi govorili kako su nakon tih susreta po prvi put mogli da spavaju bez korištenja tableta za spavanje.
Mir treba svima, on je nasušna ljudska potreba, u nama i oko nas.
Gdje su prema Vašoj procjeni danas naša društva u odnosu na period kada ste počeli sa radom u ovom polju? Da li smo nakon značajnih pomaka u proteklih četvrt vijeka ponovo krenuli nizbrdicom?
Naša društva su i dalje vrlo zatrovana nacionalističkim mitovima, ali postoji i veliki otpor tom autoritarnom jednoobraznom pogledu na prošlost koji nameće svoj stav kao jedini ispravan i jedino legitiman. Otpor se sastoji sa jedne strane u alternativnim oblicima sećanja koje praktikuju razni ljudi, organizacije, institucije koji pokušavaju da pogled na prošlost učine neselektivnim i inkluzivnim. Tu bih svrstao i ono što mi radimo, a trudimo se i da ostane zabeležen trag kako se ne bi zaboravilo ili prenebregnulo da je toga bilo.
A sa druge strane imate generaciju mladih ljudi koji rat znaju samo iz priča, njihov zdrav bunt im govori da sa monolitnim pričama koje ne trpe kritiku nešto nije u redu, oni intuitivno znaju da to ne može biti potpuna i prava istina i njihova potreba da saznaju o svetu ih tera da prelaze linije, da pružaju otpor, da preispituju. Zdravo društvo je ono u kojem će preispitivanje biti svakodnevica, u kojem neće biti nedodirljivih autoriteta, da li političkih ili „moralnih“. I ja verujem da ova naša mladost to ima u sebi. Mogućnosti za učenje, komunikaciju i kretanje ideja i ljudi su drastično promenjene nabolje u odnosu na 1980-e kada su počele pripreme za ratove 90-ih.
Nizbrdice su verovatno sastavni deo napretka, put nije linearan. Kad gledam Srbiju poslednjih 10 godina, vidim strmoglavu nizbrdicu, a vidim sada hiljade i hiljade studenata, mladih ljudi i teško je načuditi se kako su postali tako pristojni, uljudni, pametni i hrabri. A ustvari tiha većina pristojnih ljudi sposobnih za saosećanje sa drugima, je sve vreme tu, ponekad uspavana, ponekad izbezumljena od straha, ali uvek prisutna.
Ako ljudi ćute ne znači da pristaju na sve, možda samo nisu imali priliku, uvereni da su sami i da je sve beznadežno. Uvek samo od nas zavisi.
Da me je neko pitao 1997. kada smo počinjali u Sarajevu da li će za 25 godina biti moguće da bivši borci i neprijatelji zajedno polažu cveće na mesta stradanja, da gostuju na TV-u i da ljudi zovu u program i zahvaljuju im, rekao bih da nema šanse da se to desi. A ipak se dešava.
Ali, sanjali smo da do toga dođemo i radili smo da do toga dođemo. Jeste možda samo kap u moru, ali talasa.
Razgovarao: Harun Dinarević, Prometej.ba