Panta Rhei, 2022. Koreografija Belma Čečo Bakrač, foto Velija Hasanbegović

U sezoni 2025/2026, Balet Narodnog pozorišta Sarajevo bilježi sedamdesetpetu godišnjicu osnivanja. Tim povodom razgovarala sam sa koreografkinjom Belmom Čečo Bakrač, članicom ansambla Baleta od 1998. godine.

Belma je 2001. godine stekla status solistice Baleta i tijekom karijere ostvarila brojne solističke i naslovne uloge u klasičnim i modernim baletima, te razvila zapažen koreografski opus u baletnim, opernim i dramskim predstavama. Sarađivala je sa Bosanskim narodnim pozorište Zenica, Narodnim pozorištem Tuzla, Narodnim pozorištem Mostar, Kamernim teatrom 55 Sarajevo, Pozorištem mladih Sarajevo, Hrvatskim narodnim kazalištem Split te kreirala brojne koreografije za kulturne manifestacije, nezavisne produkcije i kulturne događaje. Od 2015. do 2019. godine bila je v.d. direktorice Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo. U Narodnom pozorištu Sarajevo uradila je balete: „Omer i Merima” (2016. godine) , „Okovani Prometej” (2018. godine), baletni triptih „Panta Rhei “ (2022. godine) i „Planeta Sarajevo “ u okviru specijalnog programa Narodnog pozorišta Sarajevo - Kultura na ulice (2025. godine). Oktobra 2025. godine imenovna je članicom Upravnog odbora Narodnog pozorišta Sarajevo.


Kakva su Vaša prva sjećanja na Sarajevski balet i baletno odrastanje?

Moje prve impresije o baletu bile su toliko snažne da su me, unatoč brojnim preprekama u profesionalnom, ali i životnom odrastanju, uspjele čvrsto zadržati u baletskoj umjetnosti. Mislim da je vrijeme u kojem sam pravila prve baletske korake i sticala prva znanja o ovoj umjetnosti neponovljivo. Govorim o osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Baletske škole su u tom periodu bile preplavljene djevojčicama koje su željele postati balerine, a baletni ansambl Narodnog pozorišta Sarajevo bio je među najpriznatijim u bivšoj državi. Domaći kadrovi činili su bazu nikad brojnijeg ansambla. Repertoar je cvjetao, njegovala se klasika, ali su se pravili i hrabri koraci ka modernom pokretu i plesu. Učešće djevojčica iz baletske škole u profesionalnim predstavama, pa godišnji koncerti baletske škole, divni pedagozi i nastavnici koji bodre, obiluju znanjem i praksom, mnogobrojne klase polaznika u školi, dobar sistem rada... sve je to činilo lijepo raširenu lepezu kvaliteta koji dijete usmjeravaju naprijed u samu srž profesije. Odrastanje u okruženju sa svim tim blagodatima, davalo mi je ohrabrenje za budućnost i inspirisalo me da istrajem. Sve pozitivne strane takvog odrastanja učinile su da i u najtežim trenucima budem nadahnuta i crpim snagu za dalje, upravo iz tih sjećanja.

Belma Čečo Bakrač, u baletnoj školi, 1989., privatni arhiv


Kako su izgledali Vaši profesionalni počeci i prva scenska iskustva?

Moji profesionalni počeci su bili specifični. Prije svega, želim reći da je potvrda koliku snagu imaju umjetnici činjenica da je Sarajevski balet uspio opstati u najtežim, ratnim vremenima. Kad ne mogu promijeniti svijet, umjetnici ga osvijetle. Te 1992. se dogodio rat i ogroman odliv kadrova. Zahvaljujući šačici preostalih plesača i njihovom naporu da gladni i žedni ipak nastave sa djelovanjem, u historiji Sarajevskog baleta nemamo prazninu i prestanak rada. Sva sreća da je među tim ljudima bilo onih koji su željeli da sačuvaju rad baletske škole. Svojim angažmanom, predvođeni Brižitom Karabašić, baletni umjetnici i pedagozi su odnjegovali generaciju novih, mladih balerina, kojoj i sama pripadam. Ta generacija je odmah po okončanju rata počela raditi u Baletu Narodnog pozorišta Sarajevo. Nije bilo lako ni tada: od nas, tek diplomiranih balerina, se očekivalo da odmah stupimo na scenu punim kapacitetom što u baletu nije uobičajena praksa. Mlade članice po stupanju u profesionalni ansambl trebale bi postepeno proći određene faze rada, sticati iskustvo, učiti od starijih, da bi im se, ukoliko se svi kriteriji zadovolje, pružile veće šanse i izazovnije uloge. U našem slučaju se sve moralo događati ubrzano: odmah smo bile „bačene u vatru“ i igrale smo premijerne balete, sav reprizni repertoar, opere i drame - apsolutno sve. Nerijetko sam jednu noć igrala u nekoj drami, a već sutradan imala zahtjevnu solističku ulogu u baletu. U tom sam periodu mnogo radila i uživala sam u tome. Entuzijazam je bio na vrhuncu. Svi smo radili na tome da se kvalitet predratnog Baleta vrati. Veoma brzo, u par godina, preuzela sam kompletan tadašnji repertoar baleta, igrajući glavne solističke i naslovne uloge.

Belma Čečo Bakrač, Katarina, bosanska kraljica, 2003. Koreografija Edina Papo, privatni arhiv


Šta Vas najviše motivira u koreografskom radu?

Koreografija za mene predstavlja beskonačan prostor u kojem najautentičnije mogu izraziti svoje misli i emocije, prostor za istraživanje i stvaranje novih svjetova. Koreografski put u mom slučaju teče tiho, polako i uvijek me vodi onome što istinski volim i onome u čemu se dobro osjećam. Sam proces otkrivanja kako se ideja pretvara u umjetnički pokret i kako oživljava za mene je veoma intrigantan i zanimljiv. Motivirajući je osjećaj kada ideja dobije funkcionalnu strukturu u kojoj narativ, muzika i pokret grade jasan umjetnički identitet predstave. Volim osjećaj kada koreografija postane most između mene, plesača i publike i kada dijelimo istu priču koju svako doživljava na svoj način. Nakon godina rada u različitim pozorištima razumjela sam koliko su balet i ples umjetnosti koje žive u dijalogu sa svojim vremenom. Radeći na baletima od „Omera i Merime“ do „Planete Sarajevo“ otkrila sam koliko je baletski jezik snažan u stvaranju djela koja su estetski artikulisana, ali i emocionalno i društveno relevantna. Posebno me inspiriše neoklasika, jer mi daje slobodu da zadržim čistoću linija i eleganciju neoklasičnog stila i njegove tradicije, ali da ih istovremeno otvorim prema savremenijem, emocionalno slojevitijem jeziku pokreta. Privlači me i mogućnost da iz klasične strukture izvučem nešto novo, ranjivo, duboko lično. U konačnici, jedan od pokretača može biti i stvaranje repertoara koji komunicira sa današnjom publikom, a istovremeno poštuje visoke standarde baletske umjetnosti.

Panta Rhei, 2022. Koreografija Belma Čečo Bakrač, foto Velija Hasanbegović

Kada je koreograf ujedno reditelj i libretista predstave onda pred plesača iznosi veoma širok spektar odrednica. Bitno je znati šta želite da dobijete, vidjeti to, detaljno se pripremiti, prije nego stupite u konkretnu postavku. Tek dobro pripremljeni možete znati u kojoj mjeri dopuštate odstupanja od zamisli i u kojoj mjeri izvođaču dajete slobodu. I tada, ta odstupanja moraju biti jednako promišljena, utemeljena i dogovorena. Za mene koreografija nije samo dizajniranje niza pokreta, tom činu prethode izuzetno bitne faze: ideja, koncept i još mnogo toga. Rad u sali, postavka samih koraka već spada u domen realizacije. Dobro je imati vješte, iskusne, otvorene saradnike i igrače, prije svega tehnički i iskustveno spremne da vas slijede u zamisli. U svakom slučaju, put od ideje do realizacije je dug i složen, to je proces za koji morate biti spremni i strpljivi, a svaki proces uvijek donese nešto novo i drugačije. Ja volim te procese i uživam u njima. Često najviše pamtimo periode nastanka i stvaranja predstave, više nego same premijere ili reprizne izvedbe. To su momenti koji umjetnike zbližavaju i razmaštavaju.

Okovani Prometej, 2018. Koreografija Belma Čečo Bakrač, foto Sulejman Omerbašić


Baletni triptih „Panta Rhei” je posljednje što ste za Balet postavili na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Tri djela su: „Sjenke“ na muziku Ludovica Einaudia, „Buđenje“ na muziku Tonija Toplana i „Tajna“ na muziku Svjetlane Bukvich. Komad „Buđenje” praizveden je samostalno u vrijeme korone kada se radilo u specifičnim uslovima, dok je cjelovito triptih praizveden 30. 3. 2022. godine.

Da, Panta Rei je imao neobičan put nastanka. Komad „Buđenje“ nastao je u vrijeme kada se generalno nije moglo normalno funkcionisati. Bile su uvedene različite mjere opreza u radu, od nošenja maski i držanja distance do online izvedbi. Umjetnička i slobodno mogu reći baletska nestrpljivost potakla nas je da učinimo nešto i razbijemo letargiju i tugu koje nas okružuju. „Buđenje“ upravo govori o tom trenutku, tom posebnom vremenu punom opreza. Kasnije, ovaj komad postaje dio jedne veće priče, postaje trenutak sadašnjosti u predstavi „Panta Rhei“, baletskom triptihu o traganju današnjeg čovjeka i pokušaju pronalaska vlastite sreće. „Panta Rhei“ donosi jedno putovanje kroz vrijeme: od nostalgične prošlosti, preko neizvjesne sadašnjosti do tmurne budućnosti. Ova predstava upozorava, ali istovremeno ulijeva nadu podsjećajući nas na našu najveću vrlinu - humanost.

Panta Rhei, 2022. Koreografija Belma Čečo Bakrač, foto Velija Hasanbegović


Radeći u Operi, u posljednje četiri sezone, ostvarili ste saradnju sa rediteljema Ivanom Leom Lemom („Mala Floramye” Tijardovića i „Figarov pir” Mozzarta), Ninom Kleflin („Orfej u podzemlju” Offenbacha) i Aleksandrom Nikolićem („Blue Monday” Gershwina i „Gallantry” Moora). Prošle sezone ste dobili poziv biti djelom autorskog tima za veliki spektakl - praizvedbu opere „Dioklecijan” Ive Tijardovića, u režiji Ivana Lea Leme u Hrvatskom narodnom kazalištu Split. Ovaj značajan kulturni događaj upriličen je za svečano otvaranje 71. Splitskog ljeta, 14. 7. 2025. godine, pod dirigentskom palicom maestra Harija Zlodre. Opera „Dioklecijan” dobitnik je nagrade „Judita’’ za najbolje glazbeno ostvarenje na 71. Splitskom ljetu. Kakvo je bilo iskustvo rada na „Dioklecijanu”?

Veliku mi je čast donio poziv da radim koreografiju za ovu operu iz više razloga. Izuzetno talentovan reditelj Ivan Leo Lemo je cijeli proces rada i samu postavku opere učinio carskom, te napravio predstavu na visokom tehničkom i umjetničkom nivou. Lemo nosi jednu divnu energiju i tu energiju nesebično dijeli. Naša saradnja datira od sarajevske premijere „Male Floramye“, koju smo radili početkom 2022. godine i čija je izvedba bila prava poslastica. Tijardovićev „Dioklecijan“ je preko šezdeset godina „čekao“ da bude izveden, a riječ je o monumentalnom muzičko- scenskom djelu od četiri čina i devet slika, posvećenom životu rimskog imperatora. Posebnu draž ovoj praizvedbi dala je činjenica da je rađena u Splitu, gradu koji je bio utočište caru Dioklecijanu. Četvrti čin opere izvodi se na Peristilu, mjestu koje je srce Splita, a ujedno i posljednji Dioklecijanov dom. Ima nešto čarobno i posebno u praizvedbama, kao autor osjećate dodatnu slobodu u kreaciji, jer nemate opterećenja ranijih postavki djela. Tu ste da date svoj pečat i potpuno neovisno stvarate. Saradnja sa baletskim ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta Split bila je veoma profesionalna, a ujedno i jako topla. Svaka zamisao je ispoštovana, svaka korekcija usvojena, izvedbe besprijekorne i tačne, atmosfera za poželjeti, to je proces iz kojeg svi izlaze nasmijani, sretni i zadovoljni.

Dioklecijan, 2025. Režija Ivan Leo Lemo, foto Mario Buličić


Koji su Vam bili prioriteti u radu kao v.d. direktorice Baleta i šta je urađeno u tom periodu?

Imenovanjem za v.d. direktorice Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo mi je pripala velika čast koja je ujedno značila i odgovornost spram institucije i kolega iz ansambla. Trenutak dolaska na ovu funkciju nije bio najsjajniji. Moji prioriteti u radu su bili prije svega uspostavljanje bogatijeg repertoara i vraćanje zapostavljenih predstava, zatim kreiranje i realizacija preciznog plana rada kojim bi se osnažio ansambl u tehničkom i plesačkom smislu. Bazu u mom promišljanju repertoara je predstavljalo njegovanje klasičnog baleta i stila na kojem, ne samo da počiva naše obrazovanje već nas i sama pripadnost nacionalnoj pozorišnoj kući na to usmjerava. Potpuno ravnopravno klasičnom baletu željela sam da pratimo i nove tokove te da repertoar obogatimo na polju suvremenog plesa i u Sarajevo dovedemo dobre koreografe. Radili smo na stvaranju platforme koja daje podršku mladim autorima kako koreografima, tako i scenografima, kostimografima, kompozitorima i mladim plesačima. Uveli smo učenike baletskih škola u repertoar sa željom da nove generacije stasavaju u pozorištu i budu što bliže potencijalnoj profesiji, da osjete dobrodošlicu i da se naposljetku odluče za profesionalno bavljenje baletom.

Omer i Merima, 2016. Koreografija Belma Čečo Bakrač, foto Sulejman Omerbašić

Balet se postepeno spremao i jačao za izvedbe težih i zahtjevnijih baleta. Mjesečno smo bar jednom igrali predstave uz orkestar i ansambl je sticao sigurnost i snagu. U godinama koje su uslijedile premijerno smo izveli balete: „Don Quijote“, „Omer i Merima“, „Krcko Oraščić“, „Alisa u zemlji čuda“, „Stabat Mater i Faun“, „Okovani Prometej“ i „Uspavana ljepotica“. U repriznom i obnovljenom repertoaru igrale su predstave: „Paquita i Bolero“, „Dama sa kamelijama“, „Pepeljuga“, „Mare nostrum, „Palčica“, „Vragolasta djevojka“... Gostovali smo po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Sjedinjenim američkim državama. Ugostili smo umjetnike i koreografe: Dinka Bogdanića, Edvarda Kluga, Ronalda Savkovića, Aleksandra Ilića, Konstantina Kostjukova... Povratak baleta „Krcko Oraščić“ na našu scenu nakon četrdeset četiri godine bio je značajan za kulturu našeg grada i države. Koliko je bio značajan za balet, govori i činjenica da osam godina krasi repertoar i da je gotovo jedini balet kojeg naš ansambl izvodi uz orkestar. Osvrnem li se danas, vidim da su generacije mladih učenika baletskih škola prošle i odrastale kroz učešće u baletu „Krcko Oraščić“. Posebno sam ponosna što su neke od tih djevojčica odlučile da im balet bude životno opredjeljenje.

Krcko Oraščić, 2017. Koreografija Konstantin Kostjukov, foto Josip Lovrenović

Kruna moje repertoarske vizije je bila da baletski ansambl bude spreman i da uspješno izvede jedan od najkompleksnijih i u baletskom smislu najtežih baleta koji šezdeset godina nije bio zastupljen na našem repertoaru. Činjenica da smo 2015. godine krenuli od skromnog repertoara i nezavidnog stanja, te uglavnom plesali predstave na traku bez orkestarske pratnje, a da smo 2019. godine uspjeli da izvedemo „Uspavanu ljepoticu“ govori sama za sebe. S druge strane, praizvedbe baleta „Omer i Merima“ i „Okovani Prometej“ te opere „Zmaj od Bosne“, potvrdile su da Bosna i Hercegovina ima jako autorstvo, sopstvenu snagu i znanje da razvija nešto novo, originalno i svoje. Kada se danas osvrnem na ovaj period mogu reći da je Sarajevski balet tih godina vrijedno i pametno radio, te su samim tim došli i dobri rezultati, pohvale, pozivi za gostovanja i izuzetan feedback publike. Za neke od naših predstava nije se tražila karta više, nego izvedba više.

Uspavana ljepotica, 2019, Koreografija Dinko Bogdanić, foto: Sulejman Omerbašić


Prvi cjelovečernji balet „Žetva”, sa trideset izvođača na sceni, izveden je 25. 5. 1950. godine. Na dvadesetpetogodišnjicu Sarajevskog baleta 1975. godine, baletni ansambl broji blizu šezdeset članova te takvu brojnost, bez značajnijih promjena, uspijeva zadržati sve do 1992. godine. U ratnom periodu, 1992 - 1995, stvarajući predstave u opkoljenom gradu, Sarajevski balet je očuvalo jedanaestero hrabrih i predanih umjetnika: Nedžad Potogija, Bahrija Bihorac, Brižita Karabašić, Tefeda Abazović, Adnan Đindo, Mensud Vatić, Hariz Šabanović, Jesenko Matković, Renata Žbanić, Emira Šahinpašić i Irma Ugrinčić. Jubilarne 2000. godine na pedesetogodišnjicu Sarajevskog baleta, u ansamblu je dvadesetak baletnih igrača. Za sedamdeset pet godina Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo ansambl broji trideset članova. Po Vašem mišljenju, na šta ukazuju ove brojke i šta znače za budućnost baleta u Bosni i Hercegovini?

Uzmemo li u obzir podatke iz prošlosti Sarajevskog baleta, vidimo sistemska rješenja i jasne vizije o razvoju ovog ansambla u bivšoj SFRJ i njenoj Republici Bosni i Hercegovini. Samo dvadeset pet godina od formiranja Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, broj članova ansambla se udvostručio. Bliža prošlost i razvoj ansambla u godinama iza posljednjeg rata bili su produktivni, ali startna pozicija nije bila ista. Međutim, baš tada kada je najteže i gotovo nezamislivo stvarati, umjetnost još jače progovara, a kreacije postaju izraz svojevrsnog prkosa donoseći neku neobjašnjivu, nezaustavljivu snagu koja rezultira napretkom. Umjetniku nije svojstveno da bježi pred realnošću. Naprotiv, tek pred grubom zbiljom umjetnik najglasnije progovara. Kao što je Albert Camus rekao: „Umjetnost nije bijeg od stvarnosti, nego prkos njenom teretu“. Upravo tako je naš ansambl tih devedesetih godina radio, vjerovao i sanjao o boljim vremenima. Uzmemo li u obzir činjenicu da je 1995. godine, nekolicina baletskih igrača ostala po okončanju rata, samim tim na povećanje brojnosti ansambla više ne gledamo istim očima: koliko god je ansambl jačao kroz godine, praksa i statistike potvrđuju da Balet nije dovoljno obnovljen i osnažen. Za izvođenje mnogih klasičnih baleta poput recimo „Labudovog jezera“, „Bajadere“ i „Uspavane ljepotice“ potrebno je više od trideset igrača. Imamo li u vidu da za velike i zahtjevne produkcije trebamo dostići visoku tehničku spremnost ansambla, mnoge solističke parove, prvake i adekvatne alternacije, shvatićemo da smo još uvijek daleko od onoga što se očekuje od jedinog baletnog ansambla u državi. Važna činjenica je i starosna dob plesača. Naš sistem danas, nažalost nije na toj razini da prepozna da su za baletske umjetnike godine starosti limitirajući faktor u karijeri. Nije priznat beneficiran staž i profesionalno umjetničko penzionisanje ni za ovako mali broj plesača. Zato danas gotovo trećina članova baletskog ansambla više ne može plesati punim kapacitetom, te u velikom broju novih produkcija ne učestvuje. Istovremeno, nove generacije domaćih kadrova po završetku obrazovanja dolaze u Narodno pozorište Sarajevo, ali za njihovo zapošljavanje godinama nema radnih mjesta. Oni volontiraju, ili u najboljem slučaju dobijaju kraće honorarne angažmane, a najčešće odustaju od baleta.

Stabat Mater, 2018. Koreografija Edward Clug, foto Sulejman Omerbašić

Smatram da temelj svakog nacionalnog ansambla trebaju biti domaći kadrovi i da Narodno pozorište Sarajevo ima dužnost da pomaže obrazovanje stručnih kadrova. Lijepo je i potrebno dovesti plesače iz drugih sredina i drugačijih shvatanja, ali je nelogično da oni budu temelj domaćeg ansambla. Osim toga, ulaganjem u strani stručni kadar kadrovski problemi se ne rješavaju suštinski, jer stranci se rijetko odluče za duži ostanak u Bosni i Hercegovini. Na taj način se ne gradi sistem kroz nacionalni balet. Uz sve ovo, dovođenje stranih plesača predstavlja i veliko finansijsko opterećenje za Pozorište. Rješenja ima, ali je potrebno jasno sagledati situaciju i problematiku kako bi se mogao napraviti plan i dugoročna strategija kojom bi se svi već detektovani propusti otklonili i kako bi se krenulo naprijed. Trebala bi biti naša obaveza njegovati slavu i visoke umjetničke kriterije naših prethodnika: Katarine Kocke, Suade Kavazović, Emine Kamberović, Franje Horvata, Slavke Pervana, Nedžada Potogije, Antona Marinića i mnogih drugih umjetnika, te učiniti da se u jedinom bosanskohercegovačkom profesionalnom baletskom ansamblu uspostavi održiv sistem.

Krcko Oraščić, 2017. Koreografija Konstantin Kostjukov, foto Josip Lovrenović

Razgovarala: Jovana Milosavljević, Prometej.ba