Autorstvo: Colnate Group, za projekat Allied Grounds 2023, Berliner Gazette. URL: https://berlinergazette.de/projects/allied-grounds/


Svjetlana Nedimović, urednica Riječi i djela i koautorica izložbe „Zelena budućnost, siva sadašnjost?“, za Prometej je govorila o „maloj propitujućoj“ izložbi koja trenutno putuje gradovima Bosne i Hercegovine. Razgovarali smo o „zelenoj tranziciji“, njenom licu i naličju, iskustvima iz drugih dijelova svijeta, ekstraktivizmu i zelenom kolonijalizmu, ali i mogućnosti otpora danas.



Harun Dinarević: Šta je Riječ i djelo i kako je nastao?

Svjetlana Nedimović: Riječ i djelo, koji je nastao 2018. godine, najčešće opisujemo kao virtualnu čitaonicu. Ima, doduše, u toj kategorizaciji i nota nostalgije, odnosno žala za svim bibliotekama i čitaonicama koje nam je oteo rat, a potom i poslijeratna tranzicija u komercijalizaciji svega, pa i prostora za literarni rad, čitanje knjiga, neobavezni pregled štampe. Sadržaji koje prevodimo, sada mahom s engleskog, ali ne isključivo, pokrivaju teme koje nisu ono što se obično naziva aktuelnim. Radi se o pričama iz raznih krajeva svijeta koje prenose iskustva kolektivne borbe za, pojednostavljeno govoreći, pravedniji i slobodniji svijet. Ideja je nastala iz iskustava masovnih mobilizacija u BiH tokom prve i druge dekade 21. vijeka, neki elementi i obrasci su se ponavljali i htjeli smo malo prodrmati taj kavez „unikatnosti bh. situacije“, pokazati da su i naše borbe, uz sve specifičnosti, ipak dio globalnog otpora represiji, eksploataciji, ugnjetavanju, nejednakosti, nepravdi. A da bi to bilo eksplicitno, svaki prevedeni tekst dobija naš urednički uvod kojim ukazujemo na relevantnost konkretne priče za naš dio svijeta.


Vidite li nove tendencije u rudarenju na Zapadnom Balkanu kao neokolonijalizam?

Rekla bih da, tu smo negdje, samo što mi u RiD-u, a i ja lično, češće koristimo termin zeleni kolonijalizam, da bismo ukazali na promjenu u legitimacijskom okviru, ideološkom aparatu koji se koristi da bi se opravdalo izvlačenje sirovina i društvene vrijednosti uopšte iz siromašnijih ili manje uticajnih dijelova svijeta. Ako se prvobitno kolonijalizam predstavljao kao poduhvat širenja riječi božje i civilizovanja divljaka, ako se neokolonijaizam prodavao kao razvojna pomoć nekadašnjim kolonijama, ovo sad se pravda spašavanjem planete Zemlje, živog svijeta i čovječanstva. Samo je naizgled naivno pitanje jednog pripadnika starosjedilačkih naroda u Južnoj Americi, koje citiramo i u materijalima naše izložbe o ekstraktivizmu i tranziciji – parafraziram, kako je moguće da su „zelena“ rješenja, npr. baterije za koje je potreban litijum, i izvor spasa planete, ona koja uništavaju moju zajednicu i njen habitat?

Dakle, ono što već vidimo širom svijeta, evo i u komšiluku, u Srbiji, a i ovdje se uvlači polako, jest silovito, munjevito izvlačenje rude i nije to samo litijum, kopa se sve što je u ovom trenutku isplativo na tržištu. Zajednicama idu mizerne koncesione naknade, nešto radnih mjesta – rijetko za visoko kvalifikovane, ta se radna snaga uvozi, povremene donacije za sport i kulturu i sl. Samo što je i to više nego dovoljno za zajednice poput Vareša koji je decenijama bio zapušten – izmožden, deindustrijalizovan, zanemaren. A ruda ide u tvornice negdje drugo i tamo se prerađuje u skupe proizvode koji prave ogroman profit za kapitaliste. I tu negdje se valjda dešava ta „zelena tranzicija“, mimo žrtvovanih zona i žrtvovanih ljudi koji ostaju bez rude, bez kontrole nad resursima, sa zagađenim tlom i vodom i, kako sad stvari stoje, vjerovatno sve skupljom energijom iz privatizovanih obnovljivih izvora.


Da li je ovo vaša prva izložba?

Prvu izložbu smo imali 2022. godine. Naime u pandemiji nam virtuelna zbilja nije bila izbor, nego smo bili osuđeni na nju, i svašta onda tu ispliva. Shvatili smo da bi RiD-u prijao izlazak u društvenu, materijalnu stvarnost. Da dođemo u dodir sa čitaocima okupljenim oko nečeg stvarnog, materijalnog kao što su izložbeni materijali a da se interakcija odvija oči u oči. Jer, interakcija u virtualnom prostoru poprilično je nadrealna, istovremeno i mlakasta i agresivna. Zapravo i nije interakcija, veći dio vremena, ljudi ostavljaju komentare gotovo refleksno, odbijaju sadržaje koji nisu u skladu s njihovim predmislima, da tako kažem. Mnogi komentari nalikuju vratima koje vam neko u lice zalupi, a jedva da ste i dobar dan izgovorili.

Pravili smo izložbu o drveću zato što je jedan od prvih tekstova koji smo preveli bio upravo o impresivnoj borbi ljudi u Njemačkoj za prastaru šumu u zoni Hambacha. Protestna zona, u kojoj se kontinuirano kampovalo sedam-osam godina, napravljena je da bi se zaustavilo širenje rudnika koje je prijetilo starom drveću. Nažalost, mislim da ono stabala što su sačuvana ipak polako odumiru zbog nedostatka vode. Tako da smo osjećali neki dug spram toga i napravili smo malu izožbu o tihim učiteljima, kako drveće nazivaju starosjedilački narodi Sjeverne Amerike, pa smo u periodu 2022-2023. godina proputovali niz gradova i škola. Htjeli smo s jedne strane prenijeti ono što smo mi naučili o životu drveća, a s druge problematizovati komercijalizaciju prirode i odnosa prema prirodi, propitati okvir dominacije čovjeka nad prirodom da bi se izvlačio profit, dakle ne da bi se obezbijedili resursi za život, nego da bi se zarađivalo na tome.


Šta sačinjava ovu izložbu? Šta želite predstaviti njome?

Ova izložba je, uvijek naglašavamo „mala propitujuća“, a zapravo smo je htjeli nazvati „malom provokativnom“. Nikako nije sistematičan pregled „zelene tranzicije“, nije sistematičan pregled ekstraktivnih industrija, nego smo koristili tekstove koje smo prevodili o novom, kako mu tepaju, zelenom rudarenju, o tranziciji, klimatskoj krizi, energetskoj i okolišnoj pravdi, itd. Htjeli smo iskoristiti taj materijal da pokažemo tu ne baš vidljivu stranu tzv. zelene tranzicije. Malo njeno lice, ali ipak više naličje! Nama se ovdje iz raznih krugova, ponajviše stranih i nešto ove domaće elite, plasiraju samo, kako kažu, pozitivne priče, kako je „zelena tranzicija“ dobra, korisna. Međutim, ono što ne dovodi u pitanje je šta to znači za ovako osiromašeno društvo koje već decenijama ne odlučuje o sebi, šta znači u našim uslovima i ko zapravo profitira. Zašto se radi, da, ali i radi čega, i radi koga.

Izložbu čine neke fotografije, što energetskih pogona, što novih rudnika, neki indikativni grafikoni, zatim reprint drvoreza Đorđa Andrejevića Kuna „Krvavo zlato“ iz 1930-ih, kao podsjećanje na ono što se dešavalo 1930-ih u Srbiji u regionu Bora, na zajedničku pobunu rudara i seljaka iz tog kraja protiv uslova rada u rudniku i protiv njegovog pogubnog uticaja na životnu sredinu i zdravlje ljudi. Podsjećanje dakle na činjenicu da zeleni front i zelene borbe nisu i ne moraju biti protiv interesa radništva.
Tu su, naravno, i isječci iz tekstova koje smo objavljivali, više da bismo postavili neka pitanja, naprimjer, pitali smo zašto se favorizira privatni sektor u zelenoj tranziciji. Dalje šta će se dešavati, ne samo sa zajednicama koje su kod nas nastale oko rudnika uglja i termoelektrana, već šta će se uopšte dešavati sa energetskim sistemom – hoćemo li završiti kao recimo Grčka, koja se prigodno „ozelenila“, ali plaća najskuplju struju. Hoćemo li završiti kao Kongo koji je uspio, uradivši nacionalizaciju rudnika, povećati budžetska ulaganja u obrazovanje i zdravstvo daleko iznad afričkog prosjeka, ali je poslije bio prisiljen na restrukturiranje privrede po direktivama Svjetske banke i tako je izgubio kontrolu nad svojim resursima. Dovoljno je vidjeti kakve nam vijesti dolaze iz Konga iz dana u dan da vam bude jasno šta se dešava kada prepustite kontrolu nad resursima. To je ono što se opet, opet!, dešava u afričkim zemljama koje opet gube kontrolu nad svojim resursima.

Htjeli smo i da ljudi kod nas vide šta zajednice širom svijeta misle o toj „zelenoj tranziciji“, naročito ono što se naziva periferijom. Njima se tranzicija manifestuje kao ništa drugo do najnoviji oblik jagme velikih sila za resurse. Mislim da imamo puno toga naučiti od Južne Amerike i Afrike, gdje se borbe za povrat kontrole nad društvenim i prirodnim vrijednostima i dobrima vode već decenijama.


Ko je učestvovao u kreiranju izložbe i gdje će ona biti prikazana?

Izložbu je radio ovaj mali tim Riječi i djela koji je na okupu sve ovo vrijeme. To su, uz mene, Mirjana Evtov i Sandra Zlotrg, zatim ljudi koji su radili tehničku obradu i štampu - Boriša Gavrilović, Fadil Ibričić. Naravno, prijatelji RiD-a, Berliner Gazette i njihova Colnate Group su nam dali na korištenje neke svoje umjetničke radove, Udruženje „Eko akcija“ je ustupilo neke fotografije s terena, i naravno, drugarice iz kampa koji je čuvao njemačko selo Lutzerath od uništenja usljed eksploatacije uglja, što nam je posebno drago. Sama izložba je uistinu veoma jednostavna, što se nekako pokazalo dobrim receptom ako hoćete da se popakujete u sat vremena i već krajem istog dana budete na drugom kraju zemlje, u prostorima koji najčešće nisu namjenski, galerijski.

Ovoga puta smo krenuli iz Breze, kao rudarskog grada i jednog od simbola rudarenja u BiH. U subotu 16. 11. imali smo otvorenje s diskusijom u Društveno-kulturnom centru u Sarajevu (prostor Doma pisaca). Diskusija ide u sklopu njihovog novog programa koji se zove „Centrifuga“, tako da smo centrifugirali „zelenu tranziciju“. Stajemo kratko u Travniku, u Srednjoj mješovitoj školi. Htjeli smo se vratiti baš u tu školu jer smo tamo imali možda najzanimljiviju diskusiju uz izložbu o drveću. Tada smo s mladima pričali o okolišnoj krizi, o klimatskoj krizi, o tome šta oni vide kao izlaz, šta se može učiniti, šta misle o svojim vršnjacima iz Extinction Rebelliona. Vrlo ostrašćena diskusija! Pa bismo da vidimo šta će ovoga puta misliti o jednom od ponuđenih rješenja, kako se „zelena tranzicija“ predstavlja. U četvrtak 21. 11. je otvaranje u zeničkom muzeju i tu smo nekoliko dana. Nakon toga malo pauziramo do iza praznika. Vrlo vjerovatno je da ćemo obići neke od škola koje smo obilazili s prošlom izložbom u Srednjoj Bosni. Vidjećemo ko nas pozove, pošto je kao i prošli put u pitanju putujuća izložba.


Imate li već nekih reakcija iz Breze?

Imali smo zanimljivu diskusiju na otvaranju zato što su bili prisutni ljudi iz institucija. Najbitniji dio za nas nije priča koju ćemo mi ispričati, nego ono što ćemo čuti. Ono što smo čuli je što se zbiva s Brezom i kako će Breza dočekivati tranziciju, to nam je, zapravo, bio najzanimljiviji dio. Ispostavilo se da ljudi jesu upoznati s ovim dominatnim narativom o „zelenoj tranziciji“ koji se plasira iz Evrope, ali baš kako smo i pretpostavili, postoji intuitivno preispitivanje toga. Međutim, u samom javnom prostoru se postavlja premalo pitanja koja se nadam da smo mi postavili kroz ovu izložbu. Dakle, ko profitira, ko ima kontrolu nad tim, je li to za opšte društveno dobro ili za privatno dobro, odnosno za privatni profit? Da li je to zapravo rješenje okolišne krize koja nije samo okolišna, koja je opštedruštvena? Hoćemo li početi progovarati o kapitalističkoj privredi koja bjesomučnim rastom dovodi kapacitete same Zemlje na rub iscrpljenja?


Nedavno je Ursula von der Layen posjetila Srbiju i prilikom konferencije je iznijela hvalospjeve o napretku Srbije, da bi tek na kraju spomenula litijum, koji je bio, zapravo, stvarni razlog njenog dolaska. Da li je kanadidatski status BiH i Srbije, odnosno „europski put“, u koliziji sa trenutnim rudarskim trendovima Zapada prema ovim zemljama?

Ima kolizije samo ako Evropsku Uniju s tim njihovim principima i vrijednostima shvatite ozbiljno! Ja baš i ne. Dalje, prilično sam skeptična što se tiče našeg ulaska u EU, mislim da nam je jasno da smo mi vječiti „stanovnik hodnika“. Prisjećam se 2015. godine kad je izašla Strategija za Zapadni Balkan. Najduži segment toga, čini mi se, odnosio se na sigurnost, a da se sažeti u otprilike dvije rečenice: „Nemojte da se bijete međusobno. Treba da bijete migrante koje mi ne želimo“. To je bila neka poruka te Strategije, to je, čini mi se, nama namijenena uloga. Sad su tu došli resursi, pa smo dvostruko korisni. Mislim da su poruke jasne da nas tu niko ne gleda kao ravnopravnog člana, pa da utoliko treba voditi računa o našem okolišu, o razvoju društva da ne govorim. Mislim da su poruke iz centara moći EU jasne, da smo mi zemlje koje će vrlo lako eksploatisati, i zbog nesređene situacije unutar zemalja, zbog toga što imamo na izvoz, kako volim reći, domaćih izdajnika, odnosno kolaboracionističkih finansijskih i političkih elita, i zato što patimo od strašne depopulacije. To jedna od skrivenih poruka – kod nas svakako nema ljudi pa je mnogo jednostavnije rudariti, bez obzira čak i na one temeljne regulative odnosa s okolišem koje bi se inače bar donekle poštovale u zemljama EU.

Istina, da ne kukamo previše kao siromašni rođaci, rudarenja ima i biće i više i u samoj EU. Ogromne su mobilizacije ljudi u Rumuniji zadnjih godina npr. bile izazvane upravo tim. Mapa je napravljena, međutim, kreće se naravno iz onih krajeva gdje je otpor slabiji i gdje se može izvući puno više, odnosno gdje se eksploatacija može vršiti uz niže ekonomske, ali i društvene i političke troškove. Mislim da svjetske sile rade ono što su radile od početka doba kolonijalizma, koje je Evropi u odnosu na ostatak svijeta donijelo munjevit privredni rast. Naravno, postoje istorijske specifičnosti i treba biti oprezan sa analogijama, ali mislim da je taj neki širi obrazac prilično sličan.


Vi ste bili jedan od vodećih aktera plenuma za vrijeme protesta 2014. godine. Kako se od tada promijenilo ovo društvo?

Recimo da sam igrom slučaja bila jedan od vidljivijih aktera u vrijeme kad biti akter plenuma i nije bilo tako popularno. Dakle, već nam je tada, kada se završio taj talas mobilizacije, bilo jasno da smo ne na pragu novog talasa bunta, nego na pragu konsolidacije tranzicijskog režima. Mislim da se ta prognoza pokazala tačnom, s tim što smo umjesto stare, konzervativne desnice dobili ovu prilično agresivnu novu desnicu. Kada govorim o desnici ne mislim samo na ono što se kod nas najčešće podrazumijeva – odnosno, imaju nacionalisti, a kao svi nenacionalisti su ljevica. Treba međutim gledati i model društveno-ekonomskih odnosa koji se favorizuje u njihovim politikama. E tako shvaćena desnica je daleko veća i jača snaga. Ovdje propitivanja kapitalizma ni nema, nekmoli kritike. A ono što sad ovi rade jeste dovršavanje privatizacije i to žestokom brzinom. Daleko brže to sad ide nego prethodnih decenija. S tim da smo mi i ovom izložbom pokušali otvoriti pitanje eskplotatorskoh odnosa u raznim sferama, ne samo oko resursa – grabi se prostor, grabe se ljudi, izvlači se finansijski kapital lihvarskim kreditima itd.

Dobra strana toga - puno je više i povoda za borbu, puno je očiglednije.

No, čini mi se da je i front razjedinjen više nego ikad, da ima jako puno mobilizacija na lokalnom nivou, možda daleko više nego prije. Istina, bilo je mobilizacija krajem devedesetih i to radničkih. No to je poprilično tiho okončano, s razlogom. Tako je razvaljena industrijska baza BiH, ali i iole otpornije radničke strukture. Onda je bilo nekog zatišja, pa se počeo dešavati novi talas mobilizacija i 2014. godine to nekako kulminira i prerasta u otvoreno društevni bunt i političku pubunu. E sada je više ovih lokalnih borbi, gdje se ljudi mobilišu oko onoga što se dešava u njihovom neposrednom okruženju, ali ne vidim ujedinjenje. Ne vidim barem strateško ujedinjenje, neku vrstu performativne solidarnosti da, ali ne strateško ujedinjenje i izgradnju pokreta - nazovite ga društveni, okolišni, kako god, to ne primijetim. Rekla bih i da smo što se tiče strategije borbe malo otišli unazad. Imam osjećaj da smo u tom pogledu manje inovativni a više konzervativni nego što smo bili prije desetak ili 15 godina. Biće da je i odlazak ljudi dosta naštetio izgradnji jakog i borbenog pokreta. Potpuno smo progutali ovu demokratizatorsku priču o tome da se borba vodi pravnim sredstvima, pa da pišemo do besvijesti tužbe, krivične prijave, dokumentujemo, pravimo radionice. I naravno, da malo toga ide i na moj račun, pravimo izložbe! No da, doslovno smo kao društvena snaga, potencijalno snaga otpora - ukroćeni.


Razgovarao: Harun Dinarević, Prometej.ba


Pratite Prometej na društvenim mrežama: Facebook, X i Instagram.

Ako želite podržati rad Prometeja, to možete učiniti iz BiH ili inozemstva. Potrebne informacije možete pronaći ovdje.