Valentina Otmačić se bavi teoretskim i praktičnim radom u poljima mirotvorstva, transformacije konflikta i ljudskih prava. Doktorat iz mirovnih studija obranila je 2018. na University of Bradford u Ujedinjenom Kraljevstvu, trenutno je zamjenica voditelja Centra za studije mira i konflikata na Sveučilištu u Rijeci. Kroz različite UN-ove agencije i nevladine organizacije, posljednjih dvadeset i pet godina radila je u brojnim žarištima oružanih sukoba poput Libanona, Burundija, Konga, Kolumbije, itd. Povod našeg razgovora je izlazak knjige dr. Otmačić naslovljene Oaze mira u pustošima rata. Konstruktivni otpor nasilju 1990-ih u lokalnim zajednicama Gorskog kotara i Tuzle, objavljene ove godine u izdanju zagrebačke Srednje Europe. Knjiga je nastala na temelju doktorskog istraživanja, a 2025. je objavljena na engleskom jeziku u izdanju izdavačke kuće Routledge.

Promocija i razgovor o navedenoj knjizi će se održati na History Festu u Sarajevu 5. juna u 11:30, gdje će dr. Otmačić predstaviti knjigu zajedno sa Selimom Bešlagićem i Husnijom Kamberovićem.

Za početak, volio bih se osvrnuti na ključno zapažanje kojim započinješ svoju knjigu i koje te motivira da popuniš određenu istraživačku prazninu u pokušaju razumijevanja ratnih sukoba. Na tragu nekih teoretičara studija sjećanja, poput Ann Rigney u svojoj novoj knjizi „Remembering Hope“, identificiraš ono što nazivaju „paradigmom traume“ u kolektivnim sjećanjima. Naime, smatraš da su kolektivna i društvena sjećanja ponajviše opterećena poviješću nasilja u usporedbi s poviješću dobra. Zašto tako slabo pamtimo otpor nasilju, mirotvorce i vojne dezertere?

Odnos između pamćenja i ponašanja kompleksan je i, istovremeno, vrlo važan. Prije svega zato što naše sjećanje na prošla iskustva – kako individualno tako i kolektivno - utječe na naše odluke o tome kako ćemo postupiti u izazovnim situacijama. Sjećanje ima i transgeneracijske karakteristike, pa ako novi naraštaji odrastaju s isključivim sjećanjem na „rješavanje“ sukoba nasiljem, izgledno je da će u nekim novim sukobima i oni posegnuti za nasiljem.

Sklonost kolektivnom sjećanju na nasilje, uz istovremeno zaboravljanje činjenice da je u većini društava – pa tako i na ovom našem prostoru – povijest međusobne suradnje, solidarnosti i zalaganja za zajedničke ciljeve znatno dulja i bogatija od povijesti nasilja, ima više uzroka.

S jedne strane, iskustva nasilja dublje se urezuju u naše pamćenje zato jer su povezana s intenzivnijim emocijama poput straha i bijesa, kao i s instinktom preživljavanja. Međutim, pored toga postoji i instrumentalizacija sjećanja na traumatična iskustva, koju često vidimo u politikama zasnovanim na strahu od „drugih“. Takve politike, kojima je cilj upravljanje „vlastitom“ skupinom, kontrola resursa, promicanje ideje vođe kao „spasitelja“ vlastite nacije, i slično, i danas su vrlo prisutne na našim prostorima, a i drugdje.

S druge strane, mir se najčešće doživljava kao nešto normalno, a stoga i manje „pamtljivo“. Važno mi je napomenuti da mir, baš kao i nasilje, nije „normalno“ stanje društva, nego u njega treba ulagati napore. Izgradnja mira počiva na kompleksnijim i manje intenzivnim emocijama, poput nade, i zato je ljude teže mobilizirati za mir nego za nasilje. Zanimljivo je da sam u obje izučavane oaze mira primijetila da su lokalni vođe i lokalni mediji poticali sjećanje na pozitivna iskustva iz prošlosti, dok su se nacionalni vođe bez iznimke pozivali na negativna iskustva. Tu vidimo da se prošlost i sjećanje može instrumentalizirati kako u pozitivne, tako i u negativne svrhe. Kako bi se sjećanje na mir očuvalo i usadilo u kolektivno pamćenje, te kako bismo za njime „posezali“ u budućim kriznim situacijama – prisjećajući se da se problemi mogu riješiti mirnim putem, kao i puno puta u prošlosti – svi moramo dati svoj doprinos očuvanju sjećanja na pozitivna iskustva. Tu posebno apeliram na akademsku zajednicu koja se dosad gotovo isključivo bavila sjećanjem na traumatična iskustva. To je sjećanje važno, ali ne nadomješta pozitivno sjećanje. Upravo zato što – uslijed „normalnosti“ mira kao izostanka intenzivnih događaja i osjećaja – nemamo urođenu sklonost da pamtimo mir, moramo pronaći inovativne načine očuvanja sjećanja na pozitivna iskustva.

Pritom moramo imati na umu još jedan od razloga zašto slabo pamtimo otpor nasilju, mirotvorce i vojne dezertere, a to je stoga što se njihova iskustva i narativi ne uklapaju u dominantne nacionalne narative o prošlosti već, upravo suprotno, mnoge od tih narativa dovode u pitanje. Radi se o takozvanim subverzivnim sjećanjima, koje dominantni narativi nastoje potisnuti ili delegitimirati.

Nekoliko si godina provela u Libanonu kojeg nazivaš svojim drugim domom. Ondje si, kako pišeš, i dobila inspiraciju za istraživanje rata u Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini kada si shvatila da se nalaziš u dijelu Bejruta koji je bio izuzetno etnički pluralan, a u kojem ipak nije zavladao međuetnički sukob za vrijeme građanskog rata od 1975. do 1990. Kako su tvoji tadašnji susjedi uspjeli sačuvati mir i kako sada u retrospektivi gledaš, koliko ti je značajno takvo jedno iskustvo u profesionalnom, ali i životnom smislu?

U Libanonu sam živjela i radila u nekoliko navrata, i doista osjećam snažnu povezanost s tom zemljom i njenim stanovnicima koji već desetljećima ispaštaju posljedice brojnih geopolitičkih i oružanih sukoba. Narativ o libanonskom građanskom ratu ima puno sličnosti s drugim narativima u kojima se različite etničke ili nacionalne skupine prikazuju kao strane u sukobu, i upravo mi je zato bilo vrlo neobično kad sam, na mikroprimjeru jedne zgrade u četvrti Ein-El-Mreisse u Bejrutu, saznala da u toj istoj četverokatnici skladno žive, a i tijekom građanskog rata su živjele, sve četiri libanonske glavne etničke skupine – Suniti, Šiiti, Maroniti i Druzi. Drugo iznenađenje bilo mi je to da mi nitko od stanovnika te četvrti ne može objasniti zašto se ljudi u tom dijelu Bejruta nisu podijelili po etničkim linijama, kao što je to bio slučaj drugdje u gradu. Objašnjenje nisam uspjela pronaći ni u literaturi o libanonskom građanskom ratu. Taj mi je slučaj doista otvorio oči – shvatila sam da je otpor podjelama i nasilju na razini manjih lokalnih zajednica moguć, te ga odlučila istražiti.

Kad sam kao temu svoje doktorske dizertacije predložila studije slučajeva u Libanonu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, moj tadašnji mentor mudro mi je savjetovao da se u doktorskom istraživanju fokusiram na dvije zajednice koje su mi bliže, a da libanonski primjer obradim naknadno. Bio je to odličan savjet, jer bi istovremeno istraživanje i analiza podataka za tri različite zajednice bili iznimno zahtjevni. Nakon što sam završila doktorsko istraživanje i uvidjela da su zajednice koje su se oduprle etničkim podjelama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prava riznica znanja, odlučila sam nastaviti istraživati slične zajednice u drugim zemljama. Budući da prema navedenom etnički miješanom području Bejruta osjećam i privrženost i poseban istraživački „dug“, u posljednjih nekoliko godina pokušala sam se vratiti u Bejrut kako bih tamo provela istraživanje, no političke i društvene okolnosti nisu bile povoljne za takav rad. Međutim, ne odustajem i znam da ću se jednog dana vratiti u Bejrut, na mjesto koje me je potaknulo da se bavim ovom važnom temom.

Prije nego prijeđemo na konkretne primjere, zanima me teoretska pozadina tvog rada. Možeš li nam pojasniti razliku između direktnog, strukturnog i kulturnog nasilja koje izučavaš u svojoj knjizi?

U knjizi se bavim konstruktivnim otporom etničkim podjelama i nasilju u zajednicama Tuzle i Gorskog kotara za vrijeme rata. Koncept konstruktivnog otpora preuzimam od znanstvenice Majken Jul Sørensen, koja ovim terminom opisuje djelovanje kojim se pojedinac ili skupina s jedne strane odupiru onome što ne žele – u ovom slučaju međuetničkom nasilju i etnonacionalizmu – a istovremeno i unatoč nepovoljnim širim okolnostima grade upravo onakvo društvo kakvo žele – u ovim primjerima heterogenu zajednicu utemeljenu na suradnji i vrednovanju ljudskog života iznad svega.

Moje istraživanje pokazuje da je na putu u takvo društvo u tim zajednicama bilo potrebno spriječiti ne samo direktno nasilje – ono koje najlakše vidimo, kao što je fizička ili verbalna agresija poput ubijanja, silovanja, uništavanja imovine i slično – nego i druga dva oblika nasilja na kojima direktno nasilje počiva: strukturno i kulturno nasilje. Ove koncepte uvodi jedan od pionira mirovnih studija Johan Galtung, i iznimno su važni za razumijevanje dinamike nasilja. Strukturno nasilje odnosi se na strukturu odnosa u društvu koja nekim članovima tog društva onemogućuje da ostvare svoje potrebe ili donose odluke koje utječu na njihove živote. Nekadašnje „klasično“ ropstvo, podčinjenost žena u brojnim društvima, ili današnje „moderno“ ropstvo u obliku ekonomskog izrabljivanja, neki su od najjasnijih primjera takve strukture odnosa, koja potom omogućuje direktno nasilje. Kulturno nasilje uključuje uvjerenja i načela koja dehumaniziraju određene pojedince i skupine. Predrasude i stereotipi o, primjerice, Palestincima, Romima ili nekim drugim skupinama, primjeri su kulturnog nasilja. Tu vrstu nasilja najteže uviđamo i teško ju je iskorijeniti jer je često duboko ukorijenjena u društvo, a pogubna je pored ostalog i zato jer se koristi za opravdavanje izravnog i strukturnog nasilja.

Općenito je jedan od velikih izazova koje imamo u društvu taj da nasilje primjećujemo tek onda kad poprimi oblike direktnog nasilja, a da smo pritom mjesecima, godinama, a nekad i desetljećima zanemarivali strukturno i kulturno nasilje koji su za njega pripremali teren.

Metodologija tvog rada je znatno drugačija od onih koje promiču službene državne politike. Što to znači da adresiraš osporavane ili marginalizirane narative povijesnog znanja u kontekstu jugoslavenskih ratova?

Mnoge od mojih kolegica i kolega znanstvenika jasno su pokazali da službeni, dominantni diskursi o 1990-ima u zemljama naše regije promiču isključive, etnocentrične narative koji vlastitu naciju prikazuju kao žrtvu (u slučaju Hrvatske i pobjednika) rata, a druge nacije kao agresore i krivce za rat. Pritom se ratno nasilje često prikazuje kao neizbježno, a oni koji su u njemu sudjelovali kao heroji. U takvim narativima nema mjesta za multietničke zajednice koje se nisu rascijepile po etničkom ključu, kao ni za pojedince koji su spriječili masovno nasilje i sačuvali stotine i tisuće života. Njihove narative nazivam subverzivnima jer dovode u pitanje brojne postavke dominantnih politika sjećanja.



Iako mirotvorstvo i otpor nasilju za vrijeme ratnih sukoba 1990-ih nisu bili tolika iznimka koliko nam javni narativ to nameće, odlučila si se istraživati dva konkretna primjera. Kako su to Tuzla i Gorski Kotar završili kao „oaze mira“ u tvom istraživanju?

I prije nego što sam se počela baviti svojim doktorskim istraživanjem, znala sam da su postojali pojedinci i zajednice koji su se, najčešće neuspješno, trudili pružiti otpor nacionalizmu i nasilju zasnovanom na identitetu. Bio mi je poznat slučaj Josipa Reihl Kira u Osijeku, koji pokazuje da jedan čovjek ne može uspjeti ako se protiv masovnog nasilja bori sam. Znala sam i za druge gradove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gdje su ljudi tvrdili da kod njih nikad neće doći do podjela i oružanog sukoba jer već desetljećima žive zajedno i u slozi. Nažalost, bez obzira na to, u velikoj većini urbanih i ruralnih sredina na koncu je ipak prevladala struja etnonacionalizma. Pritom je često najprije korišteno upravo strukturno i kulturno nasilje – ljudi su zbog svoje etničke pripadnosti otpuštani s posla, izbacivani iz stanova, prikazivani kao vjekovni neprijatelji – da bi na koncu došlo i do direktnog nasilja.

Tuzla i Gorski kotar najveće su etnički miješane zajednice u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj gdje je postojala opasnost i svi preduvjeti da dođe do etničkih podjela i nasilja unutar zajednice, ali su one ipak taj pritisak izdržale i pružile uspješan konstruktivni otpor od početka do kraja rata. Zato su mi bile – i ostale – posebno zanimljive. Htjela sam istražiti kojim su se strategijama ove zajednice služile kako bi se oduprle snažnoj struji etnonacionalizma. Premda se radi o dvije naoko vrlo različite zajednice – ruralnoj zajednici Gorskog kotara u kojoj žive Hrvati i Srbi te urbanoj zajednici Tuzle u kojoj žive Bošnjaci, Hrvati i Srbi (dakako, u obje zajednice žive i pripadnici brojnih drugih nacionalnosti), u načinima na koje su ove dvije zajednice pružile uspješan otpor nasilju naišla sam na iznenađujuće velik broj sličnosti. Mislim da je to jako važno jer ukazuje na potencijalno postojanje obrasca uspješnog otpora koji bi mogao poslužiti i u novim, budućim situacijama ove vrste.

U svojoj knjizi posebice se osvrćeš na mirotvorne zasluge dviju osoba koje su uvelike zaslužne za izostanak zvukova oružja u svojim zajednicama. Tko su bili Selim Bešlagić i Franjo Starčević, koja je bila njihova uloga i zasluga u očuvanju mira u dva različita konteksta?

U analizi slučajeva obje zajednice uočila sam da je ključ uspjeha u prevenciji nasilja bio u suradnji skupine ljudi koji su obavljali različite i važne društvene funkcije: vjerskih vođa, medijskih radnika, predstavnika civilnog društva i drugih. Njihovi napori vrlo vjerojatno ne bi urodili plodom da u obje zajednice nisu postojali mudri, uporni i hrabri vođe koji su imali autoritet i legitimitet da vode zajednicu u smjeru suprotnom od prevladavajućeg nacionalizma.

U Tuzli je to bio gospodin Selim Bešlagić, ratni gradonačelnik ili, kako se ta funkcija tada zvala, predsjednik Skupštine općine Tuzla. Gospodin Bešlagić bio je predstavnik Saveza reformskih snaga, stranke koja je u koaliciji sa Savezom komunista i Demokratskom strankom formirala vlast u Tuzli nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine. Tuzla je bila jedna od vrlo malobrojnih zajednica u Bosni i Hercegovini gdje nacionalističke stranke nisu osvojile vlast na izborima, i to je bio jedan od važnih faktora kasnijeg uspjeha u prevenciji međuetničkog nasilja. Selim Bešlagić, kojeg sam imala privilegiju upoznati i intervjuirati, pokazao je tijekom i nakon rata u Bosni i Hercegovini iznimnu odlučnost i sposobnost da brani tuzlansku multietničnost i zajednički život svim svojim snagama, i da u tom cilju okupi niz ključnih aktera. Tuzlanski način borbe za očuvanje multietničnosti i mira nazvan je građanska opcija, i gospodin Bešlagić ustrajno je, u diskursu i praksi, zagovarao i provodio u praksu upravo taj smjer – zalagao se za Tuzlu i Bosnu i Hercegovinu u kojoj su svi stanovnici prvenstveno građani s jednakim pravima i obvezama. Na njega su vršeni veliki pritisci, posebno od nacionalističkih snaga u redovima Bošnjaka, koji su ga često prozivali zbog nedovoljnog zalaganja za partikularne interese Bošnjaka. U knjizi „Grad i čovjek“ objavljenoj u Bosni i Hercegovini sabrana su njegova javna obraćanja, pisma i drugi arhivski dokumenti općine Tuzla koji jasno pokazuju i diskurs i praksu ovog velikog čovjeka. U moru primjera koji pokazuju njegovu veličinu, hrabrost i ustrajnost, posebno su me se dojmili njegovo ustrajanje na vladavini prava, primjerice pečačenje stanova koje su privremeno napustili neki od stanovnika grada, većinom srpske nacionalnosti; njegova iskrena i jasna komunikacija vrijednosti zajedništva, suradnje i heterogenosti; pozivanje na pozitivnu prošlost i ukazivanje na pogrešnost dijeljenja Bosne i Hercegovine po etničkim osnovama. Kad danas razgovaram s građankama i građanima Tuzle, pa i onim mladima rođenim nakon rata, oni su svi bez iznimke ponosni i inspirirani djelovanjem svog ratnog gradonačelnika. On pak, pomalo u šali ali i s velikom dozom istine, kaže da je radio samo ono što je „normalno“, što su i svi drugi gradonačelnici trebali napraviti – zalagao se za sve stanovnike svoga grada jednako, poštovao zakone i čuvao esenciju svoga grada, trudeći se biti dostojan njegove prošlosti i njegove budućnosti. Da je barem bilo više gradonačelnika poput gospodina Bešlagića, danas bi Bosna i Hercegovina bila daleko sretnije mjesto za život.

U Gorskom kotaru također je postojao niz ljudi na ključnim funkcijama koji su čuvali regiju od nacionalizma i podjela, a među njima se istaknuo profesor Franjo Starčević. Njega, nažalost, nisam imala prilike osobno upoznati jer je umro 2011. godine, nešto prije početka mog istraživanja. Međutim, o njegovom vizionarskom djelovanju puno sam naučila iz rezultata njegovog rada, kao i iz svjedočanstava njegovih suradnika i prijatelja. Kad je počeo rat u Hrvatskoj profesor Starčević bio je u mirovini, na čelu goranske mjesne zajednice Mrkopalj. Kao i mnoge druge stanovnike, brinuo ga je rast napetosti i naoružavanje srpskog i hrvatskog stanovništva Gorskog kotara uslijed podjela i oružanih sukoba koji su bili sve učestaliji u ostatku Hrvatske. Kad su u jesen 1991. godine između hrvatskih i srpskih naselja podignute barikade, predložio je Kriznom štabu u Delnicama da sâm, pješice, iz većinski hrvatskog Mrkoplja ode do 27 kilometara udaljenog Jasenka, a potom i do Drežnice, gdje je živjelo srpsko stanovništvo. Govorio je da ide na kavu k susjedima, da ih poznaje i da im vjeruje. To povjerenje, stjecano godinama prije, njegovom je posjetom očvrsnulo. S druge strane Bjelolasice dočekali su ga jednako suradljivi ljudi, koji su bili istinski dirnuti njegovim dolaskom kroz šumu, i odmah se složili da će zajedno čuvati mir. Nakon prvog susreta slijedio je niz novih, pa su tako u rujnu 1992. godine načelnici više mjesnih zajednica Gorskog kotara, zajedno s predstavnicima lokalnih policijskih postaja, dogovorili da će do kraja rata „aktivno mirovati“ – čuvati lokalni mir kao najvišu zajedničku vrijednost. Profesor Starčević imao je i niz drugih inicijativa koje su doprinosile očuvanju mira, a jedna od najvažnijih bila je pokretanje Škole mira 1994. godine. Dok još traje rat u Hrvatskoj, on okuplja niz suradnika – predavača, umjetnika, mladih entuzijasta – te u Mrkopalj u kolovozu dovodi skupinu djece iz Gorskog kotara, kako hrvatske tako i srpske nacionalnosti. Te i Škola mira jedinstvena je inicijativa koju su prepoznale i podržale brojne međunarodne, ali ne i domaće institucije. Inicijativa je tijekom narednih godina rasla, prešla granice Hrvatske, uključila tisuće djece i roditelja. Zamislite koliko je povjerenja trebao imati roditelj iz, primjerice, Jasenka, da svoje dijete ostavi na tjedan dana u Mrkoplju, kod obitelji koja mu je bila domaćin tijekom trajanja Škole mira! Tako se gradi povjerenje, tako se gradi mir.

Da produbimo ovu temu kroz sličan primjer koji je izuzetno relevantan posljednjih mjeseci, kada je sjećanje na neke druge mirotvorce postalo veoma živo, pritom tu mislim na ratnog načelnika osječke policije Josipa-Reihla Kira oslikanog u sjajnom dokumentarnom filmu Mirotvorac. Živimo li u dobu kada su opasnija sjećanja na mirotvorce od sjećanja na osuđene ratne zločince? Kako uopće protumačiti takav paradoks da se društveni konsenzus puno lakše postiže oko ovih zadnjih, nego ovih prvih?

Primjer sjećanja na Josipa Reihla Kira jedan je od primjera „subverzivnog“ sjećanja koje sam spominjala ranije, jer dovodi u pitanje neke duboko ukorijenjene mitove o ratu 1991-1995, poput mita o neizbježnosti ili mita o „svetosti“ tog rata. Ne bih rekla da u društvu postoji konsenzus, ni o sjećanju na ratne zločince ni o sjećanju na mirotvorce. Nije ni potrebno da postoji konsenzus, jer inkluzivnost i pluralnost sjećanja doprinose izgradnji mira. Ali je pritom iznimno važno da su svima poznate činjenice, da se one ne negiraju i da ne slavimo nasilnike, jer time potičemo novo nasilje.

Važan naglašeni udžbenički aspekt tvoje knjige jest da se „aktivni mir“ ne smije svesti na puki izostanak nasilja, već se zapravo neprestano uči kroz edukaciju o ratnoj prošlosti koju moramo sagledati iz tuđih cipela. Sasvim konkretno, masovni koncert Marka Perkovića Thompsona pokrenuo je naime lavinu nasilja prema srpskoj manjini, nevladinim organizacijama i festivalima koji na tvom tragu žele učiti o ratu kroz višestruke narative. U kontekstu snažne polarizacije koja obilježava društvo u Hrvatskoj, možemo li uopće tvrditi da živimo u razdoblju aktivnog mira nakon proteklog ljeta?

Koncept aktivnog mirovanja koristili su u Gorskom kotaru 1990-ih kako bi naglasili da se na miru treba raditi, da on nije neko neutralno ili prirodno stanje, što je vrlo važna spoznaja. Pored toga, treba imati na umu da je mir ideal kojem treba težiti, ali ne i neko konačno, savršeno stanje koje možemo dosegnuti. Zato je možda važnije pitanje – idemo li trenutno u smjeru mira, i to pozitivnog mira koji će isključivati sve oblike nasilja i osiguravati harmoniju i suradnju svih građana ove zemlje, ili možda idemo u suprotnom smjeru, u smjeru novog nasilja? Primjer koji spominješ jasno pokazuje kako širenje stereotipa i predrasuda, u ovom slučaju prema srpskoj manjini, neistomišljenicima i nevladinim organizacijama, kao oblik kulturnog nasilja, stvara temelje na kojima se onda opravdava strukturno i direktno nasilje.

Još jedan uvelike zapostavljeni aspekt naših i svih ostalih ratnih sukoba jest naime onaj da ratovi nikada nisu slučajni, ali nisu niti neizbježni. U tom smislu, u predgovoru postavljaš pitanje koje te desetljećima progoni: „kako smo se to mi, građani bivše Jugoslavije, tako brzo i lako podijelili po nacionalnim pripadnostima, kako smo to preko noći jedni drugima postali neprijatelji i zašto smo nasilje prihvatili kao jedini izlaz iz naših nedaća.“ Kako bi sada, nakon godina izučavanja i prakse, odgovorila na svoje pitanje?

Ovo me pitanje i dalje proganja, ali više ne zato što ne razumijem mehanizme koji su u pozadini rapidnog širenja straha, nacionalizma i nasilja na našem području, jer ti su mehanizmi dosta dobro opisani i objašnjeni. Pitanje me muči u smislu vlastite, neizravne implikacije u događanjima 1990-ih. Svima bih preporučila knjigu Michaela Rothberga „The Implicated Subject: Beyond Victims and Perpetrators“, koja uvodi po mom mišljenju revolucionarnu promjenu paradigme u smislu implikacije, dakle uključenosti ili upletenosti u nepravdu i nasilje onih ljudi koje smo donedavno pogrešno smatrali pasivnim promatračima (bystanders). Na primjerima koristi koju mnogi danas imaju od ropstva, kolonijalizma i eksploatacije, Rothberg objašnjava da nema pasivnih promatrača, da smo svi mi na neki način „uvezani“ u odnose privilegija i moći, te da se svatko od nas mora zapitati na koji način izravno ili neizravno pridonosi ili ima koristi od strukturalnih nepravdi i nasilja, kako prošlih tako i onih sadašnjih. Kad tako počnemo razmišljati i o ratovima, i promišljati svoj komadić odgovornosti ili implikacije kao i svakodnevne načine da se suprotstavimo nasilju, svijet će sigurno postati bolje mjesto.

Od trenutka kada smo počeli dogovarati ovaj intervju pa sve do njegova izlaska, teško je uopće pobrojati koliko se novih ratnih sukoba rasplamsalo širom svijeta. Dapače, sveprisutna militarizacija i neoimperijalistička stremljenja Sjedinjenih Američkih Država u drugom mandatu Donalda Trumpa doveli su nas do toga da smo se opasno približili novom svjetskom ratu. Budući da si posvetila svoj profesionalni život naučnom i praktičnom mirotvorstvu na četiri različita kontinenta, za kraj ostavljam ono najteže pitanje: gdje pronalaziš nadu?

Nadu mi daju upravo primjeri poput Tuzle i Gorskog kotara, koji pokazuju da se lokalna zajednica može oduprijeti nasilju ako je dobro organizirana i ima jasan cilj. Sličan otpor, ponekad vezan uz drugačije ciljeve – poput održivosti i očuvanja kvalitete života – vidimo u sve većem broju lokalnih zajednica, pogotovo gradova diljem svijeta. U SAD-u, primjerice taj otpor nasilju Donalda Trampa, jasno vidimo u načinu upravljanja gradonačelnika Mamdanija. Poruka je jasna – ne čekajte da se promijene nacionalne politike, uvedite promjenu sami, na lokalnoj razini. Nadu mi daju i tisuće ljudi koji ne okreću glavu od patnje drugih ljudi s kojima nisu izravno povezani, poput heroja koji plove prema Palestini kako bi se suprotstavili genocidu, kao i sve veći broj ljudi koji razumije vlastitu impliciranost u strukturama moći koje profitiraju od nasilja. Masovna solidarnost običnih ljudi sa žrtvama nejednakosti i militarizma, kao i sve bolje razumijevanje međusobne povezanosti uzroka globalnih problema i sve učestalije pozitivno djelovanje na lokalnoj razini, daju mi nadu da ćemo napokon prigrliti spoznaje o međuovisnosti i potrebi življenja unutar granica koje nam nudi naša divna planeta, a u koju stane vrlo kvalitetan i miran život baš svih njenih stanovnika.

Razgovarao: Goran Stanić, Prometej.ba