Adrian Borda, Unutar violine V. Izvor: fineartamerica


Kao i u slučaju prethodna dva eseja na stranicama Prometeja, u kojima smo tematizirali odnos fotografije s poezijom i slikarstvom, i u slučaju njezina odnosa s glazbom nije teško ustvrditi da se radi o dva naizgled potpuno različita izraza, koja su, ako pažljivije pogledamo, ipak sudbinski povezana. Vidjet ćemo da vizualnost jednog medija i auditivnost drugog nisu prepreka njihovoj sretnoj vezi. Oba su mediji vremena, trenutka i emocije. Dok fotografija zamrzava trenutak u statičnoj slici, glazba ga nastoji uhvatiti u tekućem trajanju zvuka. Obje umjetnosti teže komuniciranju jezikom neizrecivog – fotografija kroz igru svjetla i sjene, a glazba kroz harmoniju tonova i ritmova. Naš stari poznanik Roland Barthes piše u svom čuvenom djelu Svijetla komora: „Fotografija je doslovno emanacija referenta. Od stvarnog objekta, koji je bio tamo, proizašle su zrake koje dopiru do mene.“ Ovdje slobodno smijemo upotrijebiti analogiju te primijetiti da je glazba emanacija duše onoga koji ju je stvorio, čije vibracije imaju izravan utjecaj na slušatelja. Vrijedi ponoviti da je umjetnost, u kojoj god formi, zapravo pokušaj čovjeka da izrazi neizrecivo, uhvati prolazno i shvati univerzalno u individualnom.


Trenutak i vječnost: Vrijeme u fotografiji i glazbi

Glazba postoji samo u vremenu. Ona je tekući, dinamični medij koji vodi slušatelja kroz slijed zvukova. Ona trenutak čini živim. Fotografija djeluje na obrnut način – izdvaja trenutak iz vremena. Svaki trenutak je prolazan, no fotografija njegovu prolaznost transcendira u ovjekovječeno i vječno. U tom smislu, svaka fotografija je paradoksalan artefakt: prikazuje nešto što više ne postoji, a ipak ostaje prisutno. No, i glazba je zamrznula emocije, razmišljanja, ideje i tehnike skladatelja i(li) izvođača. Nekada je lakše, nekada teže probiti se kroz melodije, harmonije i ritmove i otkriti ih, ali one jesu tu. Obje umjetnosti evidentno se bave ljudskim iskustvom vremena, ali to čine na dijametralno suprotan način.

Susan Sontag piše u knjizi O fotografiji: „Sve fotografije su memento mori. Fotografirati znači sudjelovati u smrtnosti, ranjivosti i promjenjivosti ljudi i stvari.“ Ovaj citat jasno naglašava prolaznost koja je prethodila fotografiji, no istovremeno upućuje na to da fotografija ovoj prolaznosti prkosi. Glazba, s druge strane, prihvaća prolaznost trenutka i čini je svojim središnjim elementom. Fotografija je materijalnija od glazbe. Njezino je postojanje trajno. Glazba, naprotiv, postoji samo u trenutku dok se izvodi. No, i tu postoji otpor zaboravu – snimanje glazbe pokušaj je da se neuhvatljivo učvrsti.

Obje umjetničke forme omogućuju čovjeku da se izdigne iznad neumitnih ograničenja koja vrijeme svojim postojanjem nameće. Omogućuju mu da vrijeme ne samo doživi, već i interpretira i oblikuje. Fotografija hvata prostor trenutka. Glazba proizvodi zvuk vremena.


Emocija i apstrakcija

I fotografija i glazba imaju sposobnost izazivanja emocija koje se nalaze izvan granica jezika i kultura. Njihov je jezik univerzalan, svima razumljiv. One ne mare za jezične, kulturne i društvene barijere. Te granice one prelaze bez zaustavljanja. Fotografija može izraziti tugu, radost ili nostalgiju, a da pritom ne upotrijebi niti jednu riječ. Kompozicija kadra, igra svjetla i sjene, prisutnost ili odsutnost boje, pogled portretirane osobe – sve se to izravno obraća našem emocionalnom aparatu. Slično je i s glazbom: jedan jedini takt može podići na ples, jedan jedini pasaž može rasplakati, jedan jedini ritam može pokrenuti mase. Obje umjetnosti djeluju na razini koja je izvan polja racionalnog, što je valjda i temeljni preduvjet da bi umjetnost bila umjetnošću. One se izravno obraćaju duši, ili kako je to Arthur Schopenhauer briljantno rekao: „Glazba je nesvjesno bavljenje metafizikom, pri čemu duh ne zna da filozofira.“

Apstrakcija je još jedan element koji ih povezuje. Fotografija može, reducirajući kadar na bitno i pretvarajući motiv u apstraktan vizualni sadržaj – bilo to lice, krajolik ili neki makro detalj – proizvesti dubok emocionalni odgovor. Jednako tako, glazba može svojom apstrakcijom, nedostatkom riječi ili konkretnih slika, progovoriti posebnim jezikom, izazivajući emocionalnu reakciju slušatelja. John Cage, jedan od pionira eksperimentalne glazbe, objašnjavajući apstrakciju u svojim djelima, izjavio je: „Ne mogu razumjeti zašto se ljudi boje novih ideja. Ja se bojim starih.“


Uloga promatrača i slušatelja

Umjetničko djelo ne postoji u vakuumu; ono nastaje kroz interakciju s promatračem ili slušateljem. Pitanje je može li se ijedno stvaranje nazvati umjetnošću ako nema receptora. U slučaju fotografije, promatrač je sudionik. On joj svojim pogledom daje značenje, ispunjava je vlastitim iskustvima i emocijama. Štoviše, isti čovjek može istu fotografiju doživjeti potpuno različito u dva različita gledanja iste. Roland Barthes u djelu Svijetla komora govori o punctumu, detalju na fotografiji koji se izravno obraća promatraču i izaziva emocionalnu reakciju. Ovaj punctum je subjektivan. Fotografija se svaki put iznova stvara kada joj promatrač posveti pažnju. Broj njezinih mogućih reinkarnacija je neograničen.

I u glazbi je slušatelj također aktivan sudionik. Svaki slušatelj, prilikom svakog slušanja, unosi vlastite asocijacije, sjećanja i osjećaje u glazbeno djelo. Ista kompozicija, kao i fotografija, može kod različitih slušatelja izazvati potpuno različite reakcije. Friedrich Nietzsche je napisao: „Bez glazbe, život bi bio pogreška.“ Ovako dalekosežna izjava moguća je samo uz razumijevanje duboke subjektivnosti koja prati čovjekovo iskustvo slušanja glazbe. Ako gornji princip punctuma primijenimo na glazbu, lako ćemo utvrditi postojanje punctuma zvuka.


Tehnologija

Danas je gotovo nemoguće napisati tekst o bilo čemu, a izostaviti utjecaj digitalnog doba, koje fundamentalno mijenja čovjeka, društvo, ljudsko stvaranje i samu njegovu prirodu. Tako su se i fotografija i glazba u digitalno doba povezale na nove načine. Tehnologija nije samo iz temelja promijenila način proizvodnje i distribucije obiju umjetničkih formi, već je izvršila utjecaj i na njihovu recepciju. Društvene mreže učinile su fotografiju i glazbu trajno prisutnim sastavnim dijelom svakodnevnog života. Multimedijalnost suvremenih digitalnih medija povezala ih je u jedno: fotografiju se često prati glazbom kako bi se intenziviralo emocionalno iskustvo, a glazbu se, s istim ciljem, kombinira s vizualnim elementima.

Istini za volju, ova mogućnost sinestetičke percepcije, u kojoj se fotografija i glazba stapaju, pojavila se i prije nego što smo završili u današnjem cyber svijetu. Još prije nekoliko desetljeća, ova je povezanost postala očita u modernoj umjetnosti i pop-kulturi: glazbeni video spotovi, omoti albuma i koncertne aktivnosti napravili su iskorak u multimedijalnost u kojoj su se povezali vizualni i audio sadržaji kako bi postigli sinestetički učinak.


Glazba postoji samo u vremenu. Ona je tekući, dinamični medij koji vodi slušatelja kroz slijed zvukova. Ona trenutak čini živim. Fotografija djeluje na obrnut način – izdvaja trenutak iz vremena. Fotografija hvata prostor trenutka. Glazba proizvodi zvuk vremena

Nije lako odgovoriti na pitanje prevladava li ta sinestezija doista granice između medija ili samo naglašava jedinstvenost svake umjetničke forme. Ako si netko želi zadati glavobolju i postaviti si pitanja na koja je moguće odgovoriti samo ulazeći na teren filozofije, onda neka se zapita: Može li glazba biti viđena? Može li fotografija zvučati?

Zanimljivo bi bilo znati što bi o tome danas mislio Walter Benjamin. U ikoničnom eseju Umjetničko djelo u doba tehničke reprodukcije, u kojem se bavio utjecajem tehnologije na umjetnost, ustvrdio je da tehnička reprodukcija uništava auru umjetničkog djela, jer potkopava njegovu jedinstvenost i autentičnost. No, sasvim je moguće da su u digitalnom dobu, kroz multimedijalno povezivanje fotografije i glazbe, stvorene nove vrste aure – one koja se temelji upravo na njihovoj povezanosti, na istovremenom iskustvu slike i zvuka.


Sjećanje

I fotografija i glazba imaju sposobnost pretvoriti ljude u putnike kroz vrijeme. Ne postoji čovjek koji ne može posvjedočiti njihovoj moći da nas vrate u prošlost, da na površinu izvuku duboko zakopane emocije, da vrate zaboravljeno. U stanju su probuditi sjećanje i izazvati nostalgiju. Jedan pogled na fotografiju može izazvati trenutni povratak u prošlost, ponekad praćen čak i fizičkom senzacijom i osjećajem teleportacije kroz vrijeme. Glazba posjeduje istu moć. Dovoljan je jedan akord da izbriše granicu između prošlosti i sadašnjosti.

Niti fotografija niti glazba nisu puka arhivska građa, pasivno dokumentirano vrijeme sa svojim iskustvom i emocijom. U njima je pohranjeno aktivno sjećanje, koje uvijek iznova ispliva na površinu kada oko vidi fotografiju, a uho čuje glazbu. Onome što je ostalo u prošlosti, one su u stanju dati ne samo sliku i ton, nego i emociju i značenje.


Metafizika tišine i tame

Posve je jasno da glazbe nema bez zvuka, niti fotografije bez svjetla. Zvuk i svjetlo izvor su i uvjet njihova postojanja. No, što je na drugoj strani? Suprotno od zvuka stoji tišina, a suprotno od svjetla tama. U fizičkom svijetu ova dva elementa dovoljna su da ponište postojanje fotografije i glazbe. Ali, na sreću, vidjeli smo da obje forme ne egzistiraju samo u prostoru fizičkog i racionalnog, nego svoje biće upravo pronalaze u obraćanju emocionalnom i duhovnom. U tom metafizičkom prevratu fotografija bez sjene i glazba bez tišine postaju nezamislivi. Upravo ravnoteža svjetla i sjene u fotografiji, kao i isticanje tona kontrastnim korištenjem tišine između pojedinih tonova u glazbi, čine metafizički temelj njihova postojanja i smisla.


The Beatles, Iain Mcmillan



Umjetnik prelazi granicu

Umjetnost svoje postojanje duguje umjetniku. Neki od njih svoj su senzibilitet i kreativnost iskazali u obje discipline. Drugi su ih pak spojili i ostvarili se kroz glazbene spotove, dizajn albuma ili performativni multimedijalni izraz.

David Byrne, frontmen grupe Talking Heads, uspješan je fotograf urbanih pejzaža, ali i vrlo zapažen u eksperimentalnoj fotografiji. Byrne je objavio nekoliko foto-knjiga, od kojih se izdvaja Strange Ritual. Bryan Adams stekao je međunarodno priznanje kao fotograf, objavljujući u časopisima poput Voguea i Harper's Bazaara. Poznat je po portretima slavnih osoba, a u fotoknjizi Exposed prikazani su neki od njegovih najuspješnijih radova, uključujući portrete Amy Winehouse, Micka Jaggera i Kate Moss. Patti Smith istaknula se kao majstorica crno-bijele fotografije, često bilježeći intimne i osobne trenutke. Moby i Lou Reed također su ostvarili uspješne fotografske karijere, nadilazeći granice između glazbe i vizualne umjetnosti.

S druge strane, niz fotografa izvršio je dubok utjecaj na glazbenike, bilo kroz oblikovanje njihova vizualnog stila, dokumentiranje njihova rada ili osobnu razmjenu umjetničkih ideja. Među njima su Annie Leibovitz, Anton Corbijn i Mick Rock.

Pojavom LP-a, s omotom dimenzija 31,43 × 31,43 cm, stvoren je medij koji je omogućio neočekivano povezivanje fotografije i glazbe, dajući prostor za neke od najpoznatijih umjetničkih sinergija trajno urezanih u pop-kulturno sjećanje. Omot albuma postao je zasebna umjetnička forma. Kultna fotografija Iaina Macmillana na omotu Abbey Road grupe The Beatles jedno je od pionirskih svjedočanstava upravo otkrivene interaktivnosti između fotografije i glazbe.


Fotografija i poezija

Fotografija i slikarstvo


Ovim ćemo zaključiti našu trilogiju, koja se bavila odnosom fotografije prema drugim različitim umjetničkim formama. Ispitali smo njezin odnos prema poeziji, slikarstvu i glazbi. Da smo nastavili ovaj niz i pozabavili se i drugim umjetničkim disciplinama, došli bismo do istih spoznaja. Sve su umjetnosti na dubljoj, metafizičkoj razini međusobno povezane u svom izvorištu, porivu i cilju. Između nekih postoje i druge, više direktne, a manje apstraktne veze, kao što smo to vidjeli na primjeru fotografije i slikarstva.

Fotografija i glazba nisu samo dva odvojena unosa u abecedariju umjetničkih formi, što vrijedi i za sve ostale umjetničke izraze. Umjetnost, češće nego što se to na prvi pogled može uočiti, nastaje upravo na sjecištima disciplina. Nakon svega, ostaje samo još jednom primijetiti ono davno znano: svaki oblik kulturnog stvaranja odraz je ljudske potrebe i nastojanja da promatra, interpretira i oblikuje svijet. Umjetnost ima tu privilegiju da dotiče ljudske emocije, omogućuje jedinstvena i duboko individualna iskustva te relativira vrijeme i prostor. I to je ono zbog čega ona fascinira. U toj misiji fotografija i glazba su alat. Radujmo se da su tu sa nama.


Nino Berbić, Prometej.ba