Od trenutka kada je fotografija izumljena u 19. stoljeću, njezina je prisutnost izazvala duboke promjene ne samo u svijetu umjetnosti nego i u cjelokupnom kulturnom diskursu. Najvjerojatnije je slikarstvo bilo ono koje je prvo osjetilo pojavu tehnološke inovacije, koja je otvorila nove mogućnosti vizualnog izražavanja, proširujući polje umjetničkog djelovanja i mijenjajući način na koji se stvarnost interpretira i prezentira.

Fotografija i slikarstvo umjetnički su mediji čiji je odnos podjednako filozofski dijalog koliko i povijesni narativ. Taj je odnos istovremeno napet i harmoničan. Iako njihov prvi susret nije prošao najsretnije, oni ipak ne stoje u oprečnosti, već vrlo produktivno utječu jedno na drugo, dijeleći zajedničke ciljeve, estetske dijaloge i metafizičke implikacije. Sve upućuje na to da su u zajedničkoj misiji: uhvatiti, interpretirati i propitivati ljudsko iskustvo. Jedno drugo čas izazivaju, čas nadopunjuju.

Pored toga što neprestano djeluju jedno na drugo, istovremeno neprekinuto redefiniraju i vlastite uloge u umjetnosti i društvu, što ovaj odnos dodatno komplicira. Fotografija i slikarstvo imaju svoje tehnike, principe i zakonitosti koje ih istovremeno povezuju i razdvajaju. Dok slikarstvo ima korijene u stoljetnoj tradiciji i često se doživljava kao proizvod umjetnikovih izravnih i subjektivnih poteza, fotografija se pojavila kao tehnološko čudo koje je na prvi pogled obećavalo objektivnu reprodukciju. Međutim, oba oblika nadilaze ta početna shvaćanja kako bi se u konačnici pronašla, prepoznala i stopila u svojoj umjetničkoj biti, dijeleći zajedničku težnju ka interpretaciji.

Dijalektika fotografije i slikarstva i njihov složen odnos mogu se promatrati kroz niz perspektiva. Ovdje ćemo se osvrnuti na povijesne, estetske, filozofske i kulturne aspekte.


Upoznavanje, početak dijaloga i povijest odnosa: Pojava fotografije i reakcija slikarstva

Kada se fotografija pojavila početkom 19. stoljeća, dočekana je s ambivalencijom koja je sezala od oduševljenja do straha. Rođena je 1839. godine kao dagerotipija, koja svoje ime duguje izumitelju Louisu Daguerreu. Dagerotipija je omogućila stvaranje trajnih slika na metalnim pločama, pružajući dotad neviđenu preciznost u prikazu detalja. Njegov izum isprva je percipiran kao isključivo tehničko dostignuće, no nije dugo potrajalo do reakcije slikarstva, koje je u njemu vidjelo mogućnost, naizgled opasnog, stvaranja samostalnog umjetničkog izraza.

Alfred Stieglitz

Povijesno gledano, slikarstvo je stoljećima bilo dominantan vizualni izraz, povezan s idejom mimeze – umjetničke imitacije stvarnosti. Od renesanse do baroka, umjetnici poput Leonarda da Vincija i Rembrandta trudili su se razviti tehnike i stilove kako bi što točnije prikazali svijet. Ovakvo poimanje umjetničke reprezentacije bit će u potpunosti redefinirano ulaskom fotografije u igru.

Prva reakcija slikarstva na pojavu fotografije bila je mješavina skepticizma i straha. Mnogi su u njoj vidjeli konkurenciju i povjerovali da bi mogla zamijeniti klasično slikarstvo. Posebno su slikari tradicionalisti, koji su dolazili iz krugova realizma, uviđajući da je kamera u stanju dokumentirati stvarnost s neusporedivom preciznošću, bili u strahu da bi fotografija slikarstvo mogla učiniti suvišnim. Njihovi početni strahovi pokazat će se potpuno neosnovanima. Tjeskoba će uskoro biti zamijenjena novim otkrićem: fotografija nije eliminirala potrebu za slikarstvom, već je, naprotiv, proširila njegove mogućnosti. U stvarnosti se dogodila revolucionarna transformacija slikarstva. Umjetnici poput impresionista odbacili su realizam u korist hvatanja prolaznog – svjetlosti, raspoloženja i subjektivnog iskustva. Utjecaj fotografske tehnike na slikarsku u ovom je primjeru više nego očit. Prigrlili su i iskoristili sposobnost kamere da precizno prikaže svjetlo, sjenu i perspektivu kao vlastiti alat. Zahvaljujući tom utjecaju stvorili su potpuno novi odnos prema svjetlu i atmosferi. Monetova „Impresija, izlazak sunca“, nastala 1872. godine, utjelovljuje ovu tranziciju. Naizgled paradoksalno, koristeći alate koji su im donijeli nove spoznaje o objektivnom prikazu viđenog, stvorili su nova djela koja su se izdigla iznad dokumentiranja stvarnosti, dajući prednost osobnoj viziji. U tom smislu možemo reći da je dolazak fotografije na određen način oslobodio slikarstvo. Slikarstvo je postalo primorano istraživati sfere i svjetove izvan dokumentarnog.

Fotografija je uskoro našla primjenu i kao pomoćno sredstvo za izradu skica ili studija. Slikari poput Eugènea Delacroixa i Gustavea Courbeta brzo su prepoznali potencijal fotografije da precizno uhvati složene prizore koji su kasnije služili kao osnova za njihove slike. Neki su pak umjetnici, poput Edgara Degasa, koristili fotografske kompozicije i kadriranje kako bi unijeli pokret i dinamiku u svoja djela.

Kasnije će se javiti hiperrealizam, koji će slikarskom tehnikom nastojati stvoriti slike koje izgledaju poput fotografija, kao što su to radili Chuck Close i Richard Estes.

Rast popularnosti fotografije, koji se ima zahvaliti razvoju i pojednostavljenju tehnika reprodukcije, te posebno razvoju prijenosnih kamera, ubrzat će dinamiku njezina odnosa sa slikarstvom. Algoritmi umjetne inteligencije danas su u stanju generirati slike koje oponašaju kako fotografske, tako i slikarske tehnike, čime se proširuju mogućnosti kreativnog izraza, ali i povećavaju napetosti te otvaraju etička, estetska i filozofska pitanja. Posljedicama ovog razvoja tek ćemo svjedočiti.

Andy Warhol


Fotografija: Izazov slikarstvu. Očima trećih

U početku nisu slikari bili jedini koji su imali potrebu zauzeti stav o utjecaju fotografije na slikarstvo. Tako će jedan od prominentnijih kritičara, francuski pjesnik Charles Baudelaire, odbaciti fotografiju kao „slugu znanosti i umjetnosti“, optužujući je da potkopava maštu i duhovnu dubinu slikarstva. Baudelaire je turobno predviđao: „Ako se fotografiji dozvoli da nadopuni umjetnost u nekim njezinim funkcijama, ubrzo će je zamijeniti ili potpuno iskvariti.“ Nazivao je fotografiju „služavkom znanosti i umjetnosti“ koja nema estetsku vrijednost. Baudelaire je strahovao da bi fotografija mogla degradirati umjetnički ideal.

Naročito je problematična činjenica da mogućnost tehničke reprodukcije koju fotografija posjeduje omogućuje neograničeno reproduciranje originala, što može uništiti „auru“ umjetničkog djela. O ovom je pisao Walter Benjamin u svom djelu „Umjetničko djelo u doba tehničke reprodukcije“.

Jednako problematičan je i termin „umjetnik“ u kontekstu fotografije. Tehnološki razvoj i dostupnost kamera, a kasnije i društvenih mreža, omogućili su svakome da postane „umjetnik“, što je, očekivano, postalo i ostalo mjesto trajnog prijepora. No, moramo primijetiti da su se i druge klasične umjetnosti, ne uvijek pod utjecajem fotografije, odmakle od svoje izvorne prirode, skrećući u performativnost i konceptualnu umjetnost. Nove forme pozabavit će se i novim temama, istražujući primjerice pitanja identiteta, politike i tijela.


Reprezentacija i istina: Dva medija, jedno pitanje

Odnos između fotografije i slikarstva nije samo tehnički. U središtu tog odnosa nalazi se zapravo filozofsko pitanje: Što je istina u umjetnosti? Fotografiju se slavilo kao alat koji van svake sumnje prikazuje stvarnost, što je, posve logično, unijelo novu dimenziju u ovo pitanje. Smatralo ju se medijem koji ne laže. Roland Barthes u svom djelu „Camera Lucida“ fotografiju naziva „certifikatom prisutnosti“, sugerirajući da fotografija jamči postojanje svog subjekta.

No, pojam fotografije kao apsolutne istine nije lišen komplikacija. Fotograf je oduvijek u stanju donositi odluke o izboru kadra, osvjetljenju, duljini ekspozicije i nizu drugih parametara koji utječu na finalni rezultat, mijenjajući objektivno i bojeći ga subjektivnošću, što jasno dokazuje da fotografija jest čin interpretacije. Susan Sontag lucidno je primijetila da fotografije nisu pasivni otisci stvarnosti, već „način njenog zatočavanja“ oblikovan idejom i vizijom fotografa. Na taj način fotografija nam se otkriva kao medij reprezentacije sličan slikarstvu, no čineći to svojim specifičnim alatima za iskrivljavanje, preoblikovanje ili tumačenje svijeta.

Slično tome, i slikari su se oduvijek borili s napetošću između promatranja i interpretacije. Primjerice, renesansni majstori poput Leonarda da Vincija težili su realizmu, no njihovi su radovi prožeti dubokim idealizmom. Njegova Mona Lisa u jednakoj mjeri govori o ljudskim emocijama i misteriju kao i o fizičkoj sličnosti modela i slike.

Ovo je polje gdje se slikarstvo i fotografija filozofski susreću. Oba medija otkrivaju da „istina“ u umjetnosti nije stvar savršene reprezentacije, već dijalog između stvarnog i zamišljenog. Ovo sugerira da se „istina“ ne mora nužno podudarati s „istinom u umjetnosti“. Posve je jasno koliko potencijala za filozofsko promišljanje ovakva teza nosi u sebi. Susan Sontag primijetit će: „Fotografije mijenjaju i proširuju naša shvaćanja onoga što vrijedi gledati.“ Također, niti slikarstvo se ne nudi biti ogledalo životu, već želi stvoriti sliku prožetu značenjem, emocijama i porukom. Čak i kada jedan od ova dva medija vjerno prenese subjekt, naša percepcija je ta koja će mu dati konačni izgled i značenje.

Oba medija žele nam reći da umjetnost nije pitanje granica, već mogućnosti.

Gerhard Richter


Utjecaj i transformacija: Križanje tehnika

Otkad su se upoznali, fotografija i slikarstvo razmjenjuju ideje i tehnike, obogaćujući jedno drugo na neočekivane načine. Rani fotografi trudili su se oponašati slikare, nastojeći postići dramatično osvjetljenje Caravaggia ili kompozicijsku simetriju Rafaela. Tako je, na primjer, Julia Margaret Cameron, britanska fotografkinja iz sredine 19. stoljeća, crpila nadahnuće iz prerafaelitskih slikara, stvarajući portrete i religiozne scene koji više nalikuju uljanim slikama nego fotografijama. Ovaj utjecaj potrajao je sve do današnjih dana. Sjetimo se samo radova Jeffa Walla, koji odišu slikarskom kvalitetom, brišući granice između dviju disciplina.

S druge strane, slikari su prihvatili fotografsku preciznost kako bi pomaknuli granice svoje kreativnosti. Edgar Degas koristio je fotografske studije za razumijevanje pokreta, što se jasno može iščitati iz njegovih serija balerina. Andy Warhol, ikona pop-arta, spajao je fotografiju i slikarstvo u svojim promišljanjima potrošačke kulture, nanoseći sitotiskane slike na platnene površine jarkih boja.

Slikarstvo je profitiralo od preciznosti i perspektive koji su integralna obilježja fotografije. Fotografija je, zauzvrat, učila od slikarstva o kreativnosti, dokazujući da je u stanju funkcionirati kao sui generis umjetnička disciplina.

Ova međuovisnost naglašava filozofsku jedinstvenost ovih medija. Svaki se razvija angažmanom s drugim, dokazujući fluidnost umjetnosti i njezinu sposobnost reinvencije. John Berger u „Načinima gledanja“ primjećuje: „Slika je prizor koji je ponovo oživljen ili reproduciran. To je pojava ili niz pojava koje su odvojene od mjesta i vremena u kojima su se prvi put pojavile i onda sačuvane – nekoliko trenutaka ili nekoliko stoljeća. Svaka slika otjelovljuje neki način viđenja. Čak i fotografija. Naime, fotografije nisu, kao što se često pretpostavlja, mehanička svjedočanstva. Svaki put kad gledamo neku fotografiju, svjesni smo, makar slabašno, da je fotograf izabrao taj prizor među bezbroj mogućih prizora. To vrijedi čak i za najobičnije obiteljske fotografije. Fotografov način gledanja odražava se u njegovom izboru teme. Slikarev način gledanja je rekonstituiran tragovima koje on ostavlja na platnu ili papiru. Ipak, mada svaka slika otjelovljuje jedan način gledanja, naše opažanje ili razumijevanje slike ovisi i o tome kako mi vidimo.“

Bilo kroz objektiv ili kist, slikarstvo i fotografija nude različite, ali povezane načine percepcije svijeta. Danas to više nisu dva medija koja stoje u opreci, već ravnopravni partneri na zadatku širenja potencijala vizualnih disciplina. Njihov odnos pokazuje da je umjetnost uvijek u pokretu i da se kroz dijalog i inovaciju neprestano iznova stvara i redefinira.

Julia Margaret Cameron


Natjecanje i dijalog između slikarstva i fotografije

S vremenom je fotografija razvila vlastiti umjetnički identitet, neovisan o slikarstvu. Fotografi su počeli koristiti kameru i tehničke mogućnosti za otkrivanje novog pogleda na svijet, napuštajući prvobitni ideal vjerne tehničke reprodukcije onoga što oko vidi. Fotografi poput Alfreda Stieglitza ne vide fotografiju isključivo kao alat za dokumentiranje, nego je transformiraju u umjetnički oblik s vlastitom estetikom.

To, istovremeno, na stanovit način čini i slikarstvo, udaljavajući se od realističkog prikaza i okrećući se apstraktnim i ekspresionističkim izrazima. Pokreti poput kubizma, nadrealizma i ekspresionizma bili su, između ostalog, i neposredna reakcija na "rukavicu u lice" koju je fotografija bacila.

Suvremeno doba i suvremena umjetnost učinit će granice između fotografije i slikarstva sve tanjim i poroznijim. Pojavljuju se umjetnici koji stvaraju djela koja su ujedno i fotografska i slikarska. Kao što će to učiniti Gerhard Richter kombinacijom apstraktnog slikarstva i fotografskog realizma. U fotografskim radovima Cindy Sherman ili već pomenutog Jeffa Walla inscenirani su prizori koji oponašaju klasično slikarstvo. Na platnima Chucka Closea vidimo prenesene fotografske tehnike. Posebno će pojavom digitalne fotografije postati moguće ignorirati i prelaziti ovu granicu bez poteškoća.

Moguće da je jedina bitna razlika između fotografije i slikarstva sama priroda njihove umjetnosti. Jedna stvara (slikarstvo), a druga otkriva (fotografija). Slikarstvo se često poistovjećuje s pojmom poiesis – činom stvaranja nečega što prethodno nije postojalo. Slikar počinje s praznim platnom, oblikujući i stvarajući sliku, udahnjujući joj život svojom kreativnošću i tehnikom. Fotografija se, nasuprot tome, može promatrati kao čin otkrića. Fotograf bilježi nešto što već postoji, prikazujući ga na način koji otkriva njegovu suštinu ili skriveno značenje. On to čini alatima koji mu stoje na raspolaganju, a kojih smo se već doticali: kadriranje, ekspozicija, fokus, itd. Roland Barthes to naziva "punctum" – element unutar fotografije koji neočekivano i neposredno utječe na promatrača. Taj čin otkrića odražava slikarevu potragu za Svetim Gralom, pokazujući nam da oba medija dijele duboku metafizičku težnju za smislom.

No, ono što ih najdublje povezuje možda jeste njihov odnos prema vremenu. Slikarstvo konzervira vrijeme, zamrzavajući trenutke koji su bili plod umjetnikove vizije. Tako konzervirani trenuci nemaju rok trajanja. Trajat će onoliko dugo koliko će slika zadržati svoje fizičko postojanje. Fotografija, nasuprot tome, hvata prolaznu prirodu vremena. Svaka fotografija predstavlja jedinstveni trenutak, koji je nepovratno prošao. Ipak, na kraju i ona pretvara prolazno u vječno. Oba medija opiru se prolaznoj prirodi ljudskog iskustva, nudeći promatraču kontemplativno iskustvo i poziv na razmišljanje o prolaznom i beskonačnom.

Možemo zaključiti da se oba izraza, iako različita u svojim metodama i tehnikama, na kraju spajaju u svojoj filozofskoj biti. Oba se trude pokazati svijet ne onakvim kakav jest, već onakvim kakav se osjeća i doživljava. Oba brišu granice između reprezentacije i interpretacije, nudeći uvid u intimno i subjektivno. Još jednom ćemo konstatirati da fotografija i slikarstvo nisu suparnici, već suputnici na istom putu.

Fotografija i slikarstvo stupali su u dijalog i brisali granice ne samo kroz ideje, tehnike, estetiku i ciljeve, nego i kroz umjetnike koji su djelovali na obje strane. Neke smo već spomenuli, ali vrijedni pomena su svakako još Man Ray, David Hockney, Dora Maar i Henri Cartier-Bresson. Man Ray, nadrealista i avangardni umjetnik, bio je slikar i kipar prije nego što je postao jedan od najpoznatijih fotografa 20. stoljeća. Istraživao je fotografiju kao umjetničku formu, stvarajući "rayograme" – fotograme bez fotoaparata. Njegova djela često kombiniraju slikarstvo i fotografiju u nadrealističkim kompozicijama. David Hockney, jedan od bitnih slikara 20. stoljeća, također se bavio fotografijom. Poznati su njegovi "foto-kolaži", u kojima je spajao fotografije u jedinstvene kompozicije koje podsjećaju na kubističke slike. Dora Maar bila je slikarica i fotografkinja, poznata i kao suradnica Pabla Picassa. U svojim radovima kombinirala je nadrealizam u fotografiji i slikarskoj tehnici. Henri Cartier-Bresson, jedan od najvažnijih fotografa u povijesti i utemeljitelj "odlučujućeg trenutka", u mladosti se bavio slikanjem, a inspiraciju je crpio iz djela slikara poput Cézannea. Njegovo razumijevanje kompozicije i linija, koje je naučio kroz slikarstvo, vidljivo je u njegovim fotografijama.

Man Ray

Fotografija će se slikarstvu približiti i ulaskom u galerijski prostor, što je izazvalo značajne polemike u javnosti. Prve velike izložbe fotografije, poput one koju je organizirala Kraljevska akademija u Londonu 1858. godine, bile su ključne za institucionalno priznanje fotografije kao umjetničke forme. Fotograf Alfred Stieglitz otvorio je 1905. godine galeriju "291" u New Yorku, gdje je promovirao fotografe poput Edwarda Steichena i Gertrude Käsebier, afirmirajući fotografiju kao ozbiljan umjetnički medij.

No možda i ključan doprinos etabliranju fotografije kao umjetnosti, barem u Europi, dao je nadrealistički pokret, snažno integrirajući fotografiju u tadašnji umjetnički svijet. Nadrealizam, sam po sebi eksperimentalan i revolucionaran, iskoristio je fotografiju kao samostalni umjetnički medij za proširenje svojih estetskih i filozofskih ciljeva. Ona je idealno odgovarala njegovoj težnji za brisanjem granica između stvarnosti i snova. Nadrealisti, inspirirani Freudovom psihoanalizom, koristili su fotografiju za vizualno istraživanje nesvjesnog, tajanstvenog i iracionalnog. Eksperimentirali su tehnikama poput solarizacije, dvostruke ekspozicije i izobličenja, stvarajući nadrealističke slike koje su bile provokativne, erotske ili uznemirujuće. Na ovaj način stvorena su ikonična nadrealistička djela, poput onih Man Raya.

Pariz, kao kulturno središte tog vremena, postao je ujedno i središte eksperimentalne fotografije, mjesto gdje su se na čudesan način susreli nadrealizam, dadaizam i fotografija. Man Ray, Brassaï i drugi umjetnici blisko su surađivali s nadrealističkim piscima i slikarima poput Andréa Bretona i Salvadora Dalíja, stvarajući djela koja su spajala vizualne i literarne oblike izraza. Fotografija je i u dadaizmu imala važnu ulogu kao sredstvo izražavanja subverzije, ironije i eksperimentiranja. Dada umjetnici odbacivali su tradicionalne oblike umjetnosti i tražili nove načine da artikuliraju svoju radikalnu kritiku društva i umjetničkih konvencija. Glavna tehnika dadaista bila je fotomontaža koja je spajala slike iz novina, časopisa i drugih tiskanih materijala. Stvarali su kolaže koji su se bavili političkim, društvenim i kulturnim temama, namjerno rušeći granice između fotografije, slikarstva i grafičkog dizajna.


Pobratimstvo u umjetničkom svemiru

Fotografija i slikarstvo, iako rođeni iz različitih poriva i tehničkih mogućnosti, dijele zajednički cilj: reproduciranje stvarnosti na način koji otkriva njezinu dublju bit i transcendira ono nevidljivo u vidljivo. Ovi mediji ne samo da su se međusobno oblikovali i inspirirali, već su kroz svoju evoluciju svjedočili da umjetnost nije statična, već dinamičan proces stvaranja, reinterpretacije i komunikacije.

U konačnici, fotografija i slikarstvo nisu neprijatelji niti zamjene jedno drugom; oni su različiti načini viđenja, koji nas pozivaju na isto. Njihova međusobna isprepletenost pokazuje da granice između stvaranja i otkrivanja nisu apsolutne, već fleksibilne, i da prava snaga umjetnosti leži u njenoj sposobnosti da oblikuje iskustvo. Poput svjetlosti koja prelazi s platna na objektiv i obrnuto, njihova sinergija nas podsjeća na to da su najveće umjetničke istine one koje premošćuju razlike i otkrivaju duboko ljudsko zajedništvo.

Umjetnost, bilo kistom ili objektivom, ostaje naš pokušaj hvatanja beskonačnog u trenutnom, izražavanja neizrecivog i čuvanja prolaznog. Fotografija i slikarstvo nas uče da svaka slika, bila ona oslikana rukom ili uhvaćena kamerom, nosi ne samo vizualnu snagu nego i poruku: svijet nije samo ono što vidimo, već puno više ono što osjećamo, zamišljamo i stvaramo.

Nino Berbić, Prometej.ba

Fotografija i poezija