Helmut Newton: Cindy Crawford


Povratak analognoga

Trenutak u kojem živimo paradoksalan je u kontekstu kulturne historije: što digitalizacija više napreduje, što se naš život više odvija u morima digitalnih zapisa i algoritmima te memorira u digitalnim oblacima, sve jasnije osjećamo buđenje protupokreta – povratak analognome. U okolini u kojoj suvereno dominira digitalno, raste tiha, ali snažna čežnja za fizičkim, opipljivim i neposrednim. To je u suštini kulturna gesta – gesta zaustavljanja i reflektiranja, ali i svjesnog preusmjeravanja, pri čemu duboko u sebi slutimo da s digitalnim svijetom nešto ne štima.

Ovaj pokret ne ograničava se samo na fotografiju. On se očituje u mnogim područjima svakodnevice i estetske prakse. Gramofonske ploče doživljavaju renesansu, ne samo među audiofilima, već i u široj javnosti. Njihove brazde, njihovo pucketanje, sama njihova upotreba koja od nas traži da se zaustavimo i svjesno i prisutno ih slušamo – sve to nudi kvalitetu koju digitalni formati teško mogu oponašati. Štampane knjige prkose svim prognozama te i dalje pronalaze svoje čitateljstvo. Ljudi ponovno pišu rukom ili pisaćom mašinom, šalju pisma poštom, vode analogne kalendare, ponovno otkrivaju zanatske tehnike, rade s glinom i drvetom, fotografiraju filmom. Čak se i u glazbenoj i kazališnoj produkciji svjesno odustajanje od digitalnih sredstava pretvara u umjetnički iskaz. Analogno, nekad potisnuto od prividno efikasnijeg, vraća se ne kao tehnički relikt, nego kao kulturna potreba. Pukotine u digitalnom univerzumu sve se teže mogu sakriti.

Ono što sve te pojave povezuje jest žudnja za prisutnošću i svjesnošću trenutka – bivanjem u sada i ovdje. U digitalnom svijetu sadašnjost je samo beskonačan niz površinskih podražaja bez dubine i stvarnog osjećaja fizičke prisutnosti. Analogno, nasuprot tome, inzistira na prisutnosti: na trenutku koji prolazi i upravo je zato bitan. Analogno nije proizvoljno i nije nam nametnuto. Ono traži od nas da se svjesno odlučimo za njega i pružimo mu pažnju. Ima težinu – kako u ruci, tako i u svijesti. Traži našu aktivnu ulogu. U analognom svijetu mi smo subjekt koji stvara, mi kreiramo; u digitalnom postajemo objekt kojim upravlja tehnologija. U analognom mi proizvodimo, u digitalnom smo proizvod mi.

Zato nije slučajnost da se Polaroid-fotografija, taj neobični spoj tehnologije i mogućnosti magije, ponovno pojavljuje i participira u pokretu novoga analognog buđenja. Već smo bili pomislili da je trajno nestala, da je čak i zaboravljena. No, ponovno je s nama i zaslužuje da se o njoj govori.

Andy Warhol


Povijest Polaroid fotografije: Od inovacije do ikone

Kompaniju Polaroid osnovao je 1937. godine Edwin Land, a prvu instant-kameru predstavio je 1948. godine. Ova inovacija omogućila je korisnicima da dobiju fotografiju nekoliko minuta nakon snimanja, što je u to vrijeme bilo revolucionarno otkriće. Tijekom 20. stoljeća, Polaroid kamere postale su ikonični sinonim za instant fotografiju, koristeći se u raznim područjima – od obiteljskih okupljanja do umjetničkih projekata.

Međutim, s dolaskom digitalne fotografije, Polaroid se suočio s izazovima te je 2001. godine kompanija proglasila bankrot, da bi 2008. godine prestala s proizvodnjom instant-filmova. Ipak, zahvaljujući entuzijastima i projektima poput The Impossible Project, proizvodnja instant-filmova obnovljena je, a Polaroid je doživio svoju renesansu u 21. stoljeću.

U posljednjim godinama, tržište instant-kamera bilježi značajan rast. Fujifilm, sa svojom linijom Instax kamera, zabilježio je rekordne prodaje. U 2023. godini prodaja Instax kamera, filmova i dodataka dosegnula je oko 960 milijuna dolara, dok je globalno tržište Polaroid proizvodima u 2024. godini iznosilo 1,12 milijardi dolara, s predviđenim rastom na 1,75 milijardi dolara do 2033. godine. Zanimljivo je i ohrabrujuće što ogroman dio tih brojki otpada na mlade generacije.


Nesavršenost – istina i svjetonazor

U jednoj od velikih dvorana berlinskog Muzeja fotografije, pod okriljem Zaklade Helmut Newton, upravo je u toku izložba Polaroids. Na izložbi su prikazani radovi Newtona i preko šezdeset drugih fotografa koji su ostavili traga u instant-fotografiji. Posjetitelj ove izložbe, suočen s tim malim kvadratima, njihovom zrnatosti i nesavršenostima, ponekad i neuredno ispisanim bojama, neizbježno osjeti: ovdje nije riječ o nostalgiji. Ovdje je riječ o nečemu dubljem. Polaroidi su predmeti koji gledaju nas dok mi gledamo njih. Oni su povratak bitnome u fotografskom činu.

U digitalnoj fotografiji, pogreške se brišu. Na Polaroidu, one ostaju. I upravo su one ono što sliku čini dirljivom i istinitom. Mutni obrisi, preeksponirani ili podeksponirani fragmenti, sjene za koje ne možemo utvrditi odakle dolaze, lica čudnih boja – sve to svjedoči o slučajnosti, o svijetu kakav jest, a ne kakav bismo htjeli da bude. Japanci za to imaju izraz: wabi-sabi – ljepota nesavršenosti. I upravo u tom nedostatku perfekcije Polaroid pronalazi sebe i svoju dubinu, te tako u potpunosti utjelovljuje ideju wabi-sabija. Postaje kontrapunkt svijetu u kojem se sve može obraditi, retuširati i nebrojeno puta objaviti u potpuno izmijenjenom obliku – svijetu stvorenom za zaborav.

Polaroid, nasuprot tome, zahtijeva da ga se prihvati – ne samo kroz kadar i ono očigledno, već i kroz pogreške kao nužni element stvarnosti. Taj zahtjev ide čak i dalje: traži ne samo da se nesavršenost prihvati – traži da ju se slavi. Odnos instant-fotografije prema istini i materijalnosti, a time nužno i prema pogrešci, potpuno je drugačiji od onoga što nudi digitalna fotografija. Filozofska dubina Polaroida nalazi se upravo u njegovoj nesavršenosti – nesavršenosti koja opovrgava tezu o apsolutnoj istini. Jer – svako prikazivanje ovisi o percepciji, a percepcija nikada nije univerzalna. Ona je prožeta slučajnošću, odnosom cjeline i fragmenta, te duboko osobnim interpretacijama.

Polaroid je anti-perfekcionistički medij i ne čudi da mu se u današnjem svijetu lažne perfekcije ljudi vraćaju. Čin je to odbijanja nametnutog pritiska da se povinujemo lažnim idealima komuniciranim putem društvenih mreža i drugih digitalnih kanala, a u suštini rukovođenim komercijalnim i konzumerističkim ciljevima. I čin je to pobune protiv brzine, protiv perfekcionizma, protiv otuđenja koje nudi digitalni svijet. Poziv je to na povratak pažnji, svjesnosti i trenutku. Polaroid se pojavljuje kao paradoksalan proizvod tehnologije koji odbija logiku tehničkog napretka. On koristi tehnologiju kako bi stvorio iskustvo koje se protivi njezinoj dominantnoj paradigmi – brzini, dostupnosti, savršenstvu.

Paradoksalno je da su i instant-fotografija i digitalna fotografija nastale iz te iste paradigme: da se do fotografije dođe odmah, bez čekanja i mukotrpnog razvijanja negativa i povećavanja fotografija. No, unatoč tome što su se razvijale iz iste ideje, te su dvije forme u svojoj biti nepremostivo različite.

David Hockney


Auratična fenomenologija unikata

Svaka Polaroid-fotografija po svojoj je prirodi unikatna – neponovljiva, neusporediva, singularna. Čak i ako dvaput snimimo isti kadar, s istom osobom, u istom svjetlu i s istom kamerom, rezultat neće biti identičan. Male razlike u kemijskoj reakciji, temperaturi zraka, vremenu ekspozicije, položaju tijela, nemoguće je predvidjeti niti ponoviti. Nema negativa, nema sigurnosne kopije, nema „drugog pokušaja“. Svaka slika je izravan i jedinstven otisak sadašnjosti – i upravo time oblik istine.

U svijetu masovne reprodukcije i beskonačnih kopija, Polaroid nas upućuje na vrijednost jedinstvenog otiska. On je poput otiska prsta: samo jedan, samo sada i samo ovdje. Estetika proizišla iz ograničenja. To svakom Polaroidu daje ne samo dokumentarnu, već i gotovo auratičnu vrijednost – on nije samo slika, on je fizička prisutnost jednoga neponovljivog susreta sa svijetom.


Slika s težinom: materijalnost kao otpor

Ono što Polaroid-fotografiju možda i ponajviše odvaja od digitalne fotografije jest njezina materijalnost. Nasuprot nematerijalnom nizu nula i jedinica digitalne slike stoji Polaroid kao objekt. Polaroid-fotografija je komad papira sa svojom teksturom, rubom i poleđinom. Može požutjeti, može izblijedjeti, može se oštetiti ili poderati. Možemo je godinama kasnije pronaći sakrivenu između dvije stranice knjige na polici, s rukom ispisanom bilješkom na poleđini, koja nam kazuje neusporedivo više nego bilo koji metapodatak skriven među digitalnim jedinicama i nulama.

Ta materijalnost mijenja naš odnos prema slici. Polaroid nije samo prikaz, već fizička stvar u stvarnome svijetu. Svojom materijalnošću ostvaruje odnos s nama, kao što to čine knjiga, pismo ili gramofonska ploča. U svijetu koji je sve više virtualan i neopipljiv, ta fizička prisutnost svojevrsni je otpor protiv obezvrjeđenja slike.

Andrej Tarkovski


Fotografski kairos: trenutak otkrivenja

Kasete za Polaroid i druge instant fotografske aparate sadrže mali broj fotografskih papira – najčešće osam. Današnje digitalne kamere i pametni telefoni gotovo da i nemaju ograničenja u tom smislu. U stanju su stvarati nestvaran broj slika u vrlo kratkom vremenu. Stoga nas Polaroid prisiljava na usporavanje i ne dopušta rasipanje. Svaki pritisak na okidač košta novca, vremena i pažnje. Ovo tehničko ograničenje u svojoj suštini krije etičke i duhovne poruke: poziva fotografa da se zaustavi, da se posveti, da obrati pažnju, da bude svjestan.

Što se zapravo događa u trenutku kada se pritisne okidač, a kamera tihim, mehaničkim postupkom isporuči gotovu sliku? Taj je postupak u biti arhaičan čin: blenda se otvara, ekspozicija započinje, svjetlo pada na fotoosjetljivu površinu i u tom trenutku kreće kemijski proces – skriven, nedostupan i izvan naše kontrole. Ono što slijedi jest čekanje. Ne samo na sliku, već i na pojavljivanje onoga što je u slici kodirano – nadanje, značenje, ideja, emocija. Gledamo komad papira i čekamo da nam otkrije ono što je već bilo. Taj ritual u sebi sadrži i svjetonazor koji nas uči da usporimo, promatramo, budemo prisutni i čekamo.

U tom trenutku između čina snimanja i razotkrivanja slike skrivena je posebna vrsta vremena. To nije linearno vrijeme u kojem se odvija tehnički proces, već oscilirajuće, dišuće vrijeme koje uključuje duboko ljudska osjećanja, intuicije i nadanja. Taj proces i to vrijeme čekanja nisu ponovljivi. Ne postoje dva identična čekanja. I to mijenja sve. Slika se otkriva kao emocija, sjećanje i iskustvo, ne samo kao proizvod. I možda upravo u tome leži razlog zašto se Polaroid-fotografija danas vraća ne samo kao medij, već i kao stav: ona nas podsjeća da je vidljivo samo površinsko, a da je za istinsku spoznaju potrebna strpljivost. I da je svaka slika jedinstveni otisak svijeta – ali otisak koji ne govori samo o onome što je snimljeno, nego i o onome tko je snimao.

Ovo je u skladu s Husserlovom tezom o vremenu i intencionalnosti svijesti; o životu u napetosti između prošlog i budućeg. Kad se snima Polaroidom, upravo to se događa – egzistencijalna napetost između onoga što je bilo i onoga što će tek postati vidljivo. Vrijeme se na taj način nalazi u samom biću instant-fotografije.

Jeanloup Sieff


Promjena perspektive

Zahvaljujući specifičnim osobinama Polaroid-fotografije – njezinoj materijalnosti, neponovljivosti i vremenskoj dimenziji – sam čin gledanja poprima drugačiji karakter. Fotografiranje više nije čin prisvajanja slike radi posjedovanja, već oblik susreta s onim što se nalazi pred objektivom. Polaroid-kamera u tom smislu nije instrument posjedovanja, nego sredstvo za ostvarenje prisutnosti u vremenu i prostoru. Ne uči nas gledati kako bismo zabilježili ili ovladali prizorom, nego kako bismo s njime ušli u dijalog. Svaki pritisak na okidač postaje svjestan ulazak u proces kojim ne upravljamo i čiji ishod ne možemo precizno predvidjeti, ali znamo da ga moramo prihvatiti.

Umjetnici poput Andyja Warhola, Nobuyoshija Arakija i Davida Hockneyja intuitivno su prepoznali taj potencijal. Za njih Polaroid nije bio puki alat, već produžetak unutarnje misaone i estetske prakse. Warhol je kroz Polaroid bilježio svakodnevicu slavnih i bezimenih s jednakom strašću – za njega su ti snimci predstavljali dnevnik banalnosti, ali i suptilnu subverziju kulture spektakla. Araki je Polaroid koristio kako bi uhvatio erotsku intimu, prolaznost tijela i melankoliju trenutka, dok je Hockney slagao Polaroidne fragmente u vizualne mozaike koji su više podsjećali na slike nego na dokumentarne prikaze, razlažući i rekontekstualizirajući prostor i vrijeme. U svim tim praksama, Polaroid je postajao sredstvo mišljenja, a ne reprezentacije.

Stoga nije nimalo iznenađujuće što se Polaroid, u dobu digitalne prezasićenosti, vraća kao relevantni umjetnički i misaoni medij. U svijetu u kojem je slika sve prisutnija, a značenje sve odsutnije, Polaroid nas podsjeća da nije sadržaj ono što nosi težinu, već odnos koji se uspostavlja s viđenim. On ne zahtijeva od nas tehničku savršenost, već svjesnu prisutnost, pažljivost, ranjivost i prisnost. Njegova lekcija nije lekcija iz fotografije, nego lekcija o stavu: o stavu prema slici, prema onome što snimamo, ali i prema vlastitom bivanju u svijetu. On svijet čini ponovno vrijednim gledanja i fotografiranja.

Polaroid se pojavljuje kao paradoksalan proizvod tehnologije koji odbija logiku tehničkog napretka. On koristi tehnologiju kako bi stvorio iskustvo koje se protivi njezinoj dominantnoj paradigmi – brzini, dostupnosti, savršenstvu.


Otisak života

Na kraju, Polaroid-fotografija je i memento mori. Ona bilježi ono što je bilo, ali nas ujedno podsjeća da sve prolazi. Vremenom će izblijedjeti i na kraju se raspasti. Tu osobinu dijeli s ljudskim životom – za razliku od digitalnog, koje je potpuno suprotno toj ontologiji. Polaroid je škola melankolije. Uči nas da gledamo dok još možemo. Uči nas da nesavršeno i jednostavno nije ništa manje istinito i lijepo od onoga drugoga. Uči nas da čekamo.

A samo oni koji čekati znaju,
čekanje lako odčekaju – rekao je Prévert.

I dodao:

U čekanju se tajna krije –
da život možda život i nije,
da je on, u stvari, više-manje,
samo jedno čekanje.

Nino Berbić, Prometej.ba

---------------------------------------------------

Ako držite do ovoga što radimo i ako želite podržati rad Prometeja,

potrebne informacije možete pronaći ovdje.

----------------------------------------------------