S francuskog prevela Vanda Mikšić

Meandarmedia Zagreb, 2006.

Roman „Nadja“, francuskog pjesnika, romanopisca, esejista, kritičara, glavnog teoretičara nadrealizma, André Bretona (1896. – 1966.) prvi je put tiskan 1928. godine u Parizu, četiri godine nakon što je Breton objavio prvi nadrealistički manifest, i danas se još uvijek drži najboljim romanom tog umjetničkog pokreta, ikoničkim djelom koje na jedan način manifestira – utjelovljeno kroz lik Nadje, za autora nadahnjujuće ženske junakinje ove neobične, platonske ljubavne priče, idejne potke nadrealizma.

Pripovijest je to o naratorovoj opsjednutosti – i vrsti desetodnevne ljubavne veze – koju on uspostavlja sa djevojkom Nadjom, djevojkom, ili mladom ženom koju susreće na ulicama Pariza. Roman je to netipičan po svome obliku i strukturi, kojime je, prema zapažanjima nekih kritičara, autor želio odati hommage određenim književnim tehnikama iz prošlosti, naročito pisanju Flauberta i Hardyja, a u njemu su tematski sintetizirane neke od velikih tema nadrealističkog pokreta, prije svega teme odnosa sna i stvarnosti, slučajnosti u oblikovanju realnog života, intuicije kao ne samo stvaralačke, već i životne vodilje, što je sve utjelovljeno u liku glavne junakinje koja nosi ime čije značenje je vezano uz pojam „nade“.

Nada – kao temeljni znak, otvara čitatelju ulazak u svijet nadrealističkog teksta, koji je sav sazdan na temelju ideja ključa, simbola, traganja – uspostave značenja, no ne i dosezanja, pronalaska konačna odgovora. Nadja je netko tko potiče i samog pripovjedača na zbiljsko – ne samo teorijsko, ne samo imaginativno, stvaralačko ili intelektualno, pomicanje iz sigurnog kotača uvriježenog građanskog života, u smjeru traganja za dubljim i drugačijim značenjima, prije svega u viđenju, doživljaju, razumijevanju sebe sama, i u tom smislu je ideja i smisao djelovanja i teksta ovog antiromana, viđenog kao očitovanje nadrealističkih ideja i kreiranje druge – šire i obimnije, slobodnije ljudske zbilje, lišene sputanosti.

Stoga Nadja u romanu nije toliko osoba, koliko stanje uma, ili stanje određene „proširene svijesti“ – svijesti koja predstavlja izvjesnu, u određenom smislu radikalnu, pa i paradoksalnu i podrivačku (revolucionarnu ili pobunjeničku) vrst oslobođenosti od konvencionalnih viđenja i doživljaja – svijesti koja intenzivno osjeća i percipira, zbog čega vidi više i više zna, predosjeća i vodi se znakovima, susreće se sa sinkronicitetima sa kakvima je realnost ispunjena…

Misaona – osjećajna, psihička, duhovna stvarnost, zajedno s moći imaginacije, do jedne je izvan uobičajene – za klasičan romaneskni narativ – razine izdignuta iznad takozvane proste i realne fizičke zbilje, koja, prema Prvom manifestu nadrealizma, ionako predstavlja „sve što nije u redu s ljudima“.

To otvara nove perceptivne horizonte, prije svega u samome jeziku, i u načinu oblikovanja forme teksta romana, a potom se može razmišljati i o spoznajnim horizontima, odnosno o pomacima u misaonoj zbilji modernog čovjeka, što je suptilan prijedlog, ili težnja ka nagovoru ovoga djela, koje u spoznajnom, odnosno filozofskom smislu ipak ostaje dijelom i nedovoljno koherentno, odnosno nedovoljno ozbiljno misaono zaokruženo i utemeljeno. Tako se na koncu roman može doimati i pomalo infantilno, kao tek jedna igra, čijim ozbiljnim izazovima sam autor ispada nedovoljno dorastao – za razliku od Nadje, koja pada kao žrtva potpuna predavanja tim izazovima, no možda i žrtva drugih vrsta nedoraslosti...

No Nadja kao simbol, utjelovljenje načina doživljaja stvarnosti (posve preinačene od stvarnosti kakvu poznaje naše uobičajeno, redovno iskustvo) ostaje ono što oblikuje ovo jedinstveno i vrijedno djelo, dajući mu strukturu romana, ali u jednom vidu transgresije, nadrastajući njegove standardne zakone, vodeći se slobodom umjetničkog impulsa autora koji uspijeva stvoriti, neovisno od zadanosti i kalupa, ikonički prepoznatljivo djelo. To se djelo opire klasifikacijama, ali se i ne raspršuje u hermeneutici svoga osobita svijeta, već dosljednošću i impresivnom vrsnoćom umjetničkog rukopisa gradi jedinstven svijet – doduše na koncu možda ne posve zaokružen u priželjkivanoj misaonoj ravni kakvu djelo takva karaktera iziskuje – no i nadalje umjetničku tvorevinu koju, premda okvirno možemo doživjeti kao roman, doživljavamo i vrlo apartno – prije kao neku, u prostoru izdvojenu, samosvojnu i upečatljivu skulpturu, negoli kao roman koji pripada određenom poetičkom, izražajnom, pa i kronološki uvjetovanom slivu, što nipošto ne predstavlja manjak, već to naprotiv doživljavamo kao prednost ovog rukopisa.

Moglo bi se reći kako je „Nadja“ roman u cijelosti ispisan u čast i slavu, značaj i smisao (koji podrazumijeva i njegovu zemaljsku, odnosno društvenu tragediju) poetskog stanja duha, roman koji se nalazi između poezije i fikcije, i utjelovljuje, kao i sva ostala Bretonova djela, ono što je otkrio kao važno u svome „Manifestu nadrealizma“.

To je roman koji sadrži elemente autobiografije, dijelove poetike realističke fikcije i moderne poezije, zajedno s uključivanjem postmodernih tehnika, kao što je, primjerice, korištenje fusnota kao fikcije, kao i ilustracija i fotografija koje zajedno čine vrst novog romana, kojega pak možemo vidjeti i kao prethodnicu – avangardu – čuvenom francuskom „novom romanu“ (nouveau roman), vala romana pisanih tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, čiji je nastanak bio vođen sličnim poetičkim uzusima.

Sam Breton govorio je kako roman „Nadja“ izražava potragu za novim smjerom, kojega je nazvao „novi duh“ (lʾespirit nouveau), a koji je proizlazio dijelom iz njegova nezadovoljstva tada postojećim političkim poretkom u Francuskoj, naročito buržoazijom. Sa druge strane, Breton je nadrealizam definirao kao „čisti psihički automatizam, kojim se pokušava izraziti, bilo verbalno, pismeno, ili na bilo koji drugi način, istinsko funkcioniranje misli“.

Diktat misli – isticao je – „u nedostatku svake kontrole razuma, isključujući bilo kakvu estetsku ili moralnu preokupaciju“.

U tom smislu, antiroman „Nadja“ predstavlja taj istinski izraz nadrealističkog ideala, svojom kompozicijom, temama i „pričom“, odnosno odsustvom klasične priče odražava snoliku stvarnost koju je Breton nazvao nadstvarnošću (surréalisme) – stvarnošću koja je bila više od ideje i ideologije.


Počevši od prve rečenice – „Tko sam ja?“ protagonist i pripovjedač vodi nas svojim lutanjima Parizom, slučajnim susretima koji ne vode ni do čega konkretnog, već do svojevrsnog popisa „znakova“

Roman je napisan stilom koji je dijelom filozofsko, a dijelom dnevničko razmišljanje. Mješavinom činjenica i fikcije, a bez vidljivog zapleta, roman je to koji ima dvosmislenu narav, a koja nije sadržana samo u stilu, već i u sadržaju djela, obzirom da je težnja navesti čitatelja na susret s fenomenima koji se opiru krajnjem racionalnom i logičkom pojašnjenju.

Počevši od prve rečenice – „Tko sam ja?“ protagonist i pripovjedač vodi nas svojim lutanjima Parizom, slučajnim susretima koji ne vode ni do čega konkretnog, već do svojevrsnog popisa „znakova“. Taj je narativ u prvome licu dopunjen fotografijama mjesta i predmeta koji inspiriraju pripovjedača, ili su povezani s isprva tajanstvenim likom Nadje, ponajviše kao plod njenih začudnih crtarija, koje su pak veoma nalik, ili jesu vrst likovnog očitovanja ukusa i stila nadrealizma.

Kroz taj niz znakova – proizvoljno ili intuitivno slijeđenih, tako da se svojom unutarnjom logikom nadovezuju jedan na drugoga, tvori se osjećaj koherentnosti, unatoč odsustvu klasičnog zapleta. Znakovi i fotografije zajedno tvore osjećaj kao prolaska kroz san i mreže sjećanja, putovanja kroz nesvjesno, što vodi do nove, originalnije i dublje percepcije stvarnosti, odnosno do učinka kojemu je Breton težio. Život i filozofija za njega su tvorili jednu spregu, a „Nadja“ se javlja kao vrst pokušaja da kao nadrealistički roman postane pravi, živi izraz nadrealističkog ideala.

Prvi dio romana vrst je činjeničnog objašnjenja Bretonova stava i uvjerenja, uvod u svrhu njegova pisanja, u njegova, odnosno nadrealistička umjetnička načela… Čitatelj dobiva uvid u specifičan način njegova pisanja – nepredvidiv, asocijativan, egzaltiran, naočit, intelektualan, no ne i nadmen ili elitistički, već potpuno suprotno, simpatičan jezik, koji istovremeno uvijek teži određenoj zaokruženosti percepcije, odnosno izraza misli širina čije obuhvatnosti je čitatelju neprekidno pred očima.

Tu zaokruženost autor neprekidno obnavlja tako da posvemašnjom jednostavnosti geste oblikovanja intelektualnu misao često prislanja – približava dječjoj naivnosti i infantilnosti, čistoći prvotnih iskustava, spoznaja i gesti, tijekom kojih je mišljenje vrst „signala“.

Jedna od karakteristika Bretonova stila i svijeta romana „Nadja“ također je i pripovjedačeva tajanstvenost, misticizam koji nosi i lik Nadje – on već na početku romana naglašava kako će pisati odnosno pripovijedati o spletovima okolnosti koji itekako nadilaze naše razumijevanje, i to je temeljna opozicija koja prevladava u cijelome djelu – ona gdje je racionalnost postavljena izrazito nasuprot misticizma, opipljivost materije naspram duha, svijet pragme nasuprot svijeta duhovnog stvaranja, a sve kreirano takozvanim „automatskim rečenicama“, koje na jedan način stvaraocu pružaju veći osjećaj slobode, umanjuju osjećaj odgovornosti…

Autor zamišlja da će se, slijedeći takve, psihoanalitičke principe, vidljivi svijet njemu otkriti, kao i svakom drugom promatraču koji slijedi njegovu vrst pristupa, a koje on povezuje, ali ne dešifrira. On imenuje i promatra fotografije i crteže, odnosno razne građevine, hotele, kazališta, stanove, ulice, ljude, čime čitatelja vodi i doslovno i metaforički ulicama i mjestima Pariza, ali kroz njegove doživljaje i iskustva, oblikovane estetikom, pogledom i shvaćanjima nadrealizma.

Breton se u romanu susreće i razmišlja o drugim nositeljima značajki nadrealizma – s Paulom Eluardom, Robertom Desnosom, Benjaminom Péretom, Pablom Picassom, Marcelom Duchampom, Maxom Ernstom…

Drugi dio romana pisan je u obliku dnevničkih zapisa i predstavlja svojevrstan primjer nadrealizma u praksi. Tada se pripovjedač susreće s Nadjom, tajanstvenom i veoma siromašnom mladom ženom, neobičnih, vidovnjačkih, iznimno senzitivnih perceptivnih sposobnosti, kojom biva opčinjen u smislu ljubavne, ali platonske ovisnosti, žudnje, traganja…

Nadja postaje smislom njegovih uličnih pohoda, koji završavaju slučajnim susretima sa njom, razgovorima, razmjenom crteža i tajni – ona postaje životnim ključem nadrealističkog shvaćanja, vrst očitovanog otkrića, bića koje je utjelovljenje djela, vizije, stvarnog zahvata u višu, kao onirički doživljenu stvarnost.

Sada i Nadjini crteži postaju sastavni dio teksta romana, oni često sadrže natpise poput „Tko je ona?“, a to pitanje doživljavamo kao vrst pripovjedačeve potrage za samim sobom.

Nadja je žena koja preuzima mnoge maske – vrst medija, duh, žena enigma, upravo onako kako nadrealisti vide i doživljavaju ženu, ili neki od njih teže doživjeti ili oživjeti ženski dio vlastita bića. Također, za nadrealiste žena je vrst personifikacije za „muzu“, a Nadja je za pjesnika upravo ta vrst ideala, jer je ona vodič iz jedne stvarnosti u drugu, pa se ta romansa doživljava kao pripovijest između umjetnika i njegove muze, koja će ga odvesti do nadrealističke istine.

Pojedini tumači Bretonovo početno pitanje u romanu „Nadja“ – „Tko sam ja?“, povezuju s Rimbaudovom izjavom „Ja sam drugi“, i u tom smislu drži se kako Bretonove filozofske meditacije o životu i identitetu, prisutne u ovome djelu, slijede Rimbauda.


Čini se kao da Breton drži kako čovjekovo „ja“ leži u „drugom“, odnosno Nadja drži ključeve za njegov ulazak – zajedno s njome, u nadrealistički svijet dubljih znanja i istina

Također, određene interpretacije drže da ulogu u djelu nosi i poznata Descartesova izjava „Mislim dakle jesam“, kao princip držanja za svijet racionalizma, doživljen kroz način na koji pripovjedač „čita“ znakove na koje nailazi u svom vanjskom svijetu, pridajući im značenje za koje se nada da će ga dovesti do „otkrovenja“. Jer Nadja je ta koja živi prema intuiciji, i vidi svijet drugačije nego pripovjedač, koji je logičan i oslanja se na stvarnost…

Nadja je u tom smislu također znak, i to suštinski, koji mu pomaže u traganju za „nadstvarnošću“ – onaj „drugi“ za kojime on traga. Čini se kao da Breton drži kako čovjekovo „ja“ leži u „drugom“, odnosno Nadja drži ključeve za njegov ulazak – zajedno s njome, u nadrealistički svijet dubljih znanja i istina… Međutim, čitalac stječe uvid kako se može raditi i o drugoj polovici njegova bića, upravo o onome ženskom, intuitivnom, podsvjesnom, iracionalnom, onome što izmiče kontroli uma, odnosno racionalnoga, pa time i ega, zapravo umjetničkoj, kreativnoj i tajanstvenoj, nepoznatoj – koliko oslobađajućoj, toliko i zastrašujućoj polovici umjetnikova bića…

S vremenom, pripovjedačeva opsesija Nadjom jenjava – manje je očaran stvarima koje veoma siromašna Nadja govori, a koje sve više počinju nalikovati na izraz duševne bolesti, znak ludila… Umjesto razgovora, on joj sve češće postavlja pitanja. Tada saznaje njenu životnu priču, tešku i uznemirujuću – ona je tvornička radnica, povremena prostitutka, čak i diler kokaina… Pripovjedač uviđa da više neće vidjeti Nadju, potom doznaje kako je ona završila zatvorena u ustanovi za duševno oboljele…

U tom, završnom dijelu romana, Breton se vraća stilu kakvim je pisao njegov prvi dio. On razmišlja o svemu što je naučio kroz susrete s Nadjom, uz pokušaj da „živi“ u „nadrealnom“, no njegovi zapisi na koncu kao da ovdje gube na svojoj težini, općoj doživljajnosti, uvjerljivosti – kao da, zahvaljujući činjenici njegova svojevrsna „odbacivanja Nadje“ (kao odbacivanja vlastite ranjivosti i slabosti, ali i vlastitog nepoznatog, što sve, naprotiv, poziva na otvoreno suočavanje) djelo ostaje u svojevrsnoj neravnoteži, ostavljajući naposljetku jedan dojam „papirnatosti“, u sebe zatvorenog intelektualnog koncepta nedovoljno snažnog da se suoči sa unutarnjim proturječjima kakvima su neminovno protkani čovjekov život i svijet.

Jer Nadja je shvaćena i doživljena kao prije svega autorov kanal ka vlastitoj samospoznaji, kojoj on tijekom cijeloga toka romana teži, no na koju se uistinu, u potpunosti ipak ne odvažuje.

A takav se utisak, na jedan neizravan način, može doživjeti i kao općeniti eho što ga nadrealizam kao umjetnički pokret može ostaviti na nekoga tko se površinski i isprva osjeti zanesenim poklonikom, nipošto ne inicijalnim protivnikom, ili osporavateljem željnim rušenja – jer radi se o umjetničkom pokretu koji civilizaciji ostavlja i nezaboravna, velika djela, naročito na polju likovnosti.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 98. tekst