Prijevod: Marina Brezović

Izdavač: Nova knjiga Rast, Zagreb, 2012.

Roman „Koža“ talijanskog romanopisca, pjesnika, esejista, publicista i scenarista Curzia Malapartea (pravim imenom Kurt Erich Suckert, rođen 1898. a preminuo 1957. godine), objavljen po svršetku Drugog svjetskog rata, 1949. godine, govori autentičnim jezikom, čija uvjerljivost kao svoj poticaj sugerira nefikcionalni ambijent ili pozadinu, vrst dijelom dokumentarističkog svjedočenja, dok, sa druge strane, bilježi nadahnuta, vrsnoćom dojmljiva poetska nadahnuća u izrazu, o danima kapitulacije Italije u vrijeme Drugog svjetskog rata u Napulju, kada je ondje, kao na prvi oslobođeni teritorij u toj zemlji, stigla saveznička vojska Velike Britanije i Amerike.

Pripovjedač Malaparte, autorov literarni alter ego, svjedok je događanja iz tog vremenskog perioda na tom izoliranom prostoru - on pripovijeda prisjećajući se tih dana, koji su se nizali tijekom listopada 1943. godine kada je Italija izgubila rat. Njegova perspektiva naklonjena je, kako on kaže, njegovim „jadnim Napolitancima“, koje on promatra i kroz poznavanje povijesti toga naroda, za kojega već na početku romana ističe kako im je iskonska mudrost „hranjena bolnim, višestoljetnim iskustvom“, zbog čega „u svojoj iskrenoj skromnosti“ niti u tom povijesnom trenutku nisu sebe doživljavali pobijeđenim narodom.

Međutim, nisu se Napolitanci doživljavali oslobođenim narodom, jer je nakon poraza u dugom i velikom ratu, nakon svih gubitaka, uslijedilo oslobađanje koje u sebi nije nosilo element zbiljske slobode, već novu podjarmljenost, iskorištavanje, grubu trgovinu koja je podrazumijevala – za one koji su željeli preživjeti, prodaju vlastite kože.

Mallaparte je vojnik pobijeđene vojske, vojske koja je izgubivši rat kapitulirala i pridružila se pobjednicima, a ironiju svoje situacije opisuje tako što kaže kako su sada on i njegovi kolege obučeni u uniforme poginulih britanskih vojnika, na koje su do maloprije pucali. Tako u tom času nose krvave uniforme pune rupa od metaka, a u toj slici nema nikakve simbolike, samo proste životne doslovnosti koja jest takva kakva jest – apsurdna i kaotična, lišena moralnosti i ljudskosti, ljudskog pijeteta.

S druge strane, pripovjedač se u romanu ne bavi puno pitanjem vlastita opredjeljenja za stranu fašizma, kao niti takva opredjeljenja naroda kojega promatra i čijim se zaštitnikom doživljava, zbog čega na tom mjestu stoji jedna praznina. Roman je ispisan tako da zaobilazi dublja i nijansiranija pitanja etike, već svoj prosede gradi na poopćavanju, nešto lakšem prelasku preko važnih pitanja nijansi, što u slučaju ovoga romana nije uvjerljivo u mjeri koja bi bila kadra ostaviti dug i trajan dojam, obzirom da se ta činjenica reflektira i na umjetničku kakvoću djela, kojemu unatoč tome ipak ne manjka impresivnosti. No značenjski, a potom i kroz gestu autorskog izraza, naposljetku ostaje osjećanje nedovoljne temeljitosti – autor je bio više zaokupljen izvanjskim dojmovima i efektima koje će oni polučiti.

Curzio Malaparte je, kao izdvojenu iz svoga konteksta za pripovjedni okvir romana izvukao situaciju poslijeratnoga kaosa, koji ne zna za drugi interes do li održanja vlastite kože, pa je to temeljna situacija ovoga romana, njegov ključni problem, kao i, uz to, tema gubitka dostojanstva kojega su gubili stanovnici Napulja u tim svečanim trenutcima oslobođenja - dostojanstva koje su im raskalašenom bešćutnosti oduzimali njihovi osloboditelji, gledajući dodatno u njima i krivce, svodeći ih na ljudsko meso koje je prinuđeno prodavati se za nasladu, perverziju, za razularenost oslobođenu mogućnosti svakog nazora i kazne, u jednoj gotovo pa izoliranoj zoni…

Emotivan grč nepravde i obespravljenosti, sramote što ju je doživljavao narod sa kojim se je na jedan način poistovjećivao, pripovjedač ovog djela, koje u sebi spaja hladni pripovjedni realizam i dokumentarističku doslovnost, pretače u impresionističke opise pune jakih boja i kontrasta, koji se katkada slijevaju u nadrealne prizore, hiperbolizirane slike neljudskosti, izopačenosti i užasa, da bi se nad njih nadvile impresivnom, nadarenom ekspresijom poetskog jezika i intelektualnih promišljanja, što on isprepliće sa trpkom ironijom, razgovorima i analizama koje dijeli sa načitanim, u književnost zaljubljenim američkim vojnikom, sa opisima situacija u kojima on ipak nije posve zaboravio na vlastiti stid, sramotu jer se je u tome trenutku priklonio vojsci protiv koje se je do jučer borio…

No suštinski, stid je to zbog činjenice jer se i on sam nalazi u ljudskoj koži, a on odabire jedan pripovjedno olakotan pogled i stajalište koje drži kako je svaka ljudska koža - sa kakvim god povijesnim i osobnim iskustvom bila, jednako prljava.

Amerikanac i Talijan prijateljuju i razgovaraju o talijanskom, naročito o napuljskom narodu, i o američkom narodu. Malaparte smatra da niti jedan narod na svijetu nikada nije toliko patio kao napuljski narod:

„Pati od gladi i ropstva već dvadeset stoljeća, i ne žali se. Ne proklinje nikoga, ne mrzi nikoga; čak ni svoju bijedu. Isus je bio Napolitanac.“,

U Napulju je tih dana i mjeseci cvala prostitucija, nisu samo napuljske žene prodavale svoje tijelo američkim i drugim vojnicima, već su to činile i sa svojom djecom, malodobnim djevojčicama i dječacima. Takva ponižavajuća situacija, koju Malaparte opisuje, naročito ga čini očajnim:

„Uostalom, nije skupa, jedna djevojčica za tri dolara. Puno je skuplji kilogram janjetine. Siguran sam da je u Londonu ili New Yorku djevojčica skuplja nego ovdje, zar ne, Jack?“

Malaparte doslovno izvještava o situaciji u Napulju u vezi cijena ljudskoga mesa, koje su padale iz razloga jer su žene iz ostatka Italije dolazile ondje prodavati vlastitu kožu kako bi nešto zaradile. Napuljski je narod crvenio zbog svega što se je dešavalo, no saveznički vojnici nisu - pripovjedač se pita zbog čega je tomu tako… Međutim njegov američki prijatelj Jack nije bio takav – Malaparte ga opisuje s ljubavlju, uspoređujući američki narod s narodima Europe, za koje je držao da su svi u bijedi i poniženju, u očajanju koje je proizveo rat. Američki narod lakše pokazuje svoju čednost, držao je, od Europljana, koji vlastitu čednost zakrivaju sarkazmom i ironijom, vlastitu gorčinu držeći posljedicom svojih slabosti…

Daljnji opisi postratne, odnosno još uvijek ratne situacije, jer su saveznička bombardiranja još u tijeku u Napulju i Italiji, pokazuju apsurd situacije – i meso crnih i bijelih američkih vojnika prodavalo se je, a težilo je na cijeni nakon njihove smrti, no meso bijelih vojnika bilo je daleko skuplje od mesa crnih vojnika (koji su za života, kako sarkastično zamjećuje pripovjedač, mogli biti najobičniji smetlari u Harlemu, no i oni su ipak imali ondje svoju cijenu, a tijela su im bila snažna i lijepa, krupna i duga, što je Malapartea, koji je poput Jacka volio grčku i rimsku poeziju, asociralo na Homerovu poeziju, na tijela Homerovih junaka, Ahileja, Hektora, Ajaksa…).

Međutim oni Napolitanci koji su u tim trenutcima imali novca, udovoljavali su svojim bizarnim željama i na način da si priušte kupiti si jednoga crnca na jedan dan, što je bilo dosta skupo, ali je nosilo naročito zadovoljstvo. Takvi bi kupljeni crnci išli sa Napolitancima iz bara u bar, opijajući se, a na koncu bi, dolaskom noći, završili negdje goli i napola mrtvi od pića, opljačkani do kože…

Pripovjedač kaže kako je napuljski narod naprosto takav da voli kupovati sve one koji se iskrcaju u tom gradu i drže kako su njime zagospodarili, i da nije bilo naroda koji je stigao na taj teritorij a da nije bio kupljen od Napuljaca, od Normana, Anžuvinaca, Aragonaca, Karla VII Francuskog, čak i samog Garibaldija i Mussolinija.

Roman oslikava relativizirajuću situaciju amorala i svakovrsnih izdajstava, gdje svatko svakoga iskorištava i gdje ideologije i sukobljenosti izazvane ideološkim raspolućenostima, kao i zavedenost naroda velikim vođama, pokazuju svoje naličje i svoj grubi besmisao, gdje su i pobjednici poraženi, jer je poražena, vrlo često, njihova ljudskost.

Tih dana oslobođenja Napulja, o kojima pripovijeda roman „Koža“, buknula je zaraza kuge među napuljskim narodom, koji je vjerovao da je ta bolest došla sa američkim vojnicima, koji su na neki način ostajali imuni na tu bolest, međutim zaraženi i zdravi miješali su se, svatko je potkazivao svakoga, a divlji ples razgolićenih i pijanih vojnika i jednako takvih žena, koje su prodavale svoju čast kako bi prehranile sebe i porodice oslikan je u ovome djelu kao vrst mračne, alegorijske slike, simbola svekolikog zla rata i ratovanja, čovjekove mračne strane i sile, težnje za moći i posjedovanjem, njegove pohlepe i žudnje za prisvajanjem tuđeg…

Oslikavajući ponašanje svojih sunarodnjaka u tim danima i situacijama, Malaparte pripovjedač će kazati:

„Treba priznati da su sve moguće radili kako ne bi bili dostojni da se nazovu čovjekom“, a zarazna bolest kuge kao da je pri tome uvećala čovjekovu niskost, spustila još dublje granice njegova dostojanstva do kojih je bio spreman ići zbog svoga opstanka. Jer zaraza kuge kao da nije napadala samo čovjekov organizam, već jednakom mjerom i njegovu savjest, pa je tim više bila potvrdom i svjedočanstvom opće sramote koja je gotovo u cijelosti zahvatila jednu ljudsku zajednicu.

Tim više jer je ljubaznost savezničkih vojnika bila nešto što narod Napulja nije a priori pretvaralo u ljude potlačene, oni sami su svojom zaluđenošću tom ljubaznosti, ljepotom vojnika i dobroćudnosti činili i najniže i najjadnije stvari kako bi im se još više dodvorili i tako dobili od njih kakvu milostinju, novac, hranu, komadić nečega što bi mogli iskoristiti…

Malaparte drži kako je upravo samilost savezničkih vojnika prema ratom izmučenom napuljskom narodu i njihova bratski pružena ruka kojom su željeli pomoći, bila ono što je donijelo tu vrst divljaštva i razularenosti među stanovnike tog grada, što je na jedan simboličan način otvorilo vrata zaraznoj bolesti koja se je potom brzo počela širiti…Jer narod se je, u dugoj gladi i siromaštvu, najednom našao u situaciji u kojoj nije bio kadar gospodariti sobom, već se je prepustio najdubljim instinktima, time i onom najbjednijem u sebi.

Pisca romana „Koža“ zanimalo je da u ovome djelu opiše upravo jedan takav moment ljudske poniženosti, koja slijedi nakon dugih godina ispaštanja, i u kojoj ljudi gube svoje ljudske odlike, no i te je trenutke i događaje opisao bez suviše moraliziranja, ne propovijedajući, već zapažajući i bilježeći. Pripovjedač je pjesnički nastrojen, pa se njegove lamentacije o slobodi i ropstvu, o osloboditeljima i oslobođenima, ispisane egzaltiranim, uzvišenim jezikom duboke dirnutosti, miješajući se sa jednako tako nadahnutim opisima prirode i ljudi Napulja, vulkana Vezuva, ulica grada i žena, djece, jednako tako emotivno opisujući i nerazumijevanja između naroda Napulja i savezničke vojske, za koje kaže kako su i žalili talijanski narod, ali ga i okrivljavali, smatrajući ga samim krivim za svoje nesreće.

„Nisu razumijevali sve ono što je bilo tajanstveno, nečovječno u našim stradanjima, u našim nesrećama.“

Sam grad Napulj Malaparte je vidio kao obrnutu i malo poznatu točku Europe, točku koja se je nalazila izvan kartezijanskog zaključivanja, „najtajanstveniji grad staroga svijeta koji nije u potpunosti stradao kao Troja, Niniva ili Babilon“, grad koji je preživio propast antičke civilizacije, zbog čega nikada u pravom smislu riječi i nije postao grad, već na jedan način u njemu je sažet i sahranjen sav stari, pretkršćanski svijet, zbog čega i nije čudno da su saveznički vojnici govorili ljudima Napulja kako nisu kršćani već pogani, jer je taj svijet ostao dalje trajati za sebe, netaknut, na površini modernoga svijeta koji je proživljavao svoje povijesne razvoje i preobraženja…

Stoga je Malaparte grad Napulj vidio kao tajanstveni duh i na jedan način razgolićenu sliku cijele razvijene i naoko civilizirane Europe, sa naprednom znanosti, tehnikom, vjerom u ljudski razum i u ljudsku savjest, Europe koja pada na velikom ispitu zrelosti 20. stoljeća, ispitu zvanom fašizam odnosno totalitarne ideologije, društvene i političke pojave koje također pripadaju toj drugoj, nekartezijanskoj Europi, iz razloga jer u te društvene pojave kartezijansko rasuđivanje ne može proniknuti, odnosno naspram njih su filozofija, razum, logičnost zaključivanja, znanost - prema pripovjedaču ovoga romana - posve nemoćni, iz razloga jer se te pojave rađaju iz iracionalnih sfera pojedinaca, a potom i cijelih društvenih zajednica.

Ovo je dojmljivo djelo nedvojbeno poetski nadarenog pisca nemoguće promatrati izolirano od ostatka njegova književna i publicistička rada, kao i njegove biografije. Curzio Malaparte je i kao novinar, publicist koji je kao isprva gorući Musolinijev pristaša i istaknutiji intelektualac u redovima talijanskih fašista kasnije djelovao kao ratni dopisnik iz inozemstva i neka vrst prorežimske zvijezde, koji je i u svojim radovima volio „primjenjivati nadrealističke tehnike kako bi dočarao svirepost epohe“. Tako je putujući zajedno s jedinicama njemačkog Wehrmachta stigao do Istočnoga fronta, izvještavajući odande za talijanske novine, kao i do Varšavskoga geta. Ova vrst povlaštenog i zaštićenog, kao i na jedan način privilegiranog i maženog intelektualca, kojemu su ratne strahote povod za stvaranje dojmljivih priča i slika koje su kadre šokirati, ali i proizvesti emocionalni doživljaj, prenesena je i u njegova romaneskna djela, od kojih su, uz ratno izvjestiteljsku knjigu „Volga izvire u Europi“, najuspjeliji romani „Kaputt“ i „Koža“.

U članku objavljenom pred nekoliko mjeseci u američkom „The New Yorker“ magazinu, a povodom nedavne objave Malaparteove biografije, američki pisac i urednik Thomas Meaney zamijetit će kako „Malaparte piše o prosutim crijevima civilizacije, ali ne kao liječnik koji hita na mjesto nesreće, već uz neku zlokobnu prisebnost i uglađeno zadovoljstvo estete koji promatra divlji spektakl“.

Meaney Malapartea naziva „tehničarem šoka“ koji je znao manipulirati čitateljima, ispreplićući vješto slike užasa sa slikama ljepote. Ovakvom dosta izoliranom literarnom i intelektualnom djelovanju uzlet je pružio jedan politički okvir - onaj europskoga fašizma. Po svršetku Drugog svjetskog rata, nakon piščeva odlaska u Pariz, književno djelovanje Curzia Malapartea nije se uspjelo izdići do svog ponovnog umjetnički vrijednoga značaja – onakvoga kakvoga je, bez dvojbi, uspjelo doseći u romanu „Koža“, djela koje se smatra njegovim autorski najoslobođenijem.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba