Prevela Svetlana Grubić Samaržija

Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.

Veliko, značajno djelo nizozemskog govornog područja i belgijske, flamanske književnosti, roman „Čuđenje“, moderni klasik ovih književnosti Hugo Claus objavio je 1962. godine, u trideset i trećoj godini života. Djelo, prije kojega je tada već zapažen i hvaljen autor objavio zbirke pjesama i kratkih priča, drama i prijevoda, kao i romane „Obitelj Meister“, 1951., „Pasji dani“, 1952., i „Hladni ljubavnik“, 1956., bilo je u početku izloženo dvojakim reakcijama javnih prosudbi – onima koje su ga veličale i prepoznale kao rezultat iznimna umjetnička postignuća, i onima koje su ga vidjele kao konfuzan, pretenciozan, neuspio pokušaj.

Ipak, s vremenom je udio prvih prosudbi prevagnuo, sam roman dobio je brojne interpretatore, katkada veoma različite u doživljaju djela koje ostavlja prostora čitateljima za pristup čitanja kojega sami odaberu – hoće li se voditi strogo narativnim, logičko-kauzalnim smjerom, ili će se prepustiti doživljajnosti djela kao ploda racionalne, ali i veoma nadahnute poetske igre i imaginacije, u kojemu svaki element ne traži nužno od čitatelja strogo tumačenje i raskrinkavanje njegove pozadine, čak i onda kada on djeluje kao jasna aluzija, simbol.

Jer riječ je o, uvelike, djelu koje se poigrava narativnim, pa i logičkim i racionalnim zadatostima, kako bi snagom svoga mišljenja i principa, zasnovana prije svega na osobenom autorskom jeziku, pokazalo propusnost ovih – za djelatni, uvažavajući, takozvani „stvarni ili realni svijet“ ne tako nesalomljivih i čvrstih okvira, koji padaju nošeni snagom ljudske imaginacije.

Vrijeme nastanka romana, koji se – bajkovito aluzivnoj, pikarsko pustolovnoj površini svojega tkiva nasuprot, bavi tada iznimno neprijatnom, društveno nelagodnom temom kolaboracionizma belgijskog naroda s fašizmom, tijekom u to doba ne tako davno okončanog Drugog svjetskog rata, a što je bio i piščevo osobno, obiteljsko iskustvo, jest uistinu vrijeme kada su mnogi istaknuti pisci brojnih jezika i kultura, ne samo europskih, bili zaokupljeni istraživanjem izražajnih mogućnosti romana u formi, jeziku, stilu, mogućnosti pristupa i načina da se priča oblikuje takozvanim nestandardnim narativnim principima, koji će biti usmjereni kao vrst osporavanja tradicionalnih pripovjednih formi, mjesto rađanja novoga.

Takav je pristup iziskivao i od ovoga autora – a roman „Čuđenje“, koji je zahvaljujući nakladniku Ljevak i odličnome prijevodu prevoditeljice Svetlane Grubić Samaržija, sada je na hrvatskom jeziku pred nama – jednu vrst izrazitijeg autorskog povjerenja vlastitome impulsu, nesvakidašnje umjetničke hrabrosti koja gradi jedan istraživački, kompleksno i nadahnuto, izvedbeno originalan umjetnički svijet, kakvoga je ovim eksperimentalnim romanom autoru uspjelo ostvariti.

No, da stvar s ovim djelom bude neobičnija, istovremeno riječ je o veoma – ipak i u najvećoj mjeri, dosljedno i pažljivo promišljenoj izvedenoj fabuli. Ukoliko krenemo od pridržavanja za te čvrste niti pripovijesti romana, može se kazati kako je u fokusu pripovijest, pustolovina što je proživljava junak koji je ujedno i pripovjedač koji pripovijeda u raznim licima i formama, srednjoškolski profesor engleskog i njemačkog jezika i književnosti Victor-Denijs de Rijckel, čovjek neukalupljen u, pokazat će se, niti jedan sustav – niti u onaj školski ustrojene zbilje, koja podrazumijeva povjerenje u svijet humaniteta i kršćanskih vrijednosti, niti u drugi, suprotni, koji vlada u okolnome svijetu uglavnom zaokupljenom prostodušnijim, ali i mitomanskim i nacionalističkim temama i motivima, zbog čega ne uspijeva dosegnuti do povišenih i zategnutih standarda prvoga svijeta, standarda koji također pucaju pod težinom kvarljivosti, nesavršenosti ljudske prirode…

Sve što čitatelj u romanu prati – a prati to na više pripovjednih razina, iz više fokusa i razina, zapravo je proizvod Victorovog, odnosno de Rijckelovog, ili naprosto samo „profesorovog“ uma. Profesor se je našao, čitatelj će brzo ustanoviti, u nekoj ustanovi zatvorenoga tipa (nečemu nalik zatvoru ili umobolnici), zatočen u spremištu za ugljen, gdje ga nadgledaju čuvari i liječnici, tuku ga i muče, i gdje mu je liječnik dao zadatak da piše bilješke o onome što je proživio prije negoli je dospio u tu ustanovu.

Tako se u tekstu romana isprepliće više vrsta bilježaka – onih u kojima profesor o sebi piše u prvom licu jednine i u sadašnjem vremenu, onih u kojima piše u trećem licu jednine i prošlom vremenu, i onih u kojima prvo lice množine kombinira s prezentom… Čitatelj saznaje kako je profesor jednog dana u kolovozu završio na nekom balu pod maskama, gdje ga je opčinila jedna žena. On uz pomoć svoga trinaestogodišnjeg učenika Alberta Verzelea, saznaje kako je riječ o Alessandri Harmedam – dječak zna gdje tajnovita dama živi i zajedno s profesorom kreće u potragu za njom, vodi ga u dvorac Almout, u blizini jednog malog flamanskog mjesta. Ovo dvoje neobičnih suputnika, gdje suprotno uobičajenom, učitelj slijedi učenika (a učenikovo ime Verzele zvuči slično kao Virigle, Vergilije izgovoreno na francuskom) pojavljuju se u mjestu baš uoči početka svečanosti koja se održava u spomen na Jan-Willema Crabbea, flamanskog SS-ovca koji se je borio na Istočnoj fronti, i koji je nakon propasti Trećeg Reicha nestao.

Verzele uvodi učitelja de Rijckela u čudesan, paralelni svijet, svijet dvorca Almouta, gdje se događa jedna zabuna – organizator svečanosti profesora de Rijckela zamjenjuje za doktora Heeremu, znanstvenika iz Groningena koji je proučavao i pisao o nacionalsocijalizmu u Flandriji. Ovu zamjenu identiteta profesor prihvaća, kako bi se uz pomoć te maskirane obmane uspio približiti tajnovitoj grofici Alessandri s bala pod maskama, odnosno Sandri.

Autor ovdje otvara jednu drugačiju perspektivu – perspektivu onih koji se poistovjećuju sa zlom i čije viđenje zlo tumači kao najveće dobro, a zločince kao moralne uzore i učitelje

Stvari postaju složenije kada u selu krčmar u gostionici u kojoj profesor i učenik noće, na radiju čuje vijest o nestanku jednog dječaka. Slijedi ucjena, zbog čega profesor pokušava pobjeći, no to mu ne uspijeva. Iz ove stupice pomaže mu izvući se tajnovita Sandra, koja se zbližava sa profesorom i odaje mu svoju prijeratnu tajnu – ljubavnu vezu sa Crabeom, fašističkim zločincem, odnosno – iz perspektive okupljenih na skupu, Crabbeom nacionalnim velikanom, moralnim pobjednikom, žrtvenim janjetom ratnih odnosno poslijeratnih zbivanja. Autor ovdje otvara jednu drugačiju perspektivu – perspektivu onih koji se poistovjećuju sa zlom i čije viđenje zlo tumači kao najveće dobro, a zločince kao moralne uzore i učitelje.

Zbog toga i nije čudno da čitatelj, čitajući ovu pripovijest, ima osjećaj kao da se sve u njoj događa kao u snu, u nekoj malo izokrenutoj bajci, gdje je slika nekako čudno izopačena – ljudi u njoj posjeduju visoka osjećanja časti, ispravnosti, vjere i poštivanja, ali atmosfera koju kreiraju svojim govorom i postupcima jest pomalo neobična, nalik na stupicu iz koje nema izlaza, zbog čega je sve što junak proživljava na jedan kafkijanski, zatvoren način, kao odvojeno od realnoga svijeta, bliže halucinaciji negoli realnoj zbilji.

Premda su osobe u toj stvarnosti ljudi, a ne čudovišta, osjećanje ljudske čudovišnosti ne prestaje treperiti u njoj poput zlokobne prijetnje koja nije plod umišljaja ili sujevjerja, no ona se, sa druge strane, dodiruje s ljudskom slabošću i jadnošću, krhkošću... Time je određena i jedna od istaknutijih odlika tonaliteta ovoga teksta – enigmatičnost. Cijeli je roman jedna velika enigma, zamućen poput tkiva unutar kojega junak plovi kroz more nepostojanosti što sačinjavaju ne samo njegov osobni život i iskustvo. Stoga naposljetku čitalac nije načisto s time je li se je opisani događaj (avantura, neobično putovanje u vrst paralelnog, iščašenog, bajkovito – ukletog svijeta) uistinu za junaka pripovijesti zbio, ili je on plod nekog njegovog umišljaja, ili je pak plod igre kao kombinacije sna i jave, rezultat nečega što je iskustvo duha, duboke unutrašnjosti pripovjedača, a čime on svjesno ne rukovodi.

Cijeli je roman jedna velika enigma, zamućen poput tkiva unutar kojega junak plovi kroz more nepostojanosti

Kako u pogovoru romanu tumači belgijski lingvist specijaliziran za modernu nizozemsku književnost sa Sveučilišta u Antwerpenu, Kevin Absillis, roman „Čuđenje“ može se čitati kao „planski organizirana dekonstrukcija klasičnog putovanja junaka, gorka parodija u kojoj junak sam izigrava antijunaka“.

Pa kada imamo pri kraju romana veliku kulminaciju tijekom koje posve golom i sluđenom profesoru ne uspijeva pobjeći iz tog, kao začaranog mjesta Hekegema, odnosno kada biva uhićen od rulje koja ga naganja usred žitnoga polja i doveden u zatočeništvo, u onu mračnu prostoriju, spremište za ugljen iz koje je i otpočeo njegov „izvještaj“, Absillis će primjetiti kako „'pacijent' svoju pustolovinu zaključuje onako kako ju je započeo – kao zatvorenik, odnosno bez grala, bez princeze i pobjede“.

Međutim, tekst ispunjava vrstom ostvarenog umjetničkog zahvata, proizašlom iz autorove težnje da načinom kreiranog pripovjednog govora pokuša nadrasti vlastito „standardno ja“, kako bi se vrtoglavim skokom u unutrašnjost okušao u kreaciji daleko zahtjevnije mimeze događajnosti zbilje. U težnji autora da svog pripovjedača oslobodi strogih zadatosti percepcije ljudskog racia, a potom i logosa, njemu uspijeva ponirati do dublje i specifične vrste logosa, onoga koji prati tijek stvari u zbilji na način koji sugerira, ili uspijeva ostvariti dojam, da se je kroz ovu vrst izraza zakoračilo iza te zbilje, da se je promatra, doživljava i opisuje prisustvujući tako reći „s onu stranu stvari“, no ne na način uobičajene, filozofično metafizičke opservacije koja bi težila, ili ostvarivala dodire sa esejističkim, odlazeći u apstraktno, već cijelo vrijeme trajanja pripovijesti ostajući vezan uz veoma fizičko, konkretno, predmetno i prije svega tjelesno doživljavanje svijeta i njegovu interpretaciju, što je pristup nešto rjeđi u književnosti.

Upravo je ovaj, po sebi antinomijski moment u pripovijedanju i jeziku ona točka u kojoj se ovo ostvarenje Huga Clausa dodiruje sa čuvenim romanom Jamesa Joycea, „Ulysses“. Egzotičnost pojave ovako oslobođenog i radikalnog pisma, koje se istovremeno ne gubi u disperziji, kaosu potpune apstrakcije, pridaje važnost onoj vrsti ljudske zbilje unutar koje je snaga čovjekova uma isporučena snazi nečeg većeg i sveobuhvatnijeg, što izmiče njegovoj kontroli, gdje su čovjek i njegova zbilja oslikani kao treptaji neke udaljene, poviješću, osobnim doživljajima, ludostima i strastima označene – uvjetovane zbilje, i gdje se ti treptaji čas jasnije, čas nerazgovjetnije i mutnije oslikavaju na golemom platnu, tek kao dio sazviježđa jednog teško do kraja shvatljivog i objašnjivog univerzuma.

Možda su upravo vremena i stanja gubitka društvenih i socijalnih kontrola onaj aspekt ljudskoga iskustva čije je prisutstvo autor želio istražiti – jedna vrst bajkovitog putovanja kroz forme i izraze postojanja koji su nerijetko sve samo ne bajka.

Pri tome, kao da je neizravno uobličena autorova vrst pristupa i percepcije u oblikovanju teksta u rečenici jednog usputnog lika u romanu, umjetničkog fotografa sa kojim se susreću dječak vodič i njegov profesor: „Nije li tako da ne znamo što bismo s našim tijelom, da potpuno za-ne-ma-ru-je-mo ono tjelesno?“ Jer impresije Huga Clausa iznimno su bogate sa vizualno neobično „opipljivim“ prizorima (to ga zbližava sa još jednim velikim piscem moderne književnosti, Günterom Grassom), slikama neobičnih ljudi, često nalik na prikaze, izvitoperene i degenerirane i fizički i psihički, ratom.

Profesorovo traganje za Alessandrom tako se može doživjeti kao traganje za idealom, za ljepotom kao takvom, za jednom vrstom društvene netaknutosti, duhovne nevinosti za koju se kasnije ispostavi da je upravo njena mladost i djevojaštvo obeščašćeno ljubavlju, vezom sa onim koji je bio utjelovljenje zla, fašističkim generalom Crabbeom, a kojega ljudi iz Alessandrina okruženja vide kao moralnog paćenika i heroja, onoga koji je založio vlastiti i za njihove živote.

Sa druge strane, figuracija ljubavne tjelesnosti u romanu, za junaka odnosno pripovjedača, nije nebitna – ona je vrst tajnog putokaza za stizanje do svojevrsne anđeoske čistoće, međutim, upravo kroz taj tajni put i ova iluzija biva razbijena, odnosno – sjedinjenjem sa Sandrom, koja je kao djevojka postala i pripadnicom nacionalsocijalističkog podmlatka, profesor se je osjetio kao da ga zaposjeda Crabbeov duh…

No tu nije kraj, jer preko Sandrine ispovijesti – a ona je bila osoba koja je sa fašističkim vođom bila najintimnija, profesor odnosno čitatelj saznaje kako je „onu ubijao žene i taoce u ime nečega u što ni on nije vjerovao, ali čije je oružje nosio“.

Boraveći na skupu na kojemu fingira nekakvog stručnjaka za povijest fašizma u Flandriji, profesor će istovremeno zamijetiti, nalazeći se među dvadesetoricom zavjerenika i veterana, od čega je velik broj ratnih invalida, kako su na tom skupu prisutni „vjera, nada i ljubav, gotovo opipljivi, kako čudesno“.

Jer njemu, profesoru, naposljetku i ne preostaje drugo nego da se čudi…

Roman je bogat izvanrednim opisima ambijenta ruralne Flandrije, kojega čini mali kao izdvojen kozmos sačinjen od prašnjave seoske ceste, gostionice, autobusa, prigradskih i seoskih naselja na rubu šume, sirovih i jednostavnih ljudi sa sela – krčmara i lokanih pijanaca koji kartaju za stolom, lokalnog nogometnog kluba…

Hugo Claus opisuje te jednostavne ljude tako da pokazuje isprepletenost sna i stvarnosti i unutar njihove doživljajne, psihološko emotivne zbilje, pokazujući kako podsvijest jednakom silinom nadire u svijest i u onih koji takvih zbivanja nisu svjesni, zbog čega snovi, sjećanja, potisnute misli, žudnje, želje, halucinacije stalno prodiru kroz tanko i propusno tkivo ljudske svijesti u prostor budnosti i jave, pa tako i sam zločinac Crabbe plače i ispovijeda vlastite noćne more ispunjene prizorima ratnih stradanja djece koja je sam organizirao...

Tako se zaokružuje jedan radikalan pogled na svijet i čovjeka općenito, pri kojemu se svi junaci romana pokazuju kao izdajnici onoga što njihova redovna životna uloga sugerira i podrazumijeva. Čak i junaci čija je životna misija bila vođena manje ili više plemenitim nastojanjima bivaju, u pogledu kojega sugerira ovo djelo pisca koji se je šire proslavio romanom „Tuga Belgije“ (1983.), a koji je u nekoliko navrata bio nominiran i za Nobelovu nagradu za književnost, slomljeni u porazu pod sudbinom, koja pronalazi pukotine u karakteru pojedinca kroz koje nesmiljeno prodire, zaokrećući ljudske živote ondje kamo su rijetko svjesno sami smjerali.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 96. tekst