S francuskog prevela Dubravka Celebrini

TIM press, Zagreb, 2024.

U biblioteci „Janus“ zagrebačkog izdavača TIM press, ove je godine objavljena mala knjiga, zanimljiv esej francuskog intelektualca, novinara francuskog lista „Le Monde“, esejista i kulturnog djelatnika Jeana Birnbauma, nazvana „Hrabrost je u nijansi“. Ovo je prva knjiga ovog autora prevedena na hrvatski, a njen prijevod potpisuje Dubravka Celebrini.

Jean Birnbaum, rođen 1974. godine, svoju je karijeru započeo na radiju France Culture, 1997. godine, da bi se nekoliko godina kasnije pridružio dnevniku „Le Monde“, gdje je kasnije unaprijeđen za šefa pomoći za publicistiku i humanističke znanosti u posebnom dodatku posvećenom knjizi, „Monde des livres“. Tijekom godina napredovao je do direktora „Monde des livres“.

Njegova karijera bilježi i sudjelovanje u organizaciji „Recontres de Pétrarque“, godišnjeg jednotjednog sastanka u Montpellieru, koji organiziraju „Le Monde“ i France Culture, a na kojemu akademici i političari raspravljaju o aktualnim pitanjima.

Također, od 2007. godine, Jean Birnbaum koordinira i sudjeluje u filozofskom forumu Le Monde – Le Mans. Riječ je o trodnevnom susretu filozofa, povjesničara, antropologa, znanstvenika, umjetnika i glumaca, na kojemu se raspravlja o filozofskim pitanjima, svake se godine fokusirajući na drugo pitanje (primjerice, neka od pitanja na ovim susretima bila su „Zašto se smijati?“, „Tko su životinje?“, „Uvijek voljeti?“). Ovaj se filozofski forum emitira na radiju France Culture, a radovi izloženi na njemu predmet su posebnog izdanja Monde des livres i zbirke Folio Galimard.

Ovakav kontekst djelovanja izvana, u širem smislu, ocrtava krugove interesa ovog esejista. Jean Birnbaum autor je nekoliko knjiga – eseja: „Njihova i naša mladost: revolucionarna nada među generacijama“, 2005. i „Maokcidenti: francuski neokonzervativizam“, 2009.

Godine 2016. objavio je knjigu esej „Vjerska šutnja: ljevica suočena s džihadizmom“ - djelo u kojemu tvrdi da nedostatak refleksije o pitanjima vjere i religije lijevu misao lišava mogućnosti razumijevanja džihadizma, posebno onog Islamske države.

Godine 2019. dodijeljena mu je Montaigneova nagrada grada Bordeauxa za knjigu „Religija slabih“.

Autor je jedne antologije, posvećene životu i djelu francuskoga pisca Georgesa Bernanosa, a koautor nekoliko filozofsko esejističkih knjiga i zbornika, objavljenih kod uglednih nakladnika kao što je pariški Galimard.

Također, potpisuje posljednji intervju Jacquesa Derridaa, „Konačno naučiti živjeti“, iz 2005. godine.

* * *

Odličan esej Jean Birnbauma „Hrabrost je u nijansi“ prilika je da se domaća intelektualna i književno filozofska publika upozna sa ovim sjajnim, vrlo preciznim, nimalo brzopletim u svojim zaključcima i tezama autorom. U vrijeme oštrih društvenih polarizacija, rasprava koje se vode (danas često i preko internetskih mreža), sa decidiranim stavovima kojima je cilj „zastupati“ ili razotkriti određene istine, Birnbaum je osjetio nešto poput prirodne potrebe da kao filozof, esejist reagira na nešto što je moguće i specifična devijacija vremena – vremena u kojemu manjka živih susreta i razgovora među ljudima, koji bi dali doprinos propitivanju stavova i mišljenja, istina i uvjerenja. Nasuprot ovakvih raširenih pojava, površnih po svojoj naravi, a u suštini izvorišta polarizacija, mržnji i sukoba, autor je odlučio iznova sagledati i propitati pozicije mišljenja neovisnih intelektualaca i mislioca, često književnika, koji se nisu smještali – dakako, često komoditeta i sigurnosti radi, pod razne društvene i ideološke strehe, već su svoje stavove gradili nijansirano, nimalo manihejski i crno bijelo, već u srazu sa često i kontradiktornim putovima što su ih stvarali mišljenje i iskustvo, ali putovima koji odišu snagom vjerodostojnosti odnosno istine, jer nisu vođeni niti motivirani drugim, do li upravo takvim idejama.

Graditi vlastite putove, ne priklanjajući se pri tome niti jednoj od strana, odnosno ne donoseći sudove „izvana“, već tragajući uranjanjem u, kako sam Jean Birnbaum kaže, „slijepe pjege“, prije svega vlastite, naslijeđene političke kulture, princip je kojega i sam autor preuzima i ustrajno nastoji održati živim u vlastitom mišljenju i djelovanju.

„Istaknuti pravo na nijansu“ pretpostavlja tako za njega jednu od ključnih paradigmi djelovanja, koje se ne smije odreći unatoč već i unaprijed znanoj činjenici da će protiv sebe okrenuti – njegovim riječima rečeno, „dogmatske umove svih usmjerenja“.

Boraveći tijekom niza godina na raznim filozofskim skupovima Birnbaum zamjećuje kako se je ozračje među izlagačima s vremenom promijenilo – kod prisutnih je počeo zamjećivati nestrpljivu potrebu da se što prije sazna kojoj „strani“ pripada izlagač, ili „u čiju korist radi“.


Isticanje važnosti nijansiranosti, kao krucijalne za kritičku slobodu misli, danas u sveopćem gomilanju predrasuda građenim brzim i površnim funkcioniranjem medijskog svijeta i svijeta dominacije ekrana i slike, predstavlja jednu vrst poziva na neodustajanje od onoga što je prijeko potrebno, kako bi se mogla iskristalizirati istina

Spram složenije argumentacije koja podrazumijeva upravo ono ulaženje u nijanse, prijeko potrebno da bi se približilo određenoj čistini spoznaje, Birnbaum je počeo osjećati kod svojih kolega, filozofa i društvenih i socijalnih mislioca i analitičara, određeni prezir. Gorko će u uvodu ove zanimljive knjige zaključiti kako se radi o „staroj pjesmi“, jer su još u doba staljinizma pisce koji su prokazivali gulag optuživali da „rade u korist“ fašizma.

Svoj je esej zamislio, kako napominje, kao „priručnik za preživljavanje u vrijeme ideološke zamrznutosti.“ Isticanje važnosti nijansiranosti, kao krucijalne za kritičku slobodu misli, danas u sveopćem gomilanju predrasuda građenim brzim i površnim funkcioniranjem medijskog svijeta i svijeta dominacije ekrana i slike, predstavlja jednu vrst poziva na neodustajanje od onoga što je prijeko potrebno, kako bi se upravo kroz rafiniranu svjetlost mnogobrojnih i različitih nijansi, suptilno i prirodno, kao kemijskom reakcijom, mogla – neomeđena ljudskim žudnjama i nastojanjima, iskristalizirati istina o određenim temama i problemima.

U toj borbi za opstanak nijanse u kritičkoj i slobodnoj misli, u načinima ljudskog djelovanja i posredovanja (a težnja k nijansi ne predstavlja slabost, izbjegavanje odabira neke od suprotstavljenih strana, već – obzirom da iziskuje teži put i više napora, kao i da je uvijek osamljenija, predstavlja gestu odvažnosti), najvažnije mjesto podrške – jer je mjesto trajna opstanka i života nijanse – predstavlja kako ističe autor, „drevna i krhka tradicija knjige“.

On istovremeno ne zaboravlja – pozivajući se na primjer Jacquesa Derride – na važnost konkretne političke borbe, na borbu koja je uvijek na strani onih potlačenih, na uvijek neophodno utiranje putova koji će voditi ka pravdi, ali također ima potrebu podsjetiti na knjige, na opstanak starih prašnjavih polica s knjigama i važnosti onog doprinosa koje znanje i iskustvo pohranjeni u knjigama mogu dati konkretnom i aktualnom ljudskom boljitku.

Moć iznijansiranosti Jean Birnbaum pronalazi upravo u knjigama kakve i sam piše, knjigama koje stoje na razmeđi između književnosti i filozofije, u knjigama eseja. Jer, obrazložit će to potanko – esej je tekst koji doslovno pokušava (essaie), pipka, iskušava nešto, njegova snaga nije u tome da nešto odreže, već da kroči suprotnim područjima, „ gdje priznavanje naših neizvjesnosti hrani potragu za istinom.“

Kazali bismo – priznavanje krhkosti možda je početno u stazi traganja za nijansiranosti, kojom se ide, premda je popločana onim nepoznatim, traganja koje može pobuđivati strah, jer ne predstavlja ništa unaprijed zadano, ali je jedini način da se dopre do svjetla istine – upravo je u toj krhkoj odvažnosti, premreženoj i strahom, ona hrabrost nijanse o kojoj piše Birnbaum, okrećući se ponovno nekim važnim autorima, čije će pojedine tekstove – kao paradigmatske za svoju „nemetodsku metodu“, razmatrati i ogledati u esejima koje donosi ova knjiga.

Radi se o autorima, piscima i intelektualcima, „omiljenim ličnostima“ čijim se tekstovima autor često vraća kao jednoj vrsti osobnog ohrabrenja, za koje će on kazati kako su razvili „heroizam umjerenosti“, iz razloga jer „nikada nisu jednu ideologiju suprotstavili drugoj, jedan slogan drugom sloganu“, a ta Birnbaunova lista sadrži imena kao što su Albert Camus, George Orwell, Hannah Arendt, Raymond Aron, Georges Bernanos, Germaine Tillion ili Roland Barthes…

Pišući o ovim autorima i njihovom iznalaženju puta nijanse, koji se, kako zamjećuje Birnbaum, u „sveopćoj buci uvjerenja“ pokazuje veoma radikalnim putem, ovaj je izvanredni suvremeni francuski esejist uspio nadahnuto uspostaviti određene linije dosluha, ili sličnosti, dodira ili preklapanja, u kontigentnosti razvoja i prisustva individualne kreativne i analitičke, slobodarske i principijelne u svojim nastojanjima misli, koje nerijetko izrastaju iz posve različitih premisa i temelja, različitih društvenih i drugih okolnosti.

Tako će u ovoj knjizi podsjetiti na, primjerice, Camusov doživljaj europske civilizacije, kao prvenstveno civilizacije pluralizma, dijalektičnosti, u kojoj „živo mnoštvo mogućnosti treba onemogućiti prevlast samo jedne istine“ – dakle daleko od svake težnje ka ortodoksnosti, kao prevlasti ideologije i totalitarnog. Upravo pluralizam europske misli i Birnbaum vidi kao najvažniji doprinos civilizacije čiji je dio, a kao što je 1955. godine, u svome eseju pročitanom na jednoj konferenciji istakao Camus, i upravo je pluralistička misao Europe u opasnosti – kako tada, kada je francusko-alžirski pisac o tome pisao, tako i danas, kada o istome piše Jean Birnbaum.

Birnbaum će zamijetiti kako Europa za Camusa nije ni teritorijalna realnost, ni plemenski podatak, već je to „moralna odluka“, odnosno izbor što ga u svome shvaćanju žive i promjenjive stvarnosti uvijek iznova čini svaki njen građanin.


Camus je inzistirao, podsjeća Birnbaum, na živome susretu, na „etici lica“, jer je jedino živ susret, čak i suprotstavljenih lica, kadar iznova iznjedriti povjerenje, koje je sposobno uvijek iznova uskrsnuti među razorenim i poništenim, nepostojećim ljudskim odnosima

Radi se o svojevrsnoj uspravnosti, umijeću ravnoteže, koje od građanina iziskuje napor i hrabrost u svakom trenutku, a društvo koje će imati tu hrabrost, Camus drži kako će biti društvo budućnosti.

Camus je inzistirao, podsjeća Birnbaum, na živome susretu, na „etici lica“, jer je jedino živ susret, čak i suprotstavljenih lica, kadar iznova iznjedriti povjerenje, koje je sposobno uvijek iznova uskrsnuti među razorenim i poništenim, nepostojećim ljudskim odnosima.

Iskrena uvjerenja nište se demagogijom i parolama iznesenim pod zastavama ideologija – čovjekova je zadaća ići protiv uništenja onoga što od čovjeka pravi poslušan i adaptibilan stroj, predan apsolutnim idejama i vodstvu koje mora biti neupitno.

Camus se, nasuprot tome, što je načelo za kakvo pledira i autor ove knjige, i kojega nastoji tkati kroz svoja djelovanja, odriče ekstrema, osveta i neprijateljstava, u korist otvorenog razgovora, u kojemu se uvažava i poštuje sugovornika, a ne zagovara se njegova diskvalifikacija, što je česta pojava u javnom, ne samo političkom, životu i govoru.

Takvu je etiku umjerenosti Albert Camus preuzeo od starogrčkih, atenskih umova, koji su pretjeranost izbjegavali, jednako kao što su u nekoj vrsti samo nadzora isticali potrebu za samoograničavanjem, koje je važno i za intelektualne umove, koji često pate od umišljenosti i sveznadarskog stava i mišljenja, pa su u toj crti podudarni sa militantnim umovima, koji pak misle da im je sve dopušteno.

Radi se upravo o etici koja izvire iz iskustva, jer joj ono daje oblik i snagu. Međutim, sam će Camus, u dobi od 22 godine, zapisati u svojim bilježnicama kako iskustvo ne možemo izazvati, već ga trpimo, pa u tom smislu strpljenje ističe kao ono presudno, i u osobnim etikama oblikovanim protiv rigidnosti, i „protiv rigidnosti racionalizma bez nijansi“ on će poticati angažmane koji izrastaju iz osjećajnog života.

„Nikada neću pristati da između čovjeka i života stavim svezak Kapitala“ – zapisao je Camus u jednom pismu, zamjerajući naprednim intelektualcima također i nakanu da društvenu zbilju uguraju u teorijski okvir, kao i odbijanje da se prihvati da politički protivnik može imati pravo. Za takozvane „pravovjerne komuniste“, jednako kao i za zagovornike antikolonijalnog pokreta, Camus je zamijetio kako ih privlači poslušnost, ističući da si potajice „žele odrezati jezik“, kako bi ga dali nekom gospodaru.

Hrabrost priznavanja vlastitih grešaka, kao i suočavanja sa vlastitim unutarnjim kontradikcijama, isticao je kao bitne vrline (a ne slabosti) intelektualaca. Etiku umjerenosti vidio je katkada i kao etiku tišine – jer riječi je potrebno iznositi žarkim srcem, no dobro odvagane, kao što je katkada nužno i zašutjeti.

I poglavlja koja slijede i nadovezuju se na početno, u ovoj veoma aktualnoj i uistinu važnoj knjizi, jednako su zanimljiva – poglavlje posvećeno Georgu Orwellu i slobodi riječi, politici i jeziku, diktaturi i totalitarizmu koji se prvo začinju i oblikuju unutar jezika, o čemu je Orwell pisao i u svojim čuvenim književnim djelima, ali i u novinskim člancima u vrijeme i neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, a na koje se Birnbaum (jednako kao i na Camusovu pisanu korespondenciju iz tog perioda) poziva.

Birnbaum ovdje podsjeća kako je i za Orwella, kao i za Camusa, „jednostavnost najbolje jamstvo iskrenosti, bez koje nema ni čestite otvorenosti ni dijaloga dostojnoga tog imena, pa prema tome ni moguće iznijansiranosti.“

No Birnbaum će u svoje esejističke oglede uvesti i autore i mislioce koji dolaze i sa potpuno drugačijih političko kulturnih podloga, poput velikog francuskog pisca Georgesa Bernanosa, poznatog po svojim izrazitim katoličko-monarhističkim gledištima, koja opet, pokazuje nam autor ove male, ali veoma kompleksne i intelektualno intenzivne i izazovne knjige, ne moraju biti onako udaljena od mišljenja spomenutih prethodnika kako se to na prvi pogled može činiti. Jer Bernanos kao vjernik ne traži samo istinu, poput Camusa ili Orwella, već je kod njega „u igri i smrtonosna borba sa Zlom: kad su riječi „namještene“, povijest postaje „fikcija bez sadržaja“.

Bernanos, koji je bio svjedokom krvavih okrutnosti španjolskog građanskog rata, što će ga navesti da zaključi kako se „Nacionalistička Španjolska ne kali u svjetlosti Božjoj, već izgara pod suncem Sotone“, uvidjet će u toj mučnoj realnosti kako svi moraju odabrati stranu, jer nijansiranost znači izdaju. No kršćanski ga pogled izdiže iznad pamfletizma i sljepila, tražeći od njega dublju pronicljivost, potragu za nijansiranim i čistim pogledom koji će uspjeti prevladati zaslijepljenost mržnjom…

Tako će nam, i u esejima koji slijede, Jean Birnbaum gipkošću svoje misli, kao i izvanrednom upućenosti u izvore i sadržaje svojih razmatranja, otkriti i pokazati duhovne i intelektualne srodnosti i bliskosti i kod autora i ljudi za koje bismo bili spremni ustvrditi ne samo da su u svojim pogledima suprotstavljeni, već i da dodiri između njih katkada u potpunosti izostaju i nisu mogući, i možda je upravo u toj činjenici fantastičnost avanture, doživljaja njegova pristupa i filozofskog pogleda, koji kao da vapi za širokom praksom, primjenom svojih vježbi, svakodnevnih pokušaja svojih razvijanja, ne samo u svijetu intelektualno i misleće aktivnijih ljudi, no kod njih svakako prije svega.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba