Izabrala i s danskoga prevela Đurđica Žlebačić Sorensen

Naklada Disput, Zagreb, 2024.

Čuvenu pripovijest danske spisateljice Karen Blixen, „Babettina gozba“, u prijevodu prevoditeljice Đurđice Žlebačić Sorensen, zagrebački je nakladnik Disput sredinom ove godine ponovno objavio u svojoj biblioteci – trinaest godina nakon prve objave, u knjizi nazvanoj „Babette i druge snažne žene“, obogaćeno sa još, domaćoj čitalačkoj publici uglavnom nepoznate, tri kraće pripovijesti ove cijenjene autorice, također i sa popratnim pogovorom same književnice, govorom kojega je Karen Blixen održala na godišnjoj večeri Nacionalnog instituta za umjetnost i književnost u New Yorku 1959. godine.

Karen Blixen poznata je diljem svijeta prvenstveno kao autorica knjige sjećanja „Afrička farma“, iz 1937. godine – u engleskoj verziji „Out of Africa“, knjizi prema kojoj je Sidney Pollack snimio Oscarom nagrađen film „Moja Afrika“, iz 1985. No težište njenog književnog rada pripadalo je upravo i ponajviše pripovijesti, kao književnom rodu kojemu je bila privržena od početka svoga stvaralačkog puta, objavivši tada pod, danas također poznatim, svojim pseudonimom Isak Dinesen zbirku pripovjedaka „Sedam fantastičnih pripovijesti“, 1934. godine.

Također, nakon sjećanja na svoj život u Africi, gdje je otišla kao supruga jednog švedskog baruna, i gdje je u Keniji vodila farmu i plantažu, doživjevši slom braka, potom ljubav sa engleskim vojnim pilotom, koji je ubrzo nakon susreta sa Karen Blixen poginuo, nakon čega se je vratila u Dansku i sasvim okrenula književnom radu, ova je književnica objavila ponovno knjigu priča - „Zimske pripovijesti“, 1942. godine, knjigu iz koje su i dvije pripovijesti prevedene u knjizi koja je danas pred nama.

Jedini roman, „Putovi osvete“, iz 1944., objavila je također pod pseudonimom, nakon čega je uslijedila zbirka „Posljednje pripovijesti“, iz 1957., i također zbirka priča „Anegdote o sudbini“, iz 1958., kao i „Sjene na travi“, zbirka međusobno povezanih priča iz 1960. godine.

Ponovnom objavom pripovijesti „Babetina gozba“, izvorno objavljenoj u zbirci iz 1958., „Anegdote o sudbini“, kao i prijevodom tri do sada kod nas nepoznate pripovijesti Karen Blixen – „Neispisana stranica“, „Héloïse“ i „Ehrengard“, ponovno se pažnja čitalaca želi svrgnuti na pripovjedni dar ove spisateljice, za koju se često navodi kako je njeno djelo dugo stajalo bez vrednovanja koje zaslužuje, premda je, sa druge strane, bila cijenjena i zapažena u određenim, dosta visokim društvenim i kulturnim krugovima, zbog čega je, pod kraj svoga života nekoliko puta spominjana kao kandidatkinja i za Nobelovu nagradu za književnost.

Imaginarij ovih pripovjedaka odiše drevnošću, tradicionalnošću, mudrošću, kako po načinu, stilu pisanja, tako i prema tematici, kao i ideologemima, simbolici koju je književnica bila sklona koristiti, a čime se je oblikovala estetika ovih priča koje su bliže tradiciji negoli modernosti, bliže bajkovitom, ili narodnoj pripovijesti negoli suvremenom, bliže izvornosti očaravanja pripovijedanjem negoli igri, konceptu, interesu za eksperiment – odmaku od drevnoga što ga umjetnosti pripovijedanja nameće vrijeme.

Upravo obrnuto - prema pripovijestima koje su pred nama da se zaključiti kako je književni interes Karen Blixen bio ljestve svojih književnih promišljanja nasloniti na ono drevno, pripovijedati na način „starinski“, koristeći se često arhetipovima, kao što su, primjerice, starica, prosjakinja, samostan, redovnice, svećenici, obrazovani i duhovni ljudi, neka vrst duhovnoga plemstva, udovice, trgovci, gostioničari, služavke, generali, vojvode i vojvotkinje, pastori, plemići, umjetnici, seljanka, dojilja i drugo – a sve kako bi tim doticajem sa tim drevnim uspjela otvoriti uvid u ono svevremensko – u ljudskoj prirodi i u ljudskom iskustvu.

U pripovijetkama Karen Blixen sve prvenstveno počiva na intoniranosti – prvotnom tonu kojega zauzima glas sveznajuće pripovjedačice, kojoj je cilj i nakana ispripovijedati nešto što će, kako glasi i naziv jedne od njenih zbirki pripovijesti, baciti novo, ili samo nešto drugačije, interesantno svijetlo na dubine i isprepletenosti, složenosti i začudnosti ljudskih sudbina, od kojih neke kao da su naročito vođene, ili samo usmjerene tako da osluškuju i slijede „božju ruku“, odnosno nepromjenjive zakone života.

Blixen je autorica koja u svojim pripovijestima neprestance promišlja o tim zakonima, oni ustrajno izbijaju na vidjelo, na površinu njenih priča koje iz tog razloga baštine ono najbolje iz naslijeđa takozvanih „klasičnih pripovijesti“ – bilo da je riječ o mitu, bajci, usmenoj pripovijesti, sagi, epu ili velikim vjerskim knjigama, a tonalitet njena pripovjedna stila diskretno oblikuje propedeutičko, mudroslovno u djelima, jednako sa spomenutom amblematičnosti likova i slika. Jezik kojim je oblikovala svoje priče bio je čist i jednostavan, ponegdje sklon, kao u epici, zgotovljenim, „formulaičnim“ izrazima, što ponovno usmjerava naše impresije ka vanvremenskoj simbolici doživljenog teksta, ujedno pružajući neposrednu potvrdu o sigurnoj i darovitoj ruci pripovjedačice koja je pripovijesti oblikovala.

U govoru Karen Blixen koji je dodan ovoj knjizi kao interesantna zamjena pogovora, kao jedan appendix, autorica će raspravljati o svojim životnim motima – spominjat će Shakespearea, odnosno citirati Jacquesa iz komedije „Kako vam se sviđa“, ili pak Ariela iz „Oluje“, sa stihovima koji nas podsjećaju kako je život pozornica na kojoj su ljudi glumci što dolaze i odlaze sa scene, a život im u samo sedam čina nudi bezbroj uloga, spominjat će čudesne, fantastične pripovijesti iz „1001 noći“, jer je i sama sklona uporabi fantastičnih motiva, govorit će o svojih dvadeset godina života u Africi, za koje napominje da se je „sve radilo za dobrobit ljudskog bića, što je dokaz da to ljudsko biće uistinu voli boga“, spominjat će natpis nad kapijom nekog starog engleskog grada, gdje je zapisano: „Budi hrabar. Budi hrabar. Ne budi prehrabar.“, govoriti će na posljetku i o vlastitome porivu da se svojom voljom i svojim bićem impresionira svijet - porivu koji se pretvara u čežnju za mogućnošću prepuštanja Svemiru – snazi koju čovjek iznalazi u sebi kako bi mogao kazati – budi volja Tvoja.

Spominjat će i Friedricha Nietzschea, koji je u svome djelu „Tako je govorio Zaratustra“ pisao o tome kako se je dugo hrvao i bio hrvačem, kako bi jednoga dana mogao osloboditi ruke za blagosiljanje… Pokazat će, dati do znanja, da je osoba koja, rečeno njenim riječima, „osjeća vječnost i iza sebe, i ispred sebe“, svjesna trajnosti jedne nepromjenjive činjenice – a to je činjenica prolaznosti kako lijepih i uzvišenih, tako i tegobnih i bolnih događaja, no jednako tako i činjenice kako su bogatstvo i čudesnost njena – ili nečijeg drugog ljudskog života, ono čime se može biti zadivljen u kratkom, prolaznom, no time možda i više dragocjenom času življenja.

U pripovijetci o lijepoj francuskoj glumici Héloïse, zatečenoj u ratna vremena sa grupicom ljudi u njemačkome zarobljeništvu, Karen Blixen govorit će, staviti naglasak na iznimne, opasne, po ljudski život rizične situacije, i na činjenicu kako upravo takve situacije bacaju najdublje i najistinitije svjetlo na prave, zbiljske odlike ljudskih karaktera, a zadivljujuća snaga i ljepota jedne žene bit će također glavnim motivom i pripovijetke „Ehrengard“, u koju će uklopiti i interesantnu malu „raspravu“, oslikavanje razlike između katoličkog i luteranskog uma, napominjući da „ako katolički um ima veću slikovitost, luteranski ima čeličnu oklopnu armaturu“.

Ujedno, pripovijest „Ehrengard“ donosi i određene spoznaje o djelovanju umjetnika, kao onoga koji u ljudskome svijetu ima odlučujuću riječ o stvarnosti, koji u ljudskoj zajednici nailazi na nerazumijevanje, koji je ovisan o zadivljujućoj, ali opasnoj darežljivosti boga... Jer, kako kaže njen slikar Cazotte – „bogovi su opasni drugovi u igri, morat će biti oprezan i stalno budan...“.

Dakako, kao i u drugim svojim djelima, bavit će se univerzalnim zakonima ljudskoga života, temama uzroka i posljedice, neiscrpnom snagom stvaralačkog duha, ali i spletkama koje je zlobna i zavidna zajednica spremna izgraditi uokolo isturenijih pojedinaca, lukavošću zavjera, umjetničkoj ovisnosti o nadahnuću…

Sve su te krucijalne i vječne teme ljudskog života prisutne na druge načine u najimpresivnijoj pripovijesti u knjizi, slavnoj „Babettinoj gozbi“, koju je – interesantno - Blixen napisala nakon oklade s prijateljem koji je tvrdio da ona ne može napisati pripovijetku koja bi bila prihvatljiva za „The Saturday Evening Post“.

Blixen je prihvatila opkladu, raspitujući se usput o temi koja bi bila zanimljiva za čitaoce tog časopisa, a nakon što joj je prijatelj kazao kako treba pisati o hrani, obzirom da su Amerikanci opsjednuti hranom, to je bio važan motiv kojega je unijela u „Babettinu gozbu“. Zanimljivo je čuti kako je pripovijetka na više mjesta bila odbijena, tek kasnije, svjetsku slavu donijela je i njena ekranizacija, kada je 1987. godine snimljen istoimeni film Gabrijela Axela, koji je nagrađen Oscarom.

Danas je također zanimljivo čuti kako je papa Franjo isticao kako mu je „Babettina gozba“ najdraži film, sam film, odnosno istoimenu pripovijest Karen Blixen spominjat će i u Papinoj pobudnici, „Amoris Laetitia“ – „Radost ljubavi“, gdje će naznačiti:

„Najveća radost u životu moći obradovati druge, pružiti nagovještaj raja. Prisjetimo se prekrasne scene iz filma „Babettina gozba“, u kojoj se velikodušnoj kuharici izražava zahvalnost zagrljajem i pohvalom: „O kako će anđeli biti očarani“. Radost je i velika utjeha razveseliti druge, vidjeti ih kako uživaju. Tu radost, plod bratske ljubavi, ne pružaju tašti i samoživi, nego oni koji vole i raduju se kad je njihovim voljenima dobro, oni čija velikodušnost rađa dobrim plodovima.“

Za Karen Blixen često se napominje kako je bila fascinirana estetskim značajkama Katoličke crkve, a vjerske interpretacije „Babettine gozbe“ posve se prirodno nameću kao vrh spoznajne impresije koja se o tom briljantnom malom djelu u čitaočevoj svijesti gradi. Prisjetimo se, priča je to o Francuskinji koja u bijegu od Pariške komune utočište nalazi u Norveškoj, kod dvije neudane sestre, Martine i Philippe, koje predvode pastvu pobožnih luterana u poodmaklim godinama, sljedbenika njihovog pokojnog oca, pastora. Obje su djevojke kao mlađe bile u doticaju s izvanjskim svijetom, doživjevši određena životna i ljubavna iskušenja, no obje se brzo povlače, ostajući vjerne izrazito rigidnom vjerskom odgoju i načinu života. Međutim, u život im dolazi Babette – operni pjevač sa kojim je jedna od sestara bila u kontaktu šalje im je iz Pariza, kao dobru kuharicu koja je u bijegu pred nasiljem, sa molbom da je prihvate kod sebe.

Tako Babette radi kod dviju sestara kao služavka, kuha skromna jela za njih i juhe za lokalne siromahe. Kada sazna da je na francuskoj lutriji dobila deset tisuća franaka, zamoli sestre da joj dozvole da za stotu obljetnicu pastorova rođenja pripremi pravu francusku večeru. Gozba se održi - pojavljuje se i neočekivani gost, general iz Pariza, dok se pastorovi sljedbenici, strahujući od toga kakva će im neobična večera biti poslužena, odluče da se tijekom večere neće osvrnuti niti jednom riječi niti na hranu, niti na piće.

Međutim, general će ostati zapanjen posluženom hranom, prepoznati će u njoj vrhunski pripremljene i izvanredno skupe delicije, čija priprema je složena i dugotrajna, i zahtijeva veliku umješnost i znanje, večeru kakvu je jednom kušao u čuvenome pariškome „Cafe Anglais“, nakon koje nikada nije kušao ništa bolje, sve do ove Babettine večere.

Nakon večere, Babette će svojim gazdaricama priznati kako je ona bila slavna kuharica iz tog čuvenog pariškog restorana, koja je pripremala večeru koju je kušao general, i kako je to još jednom željela ponoviti. Međutim, ta je večera bila izuzetno skupa, i Babette je, da ugodi nepcu i doživljaju, raspoloženju i duševnim osjećanjima koje će večera izazvati kod njenih uzvanika i prijatelja, na njenu pripremu utrošila sav novac dobiven na lutriji.

O vjerskim interpretacijama „Babettine gozbe“ pisali su neki kritičari i teoretičari anglosaksonskog svijeta, poput primjerice Ervina Becka, koji napominju kako je „Babettin odnos s puritanskom zajednicom u kojoj se zatekla alegorija Kristova djelovanja u ime Crkve, a njena gozba svojevrsna euharistija“. Konkretno, Ervin Beck napominje kako se po mnogim značajkama može razabrati da se Babettinom gozbom obilježava Posljednja večera: „večera se poslužuje dvanaestero gostiju, njome se obilježava smrt osnivača jedne vjerske sekte, održava se jedne adventske nedjelje, a Dinesen, odnosno Blixen u više navrata citira Psalam 85,10, koji se po tradiciji čita u adventu, jer se u njemu proriče kako će utjelovljenje Sina Božjega pomiriti suprotstavljene zahtjeve pravde i milosti te starih i novih oprosta: Milost i istina se sretoše, čestitost i blaženstvo se poljubiše.“

Druge pak teoretičarke i teoretičari napominju kako se pripoviješću „Babettina gozba“ prevazilaze opreke između vjerskih uvjerenja pobožne luteranske sekte i katolicizma, čija je predstavnica Babette. Tako se napominje da je ta opreka uz pomoć večere pobijeđena – hladna i pobožna Norveška susrela se je sa senzualnim i temperamentnim Parizom, asketizam protestantskog svjetonazora utjecajem je hrane, ljubavi, požrtvovnosti, odricanja one koja ju je pripremila izručen u naručje katoličke ekstravagantnosti, obožavanja ljepote.

No priprema ovakvog objeda vidi se i kao posljednja prilika velikoj umjetnici da stvori djelo kojime će impresionirati svoju publiku, da se bavi svojom umjetnošću, što je također i ponovno dar milosti Božje – gozba je djelo koje slavi Babettin talent i zadovoljava potrebe njenih gostiju, nakon čije su konzumacije potpuno promijenjeni, u takozvanom blaženom, uzvišenom stanju.

U raznim interpretacijama i tumačenjima koje ova pripovijest izaziva prisutna je i ona o suprostavljanju Karen Blixen filozofu Sorenu Kierkegaardu, gdje se navodi kako je pripovijest vrst književničina odgovora na filozofovu tvrdnju o isključivosti, prema kojoj se ispravno živjeti može samo na jedan način, pa smo zato izgubljeni ukoliko od niza važnih odluka stoje pred nama donesemo pogrešnu. Blixen ovom pripovijetkom kao da je, nasuprot takvom pogledu, željela pokazati kako uključivost naposljetku ipak prevladava isključivost, kao i da estetsko, kao sfera u kojoj se pojavljuje ljepota, nije suprotstavljeno vjerskome, već je njegov dio. Odnosno, da Božja milost nije konačna, kako vjernici često misle, već beskonačna – ona, to u svojoj zahvali Babettinoj večeri kaže general, „ništa od nas ne traži osim da je s povjerenjem očekujemo i sa zahvalnošću priznajemo.“

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba