S engleskog prevela Ivana Šojat Kuči

Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

Roman „Bez utjehe“, ili kako se također prevodi, „Neutješni“, iz 1995. godine, japansko-britanskog književnika Kazua Ishigura, danas se smatra jednim od njegovih najizvrsnijih djela, no netom po svom objavljivanju dobio je snažne negativne kritike, i od čitatelja, i od književnih kritičara, opisan kao „obimno i gotovo nerazumljivo djelo“. Međutim, desetak godina kasnije, kritičari britanskog otočja promijenili su mišljenje, te ovaj Ishigurov roman ocijenili kao treći najbolji britanski, irski ili roman Commonwealtha objavljen tijekom posljednjih tridesetak godina, stavivši ga u ravan sa djelima kao što su „Djeca ponoći“ Salmana Rushdieja primjerice, dok je književni kritičar britanskog „Sunday Timesa“, John Carey, roman uvrstio na svoj popis od 50 najvažnijih knjiga 20. stoljeća.

Radi se uistinu o impresivnom djelu, ispisanom stilom pisca čija rečenica u sebi njeguje posebnu pažljivost, uljudnost, pomnost, usporenost, obazrivost spram junaka i detalja vezanih uz naoko nebitne, katkada prozaične događaje, i u takvom svom pristupu Ishiguro kao pripovjedač kao da uspostavlja nevidljivu ali osjetnu atmosferu jedne duhovnosti, istočnjačke ili još preciznije japanske tehnike podučavanja, mudrosti, ali i elegancije i estetike, životnog principa, pogleda, stava, kulture…To je zasigurno i prirodna posljedica, dio one kulture življenja i mišljenja u kojoj je ovaj danas svjetski ugledan pisac, dobitnik brojnih važnih književnih nagrada, prije svega Nagrade Booker 1989. godine za roman „Na kraju dana“ i Nobelove nagrade za književnost, 2017. godine, proveo najranije godine življenja, također i odgoja i odrastanja u vlastitoj obitelji. Ishiguro je rođen 1954. godine u japanskome gradu Nagasakiju, ali je već 1960. godine, u dobi od šest godina, sa obitelji preselio u Veliku Britaniju, s obzirom da je njegov otac dobio poziv kao cijenjeni oceanolog da se pridruži proučavanjima ondje, i premda je obitelj vjerovala kako se radi tek o kraćem boravku, na engleskom su otočju na posljetku i ostali.

Taj je stil prepoznatljiv i uočljiv i u Ishigurovim brojnim drugim djelima, romanima, novelama, kratkim pričama, filmskim scenarijima, i upravo on je poveznica koja stoji nepromijenjena unutar tematski širokog, raznorodnog opusa. Premda tematski raznolik, Ishiguro, čiji je životni put dolaskom u Britaniju bio interesantan, prožet raznim iskustvima, od učenja glazbe i pisanja pjesama, preko studija književnosti i pohađanja tečaja kreativnog pisanja, potom putovanja s naprtnjačom na leđima po Americi kao i do, po povratku u Britaniju, rada s beskućnicima, uspijeva uvijek izgraditi tek naoko obične, suviše dobro poznate, kao i istovremeno magnetski privlačne i zagonetne, neuhvatljive i lucidne svjetove, pune iznenađujućih, dječačkih zaigranosti, kao i filozofske dubine koja ne hlapi nakon susreta s njegovim djelima.

Njegova djela kao da hoće kazati – „život se igra sa nama, dok se mi pak također igramo i sa vlastitim i s tuđim sudbinama“… No on u svojim pogledima nikada nije u potpunosti decidiran, u oslikavanjima ljudskih karaktera, sudbina, događaja gradi jednu neobičnu propusnu membranu između onoga što bi trebalo biti i onoga što možda zbilja jest – taj zbunjujući, konstantno prisutan moment igre – također i sa vremenom i prostorom, sa likovima i njihovim identitetima, sa životnim opsesijama i stremljenjima, stvara dojam života i svijeta ljudi koji je zapleten u vječite iluzije, u borbe sa prividima, sa onime što ponajviše izvire iz čovjekove duboke subjektivnosti i plod je te nesvjesne kreacije koja kao da stoji na jednoj napuklini koja je bliže svijetu sna, negoli svijetu jave.

Sam Ishiguro izjavio je kako ga kao pisca više zanima „što ljudi misle da se dogodilo, nego ono što se doista dogodilo“, i tu bi mogao biti ključ njegove izvedbe – kao stila koji na jedan način provocira znatiželju čitatelja. Taj stil svojim ustrajnim i suptilnim djelovanjem, u okrenutosti potankostima, katkada se može učiniti kao da iscrpljuje sve svoje zalihe smisla i postaje samome sebi svrhom, no upravo u jednom takvom nazovi „rubnom“ trenutku on se nepredviđeno - kao u gipkome skoku, preokreće u nešto svježe i nenadano, lucidno i osvajajuće, čime iznova pridobiva čitateljev interes, provocira njegovu znatiželju.

Upravo je takav doživljaj i pri čitanju danas već priznatog i slavnog romana „Bez izlaza“, elegancija čijeg jednostavnog i pitkog stila, bez obzira na takozvano mračno, ili samo neobično, nepoznato ozračje prostora i atmosfera među kojima pisac provodi događaje i junake, čini jedno osjećanje ugode i prijatnosti, pa se čitatelj s radošću vraća čitanju ovoga uistinu obimna djela. Način na koji autor tehnički kreira pripovijest podsjeća donekle na romane Franza Kafke, „Zamak“, ili „Amerika“, koji su također kreirani tako da se glavni junak pripovijesti nađe nekim zadatkom ili ciljem u novom, nepoznatom prostoru, gdje je sve po svojim funkcijama identično kao u realnosti, ali u načinu na koji se ta stvarnost sudara sa junakom kreira se jedna vrst začudnog, zapletenog zbivanja, gdje stvarnost postaje očuđena, a glavni junak kao izgubljen u labirintima susreta sa ljudima koji ga odvlače u raznim smjerovima vlastitih želja i interesa.

No to je okvirna podudarnost, moguće dijelom i svjesna nakana da se oblikuje svijet koji je kod Ishigura katkada na granici fantastičnog, no prije bizaran i groteskan negoli tjeskoban, sa tek povremeno latentno prisutnom atmosferom nelagode ili konačnih egzistencijalnih uvida, za razliku od pripovjednih prostora Franza Kafke. Također, Ishigurov način pripovijedanja da pripovijest razvija polako i do nijansiranih potankosti, i da, kada govori o teškim temama, one budu osvijetljene nekom vrstom blagog pozitivnog svjetla, podsjeća na način pripovijedanja Marcela Prousta, dok pak nezaboravni dijelovi romana, prizori u kojima ovaj pisac briljira u lucidnosti, podsjećaju uvelike na Nabokova. Primjer tako nezaboravnog prizora jest kada glavni junak romana Ryder, svjetski slavan pijanist, drži govor pred kurtoaznom i malograđanskom društvenom kremom jednog grada na svečanoj večeri, i to popevši se na stol za vrijeme večere u kućnome ogrtaču, koji mu se stalno rasklapa, a pod kojim je sasvim razodjeven, izgovarajući neke neobične, nebulozne rečenice koje podsjećaju na razgovore Joyceovih junaka na početku romana „Ulysses“. Pri tome treba napomenuti da sam Ryder niti sam ne zna kako se je na toj večeri stvorio, odnosno ispad govora u tako neprimjerenom izdanju nije izveden iz protesta, već iz junakove izgubljenosti, a njegovi domaćini nisu začuđeni svime, već prihvaćaju sa posebnom kurtoazijom i uvažavanjem takav način koji nije doživljen kao sramotan - no to je samo iz razloga veoma čvrsto izgrađenog licemjerja, koje obilježava sredinu u kojoj se je junak našao.

Sve prostore u gradu u kojega čuveni pijanist stiže kako bi u četvrtak održao koncert, a kojega svi mještani, inače apatični, izgubljeni, u svojim privatnim egzistencijama, koje su sve obilježene nekom vrstom nerazumijevanja ili razočaranja, iščekuju kao neobično važan događaj, koji bi ih trebao kao pomaknuti s njihove mrtve točke, autor opisuje kroz naglašeno subjektivnu percepciju Rydera. Svaki od mještana prilazi Ryderu s nekom svojom željom, problemom, u nadi da će ovaj pomoći, a te su želje i problemi vezani često i uz ambicije u umjetnosti i osobnim ostvarenjima, i tako ga odvlače od njegove nakane da se pripremi za koncert.

U gradiću vlada jedna vrst gradske skupštine u kojoj su ljudi sakupljeni poput vijećnika koji razmatraju složena estetska, umjetnička pitanja, vezana uz izvedbu klasične glazbe, a njihova je uživljenost u ta pitanja dovedena do mjere na kojoj sve djeluje perverzno, no nipošto ne i neuvjerljivo, već više kao mogući dio jedne negativne utopije. Ryder kroz takav okvir atmosfere prolazi neprekidno kroz zatamnjene, mračne, nepoznate i ispražnjene prostore, koji su kao neka vrst simbola zagonetnosti, iracionalnosti ljudske podsvijesti. Također, osjeća se kako autor postavlja pitanje mogućnosti slobode i spontanosti, igre u svijetu u kojemu je sve kontrola, i gdje je sve podvrgnuto utilitarnosti, svrsi, smislu, pa stvari dovedene bliže besmislu, kao u romanu „Bez utjehe“, pružaju vrst ponovne nade za povratak osjećanju izvornosti duha kao mjesta slobode, ne samo u izrazu, već i u pokretu, djelovanju.

Spontanost i igra ustanovljuju se tako kao opreka kontroli, a autor to ostvaruje kroz figuru djeteta Borisa, kojemu je Ryder jedna vrst poočima. No Ryder je i osobno razdiran čovjek, onaj koji je okrenuo leđa vlastitoj izvornosti. Izgubljen u sebičnom svijetu karijere udovoljavanja drugima, potpuno deprivatiziravši vlastiti život i tako izgubivši osobni prostor, slobodu, na neki način i osobnost, zbog čega je razvio jednu vrst emocionalne neosjetljivosti koja je prisutna kod mnogih likova sa kojima se susreće, pa tako pokušaj, nada Borisove majke Sophie da obnovi nekadašnju obiteljsku sreću s Ryderom na koncu ostaje neuspješan.

Pojava nekada davno slavnog, pa propalog, a sada sa težnjom da bude rehabilitiran u društvu, dirigenta Brodskog, jedan je od važnih momenata u romanu – Brodsky kao alkoholičar koji pokušava ostaviti alkohol i obnoviti svoju ljubavnu vezu koja je već dvadeset godina „na čekanju“ tragičan je, emocionalan, dojmljiv lik, u kojem ima i moralne uspravnosti i neuspjeha, pada čovjekovog u njegove vlastite emocionalne nezaliječenosti.

Brodsky je također lucidna figura, čist poput djeteta kada je pijan i kada govori o svojim „prljavim“ seksualnim igricama sa gđicom Collins, svojom nekadašnjom suprugom, sa kojom se ponovno želi sjediniti u ljubavnom zagrljaju, za što se nada da će mu dirigiranje koncertom u četvrtak donijeti. Gđicu Collins vidi kao što doživljava i glazbu – kao svoju utjehu – nada se ponovno voditi ljubav s njom, „barem šest puta“, no nakon svih bizarnih, ludih, nezamislivih i tragičnih događaja, to mu naposljetku ne biva uslišeno.

U dijelu romana kada Brodsky govori o starosti i propadanju tijela, opisujući detalje, ljuštenja kože, miomirisa, time na jedan način probija skučeni okvir obličja čovjeka, što paralelno sa razotkrivajuće otvorenim govorom o seksualnosti spontano dovodi do spoznaje, uvida kako je egzistencija unutar ljudskoga obličja jedna slučajnost, gdje je duh privremeno zatečen i iznutra, zarobljen u tijelu, kao i u životnim ulogama i životnoj pripovijesti koju tim tijelom oblikuje, pa on iz te zarobljenosti samoga sebe promatra i sagledava, samoga sebe tumači… Ta vrst distance govori o prevlasti duha nad tijelom, ali i o njegovu putovanju – sugerira mogućnost preobrazbi tijekom duhovnog, životnog putovanja. Biti čovjekom pri tome je tek samo od jednih, ograničenih i smiješnih, trivijalnih i povremeno zlih mogućnosti i obličja postojanja…

Ovim zabavnim i razigranim romanom, iznenađujućim u svojim maštovitim potezima, Ishiguro izdiže još mnogo važnih tema na površinu – on ismijava, kritizira glupost takozvanih „povlaštenih društvenih slojeva“, duhovne elite, ljudi „posvećenih ljepoti“, a ustvari posvećenih društvenom ugledu, mišljenjima javnosti, koji unutar sebe žive u vječitom negiranju vlastitih vrijednosti, izvana ih osporavajući drugima, ili se diveći onima koji su dobili „javnu potvrdu“ u vidu nagrada i slave, čeznući neprestance za vlastitim uspjehom i priznanjem. Kulturni, odnosno umjetničko-intelektualni snobizam, Kazuo Ishiguro u ovom romanu podiže, ili samo opisuje, do razine pošasti neslućenih razmjera.

Uz tu temu, kao druga važna tema romana jest ona koja se prirodno nastavlja na ovu prvu, a to je tema muško-ženskih odnosa, neuspjelih ili u problemu – Ishiguro u romanu razmatra odnose tri ljubavna para, gdje se kao ključni problem u sva tri odnosa pokazuje u muškarcima koji ne vjeruju u sebe, u svoju darovitost, zbog čega neprestano traže potvrdu da vrijede od roditelja i od društvene okoline kojoj pripadaju, koji im to ne žele dati jer su i sami slijepi za zbiljske vrijednosti, kako unutar, tako i uokolo sebe. To se ujedno pokazuje kao razlog zbog kojega odnosi s partnericama propadaju – prvenstveno iz, sugerira ovo djelo, čovjekova pogrešnog doživljaja sebe (Ishiguro je ovdje svakako i ironičan, podrugljiv, naročito kada najslavnijeg pijanista na svijetu, Rydera, oslikava u svjetlu neprekidna napeta iščekivanja svojih roditelja, koji se trebaju pojaviti na njegovu koncertu. No kada se roditelji na posljetku ne pojave, Ryder brizne u plač.)

Katkada se fabula u romanu „Bez utjehe“ doima veoma jednostavnom, gotovo dječji jasnom, no upravo ustrajavanje na ovakvom izrazu dovodi do neobičnih rješenja, a jednostavan Ishigurov jezik istovremeno je veoma suptilan, bogat skrivenim aluzijama, sa jedne strane dubokim i tragičnim uvidima u čovjekovo postojanje, a sa druge humorom, vedrinom, čak i optimizmom, vjerom. Svoje literarno majstorstvo u tom je pogledu doveo do savršenstva, pri čemu naročito fascinira njegov opis negativnih sila koje se iznenada pojavljuju u čovjekovu životu i preuzimaju nadzor nad obrascima ponašanja – junaci romana žele iskoračiti iz tih obrazaca, onemogućiti zlu silu u njenom daljnjem razvoju, no zbog nečega, to im ne uspijeva.

U obrazloženju Nobelove nagrade za književnost, koja je Ishiguru dodijeljena 2017. godine, Švedska je akademija Ishigura opisala kao pisca „koji je u romanima velike emocionalne snage otkrio ponor ispod našeg iluzornog osjećaja povezanosti sa svijetom.“

Sličan opis pronalazimo i u riječima jednog od Ishigurovih hrvatskih prevoditelja, pjesnika i književnika Miloša Đurđevića, koji kaže kako su „izravne i dubinske emocije u njegovoj prozi istodobno podloga za izravno i lagodno uživljavanje u njegove svjetove, kao i nepremostiva barijera, ponor za koji znamo da na svakom koraku može progutati i izbrisati sve težnje i nadanja“. Miloš Đurđević smatra kako je Ishigurovo golemo spisateljsko umijeće „možda u tome da taj svakodnevni egzistencijalni strah iščitavamo na nekoliko razina: i kao melankoliju, čežnju, pa i tihu patnju, kao nemoć, uzaludnost i poraz koji nas uvijek prati da idemo dalje“.

Neka od drugih poznatih Ishigurovih djela prevedenih na hrvatski jezik, uz spomenut i ekraniziran, slavni roman „Na kraju dana“, također su i romani „Kad smo bili siročad“, „Nikada me ne ostavljaj“, „Blijed pogled na bregove“, „Pokopani div“, „Klara i sunce“, kao i zbirka pripovijesti „Nokturna: Pet priča o glazbi i sutonu“.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba