S njemačkoga prevela Sandra Brkljačić

Disput, Zagreb, 2025.

U izvrsnoj biblioteci „Per Speculum“, zagrebačkog nakladnika Disput, u kojoj je urednik Stanko Andrić, povjesničar, književnik i prevoditelj, priredio već više od desetak poticajnih i zapaženih naslova, pripovjednih ili esejističkih djela koja se bave jedno vrstom portreta ili autoportreta pisaca i umjetnika, ove je godine objavljen prijevod biografskog djela Stefana Zweiga „Sigmund Freud“. Riječ je o naslovu koji itekako pobuđuje intelektualno zadovoljstvo, gdje se slavni bečki, austrijski biograf i pripovjedač bavi vrstom eruditske analize, značajnosti pojave velikoga liječnika, psihoanalitičara i mislioca koji je svojim radom izmijenio povijest tijeka shvaćanja ljudske duševnosti, odnosno psihičkih bolesti i poremećaja, kao i njihova liječenja.

U izvanredno nadahnutom i analitičnom rukopisu u kojemu u svjetlu sukoba pojedinca koji vođen krhkom i nepouzdanom, intuitivnom snagom stvaralačke moći nastupa naspram jedne cjelokupne epohe i željeznih vrata njenih obzira, Zweig u ovoj biografskoj knjizi pokazuje i – današnjim novim čitanjima nanovo podsjeća, na revolucionarnost, značaj pojave bečkoga liječnika. On pišući na jedan način ponovno oživljuje situaciju njegova pojavljivanja, usredotočena i istinoljubiva rada, koji će u povijesti moderne medicine, a potom i modernih shvaćanja i oblikovanja suvremenih kultura, rezultirati visoko razvijenom sviješću o nemogućnosti pristupa ljudskoj psihi mehanicističkim pristupom, koji čovjeka shvaća kao objekt, odnosno koji će individualizirati čovjekove duševne patnje i pokazati kako je humani okvir u pristupu liječenja duševno okrhnute ili stradale individue temelj njena ozdravljenja, a gdje veliku ulogu igra dolazak do nesvjesno pohranjenih znanja odnosno sjećanja iz najranijeg djetinjstva, koja se pak uspostavljaju kao ključ do kojega je moguće dospjeti metodama koje se sve temelje na jednome – u povjerenju u logos, odnosno riječ.

Sam Zweig bio je Freudov suvremenik, odnosno čovjek socijalna, pa time i psiholoških iskustava i oblikovanja kakva su prevladavala u onovremenim – s konca 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća, društvima u takozvanom modernom europskom, pa potom i građanskom svijetu. One barijere sa kojima se je suočio u vrijeme svojih početaka, oko 1890. godine, mladi bečki liječnik, odnosno oni okviri koji su čovjekov emotivni i psihički život nasilno sabijali u društveno prihvatljiva viđenja i shvaćanja, i kojima se je on podvrgavao u cilju zadovoljenja izvanjskih standarda, a pod cijenu vlastitih patnji i samoponištenja, odnosno jedne vrste unutarnja urušavanja, a potom moguće i iskliznuća iz kolosijeka psihičke ravnoteže i zdravlja vlastite ličnosti, bile su barijere odnosno društveno nepremostivi limiti koje je i umjetnik i intelektualac Stefan Zweig osobno poznavao, iskusivši ih također i na vlastitoj koži.

Tim više ovaj njegov rukopis, biografija koju je briljantno – lišen svakog preuveličavanja – ispisao u slavu i značaj djela doktora Sigmunda Freuda, posjeduje onu vrst kakvoće izvorna, autentična razumijevanja zbiljske težine realnih okolnosti, krute kategorijalnosti društvene, ali i profesionalne medicinske zbilje, sa kojom je bio prinuđen suočiti se, i naspram koje je morao djelovati vizionarski rad bečkoga psihoanalitičara. Zweig je ovu knjigu pisao dvadesetak godina nakon što je stručan i metodičan, neustrašiv i principijelan pristup dr. Freuda izbio na svjetlo društvenih odnosno stručnih površina onovremenog Beča, svakako i šire, i nakon što su posljedice njegovih proučavanja već preobražavale tkiva društvenih svijesti, pokazujući kako je riječ o događajima, dostignućima epohalne vrijednosti, no kojih dakako u onom smislu u kojem je te činjenice bio svjestan također vizionarski nastrojen autor ove knjige, nisu bili svjesni - ili nisu htjeli sebi dopustiti tu vrst svijesti, svi oni koji su se mogli svesti pod zajedničku skupinu takozvanih „znatiželjnika“, ili „djelatnika, ili pak samo suradnika, duha“.

Sljubivši vlastitu istinoljubivost, kao i snagu i pronicljivost, otvorenost vlastita poimanja, s događajima i razvojem profesionalna puta, odnosno naporima i pronalascima koji su izniman put dr. Sigmunda Freuda obilježili, Stefan Zweig pokazao se je odličnim tumačem biografije, odnosno razvojna puta i djelovanja ove i za nas danas nepremostive, značajne ličnosti, čiji je rad upisan u temelje modernih tokova i izraza na mnogim planovima djelovanja, ne samo moderne psihijatrije dakako, i čega je i današnji čovjek, čak i onaj manje ili slabije upućen, također svjestan.

No nije zgorega ponoviti – a tome ova knjiga i služi, odnosno uz njenu pomoć steći ili obnoviti znanje o tome što i kako se je događalo po pitanjima istraživanja čovjekove psihe koja je svojim radom otvorio Sigmund Freud. Zweig je pravi interpret Freudove društvene pojave i rada jer je, kako kaže na početku knjige, pripadnik one generacije koja je i sama puno propatila zbog „mumije predratnog ćudoređa“. Prokazujući agresivnost odnosno nasilje koje je „naizgled pobožno“ 19. stoljeće (istovremeno i samo hedonističko, grubo materijalističko, usmjereno na novac i zaradu) činilo na području čovjekova prava na slobodni užitak, Zweig prokazuje lažni moral doba svojega življenja, kojemu nije bilo stalo do stvarnoga morala, već samo do pridržavanja granica kodificiranog morala, takozvanog moralnog ponašanja, pravljenja pred svima „kao da“.

U svjetlu takvoga morala, pitanja spolnosti tretirana su kao „nepostojeća“. Odnosno, kako kaže Zweig, držalo se je kako „ljudima samo ne treba skretati pozornost na spolnost, i oni će zaboraviti“. Ili, kada želi opisati cjelokupni moralni credo 19. stoljeća: „Potrebno je samo odvratiti pogled i brzo proći pred svega neugodnog, uvijek se praviti kao da ničeg nema.“ Ovo će on nazvati „koncentričnim ratnim pohodom protiv iskrenosti“, u čemu je također važno, ističe, „nikad se ne boriti argumentima, samo šutnjom, uvijek samo bojkotirati i ignorirati.“

U tom smislu, i problem seksualnosti u Europi 19. stoljeća držao se je „iza paravana“ – prema Zweigu, nije se nijekao, ali niti potvrđivao, nije se iznosio niti rješavao, već prešutno skrivao. Ljudska tijela nije smio dotaknuti niti dašak slobode, koju su pak pripadnici muškog roda mogli potražiti u ulici s prostitutkama, ili naslutiti kroz šapat starijih prijatelja. O otvorenom govoru na teme ljudske seksualnosti ili o prosvjećenosti na iste teme nije se moglo niti sanjati. Premda smo danas svjesni činjenice kako je seksualnost u to „predfrojdovsko doba“ bila tabu, zbiljske razine takvih shvaćanja, koje nam približavaju konkretne društvene atmosfere, prisjećamo se uz pomoć brojnih značajnih romana 19. stoljeća, koji na svoj način propituju emotivne patnje svojih junaka zbog moralnog licemjerja, odnosno zapreka svoga vremena na teme senzualna užitka i čovjekove intimne sreće, a ovom nam knjigom te društvene okvire vjerno oslikava njen autor.

Zweig govori ono što veliki realistički romani ipak ne govore, a to je činjenica kako se razne psihičke bolesti i poremećaji toga vremena događaju zbog seksualnog potiskivanja, no medicina toga doba ne usuđuje se gledati u to područje, jer je ono vrst tabua, dakle, činjenično za medicinu kao i da ne postoji. Čovjek koji je u ono vrijeme ima problema jer je, uzmimo, istospolne orijentacije, mogao je povjerivši se svom liječniku, biti grubo protjeran iz ordinacije uz ljutnju i gađenje. Jer, kazat će Zweig, „moralni je privid te epohe važniji od bilo kakve čovječnosti, pa kukavička zavjera „moralne“ šutnje vlada onodobnom Europom.“

U jednoj tako rigidnoj atmosferi sporazumno utaborenih društvenih licemjerja koja sebe ne dovode u pitanje javlja se najednom usamljeni glas mladoga liječnika iz Beča. Literarnim ushitom približava nam srčani Zweig ovaj društveni, a dakako, prije svega medicinski moment:

„Bez bilo kakve rušilačke namjere ustaje jednoga dana mladi liječnik u krugu svojih kolega i govori, polazeći od svojih istraživanja uzroka i simptoma histerije, o disfunkcijama povezanim s nagonima i o mogućnostima njihova prepoznavanja.“


Neki su kolege smjesta savjetovali mladome Freudu kako bi bilo pametno da temu koju je načeo pred akademskim forumom brzo spremi natrag u ladicu, no Freuda, kao i Zweiga koji o njemu piše, nije bilo stalo do uvriježenih shvaćanja, ili standardizirane i sigurne karijere, već do istine

Važno je ovo ispravno razumijevanje (a s time će se složiti i sam Freud, čitajući naknadno knjigu o samome sebi, što mu nije bilo prijatno i čemu će, jasno, pronaći zamjerke, no ne i u ključnoj točci na kojoj Zweig osniva ovu svoju, pomalo kao i romanesknu biografsku pripovijest, a to je inzistiranje na karakternom okviru u sagledavanju rada ovog mislioca, a koji je ključan za prodornost u medicinskom i pojmovno spoznajnom okviru koja se je tim radom dogodila), - razumijevanje koje nanovo oživljava situaciju mladoga liječnika koji ne nastupa senzacionalistički niti histerično ambiciozno, slavodobitno ili u želji da ponizi svoj auditorij. Ne – ocrtava Zweig – taj je mladi liječnik čvrsto usredotočen u materiju svoga proučavanja, drži se strogo medicinske terminologije, i svoje predavanje iznosi u vidu dijagnostike o psihozama i njihovim uzrocima neviđenom samorazumljivosti, iz razloga jer nije šokantna početna razina njegovih teza i otkrića, u mjeri u kojoj je šokantan javni, odnosno stručni govor o tim otkrićima.

Jer, spomenut će Zweig, i drugim je liječnicima zatitrala lampica ljudske spolnosti kao teme koja je neporecivo povezana sa mnogim duševnim poremećajima sa kojima su se u svojim praksama susretali, naročito sa histerijom, depresijom i k tome slično, međutim tu su ideju jednako onako hitro, kako se njihovo doba općenito odnosilo naspram tema povezanih sa ljudskom tjelesnosti odnosno seksualnosti, gurnuli pod tepih, ni u snu je ne izvlačeći na svjetlost dana.

No upravo ta „neusiljena samorazumljivost“, kojom kao da iznosi na tu istu svjetlost dana ono što i svi drugi vide, ali o čemu su odlučili šutjeti, a kojom tada mladi Freud konstatira kako mnoge, zapravo sve neuroze proizlaze iz potiskivanja seksualne želje, „izaziva u krugu kolega neviđenu preneraženost“. Jer ne vrijeđa ih toliko ono što on iznosi, već kako – a to kako podrazumijeva činjenicu njihova licemjerja, odnosno nedostatka hrabrosti, pa time i odgovornosti, spram poziva kojemu su se posvetili.

Neki su kolege smjesta savjetovali mladome Freudu kako bi bilo pametno da temu koju je načeo pred akademskim forumom brzo spremi natrag u ladicu, no Freuda, kao i Zweiga koji o njemu piše, nije bilo stalo do uvriježenih shvaćanja, ili standardizirane i sigurne karijere, već do istine. „Našao je trag i slijedi ga“, reći će Zweig, i to zvuči uzbudljivo – upravo kako je i bilo za tadašnjeg junaka ove pripovijesti, S. Freuda, koji je po nesvjesnim reakcijama svojih kolega shvatio kako je već prvim iskorakom pogodio u srž problema.

On zapravo još uvijek ne shvaća gdje će zakoračiti ne bude li se dao zaplašiti, ili obeshrabriti šutnjom i ignoriranjima, jedino što zna jest da ulazi u veoma zatamnjeno, nepoznato ili neistraženo područje koje je duboko, i koje će trebati temeljito i pažljivo, dugo i pomno, strpljivo istraživati, ne bi li se osvijetlilo ono što je nužno kako bi se ljudske ličnosti – ne samo one s psihičkim poremećajima i bolestima, već ljudske ličnosti općenito, mogle sagledavati u punoj kristalizaciji svojih bića.

A to će prije svega podrazumijevati dugo i oprezno upoznavanje čovjekova nesvjesnog, tog tajanstvenog i neosviještenog dijela koji upravlja ljudskim životima, a čije upoznavanje daje mogućnost, priliku ljudskome rodu općenito, da pokuša vladati svojim životima, društvima, poviješću, a bez da je osuđen prepuštati se nesvjesnim silama razornosti, sirovosti iracionalnih nagona, koje su i u vrijeme kada je nastajalo ovo Zweigovo djelo, i kasnije, kada je pak djelo S. Freuda poprimilo i širu društvenu prepoznatljivost, u osvit Drugog svjetskog rata, demonstrirale svu silinu i grozotu, tragediju svoje razularenosti.

Istražujući u ovoj fantastičnoj knjizi put i razvoj nama danas podrazumijevajuće i razumljive misli dr. Sigmunda Freuda, čijim krucijalnim pojmovima baratamo sigurnim stazama, već dobro uhodanim i od strane mnogih koji su nam prethodili – ne samo njegovim učenicima i sljedbenicima, već i onima koji su bili samo rubni promatrači, inteligenti ili stvaraoci zainteresirani za povijest ljudske kulture, ali i za aktivnu analizu vlastite svijesti, Stefan Zweig analizira jedan stvaralački put, koji je, kao i svaki stvaralački put, put sukoba, ali i ingenioznosti, gdje će stvaralačka intuicija biti voditeljem rada autora koji će ustrajnošću rada donijeti ne postupna i mala poboljšanja na polju svog djelovanja, već potpunu promjenu – ne pojedinosti, već cjelokupnih načela, odnosno cjeline.

Freudov sukob s predfrojdovskom psihologijom 19. stoljeća nerazrješiv je, jer ono što stara psihologija negira i potiskuje on izvlači na svjetlo dana, pokazujući kako je upravo osvješćivanje potisnutih nagona ili libida i svega što je njihovo potiskivanje prouzročilo, dubok uvid, odnosno suočavanje sa svim preobrazbama i manifestacijama toga potiskivanja, pravi i jedini put zbiljskog izlječenja, odnosno upoznavanja ili samo upoznavanja svake pojedine ličnosti.

Jer nagone može obuzdati samo onaj tko ih poznaje, naglasit će autor ove uzbudljive knjige. Freud će tako temeljni konflikt svojega doba – ono potisnuto u cjelokupnoj epohi, čiji je i sam dio, uspjeti osloboditi njegova licemjerja, i prenijeti ga u znanost, kako bi pedantnom preobrazbom, koja će trajati pedeset godina usredotočenog rada, kako u liječničko psihoterapeutskoj praksi, tako i u, paralelno, znanstveno spisateljskom radu, odnosno teorijsko kulturološko istraživačkom, odnosno misaono filozofskom, ustanovio novu metodu koja okreće gledišta naših individualnih duša i preusmjerava probleme naše kulture i njihovu genealogiju… Jer, kako oduševljeno zamjećuje autor ove biografije, koja je i više od toga (sjetimo se također sjajne biografije F. Nietzschea, iz pera S. Zweiga, koju imamo prilike čitati na hrvatskom, ali i njegovih biografija brojnih drugih ličnosti, o čemu podrobno piše priređivač i urednik ovoga izdanja, Stanko Andrić, u svom pogovoru), svijet je „morao pristati na trajnu duhovno-povijesnu promjenu zbog Freudova otkrića duhovne dinamike i novoga načina na koji postavlja pitanja“, a taj je način posve preoblikovao sferu čovjekova unutarnjeg života.

Ova Zweigova, u vrijeme kada je ispisana, još uvijek dosta smiona teza, sa punom sigurnošću neupitnosti svojega djelovanja kao takva stoji i danas, gotovo pa stoljeće nakon što je i autor ove biografije imao odvažnosti i intelektualnog poštenja – karakteristika koje su također obilježavale i subjekta njegove analize, dr. Sigmunda Freuda – zapisati je, a to je još samo jedan od niza razloga zbog kojih je važno i dobro pročitati ovu knjigu.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba