Miris duhanskog dima me vraća u djetinjstvo. Uz jutarnju kafu, nakon što mu majka naspe drugi fildžan, dedo iz džepa vadi crveno-plavu kutiju Morave, iz nje uzima cigaretu pa je pali njemačkim upaljačem na benzin, onim što se u naša sjećanja ureckao kao faercak. Za čas bi se iz vrha cigarete do pod plafon uzdigao stub bjeličastog dima, da bi se ubrzo od njega počeli odvajati oblaci što su se skupljali oko očeve i dedine glave kao oko dvaju planinskih vrhova našeg dnevnog boravka. Vremenom sam se i sam uključio u ritual „prve cigarete“ tako što bih iz dedinog kaputa, kad bi za to došao trenutak, sam dohvatio upaljač i pripalio mu je. S tom cigaretom su počinjali naši dani na selu; iz njenog dima smo se rađali kao riječi iz tišine.

U mom su djetinjstvu svi pušili. Nije bilo kuće u kojoj je pušenje bilo zabranjeno – duhanilo se čak i u onim kućama koje su imale novorođenčad. Ali u svakoj je kući duhan mirisao na drugačiji način, valjda kako bi se izmiješao sa mirisima njenih ukućana, kuhinje i postelje. Zidovi kuća su od dima žutjeli i krečili bi ih obično uoči Bajrama ili za onog velikog spremanja u proljeće. Osim u kućama, u mom se djetinjstvu puno pušilo i u autima. Pamtim pepeljare krcate čikovima koje su se istresale tek kad bi bile prepune, kad se u njih više nije moglo nagurati ni žvaku.

Za ljetnih večeri, kad bi se sjedilo u avlijama, jedina svjetlost je bila ona koju bi napravio plamen upaljača dok pušač pripaljuje novu cigaretu. Malo zbog komaraca, malo zbog štednje, svjetla na nadstrešnicama su bila ugašena pa bi u ritmu priče kružila tek žiga zapaljene cigarete, kao krijesnica koja je svojom svjetlošću šarala lica sijeldžija. Neki su pušili tvorničke cigarete (tzv. gotove), dok su drugi, oni stariji, motali škiju. Ritual pušenja duhana jedan je od najprisutnijih rituala u mom sjećanju i ostavio je neizbrisiv trag u mom identitetu.

U mojim sjećanjima posebno mjesto imaju mlade djevojke koje bi redovno pušile skrivećki, okolo se osvrćući da ko ne naiđe, pritom cigaretu držeći tako da izgleda kao da su je uzele samo kako bi je nekome pričuvale. Pa i poslije, kad bi se udale i stekle svoju djecu, moje rodice ne bi ni tada zapalile pred vlastitim roditeljima, zbog čega sam se čudio i užasavao. Vjerujem da je uzrok tome bila potreba za adrenalinom što se lučio zbog osjećaja da se i dalje radi nešto zabranjeno. Puno sam puta kao mali čuvao stražu nekoj starijoj rodici dok ona duhani pred ogledalom svoje djevojačke sobe. I ispod oka gleda svoje lice dok mu smjernim pokretom prinosi cigaretu uhvaćenu s dva prsta.

Pošto smo bili zemljoradnici i stočari, a što znači da smo svakodnevno radili razne fizičke poslove, zapaliti cigaretu je u našem svijetu značilo i otići na pauzu. Obično negdje na mrginju, kopači bi se sastali i iz džepa vadili svoje duhanske kutije ili kese - i jedni druge nutkali. Priča bi se zahuktavala dok pripremaju svoje cigarete, ali čim bi ih zapalili, najednom kao da bi splasnula. Umorne je seljake duhanski dim brže omamljivao i oni bi gubili konce započete priče, prepuštajući se nekoj vrsti kontemplacije, povremeno se osvrćući okolo kao da ih neko doziva.

E, najvažnija stvar u ovoj priči jeste to da smo mi bili i proizvođači duhana. Kako je ovih dana na snagu stupila dopuna zakona o zabrani pušenja kojim se pušenje zabranjuje u zatvorenim prostorima, imao sam potrebu ispovjediti se u ovom dnevniku koji vodim već nekoliko godina. Dakle, sve je počinjalo u februaru kada bi dedo u vlažnoj vunenoj čarapi zaklijao sjeme hercegovačkog ravnjaka. Čarapu bi držali u blizini šporeta i u nju svako malo zavirivali. Obično ujutro, dok se pije kafa, dedo ili majka ustanu pa čarapu rastvore i donesu je pod sijalicu koja je visila sa sredine plafona našeg dnevnog boravka. Gledali bi dugo, komentarišući kako je sjemenu možda prevruće i da bi čarapu trebalo dodatno ovlažiti, i tako sve dok se u čarapi ne bi ukazale klice, kao neki mali bjeličasti crvi promigoljili iz sitnih sjemenki.

U martu bih sa ocem odlazio u šumu i ispod smrekova skupljao humus, onu finu i mineralima bogatu zemlju. Njome bismo punili vreće i s karijolama ih odvozili do rasada u koje smo trebali zasijati proklijale sjemenke duhana. Rasadi su bili jednostavni, u obliku pravougaonika, dužine 2,5 metara i širine nekih 80 centimetara. Po sredini je bila prečka koju su nosila tri drvena stubića i preko koje se nalijegao najlon tako da je rasad izgledao kao prizemljeni krov na dvije vode. Tamo gdje su na kući lastavice ili zabati, na rasadu su bili kapići, mjesta koja bi po danu otvarali da kroz rasad cirkuliše zrak.

Čepom kojim se zatvarao spremnik za benzin na dedinom faercaku, iz čarape bi zagrabili sjemenki s klicama i usuli ih u lamu poljevaču, onu metalnu kantu sa đevđirom koja je prethodno morala biti napunjena vodom. Kao najspretnija među nama, majka bi kantu uzela i humus u rasadu zalila. Mi ostali, dok ona to čini, stajali bismo sa strane i pazili da je u obavljanju posla nešto ne omete. Nakon što bi duhan bio zasijan, uslijedio bi period kada ga je trebalo paziti da se ne smrzne, ili ako su dani vrući, da se ne potpari. Stoga smo stalno rasade otkrivali ili pokrivali, na njima otvarali kapiće ili ih zatvarali. U predvečerje, nakon što bi pregledao vremensku prognozu, otac bi donosio odluku da li rasade trebamo pokriti dekama i jorganima ili će ipak biti dovoljno da ostanu pokriveni najlonom.

U maju bi krenule pripreme zemlje za sadnju duhana koji je u međuvremenu u rasadima narastao u sadnice visine 10 do 15 centimetara. Zemlju smo najprije orali, zatim frezali pa onda ravnali branom od šiblja. Da bismo je što bolje uredili, na branu smo stavljali kamen i onda je tako pod teretom vukli po njivi. Često me je na nju znao sjesti otac i vozati me. Nikada nikoga nisam vidio umornijeg od onih koji su vukli branu; njihovo dahtanje i sad osjetim negdje za vratom.

Pripremljenu zemlju bismo išpartali velikim grabljama tako da izgleda kao šahovska ploča. Tamo gdje su se ukrštale linije povučene dužinom sa onima povučenim širinom parcele, sadioci su sadačem pravili rupe, u njih umetali sadnice i zaprpavali ih. Nakon toga bi uslijedio period okopavanja duhana kojim se imalo za cilj spriječiti travu da raste. Okopavali smo ga i po dva puta prije nego bismo ga počeli brati.

A berba bi uslijedila početkom jula ili krajem juna, ovisno o tome kakva je godina. Ustajali bismo rano, obično oko četiri sata ujutro, i bauljali do polja gdje bismo sa stabljiki satima otkidali zrele listove. Prvo branje se zvalo podbirina i podrazumijevalo je sitne i zemljom zaprašene listove. Berba bi trajala negdje do sedam, kada izlazi sunce i kada se duhan više ne može brati. Sa izlaskom sunca, listovi bi se sljuhnuli i postali smolaviji, a vrućinom uznemiri insekti bi počeli salijetati berače, ulazeći im u usta, nozdrve ili oči.

Nizanje duhana je možda bio i najmukotrpniji dio posla jer je trajalo dugo. Obran duhan, složen na rasporene platnene vreće, nosili bismo u štalu ili u hladovinu pod neku smokvu i tamo ga satima nizali. Tačnije, svaki list smo morali kroz korijen nabosti na dugu iglu i s nje ga snizati na kanafu. Kanafe su završavale kukama uz pomoć kojih smo tako nanizan duhan kačili za prečke (serđene) u sušnicama. Pospani jer smo rano ustali u berbu, mi djeca smo jedva podnosili nizanje koje se znalo odvući i do duboko iza podne. Umjesto da maštamo o kupanju na nekoj rijeci, maštali smo o posteljama koje su nas čekale negdje u našim kućama. Čim bi nizanje završilo, oprali bismo ruke od smole i u krevete uskakali kao u vodu. Spavali bismo slatko sve do večeri kada smo se budili i s velikim očima gledali svijet kao da ga prvi put vidimo.

Kako se duhan sušio tako bismo ga lagerovali u štale, podižući ga na najviše prečke, sve do pod sami krov. Tamo bi duhan ostao do kraja oktobra ili početka novembra kada bismo ga o jugovini snizivali i slagali u denjkove (demetili), one bale koje su nastajale presovanjem listova. Na dan vaganja, duhan smo odvozili u duhansku stanicu (doganu) i tamo čekali da ga pregledaju i odrede mu cijenu. Velik i zdrav list je značio prvu klasu, dok su oni manji, kao i oni sumnjive boje i sa pjegama, išli u niže (sramne) klase, a što je značilo da će uzgajivaču biti i slabije plaćeni. Taj dan su u selu svi zvali „vagom“ a značio je kraj sezone i početak zime koju su uzgajivači provodili u stanju hibernacije. Mi djeca bismo tog dana bili razdragani, lijepo obučeni, uživajući u slobodi koju smo zaslužili radeći čitavo ljeto. Naši očevi bi se vraćali s džepovima punim para i sa poklonima za ukućane. Pomagali smo im da iz automobila iznesu gajbe naranača i banana, velike pršute, pakete ulja i vreće brašna.

Puno godina poslije, kad je bio završio rat koji je u međuvremenu počeo, kao srednjoškolac povratnik kući sam se redovno vraćao kroz šumu, i to kasno uvečer jer sam bio druga smjena. Kako otac nije imao auta, put od stanice do sela sam prelazio sam i pješice, u ruci noseći nož ili kamen koji bih zavitljao čim nešto bi iz mraka šušnulo. U to vrijeme, zbog tog straha, zapalio sam svoju prvu cigaretu. Na kutiji Yorka sam pročitao onaj čuveni slogan “S cigaretom nisi sam” i tako se odmetnuo u svijet pušača. U školi bi se ogrebao za cigaretu i navečer, nakon što izađem iz autobusa, zapalio bih je i odjednom postao hrabrijim. Sjena moga tijela bi mi rasla pred očima kao da se sa svakim dimom pretvaram u snažnijeg i većeg čovjeka, kao one sjene kojima u filmovima dočaravaju trenutak pretvaranja čovjeka u vukodlaka. Danas sam nepušač već osam godina i dim cigarete mi smeta zbog čega izbjegavam prostore u kojima se puši. No, s novim zakonom o zabrani pušenja u zatvorenim prostorima odlazi jedno vrijeme kojeg ću se sjećati s nostalgijom. I koliko god da sam svjestan štetnosti posljedica duhanskog dima na zdravlje, ne mogu da ne žalim za vremenima koja prolaze. Vremenima kad je naše kuće duhanski dim popunjavao kao vata bolesne uši.


Almin Kaplan, Prometej.ba