Lutajući po internetu slučajno sam nabasao na priručnik za obnovu hercegovačke kuće autorice Martine Penava, inače arhitektice iz Mostara, dizajnerice i kolumnistice. U prvom dijelu Penava opisuje osnovne elemente kuće, da bi u drugom dijelu svog priručnika dala prijedloge kako sve te elemente zadržati prilikom renoviranja a da budu moderni i ostanu funkcionalni. Obradovalo me je da sam našao ovaj priručnik, kao i to da postoje ljudi koji brinu o arhitekturi kako bi se ona prirodno razvijala, ne insistirajući na tradicionalnom pod svaku cijenu i ne srljajući u moderno glavom bez obzira. Trideset godina loših politika najvidljivije je u haotičnoj gradnji koja se neplanski i mimo standarda događa u svim bosanskohercegovačkim gradovima. Bolno je vidjeti Mostar koji ni dan-danas ne prestaju uništavati oni koji taj grad ne razumiju ili ga iz nekih razloga mrze. I kad prođu ova teška vremena, te nam bude konačno bolje, ostat će neizbrisiv trag lažnih graditelja po kojem će nas procjenjivati strani diplomati ili potencijalni investitori. Jednostavnije rečeno, zlo koje su nam nanosili trideset godina dugo će još bacati sjenu na naše živote. Ružna fontana kod autobuske stanice u Mostaru ili besmislena pasarela na sjevernom ulazu u grad, materijalizacija su neukosti i nestručnosti kao osnovnih značajki vremena koje živimo.

Hercegovačka kuća o kojoj piše Martina Penava, kuća je u kojoj sam odrastao i čiju potpunu ljepotu mogu da vidim tek sad kad sam se od nje dovoljno udaljio. Skromna, dakle u skladu s našom sirotinjom, hercegovačka prizemnica je nastajala iz puke potrebe i stotinama se godina mijenjala, odnosno evoluirala u skladu sa mogućnostima i rasla za potrebama stanara kao voćka za suncem. Mogu da zamislim stočare koji na obroncima brdovitih platoa grade svoje prve kuće, zidajući ih od kamena bez da koriste malter kao vezivno tkivo zida. S obzirom da je kamena bilo u izobilju, logično se nametnuo kao osnovni građevinski materijal. Krovna konstrukcija se gradila od mršavih greda hercegovačkog hrasta, a po njoj se stavljalo slamu ili kamene ploče. Pod je bio od zbijene zemlje, sa ognjištem na sredini i posteljama uokolo. Ne mogu da ostanem miran na pomisao da su takvi zidovi (sa puno šupljina) bili idealni da se u njih zavlače i tamo žive zmije i drugi gmizavci. Dakle, ne mogu da se ne uznemirim na pomisao kako iz neke od šupljina oči poskoka gledaju majku koja upravo doji svoje dijete.

Ne mogu da ostanem miran na pomisao da su takvi zidovi (sa puno šupljina) bili idealni da se u njih zavlače i tamo žive zmije i drugi gmizavci. Dakle, ne mogu da se ne uznemirim na pomisao kako iz neke od šupljina oči poskoka gledaju majku koja upravo doji svoje dijete

Vremenom su zidove počeli graditi od kamena koji se pažljivije birao i obrađivao. I počelo se koristiti neku vrstu maltera kakav sam bezbroj puta iz dosade runio kao dječak po seoskim štalama gdje smo se igrali za kišnih dana. Posebnu su pažnju pridavali obradi onih kamenih ploha kojima su ćemerili vrata i prozore, njih su pažljivije obrađivali pa ih na zidu često vidimo kao naknadno umetnute, kao nešto što tehnologijom izgradnje ne pripada vremenu kojem pripada ostatak zida.

Hercegovačka prizemnica je vremenom dobila i svoju popratnu infrastrukturu. Na mjestu tora, gradili su štale poluotvorenog tipa. No, osim štala, u Hercegovini su počeli graditi i čatrnje, rezervoare za vodu u koje su skupljali kišnicu sa svojih sad već od crijepa građenih krovova. Kopanje čatrnji u kamenjaru je bio divljenja vrijedan poduhvat. Ručno dakle, s krampom i ćuskijom seljak je čatrnju vadio onda kad nije imao drugih obaveza, dakle u kasnu jesen ili u rano proljeće.

Nigdje strehe nisu bitne, čini mi se, kao u Hercegovini. I nigdje miris zemlje nakon kiše nije tako intenzivan kao kad se pokisao pod takvu strehu skloniš s ljetnog pljuska

Sa širenjem porodice, dakle sa ženidbom nekog od sinova, kuća bi se obično proširila za sobu koju su dodavali s jedne od strana prvobitne/osnovne prostorije. Obično bi s tom sobicom dogradili i neku strehu kojom se imalo za cilj dvije prostorije povezati. Nigdje strehe nisu bitne, čini mi se, kao u Hercegovini. I nigdje miris zemlje nakon kiše nije tako intenzivan kao kad se pokisao pod takvu strehu skloniš s ljetnog pljuska. Poslije, kad su počeli graditi banje, dodavali su ih tako da se i u banju ulazi ispod strehe, obično na jedan od ćoškova. Danas, prilikom renoviranja (modernizovanja) kuća, ovako dobivene terase ostakljuju i zatvaraju lica kuća koja bi morala ostati vidljiva, zbog čega imamo osjećaj da nas hercegovačka sela gledaju s nekim neobjašnjivim nepovjerenjem. Osim što je to ružno, loše je po zdravlje ukućana jer se tako zatvori glavni dotok zraka i prostorije vremenom naseli vlaga.

Nisu graditelji iz prošlosti ništa gradili planski, ali jesu iz osjećaja, a što se da iščitati iz odnosa pojedinih objekata koji čine kuću odnosno imanje. Ljetne kuhinje koje su svi dodavali negdje u avliji i koje su fizički bile odvojene od glavnih kuća, možda su najbolji dokaz ovoga što govorim. Niti jedna ljetna kuhinja nije iznevjerila premisu koju su unaprijed postavili i sve su imale neki diskretan odnos naspram matice iz koje je sve krenulo, dakle prema onoj prvobitnoj prostoriji u kojoj je nekada bilo ognjište. Hoću reći da su i te ljetne kuhinje ostale vjerne duhu naroda koji je najviše oblikovala njihova sirotinja. Pošto su građene dosta kasnije, dakle kad je konačno bilo više novca, vrlo lako su se mogle odmetnuti od autohtone kulture građenja, a što se nije desilo.

Pripadnici plemena iz kojeg dolazim dijelili su se na tri porodice i obično nosili neki nadimak izveden iz imena nekog im pretka. Međutim, svi smo imali i neki nadimak koji smo sami zaradili, i to obično zbog neke ekscentričnosti koja se određenoj porodici pripisivala. Moje su zvali kuparašima, a što ni do danas nije prestalo. Razlog ovog nadimka jeste to da su ovi Kaplani prvi slamu na kući zamijenili kupom odnosno crijepom. Taj mi je detalj bi važan kao dječaku, govorio je o nekom napretku koji su moji preci napravili i po tome ostali čuveni.

Kuće sa okućnicama su se tokom građenja prilagođavale krajoliku koji je bio tvrd i kojeg je bilo teško mijenjati. Prije bagera i pikamera, temelji kuće su kopani (vađeni) ćuskijama i tokmacima, a u novije doba eksplozivom, odnosno dinamitom koji se aktivirao uz pomoć kurdele i kapisle. Ni jednu stijenu koju se nije baš moralo, nisu dirali. Nego bi je čak stavili u službu domaćinstva ako bi joj se uspjelo naći neku svrhu. U Hercegovini je čest slučaj da u avliji bude neka stijena na koju domaćica odlaže posuđe, žicu za čišćenje/struganje zagorjelih tava i tepsija, ili deterdžent za suđe. Poučeni iskustvom života u surovom krajoliku, Hercegovci su gradili oprezno i uvijek prema potrebama. Kad kuću projektuje arhitekt, on će pokušati predvidjeti tvoje potrebe i u tome će u 80 posto slučajeva uspjeti. Ali kad kuća nastaje polako, tako što najprije bude definisana potreba pa onda njeno zadovoljavanje, učinak bi trebao biti puno veći – ako ne stopostotan.

Potekli iz siromašnih porodica, radnici su svojim velikim i gladnim očima gledali svijet koji nisu razumjeli i onda ga za sebe gradili tako što bi nevješto kopirali višespratnice njemačkih bogataša

Hercegovačka kuća se počela uništavati još s povratkom prvih radnika sa rada iz Njemačke na početku druge polovice prošlog stoljeća. Potekli iz siromašnih porodica, radnici su svojim velikim i gladnim očima gledali svijet koji nisu razumjeli i onda ga za sebe gradili tako što bi nevješto kopirali višespratnice njemačkih bogataša pored kojih su prolazili ili na kojima su i sami radili. Jedna od najnelogičnijih stvari na kućama među kojima sam odrastao jesu oni ružni i uski balkoni koji su svojim ogradama izgledali kao brnjice na ulaznim vratima kuće. Ni na jedan, nikada niko nije stavio stol i stolice jer nije bilo mjesta, jedva bi se tuda, i to na bok, kretala i domaćica dok razgrće veš ili pred kišu skuplja onaj što se već osušio. Zatim hodnik po sredini, sobe sa strana i banja na kraju hodnika, najtužnija je formula našeg graditeljstva. Glomazne i nezgrapne kuće moga djetinjstva pamtim najviše kao ledare kroz koje si se morao kretati u jakni ili bundi. Od stopedeset kvadrata koliko bi imale, ukućani su smogli snage da zagriju tek onih šesnaest oko šporeta na drva. Ostale sobe pamtim kao prazne i namještene, i to namještajem koji s ukućanima nije imao nikakve veze.

Danas mi se čini da sve naše kuće s nama imaju još manje veze i da su odraz zapuštenosti društva u kojem živimo. Umjesto da konsultujemo struku, skloni smo da sami projektujemo i gradimo. Nismo ni svjesni koliko velik problem pravimo i koliko će generacije nakon nas ispaštati zbog naše površnosti. Hercegovačku kuću bi trebalo zaštiti i brendirati, a svi oni koji bi da ih adaptiraju, trebali bi da se obrate ljudima poput Martine Penava ili da bar pročitaju njen priručnik koji je dostupan na internetu. Prostori u kojima odrastamo, usudio bih se reći, doprinose našem karakteru. Dobri prostori, prije svega oni uvjerljivi, daju nam osjećaj sigurnosti koji je preduslov mentalnog zdravlja. Naše mentalno zdravlje preduslov je za sreću, kako za našu tako i za sreću ljudi oko nas.

Almin Kaplan, Prometej.ba

Tekstove Almina Kaplana čitajte u rubrici Zaperci

Pratite Prometej na društvenim mrežama: Facebook, X i Instagram.

Ako želite podržati rad Prometeja, potrebne informacije možete pronaći ovdje.