Almin Kaplan: Osvijetljena jazbina Maxa Blechera
Kad bi ga počelo boljeti on bi se na bol usredotočio i razumom ga neutralisao. Odvojio bi ga od tijela, kao zasebnu nit, ne dozvoljavajući mu da izazove haos u njegovim mislima

Nekoliko sam puta pročitao Čarobni brijeg od Thomasa Manna i planiram još koji put do kraja života. Ni jedna knjiga u meni ne budi toliko spokoj kao ovaj dvotomni roman o boravku Hansa Castorpa u sanatoriju za oboljele od tuberkuloze. Dugi dani ispunjeni ritualima, beskrajni razgovori protkani filozofskim idejama s početka dvadesetog stoljeće, besciljne šetnje i štošta još, na mene iz nekog razloga djeluju umirujuće. Kao da je tu neko s vremena skinuo brojčanik pa više nemamo dojam da protiče, već da je stalo i da će tako stajati čitavu vječnost. Baš kao što su u sanatoriju sa toplomjera uklanjali brojčanike kako bolesnici ne bi lagali o vrijednostima svoje tjelesne temperature, od koje je zavisilo koliko će se u sanatoriju još zadržati, nekako tako je zanijemilo i vrijeme u Čarobnom brijegu.
Razlog ovakvom doživljaju vremena jeste bolest na koju su bolesnici fokusirani i koja je njihov životni vijek značajno skratila. Sanatoriji za oboljele od tuberkuloze bili su više čekaone iz kojih se odlazilo na drugi svijet, nego što su bili lječilišta. Ako bi se nekome posrećilo, ukrao bi od boga koju godinu, možda i desetljeće, ali svi su živjeli sa sviješću da je vremena ostalo malo i da ga treba iskoristiti. Nisu oni žurili da urade što više stvari prije nego odu, nego baš suprotno, stapali su se s vremenom i onda život proživljavali na dubinama koje nisu poznate zdravim ljudima. Kao čitatelj sam opčinjen percepcijom i zapažanjima bolesnika u Mannovom romanu i kad god pomislim da bih u nekoj novoobjavljenoj knjizi mogao naići na slična iskustva, bez odlaganja je kupujem. Tako sam prije koji mjesec dana iz Zagreba naručio Osvijetljenu jazbinu rumunjskog pisca Maxa Blechera (Disput), a nakon što sam na stranici izdavačke kuće pročitao da se radi o dnevniku bolesnika oboljelog od tuberkuloze. Međutim, ovaj put je na odluku da knjigu nabavim utjecalo i to da ju je preveo Goran Čolakhodžić, hrvatski pjesnik porijeklom iz Nevesinja čije pjesništvo izuzetno cijenim.
Max Blecher je umro u dvadesetdevetoj godini od teškog oblika tuberkuloze poznatijeg kao Pottova bolest. Osvijetljena jazbina je neka vrsta dnevnika koji vodi mladi bolesnik za vrijeme boravka u sanatoriju za tuberkulozne bolesnike u Bercku, u Francuskoj. Kao i kod Manna, i ovdje se osjeti ta zakočenost vremena, pa bolesnici uglavnom objeduju, sunčaju se ili šetaju. S obzirom da su u Bercku boravili uglavnom bolesnici koji su bolovali od TBC-a kostiju, većina ih nisu bili pokretni pa su u šetnje odlazili uz pomoć jednoprega. To ovu knjigu čini drugačijom od Čarobnog brijega gdje se bolesnici šeću sami, koristeći svoju snagu i svoje noge. Usudio bih se reći da je Blecherov pripovjedač bio na jednom dubljem nivou bolesničke svijesti nego je to bio Hans Castrop. Zapažanja koja ispisuje u ovom dnevniku i romanu dragocjena su, čak bi se moglo proglasiti ih korisnim savjetima za mnoge teške bolesnike.
Kad govori kako su ga prenijeli, kako su ga nosili ili utovarali, čitatelj počinje da shvata kako pripovijeda um koji se tijela na neki način već oslobodio. Uzdignut iznad agonije vlastitog tijela pripovjedač kao da se javlja iz onostranog, iz brloga koji je sagradio snagom uma i u nj se dijelom preselio
Max Blecher je po zanimanju bio ljekar pa je njegova knjiga zanimljiva i zbog toga. On, za razliku od Castropa, razumije šta se događa u tijelu i onda se svojoj bolesti suprostavlja razumom. U poglavlju gdje opisuje strašne bolove koje trpi, kaže kako je naučio ne bježati od boli, već joj se suprotstaviti. Naime, kad bi ga počelo boljeti on bi se na bol usredotočio i razumom ga neutralisao. Odvojio bi ga od tijela, kao zasebnu nit, ne dozvoljavajući mu da izazove haos u njegovim mislima. Tačnije, bol bi označio kao uljeza koji jeste ometač ali koji ne dovodi život u pitanje. Dok previjaju njegove otvorene rane i u njih sipaju čisti eter, na bol je fokusiran kao na muziku, sprječavajući je tako da postane dio njega i ukrade mu dušu. Nedozvoljavajući joj da prodre u brlog njegovog uma, u to sklonište u koje je pobjegao pred tijelom u raspadanju.
Prilikom odlaska iz sanatorija mladi bolesnik opisuje put preko Pariza u Švicarsku. Kad govori kako su ga prenijeli, kako su ga nosili ili utovarali, čitatelj počinje da shvata kako pripovijeda um koji se tijela na neki način već oslobodio. Uzdignut iznad agonije vlastitog tijela pripovjedač kao da se javlja iz onostranog, iz brloga koji je sagradio snagom uma i u nj se dijelom preselio. Zajedno sa onima koji njegovo tijelo dižu kako bi ga smjestili u voz, on gleda sebe i svoju bolest. Njegov je brlog sličan onim logama koje smo pravili kao djeca, obično od jastuka i deka negdje u ćošku dnevnog boravka, i iz njih gledali odrasle u prostorima naše odsutnosti.
Pošto je nepokretan, sa nogama u gipsu, vrlo često posmatra neku tačku i mašta o tome kako će se jednom do nje nekako dovući. U jednom trenutku je to daleki Pariz, u drugom tek kamen na livadi ispred sanatorija. Posvećivanje tim malim stvarima iz svakodnevnice, pritom ignorišući svijet koji se užurbano razvija i raste, u najmanju ruku je utješno. Kao da se bolesnici vraćaju svom djetinjstvu sa svojom bolešću. Sve je opet veliko, svijet koji im je u međuvremenu bio okračao, kao da je ponovo narastao. U to sam se uvjerio i lično, družeći se sa teškim bolesnicima koji bi u pravilu uvijek podjetinjili i mnogim se gestama odazivali zovu djetinjstva.
Bolesnici koji se ne mogu samostalno kretati, koriste se gutijerom, posebno napravljenim kolicima koja takvim bolesnicima omogućavaju da lakše funkcionišu. Gutijera je naprava koja objedinjuje funkciju kreveta, jednoprega i nogu. Ona je u svijesti pripovjedačevoj dio tijela, tj. bolesnikovo tijelo nimalo nije više njegovo od kolica u kojima se kreće. Neki su u kolicima živjeli, za njih ostajali vezani do kraja života. Ta nemogućnost kretanja kod bolesnika u Osvijetljenoj jazbini dodatno usporava vrijeme u sanatoriju, skraćuje ili poništava razdaljinu između dvije tačke, pa se sve dešava u trenutku u kojem je izvjesno jedino to da se još živo.
Prijevod Osvijetljene jazbine je besprijekoran, što ovaj tekst čini još važnijim. Goran Čolakhodžić je ozbiljan pisac koji ne mari za trendove i koji je svjestan da će na kraju preživjeti ono što je dobro napravljeno a ne ono što smo razvikivali po društvenim mrežama i internet portalima. Jednom je Miljenko Jergović rekao kako loši prevodioci nemaju problem sa jezikom s kojeg prevode, nego upravo sa jezikom na koji prevode. Za razliku od takvih, Čolakhodžić poznaje i osjeća svoj jezik što ovaj tekst čini posebno bliskim ovdašnjim čitateljima.
Ima istine u onoj da mi živimo jedino u djetinjstvu a da ostatak života uglavnom žalimo za tim naivnim poimanjem svijeta i vremena
U jednom društvu, prije nekoliko mjeseci, na temu umiranja i bolesti izjavio sam kako bih se radije patio nego da me smrt pokosi u snu ili na biciklu. Iz ove pozicije, dakle pozicije relativno zdravog čovjeka, od patnje mi je strašnije samo to da odem bez da se pozdravim sa svijetom. Međutim, ta moja nerazumna želja da se patim prije nego umrem, ima veze sa knjigama kakva je upravo Osvijetljena jazbina. Ima istine u onoj da mi živimo jedino u djetinjstvu a da ostatak života uglavnom žalimo za tim naivnim poimanjem svijeta i vremena. Bolesnici se odriču budućnosti i prepuštaju jedinoj mogućnosti – a to je sadašnjost, ona ista u kojoj živimo kad smo djeca. Vjerujući da bi se u danima teške bolesti uspio vratiti djetinjem miru i trenutke proživljavati na dubljem nivou, izgovorio sam tu rečenicu na koju su se prisutni brecnuli. Naravno, to bi se sve skupa moglo proglasiti tlapnjama jednog čitatelja kojeg nosaju osjećaji i koji je samo pod dojmom literature. Kako god, bolest nas, pa i ona najmanja, odvodi u neka druga stanja svijesti i čini da vrijeme intenzivnije doživljavamo. Da nam dani traju dugo, kao onomad kad smo bili djeca.
Almin Kaplan, Prometej.ba