Foto: Pjer Žalica

(U julu 1993. napustili smo Dubrave i kao prognanici otišli u Blagaj koji je od Dubrava udaljen dvadesetak kilometara zračne linije. Kao osmogodišnjaku, razdaljina između ova dva mjesta mi se učinila puno većom: kao da sam napuštao jednu dimenziju i prelazio u drugu. Ono što sam doživljavao kao jedinu stvarnost i što je do tog trenutka oblikovalo moju maštu najednom je zamijenio posve drugačiji ambijent. Blagaj koji sam doživio u godinama od 1993. pa sve do 1997. koliko smo se tu zadržali, nije Blagaj koji postoji danas, već jedno posve drugačije mjesto. Moj doživljaj Blagaja je bio uslovljen ambijentom iz kojeg sam prognan, odnosno ja sam Blagaj čitavo vrijeme poredio s mojim jednodimenzionalnim selom koje je u repu mozga treperilo kao izblijedjela razglednica. Stvarnost u kojoj sam se našao bila mi je nepoznata i strana, kuće i okućnice koje sam tamo zatekao nisu bile kao kuće u mom selu. One se jesu razlikovale arhitektonski, ali ne radi se samo o tome, u tim je razlikama bilo nečeg suštinskog i istovremeno nedokučivog. Naime, ja te nove kulise nisam prihvatao zdravo za gotovo nego sam ih sumnjičavo proučavao pa je Blagaj za mene osmogodišnjaka u odnosu na Dubrave bio višedimenzionalan. Mnogo puta sam razmišljao o prizorima koje nosim u sjećanju i ostajao nemoćan da iskažem osjećaje koje su ti prizori u meni budili. Priznajem, nekoliko sam se puta mirio s mogućom činjenicom da tu nema ničega i da su to samo subjektivni dojmovi koji ne trebaju nikome osim meni. Međutim, ponovo sam se počeo baviti dječačkim doživljajem mjesta koje sam upoznavao u ratnim okolnostima, ali ovaj sam put puno opušteniji, spreman i na to da tekst pišem samo za jednog čitatelja.)

Nastavak teksta Blagaj. Dolazak

Do prve blagajske kuće išli smo uskim uličicama koje bi na pojedinim mjestima nenajavljeno nestajale u livadama. Kao da bi ljudskih ruku djelo zacijelilo, ulice su uranjale u travu u kojoj bismo razabrali kakav uski puteljak i njime nastavljali dalje. Kuće pored kojih smo prolazili bile su drugačije od onih u našem selu; većina ih je bilo tek napravljeno, neke još nezavršene. Bez fasada i pod pločom mnoge su imale drvene konstrukcije koje su skovali majstori dok su ih gradili. Negdje je to bila skela, već posivjela od kiše i sunca, a negdje most preko kojeg su argati izgonili karijole s betonom izlijevajući ploču. Na mnogima su prozori bili zatvoreni daskama ili šperpločama, što se moglo protumačiti kao znak da će rat potrajati i da su radovi na kućama na duže vrijeme pauzirani.

Bilo je i završenih kuća, sa lijepim okućnicama, obično sa stazom za automobile koja bi se s kapije u dva traka pružala prema garaži. Kod takvih sam primjećivao bašče što su se modrile listovima graška, pazije ili raštike. Iako smo i sami bili zemljoradnici, blagajske bašče su bile nešto s čim se do tad nismo susretali. Ljudi iz dubravskog kraja zemljoradnjom su se bavili tako što su uzgajali industrijske biljke, uglavnom duhan, te su obrađivali veće površine i nisu imali vremena da se posvećuju detaljima kao što su pritke za koje se veže paradajz ili mahuna. Nama je dekoracija bile manje važna, nas je zanimala količina proizvedenog, a što se nije moglo reći za vlasnike kuća između kojih smo se provlačili.

Neke od neizrađenih pločara bile su tek useljene pa je njihove prozore umjesto dasaka zatvarao najlon. Negdje u ćošku, uz sam daščani štok, iz takvih bi kuća provirivao sulunar iz kojeg bi se dimilo iako je bilo vruće. Tu, u tim prostorijama iza najlona, neko je pripremao ručak ili je otkuhavao svoj prljavi veš što ga je na sebi prenio u izbjeglištvo. Već pomalo zarasla u travu, izbjeglice su ta radilišta pripitomljavali tako što su ih oslobađali od korova. Posloženi betonski blokovi otrgnuti kupini koja ih je bila skoro progutati podsjećali su na starce koje su sinovi obrijali dan uoči praznika. Kao zblanuti, ispred kuća su stajali betonski blokovi, gomile cigle i daske. Svijet u koji smo prognani kao da je upravo nastajao a rat ga je u tome omeo.

Među useljenim kućama bilo je i onih koje su se isticale arhitekturom i izborom materijala. Bile su to kuće ljudi koji su živjeli u inostranstvu, pravljene po uzoru na kuće kakve su viđali kod svojih njemačkih gazda. Bilo ih je velelepnih, mojim očima takvih do tog trenutka neviđenih. Njihove avlije su imale jako dugačke staze, vrlo često svom dužinom natkrivene odrinom s kivijem, te živicom od šimšira odvojene od bašče. Ograde na balkonima nisu bile obične, već obložene lamperijom, što ih je činilo luksuznim i nama stranskim. Pored nekih su bili veliki crveni kamini iz čijih su mračnih usta virili sačevi. U dvorištima tih vikend-kuća bilo bi i po neko egzotično stablo, najčešće palmino ili ono japanske jabuke.

Kuća u koju smo se smjestili bila je sušta suprotnost kućama koje smo viđali pored puta. Stara i oronula, s pročeljem od drveta, neodržavanim i poprilično trulim. Ne mogu je u potpunosti opisati jer mi je tih desetak dana koliko ćemo tu ostati bilo toliko mučno da sam ih proveo u nekoj tampaziji koja se u večernjim satima, opterećena sparinom, pretvarala u polusvjesno stanje. Imala je drvenu kapiju s koje te odmah dočeka čatrnja natkrivena odrinom. Pošto je kuća bila starina i u njoj niko nije živio, loza na odrini se bila skoro osušila, s tek nešto malo zelenog lišća i po nekim zakržljalim grozdom. Pored čatrnje se dolazilo na trijem kuće koji je imao polu-unutrašnje stepenice za sprat. Desno, čim na trijem uđeš, bila je naša soba, mala i s nekoliko niša u kamenim zidovima. Po podu su bile spužve i na njima postelje. Sjećam se da sam se u njoj uzaludno pokušavao oraspoložiti igračkama koje sam prenio u svojoj školskoj torbi. Kad se prisjećam te sobe, vidim crvenog kabrioleta kojim pokušavam raspiriti maštu i pobjeći od užasa u kojem smo se našli.

Od svih događaja iz tih dana najbolje se sjećam dana kada su nam vlasnici donijeli lonac bljutavog graha. I moje majke kako me ruži, udara mi šamar, i mene koji odbijam jesti iako sam gladan. Nas desetak oko šerpe graha s tek nekoliko kašika i par tanjira čekamo jedni na druge da završe, da operemo suđe i da i sami jedemo. Iako dijete sa sela, bio sam prava peka, nikad nisam mogao jesti hranu koju bi napravila osoba koja mi se nije dopadala. Mogla je to biti i neka čistunica, ali ako joj je karakter po mojim kriterijima bio mrljav, njenu hranu sam odbijao kategorično. Grah u velikoj šerpi je napravio neko koga nisam mogao vizualizirati, ali sam slutio da nije osoba po mom ukusu… a onda i svi ti ljudi oko šerpe sa tanjirima i kašikama. Ne znam jesam li i jedan zalogaj uspio progutati, sjećam se samo okusa suza koji je poništavao bljutavost što ju je na mom nepcu ostavljao grah.

Starina u kojoj smo živjeli desetak dana bila je u samom podnožju brda. Okružena drugim ruiniranim kućama doimala se kao ugniježdena u kamenjar. Okolo su rasli šipci i smreke zbog kojih me je brdo podsjećalo na rutavu tkaninu. Iz avlije se izlazilo na gumno, kao na neki mali trg smješten između kuća. Tu bismo se okupljali u predvečerje i pričali o ratu koji se sve više zahuktavao. Od šturih informacija koje su nam stizale isfiltrirane kroz više ušiju pokušavali smo domisliti šta se trenutno dešava u našem selu što smo ga naslućivali u daljini iza brda. Poneko bi se dokopao informacije o nečijem skorijem prelasku u izbjeglištvo, a ostali bi se u nj zagledali kao ozebo u Sunce, u nadi da će im se s njegovog lica reći nešto o vlastitoj sudbini…

Svijet u koji sam došao sa majkom, bratom i dedom, odmah se podijelio na mještane i izbjeglice. Više se nije govorilo o Muslimanima i Hrvatima već o nama koji smo izbjeglice i njima koji su mještani. Između nas se pojavilo ozbiljno neprijateljstvo: mještani su svoja imanja branili dok smo ih mi, kao skakavci, napadali. U blizini prve kuće živio je stariji par mještana držeći nas na distanci, s tim da je bilo onih nametljivijih koji su se izborili da ih pozovu na ručak. Ako me sjećanje ne vara, starica je nekom pokučila nekoliko jaja i izmećaj masla.

Naša prva blagajska kuća je ustvari bila kuća u kojoj su se rodili oni što su dolje, bliže rijeci, napravili moderne kuće u kojima su živjeli. Tu je, vjerovatno, do prije nekoliko godina životarila neka starica koja je odbijala preseliti svojim sinovima ili unucima. Ona je kuću njegovala posljednjim trzajima života koji se smirivao, ali kuća je već dugo sama, bez to malo njege što ju joj je pružala ljudska ruka. Život koji se u nju s nama naprasno uselio bio je otužan. Nit smo mi znali s njom, niti je kuća znala s nama. Ne znam kako to da vam dočaram: kao da smo ulaskom među njene zidove uzburkali vrijeme koje je teklo svojim sporim tempom, odmetnuto od vremena u kojem se dešavao rat.

Nikada do tada nisam osjetio tako upornu tugu. Naviknut tek na povremene valove tuge, tih nekoliko dana boravka u prvoj blagajskoj kući jedva da sam od tuge mogao disati. Tomu je doprinijela i spoznaja da odlazak iz našeg sela nije nikakav izlet nego pravo pravcato progonstvo. Onda je počeo nedostajati otac kojeg su odveli u logor; a prazninu koju je ostavio naizmjenice su popunjavali dedo i majka. Njihovi ulasci u ulogu oca bili su neuvjerljivi i dodatno su me činili tužnim. Jednog je dana majka otišla u čaršiju na način na koji bi otišao otac da je bio s nama. Otišla je s namjerom da nekog sretne i da nam iskamči nešto hrane. Vratila se s viješću da su dvije dainice s djecom također u Blagaju i da su našli neku veliku kuću u koju nas pozivaju da se uselimo. Ta kuća je bila odmah pokraj vode, ali i u blizini linije razgraničenja i u dometu snajpera zbog čega se majka dvoumila. Mene je rijeka toliko mamila da sam odmah stao preklinjati majku da idemo rođacima, na šta se ona odlučila sutradan.

Ne znam kako smo otišli niti se sjećam puta koji smo do druge blagajske kuće prešli. Ne znam ni jesmo li ga prelazili danju ili smo bazali noću. Sjećam se samo da sam za sobom ostavio onu tugu što me je gušila u našoj prvoj blagajskoj kući. Smjestivši nas među te stare zidine izmjestili su nas iz našeg vremena kao one stvari koje se više ne koriste ali koje se ne bacaju. Ta ruinirana kuća u kojoj smo proveli prve izbjegličke dane ostala je iza nas kao što iza nas ostaju starci kojima smo nakratko svratili u posjetu. I danas, kad prođem kroz Blagaj, ona me gleda iz brda. I u meni budi onu davnu, djetinju tugu.

Almin Kaplan, Prometej.ba