Alma Skopljak. Prikaz izložbe Glasovi Kemala Hadžića i Envera Kazaza, galerija Manifesto, 18. 4. 2025.


“U glasu se materije
Krije
Sve tvoje
Zato u njenom imenu i jest
Skriveno ime
Majke
Što stalno rađa
Nove oblike svoje
I usred materije
Srce svemira
Bije”

(Kazaz, Glasovi)

Envera Kazaza šira javnost poznaje kao univerzitetskog profesora, književnog kritičara i teoretičara i političkog analitičara, ali ne i kao pjesnika koji iza sebe već ima zavidan pjesnički opus. S druge strane, Kemal Hadžić slovi kao jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih fotografa. Međutim, Enver Kazaz i Kemal Hadžić nisu samo vrsni umjetnici, pjesnik i fotograf, oni su braća po poetici, s razlikom u medijskom izričaju, i zato simbioza kojoj svjedočimo na izložbi fotografija i poezije pod nazivom Glasovinije nemoguća ni neprirodna.Pjesnik Trojanskog doba i fotograf gole ljudske supstance u ratu [1], fotograf i kritičar koji ga, svjetski već poznatog i priznatog, obznanjuje bosanskohercegovačkoj javnosti, pjesnik i fotograf inspirisani svijetom koji krcka, šušti, šumi, cvrči i huči [2] dok svjedoči svoje vlastito postojanje, bliskost svojih svjetonazora i poetika potvrđuju rijetko viđenim vizualno-verbalnim amalgamom.

Fotografiju, ili poeziju svjetla, i poeziju, ili fotografiju riječi [3], Enver Kazaz će objediniti u jednu sintagmu - poeziju fotografije [4] da bi odredio stvaralaštvo Kemala Hadžića! S druge strane, Kemal Hadžić će zahvaljujući simbiozi vlastitog fotografskog talenta i Kazazove poezije tvoriti fotografiju poezije, pokazujući beskonačnost umjetničke igre i ljudske imaginacije i metamorfozu tradicionalnih umjetničkih formi! Međutim, u ovoj igri riječi pažljivom posmatraču i čitaču neće promaći činjenica da i na ovim fotografijama Kemala Hadžića i u Glasovima Envera Kazaza rezonira priroda, a ne samo čovjekova egzistencija. Glas je oblik iskaza, ali i potvrda postojanja. Glas vode na fotografijama Kemala Hadžića i glas vode u stihovima Kazazovih Glasova svjedoče sveopće pulsiranje materije, zajedništvo atoma, jedinstvo čovjeka i prirode. Ali tu nije kraj. Bȉlo cijelog svemira u damaru je prirode pa je u srži ideja jedinstva u materiji, zavještanja čovjeka prirodi.

Žamor materije, u čijem se beskraju stalno umire i rađa, utješna je spoznaja! Utješno je i što su otprirođenog čovjeka, tog sina razmetnog, i Kazaz i Hadžić, medijem fotografije i vještom sintaksom i ritmom stiha, vratili u okrilje prirode, nudeći utjehu svaki u svojoj apoteozi prirodi.


U šumu vode
Blješte slobode
Za duše mlade
Besmrtne - čiste
Beskrajne – iste

(Kazaz, Glasovi)


[1] Ukrštanje vremenskih planova na fotografiji Kemala Hadžića

[2] Kazaz, Enver, Glasovi, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2018, str. 103.

[3] Nino Berbić: Fotografija i poezija

[4] https://www.prometej.ba/clanak/kultura/enver-kazaz-ukrstanje-vremenskih-planova-na-fotografiji-kemala-hadzica-2779