Komični pisci su, u odnosu na one koje ćemo nazvati ozbiljnim, bili manjina u svako doba književnosti. Tome je razlog pretežno mučno osjećanje života, izraženo među većinom ljudi tokom čitave historije, posebno među onima koji su zainteresirani za književnost. Pisci iz svih vremena znali su to prepoznati, pa su tako i pisali: za ljude kojima nije do šale.

Uprkos tome, na vrhuncu svjetske književnosti - ukoliko ga neko od bogatih&moćnih nije u međuvremenu otpilio za potrebe vlastitih niskosti - stoji jedan komični roman, jedno književno Sunce što svijetli i grije promrzle ljudske duše otkako je prije četiristo i kusur godina izašlo, a to je Don Kihot, veleumni vitez od Manče.

Ono što je Don Kihot donio na svijet najtananija je istina o ljudskom biću, koje u svom traganju za istinom bez kraja i konca čitav vijek provede u zabludama. Biće da ljudskom biću ipak nije dato sve da zna, na šta se samo može reći - hvala Bogu da je tako.

Na našim prostorima, na prostoru rasturene Jugoslavije, slabo ima komičnih pisaca u posljednje tri decenije. Najkomičniji pisac Bosne, ili bar koji je mene najbolje, najdublje nasmijao, jeste Tarik Haverić, koji se nikako ne može nazvati komediografom, a tom se titulom ne može okititi ni najkomičniji pisac Hrvatske, Viktor Ivančić - iako joj je po postupcima za nijansu bliži od Haverića.

Iz Srbije ne mogu ni da se sjetim - to jeste sada već mogu, ali da nisam nedavno pročitao “Rekapitulaciju” Svetislava Basare, ne bih mogao. Za njega bih rekao da je, bar u ovom romanu, nastupio kao punokrvni komediograf, koji je uz to baš onakav kakav samo i može biti u - da se poslužim riječima samog romana - društvima koja traju u formi organizovanog kriminala, a to je lud tristo na sat.

Nakon bolničkog uvoda, koji ludo fantastičnoj “Rekapitulaciji” daje ipak realističan okvir - autor je iskusio onostranost - slijedi priča koja na svoj način razrađuje drugi dio čuvene Vitgenštajnove rečenice: “Sve što se može reći, može se reći lijepo, ono što se ne može reći, o tome se može lijepo šutiti.”

Da je Vitgenštajn imao uticaja na Basarinu “Rekapitulaciju” svjedoči i njegovo višestruko spominjanje u tekstu, a najviše podnaslov romana: nemi film. “Rekapitulacija” je dokaz da je svijet uznapredovao u razumijevanju onoga o čemu se može lijepo šutiti.

Osjećaj poslije čitanja ostao je isti - najbolje ga opisuje engleska skraćenica WTF, ali u odnosu na Vitgenštajnov “Tractatus logico-philosophicus”, čiji sadržaj bi mogao poslužiti dervišima kao supstitucija za vrtnju, “Rekapitulacija” je djelo kristalne jasnoće.

Zbog tog postignuća, iskazivanja onoga o čemu se lijepo šuti u kristalno jasnom obliku, autor Basara zaslužuje da ga se nazove prometejskim: podložena erudicijom, potpaljena sluđenošću čovjeka sa sedamdesetogodišnjim iskustvom Balkana, njegova prometejska vatra osvjetljava južnoslavenski put spasa, artikulišući ga tako da postaje primarno duhovit i samim tim koristan, a na štetu beskorisne, odvratne vulgarnosti.

Da ne bude zabune, sočnog rječnika ne nedostaje ni u aktualnog srpskog Prometeja, ali što reče slikar i komšija Džeko Hodžić: “On malo više psuje i stoji mu to.” Vulgarnost i lascivnost u “Rekapitulaciji” imaju humanističku ulogu. Vulgarni lajtmotiv ovog romana je sintagma surduknuti u dupe, u njoj je sažeto istinsko interesovanje svih Južnih Slavena, iz čega se u konačnici može razumjeti i njihovo dubinsko nerazumijevanje politike kao discipline ljudskog duha, shvatiti onaj jaz između onoga što Južni Slaveni u tom smislu žele i onoga za šta glasaju i što imaju.

Basara je ta vrata odškrinuo u “Kontraendorfinu”, prethodnici “Rekapitulacije”, kada se navedena sintagma pojavila u kontekstu Desanke Maksimović, što je izazvalo burno oduševljenje javnosti, samo prilagođeno, u formi osude autora.

U novom romanu Basara je širom otvorio navedena vrata, otkrivši nam od sramote neizrecivu istinu da je surdukanje južnoslavenska metafizika i glavno narodno interesovanje, nešto na šta se u narodnom fantazmagoriju svodi svaka tema i od čega se nema vremena da se misli na išta drugo; po zimi i vrućini, u bogatstvu i bijedi, bolesti i zdravlju, svaki je čas podesan za blud, zapisao je u jednom svom romanu Mirko Kovač.

Nije to možda lijepo, ali je na svoj način dirljivo, topla ljudska priča o povrijeđenim i poniženim, koji u tom surdukanju pronalaze svoj džan. Što se tiče lascivnosti, ona u “Rekapitulaciji” obavlja možda i jedinu reviziju povijesti Ive Andrića na koju sam u životu naišao da se može okarakterisati kao humana: čitati o najvećem od najvećih kako je u poslednjim danima, poslednjom snagom, štipkao medicinske sestre za dupe, unijelo je u moju dušu više ljubavi za Nobelovca nego sve prije što sam o njemu čitao, jer to je valjda prvi put da sam doživio velikog pisca kao nekog ko nije, kako zapisa Vera Stojić, nekako tuđ čovek.

U kontekstu Ive Andrića, posebnu pohvalu zavređuje i dio romana koji otpada na odmjeravanje Andrićeve srbizacije, onaj u kom Andrić sam, posredstvom svjedoka, pripovijeda kako s pristajanjem na to da bude Srbin ipak nije pristao da bude i srbenda, da oblači jeleče i obuva opanke, da na glavu meće šajkaču, a u sebe slaninicu, beli luk i rakijicu, uz sve ostalo što ide s tim. Biti odmjeren, to je ključ zlatne sredine, života u kom caruje spokoj, ono što je potrebno da bi se s vremena na vrijeme mogao iznenaditi i tako ne umrijeti od dosade.

Za kraj ostavljam pokušaj konačnog razumijevanja Basare, pisca romana “Rekapitulacija”, a za šta mi je riječ dao on sam, kroz djelo: riječ je o romanu prelesti u oba smisla riječi.

Prelest u svjetovnom smislu označava ljepotu, a u duhovnom zavedenost od strane đavola; umrijevši malo na početku romana, ne sasvim, Svetislav Basara je zapao u stanje prelešćenosti, koje mu je omogućilo da tako lijepo ispiše tolike stranice o onome o čemu se inače lijepo šuti.

Iz tog razloga preporučujem roman “Rekapitulacija”, kao knjigu od najbolje vrste po kriteriju Don Kihota (na prvom mjestu zabavlja, na drugom poučava), svima da je čitaju i iz nje uče, jer ona u sebi čuva znanja koja su nam na ovim prostorima potrebna kao lijek.

Boris Lalić, Prometej.ba