(odlomak iz teksta u nastajanju)


(U julu 1993. napustili smo Dubrave i kao prognanici otišli u Blagaj koji je od Dubrava udaljen dvadesetak kilometara zračne linije. Kao osmogodišnjaku, razdaljina između ova dva mjesta mi se učinila puno većom: kao da sam napuštao jednu dimenziju i prelazio u drugu. Ono što sam doživljavao kao jedinu stvarnost i što je do tog trenutka oblikovalo moju maštu najednom je zamijenio posve drugačiji ambijent. Blagaj koji sam doživio u godinama od 1993. pa sve do 1997. koliko smo se tu zadržali, nije Blagaj koji postoji danas, već jedno drugačije mjesto. Moj doživljaj Blagaja je bio uslovljen ambijentom iz kojeg sam prognan, odnosno ja sam Blagaj čitavo vrijeme poredio s mojim jednodimenzionalnim selom koje je u repu mozga treperilo kao izblijedjela razglednica. Stvarnost u kojoj sam se našao bila mi je nepoznata i strana, kuće i okućnice koje sam tamo zatekao nisu bile kao kuće u mom selu. One se jesu razlikovale arhitektonski, ali ne radi se samo o tome, u tim je razlikama bilo nečeg suštinskog i istovremeno nedokučivog. Naime, ja te nove kulise nisam prihvatao zdravo za gotovo nego sam ih sumnjičavo proučavao pa je Blagaj za mene osmogodišnjaka u odnosu na Dubrave bio višedimenzionalan. Mnogo puta sam razmišljao o prizorima koje nosim u sjećanju i ostajao nemoćan da iskažem osjećaje koje su ti prizori u meni budili. Priznajem, nekoliko sam se puta mirio s mogućom činjenicom da tu nema ničega i da su to samo subjektivni dojmovi koji ne trebaju nikome osim meni. Međutim, ponovo sam se počeo baviti dječačkim doživljajem mjesta koje sam upoznavao u ratnim okolnostima, ali ovaj sam put puno opušteniji, spreman i na to da tekst pišem samo za jednog čitatelja.)


U Blagaj smo došli iz mjesta Buna dokle su nas dovezli kamionima. Bilo je užasno vruće i dugo smo se truckali pod ceradom prije nego smo se zaustavili. Starije žene, one koje su pamtile Drugi svjetski rat, otkučivale su ceradu i na osnovu viđenog procjenjivale kuda nas to voze. Vjerovali smo im jer su bolje od nas razumjele okolnosti u kojima smo se našli: dok se nama sve dešavalo prvi put, njima se ponavljalo. Te starice koje su već godinama bile nekorisne u seoskim domaćinstvima i koje su životarile po sjenovitim dijelovima starih kuća najednom su procvjetale. U načinu na koji su izgovarale riječ “jama” u koju će nas možda baciti, slutio sam da se naslađuju strahom što ga je ta riječ u nama budila. To da će nam životi završiti kad i njihovi te da ih možda ipak nećemo nadživjeti, kao da im je dizalo adrenalin.

Vojnici koji su nam pomagali da siđemo s kamiona bili su pažljivi prema nama djeci. Među njima je bilo onih koji su u sebi žalili zbog toga što nam čine, iskupljujući se po nekom finom riječju koju bi uputili obično majci s djetetom ili starom čeljadetu. Blagaj se počeo nagovještavati rijekom Bunicom uz koju se pružao prašnjavi put kojim smo koračali noseći torbe i zavežljaje. To je bilo prvi put da sam u blizini ozbiljne količine vode pa sam bio opčinjen i dječački sretan što će se u moju maštu oblikovanu sušnim predjelima izliti jedna takva rijeka. Sjećam se da je bila neduboka, s tim da se mojim procjenama ne treba vjerovati. Dno se mijenjalo, nekad je bivalo pjeskovito, nekad prekriveno kamenjem. Bilo je i puno podvodnih trava između kojih su se pojavljivala jata malih riba, kao neke zastave što se nadimlju na podvodnom vjetru.

Možda bi mi majka rekla da sam umislio i da se takvo što nije dogodilo, ali ja se sjećam da sam jednog od vojnika koji su nas pratili zamolio i da me je on pustio da priđem blizu vode, čučnem i da se umijem. Hladnoću Bunice sam osjetio kao radost i danas je nosim u rukama koje sam tog jula 1993. potopio u njenu vodu. Ne znam koliko se o tome pisalo, ali naša tijela pamte temperaturu materije; hladnoćom ili vrelinom memorišemo čitave događaje, slike, razgovore. Kako budemo dalje išli prema Blagaju, Bunice će u jednom trenutku nestati; tada to nisam znao, ali ona se bila samo sklonila s naših očiju kako bi se presvukla u rijeku Bunu koja protiče kroz Blagaj i na kojoj ću se poslije, kad rat završi, godinama bezuspješno učiti plivati.

Osim rijeke, s tog izbjegličkog puta pamtim neobične kuće koje su bile svuda unaokolo. Obično napuštene, s bazenima, velikim zidinama i luksuznim prilazima. Nisam mogao shvatiti o čemu se tu radi te kako je neko mogao imati takvu kuću i čemu mu je služila? Neko je među nas bacio riječ vikendica pa smo se s njom igrali kao s čudnom loptom, malo bismo je držali u ustima pa je dodavali drugom. Vikendica - rekli bismo kad bi se ukazala nova kuća i s lica drugih hvatali značenje riječi. U selu iz kojeg smo dolazili i na koje sam se bio navikao kuće su bile puka potreba, što bi se reklo “krov nad glavom”. Ove, koje smo viđali na prilazu Blagaju, bile su izraz luksuza, jednog potpuno drugačijeg načina života od onog koji smo mi seljaci poznavali. Sjećam se da je pred jednu od tih vikendica neko otišao i da je vlasnika zamolio za karijolu kako bi svog starog i iznemoglog oca povezao jer je ovaj više nije mogao hodati i molio je da ga ostave da na miru umre. Sjećam se i nekakvog snajpera koji je na putu prema Blagaju nekoga pogodio. Ali najviše se sjećam tih čudnih kuća koje nisu imale svoje štale i poljske klozete, nisu imale čatrnje niti kante za spirine ispred svojih ulaznih vrata. One kante u kakve smo mi odbacivali ostatke hrane i s njima poslije hranili krave. Ispred svake kuće u našem selu su bile po dvije takve, jedna za organski otpad, druga za otpad koji smo smatrali da ga krava ne treba jesti. Za tekućinu u kojoj je bilo tragova deterdženta za suđe, ostataka mesa, mlijeka ili sira.

Na tom putu od Bune do Blagaja mnogi su ostavili svoje starce ne mogavši ih više nositi. Sjećam se starih nena kako nas jekom pozdravljaju iz šipražja gdje su im njihovi napravili hlada, ostavivši ih samo s bocom vode i s nešto malo hrane. Bile su to iste one starice koje su na kamionima otkučivale cerade i na osnovu viđenog procjenjivale kolike su nam šanse za preživljavanje. One starice što su izgovarajući riječ jama u nama otvarale jame straha; žene koje su u seoskim domaćinstvima bile izgubile svoju ulogu pa su ih njihova djeca i unučad održavala na životu noseći im hranu i vodu kako ne bi umrli od gladi ili skapali od žeđi. Oklopljene puloverima i prekrivene maramama bile su to vreće prošlosti, podsjetnici na mračna vremena iz kojih se izlegao naš jajasti svijet. Dok ovo pišem, pitam se jesu li im se tako svetili, ili samo nisu htjeli propustiti ukazanu priliku da se oslobode tereta koji su dugo vukljali i koji ih je gušio. Mnoge od njih će po kapinama tražiti nakon rata nalazeći im kosti među praznim konzervama i razbijenim bocama što ih ljudi u vožnji bacaju u raslinje pored puta. Mnogi nisu znali koliko je dug put koji ih je čekao, mislili su da je puno duži nego je bio pa su se, stigavši u Blagaj, zapitali je li razlog ostavljanja majki, svekrva i neudatih tetki bio dovoljno opravdan da ne postanu predmetom zanimanja zajednice u kojoj je trebalo živjeti. Hoće li im stvarno vjerovati kad kažu da nisu mogli vući svoje starce i da su ih ostavljali teška srca? Hoće li im vjerovati da je tih pet-šest kilometara koje su morali prijeći pod prijetnjom i žegom za njih bio puno duži put?

Ne sjećam se trenutka kad smo prešli granicu između teritorija pod kontrolom dviju vojski, sjećam se samo da sam u jednom trenutku prestao osjećati prisustvo vojnika koji su nas pratili. Put je i dalje bio prašnjav, okolo su bila brda zarasla u draču, a na jednom od njih grad hercega Stjepana Kosače o kojem u tom trenutku ništa ne znam. Onda su se odnekud pojavili vojnici Armije, kao da ih je ispljunulo magnovenje, ta nevidljiva granica koju smo trebali prijeći kako bismo bili sigurniji. Vojnici su nam pomogli da se uspnemo na tamić bez cerade i povezli u dubinu mjesta u kojem ću narednih godina odrastati. Na karoseriji zelenog kamiona sam sjedio u dedinom krilu i na tjemenu osjećao dlake s njegovog danima nebrijanog lica. Sjećam se da smo prošli pored dvije crkve, jedna je bila neoštećena, druga potpuno devastirana. Ubrzo smo ušli u staru jezgru mjesta koju su mještani nazivali čaršijom; spustili se prema ribnjaku i zaustavili ispred čuvene Blagajske tekije. Rijeka je bila ponovo s naše desne strane, ovaj put još hladnija, šira i dublja. U metežu civila i vojnika koji su se međusobno prepoznavali i grlili oteo sam se majci i malim stepenicama sišao do vode. Opet sam je dodirnuo, ovaj put u nju zagazivši, i opet osjetio sreću. Bilo mi je hladno od vode koja je silovito tekla dok sam s dna uzimao kamenja i bacao ih u brzake. Čekali smo neko vrijeme kada su po nas došli i poveli nas u prvu od četiri kuće koliko ću ih promijeniti u Blagaju. Majku sam pitao je li kuća u koju idemo blizu vode, rekla je da nije, da je to neki čardak u brdu. Tad sam najednom osjetio golemu tugu koja me poklopila sa svih strana. Tu tugu osjećam i sad, dok o tome pišem, istu onu koja me je uzela za ruku i povela nepoznatim ulicama Blagaja. Tuga je ustvari bila moja majka kojoj sam se uzaludno otimao, čvrsto me je držala za ruku, od njenog je stiska boljelo.

Almin Kaplan, Prometej.ba