Nedovršeni roman Bore Stankovića Gazda Mladen, čini se kao njegov najličniji tekst, da ne kažem najbolji. Ukratko, priča je to o jednoj trgovačkoj porodici iz Vranja čija „glava“, Mladenov otac, naprasno umire pa njeno kormilo preuzima mladi mu sin. Prvi i najteži korak jeste uvjeriti čaršiju da će Mladen u poslu biti odgovoran i istrajan, te da se neće kao mnogi mladi, našavši se u sličnoj situaciji, odati piću i kurvaluku i tako srušiti sve ono što je otac gradio. Poslije, kad se Mladen izbori za svoju poziciju među trgovcima, njegov rad će nadgledati baba Stana, očeva majka. Svaki će dan dolaziti u dućan i tamo sjediti dok Mladen bude usluživao, nikada se pred drugima ne miješajući u unukov posao, a sve kako bi pomogla njegovom autoritetu da se osamostali i sam nastavi rasti. Mladen će vremenom postati jedan od najuglednijih trgovaca, poštovan čak i među onima koji su drugovali s njegovim ocem. U tome su zasluge mnogih, kao i Mladenova koji se trgovini i poslu posvetio do te mjere da je zanemario sebe. Međutim, kontekst je taj koji je Mladena gurnuo u isposnički život, a kontekst je porodica sama, dakle svi oni stričevi i stričevići, tetke i tetići, braća i bratići – svi čija egzistencija zavisi od statusa porodice za koju su vezani i kojoj je Mladen potreban kao glava dostojna poštovanja jednog šireg konteksta, onog što ga čine čaršija i sela u kojima žive oni koji će s Mladenom poslovati, koji će, dakle, do Mladena držati kao do vrijedna i poštena. Nakon smrti Mladenovog oca, oko mladog gazde oblijeću mnogi članovi porodice, trudeći se da ne budu nametljivi ali da svakako na neki način doprinesu ustoličenju mlade glave na prijestolje od kojeg zavise.

Baba Stana je čuvarica kuće i kod nje su ključevi od prostorije gdje je hrana, njojzi Mladen, baš kao što je činio i njegov otac, donosi pazar i pravda joj ono što je dao na veresiju. Mladenova majka je poput sluškinje koja se povija pred babinim i Mladenovim autoritetom, pazeći da im ni sjen ne zgazi. Ona vodi računa da uradi sve onako kako bi htjela baba, taj mrki autoritet koji porodicu povezuje sa tradicijom i prošlošću. Prisustvo babe Stane je intenzivno i ustrajno, ona je utjelovljenje prošlih, mrklih vremena; ona je iskustvo koje je neophodno za preživljavanje u vremenima s kraja devetnaestog stoljeća kada države nema onoliko koliko ima porodice. Dok razmišljam o baba Stani na pamet mi pada citat koji u svojoj knjizi Prema jezeru donosi Kapka Kasabova, a čija je autorica Rebecca West. Pišući o vlastitom identitetu Kasabova propituje svoje pretke čijih autoriteta sjen osjeća na sebi. Da bi bila jasnija, posluži se riječima koje je West napisala vidjevši fotografiju starice na zidu kuće bračnog para iz Novog Sada. Na fotografiji je odavno pokojna starica, domaćinova majka, a koju autorica vidi ovako: „Ta žena što sjedi s bijelom maramom na glavi, oklopljena krutom vunenom odjećom, odisala je golemim autoritetom i golemom tugom Bogorodice. Bila je upraviteljica zemaljskog života, donijela je svoju djecu u taj prostrani zatvor i njezino je lice govorilo da dobro zna kako će gorak kruh jesti u zatočeništvu.“

Mladen će svoj život potrošiti tako što će predano odlaziti u trgovinu i tamo raditi posao koji je naslijedio od oca. Uredno će baba Stani predavati novac, nakon večere lijegati u uredno, prema babinim uputama spremljenu postelju. Zbog posla, zbog gazdinstva na čijem je čelu neće oženiti jedinu ženu prema kojoj je nešto osjećao. Jer ona neće imati miraza i onda bi brak s njom bio potencijalno ugrožavajući za bogatstvo Mladenove porodice. Umrijet će kao strog, strahopoštovan, ali ranjav i željan… Od porodice žrtvovan.

Postavlja se pitanje kolika je odgovornost gazda Mladenova za patrijarhat čije je oličenje postao. Je li on ustvari žrtva okolnosti unutar jednog sistema, neko koga su, postavivši ga na pijedestal, učinili neupotrebljivim. Porodica je kao košnica sa jasnim pravilima kojima se svi moraju povinovati. Jer Mladen nije uživao u svom autoritetu, pogotovo ne u tome da su ga se svi ustručavali. Kad jedan od rođaka pred Mladenom zaplače iz straha, Mladenu se smuči nad samim sobom, nad tim u šta se pretvorio. Jer Mladen u mladosti nije bio neko koga bi se ljudi bojali, takvim ga je učinila porodica kojoj je strah neophodan da bi preživjela. Strah koji se osjeća pred glavom kuće je kao abažur na lampi oko koje se okupljaju ukućani, nešto skoro pa religiozno.

Mladen me je podsjetio na jednog gazdu kojeg su u njegovoj porodici svi zvali babom (ocem), uključujući i njegovog brata. Kao mali, često sam boravio u njihovoj kući, među mnogobrojnim članovima tog velikog seoskog domaćinstva. Ništa mi nije bilo draže kao napiti se hladne vode iz njihove bukare, pa čak i ako bih bio zadnji u redu, dakle šesnaesti. Često bih u njihovu kuću znao banuti i zateći same gazdu i ženu, u vrijeme dok su ostali u polju, i pomisliti kako je njima u njihovoj familiji najbolje: njemu jer je gazda, a njoj jer je gazdina žena. Tek poslije, nakon što završi rat u kojem će gazdu ubiti, shvatit ću važnost i veličinu njegove uloge kao glave. Njihovoj mnogočlanoj porodici nakon rata nikada više nije krenulo onako kako im je išlo do rata, dok je on upravljao domaćinstvom. Jednom je jedan od članova njihovo stanje prokomentarisao riječima: Sve bi bilo lakše da je babo preživio. Isti onaj babo kojeg sam zaticao u kući kako sa svojom ženom pije kafu dok ostali hrmbače. Ali nije bilo tako, on je tu bio zato što ga je ta pozicija zapala, a ne zato što se za nju izborio ili je se na nepošten način dočepao. I on je, kao i ostali, bio žrtva sistema košnice u kojoj se našao rođenjem. Tako nekako je bilo i s gazda Mladenom – kojeg nam ne preostaje ništa drugo nego žaliti…

Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da je patrijarhat kao sudbina, kako za one koji su unutar njega tlačeni, tako i za tlačitelje. Sistem porodice s kraja devetnaestog stoljeća zadržao se do danas i mi se trudimo da ga odbacimo kao jedan primitivan oblik života. Danas imamo države pa nam autoriteti oko kojih se skupljaju porodice nisu potrebni. A kad patrijarhat jednom umre, dugo ćemo zračiti ovu našu prostoriju kako bismo istjerali zadah koji će za njim ostati. Baš kao što su gazda Mladenovi dugo zračili sobu nakon što je umrla baba Stana. Takvi prostori, i kad ih prozračimo, ostanu nekako sjenoviti. Kao da se u njima nešto za svagda naoblačilo.

Almin Kaplan, Prometej.ba