Klip pokazuje kako članovi Kluba ekstremnih sportova Kondor na gumenom čamcu iz kuće za odmor i stanovanje evakuišu Emira Durmiševića. On je porodični čovjek, omiljen u društvu i radin. Iz snimka se sve vidi da je pokisao. No, to što se ne vidi je zanimljivije. Kuća je napravljena 2020. godine na kupljenoj parceli, danas ih je ukupno devet, i sve su izlazile na rječicu Glibaju, ispod samog ušća rijeke Sanice u Sanu. Bara na kojoj se danas nalaze parcele sa kućama je bila prirodni rasteretni kanal za Glibaju, Sanicu i Sanu i preko nje se odlijevao višak vode u vrijeme poplava. Bara je izlazila na rječicu Glibaju, a na drugoj strani Glibaje se nalazila riječna ada, koja je opet izlazila na rijeku Sanu, na taj magični objekt čežnje svakog građanina sela Sanski Most – a i šire! Durmišević je nakon kupovine svoje, zajedno sa vlasnikom susjedne parcele, zatrpao korito Glibaje otpadnim materijalom, šutom i zemljom. Za Glibaju su prokopali novi tok koji je, tačno iznad upravo sagrađene kuće za odmor i stanovanje, preusmjeren u rijeku Sanu. Razumije se da je sve rađeno u vlastitom aranžmanu, bez stručnih konsultacija ili potrebnih odobrenja.


Naš čovjek iz gumenog čamca je, zajedno sa vlasnikom susjedne parcele, posjekao sve rastinje i „uredio pristup vodi“ tako što je nakon zatrpavanja vodotoka Glibaje, na (sada već bivšoj) adi između Glibaje i Sane, uništio kompletan biotop, posjekao drveće po vlastitom ukusu, navukao nekoliko kamiona zemlje na državno zemljište i posijao travu

E sad, sve to ima širi smisao: direktan izlaz na rijeku Sanu vlasnicima parcela je priječila spomenuta riječna ada koja je nastala između Glibaje i Sane, inače, zemljište u državnom vlasništvu. U administrativnom jeziku se zemljište vodi kao k.č. 1745 KO Kljevci I i svako je može pogledati na web stranici Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove pod linkom https://www.katastar.ba/. Naš čovjek iz gumenog čamca je, zajedno sa vlasnikom susjedne parcele, posjekao sve rastinje i „uredio pristup vodi“ tako što je nakon zatrpavanja vodotoka Glibaje, na (sada već bivšoj) adi između Glibaje i Sane, uništio kompletan biotop, posjekao drveće po vlastitom ukusu, navukao nekoliko kamiona zemlje na državno zemljište i posijao travu. Da ne bi bilo nesporazuma udareni su i direci na državno zemljište, u produžetku linije razgraničenja sa susjednom parcelom, sve do korita rijeke Sane, a prošle godine je pokrenut i biznis otvaranjem kampa na zemljištu koje sada predstvalja logičnu cjelinu sa parcelom u privatnom vlasništvu novog turističkog pregaoca. Logika ovdje podrazumijeva uzurpaciju državnog zemljišta, zatrpavanje prirodnog vodotoka i uništavanje biotopa riječne ade. Takva logika ujedno računa sa pretpostavkom, koja se pokazala tačnom, naime, da „naši“ ne mogu krasti „naše“, da kradu samo „njihovi“. To što se u pozadini kuće u klipu vidi kao snažna vodena bujica je zapravo uzurpirano državno zemljište i uništeno vodno dobro. Sve na lokaciji na kojoj nema prirodnih političkih neprijatelja državnog vlasništva, Srba, nego sami musliman i sve goli Bošnjak. A, on po modernom prototipu „dobrog Bošnjanina“, to znamo, ne krade ništa od Bosne.


Riječ je o rasprostranjenim intervencijama u prirodu, na prvom mjestu u vodotoke. Prati ih uzurpacija obale i uništavanje prirodnog ambijenta prema estetskim predstavama posve neobrazovanog, ali finansijski potentnog svijeta

No, ostavimo se nezgodnih aspekata ovog fenomena i podsjetimo se jedne socijalne konstante koja se, isto tako, ne može vidjeti iz klipa: nevidljivog mentaliteta koji na prirodu proizvodi vidljive učinke i, uz to, upravlja državom. A, država preko trideset godina radi na uspostavljanju vladavine prava. Da pojednostavim, riječ je o rasprostranjenim intervencijama u prirodu, na prvom mjestu u vodotoke. Prati ih uzurpacija obale i uništavanje prirodnog ambijenta prema estetskim predstavama posve neobrazovanog, ali finansijski potentnog svijeta. Kombinacija je opasna kada se shvati da ovdje finansijska potentnost utemeljuje prihvatljiv estetski senzibilitet i opravdava svaku intervenciju u prirodu. Ma kako da odluče, oni su uvijek u pravu.

Da, to o izgradnji pravne države je tema za sebe. Ovdje zato samo kratka usporedba o brzim reakcijama jer inspekcijske strukture prate tempo uspostavljanja vladavine prava: federalni vodni inspektor, Aziz Kudra, zna za opisani slučaj, ali skoro dvije godine, unatoč opomenama, nije poduzeo ništa. Doduše, polovinom juna prošle godine se izjasnio da nije dužan obaviti inspekcijski nadzor po svakom zaprimljenom zahtjevu jer „to ne bilo bilo niti svrsishodno niti ekonomično“! I još važnije, onemogućilo bi sve planske aktivnosti. Tako se naš čovjek iz gumenog čamca može umiriti, a s njim zajedno i svi ostali uzurpatori vodnog dobra, bageristi i graditelji kuća za odmor i stanovanje. Inspekcija radi samo po planovima, pa ako nije planirana intervencija u vodno dobro ili uzurpacija državnog zemljišta u samom vodotoku, nadzora neće biti. Neće ga, dakle, biti nikad. I taj metod se primjenjuje na svim nivoima: ni njegova šefica, odvjetnica Ivana Prvulović (NiP) se, čak ni na upite Institucije ombudsmena, do ove poplave nije oglasila o poduhvatima Durmiševića i njegovog susjedstva, a općinska građevinska inspekcija, evo preko tri godine po donošenju zaključka o prinudnom uklanjanju nedozvoljene gradnje u vodotoku rijeke Sane, nije uklonila ni jednu letvu.

Vratimo se čovjeku iz klipa, glavnom junaku ove priče. Emir Durmišević je pokunjen i zamišljen, izlazi iz čamca pognute glave. Nećemo nikada saznati da li je u ovim trenutcima shvatio da je evakuacija u gumenom čamcu i njegova zasluga, da je uništavanje zatečenog ambijenta i prisvajanje državne zemlje velikim dijelom prouzrokovalo bujicu oko kuće za odmor i stanovanje. Istini za volju, teško je i zamisliti da je na tu vrstu samorefleksije i spoznaje sposoban svako ko radi to što misli, a sebi najbolje misli, jer o opštem dobru ne zna ništa. Ipak, on je omiljen i pristojan građanin ovog sela, porodičan je i radin čovjek i svako bi ga rado imao u društvu ili za prijatelja. Takvi ljudi su zamišljeni samo kada planiraju nove poduhvate. Sve dok iz njih ne izbije glad za tuđim, za državnim i potreba za uređenjem svijeta prema vlastitim predstavama, neprimjetni su i dragi ljudi sa periferije naših urbanih sredina. Kad ih vidimo u gumenom čamcu za spasavanje shvatit ćemo zašto su na tom mjestu. Zapitamo li se, ipak, zbog čega je sad „k'o pokiso“, počećemo s nabrajanjem činjenica koje neprijatnim nizom dokumentiraju pohlepu i uništavanje svega što se zove „mi“. U tom pohodu, da se sebi i „svojoj djeci“ ostavi što više, nema svetih granica, vodotoci su upravo poslastica. A, granicu mora postaviti država i njena vlast odnosno uprava. Ma kako se to u konkretnom primjeru zvalo, korupcija, nerad ili kazneno djelo, državna uprava je tihi saradnik na pripremanju terena za evakuaciju u gumenom čamcu. Kao i ovdje, ugledne građane će iz kuća za odmor i stanovanje evakuirati ljudi – i tako stalno u krug – koji s tim nemaju ništa i najviše ispaštaju. Sanu i njene pritoke svih ljetnih mjeseci prekopavaju bageri prema željama vlasnika priobalnih parcela, radovi na mostovima i nasipima okončavaju zbrinjavanjem građevinskog materijala direktno u vodotok, prirodni rasteretni kanali su danas naseljena mjesta, priobalno rastinje se nemilice uništava, a obala betonira bez ikakvog ograničenja. Federalna vodna inspekcija neće poduzimati ništa jer joj je to nesvrsishodno i neekonomično, a o općinskoj ne treba ni govoriti.

Svi smo već u gumenom čamcu za spašavanje, samo čekamo na red.

Edin Šarčević, Prometej.ba

-----------------------------------------------------------

Ako želite podržati rad Prometeja,

potrebne informacije možete pronaći ovdje.

-----------------------------------------------------------