Uz poneka putovanja na vjenčanja, sprovode, ono kratko-ćemo-svratit-kod-rodbine, na kavu, ili ćemo zajedno trknuti na kakve sitnije, usputne poslove u drinovačku čaršiju ili imotsku varoš, ja sam, kad se ti izleti stave na stranu, s roditeljima u svom djetinjstvu proveo cijela dva turistička dana. Puni pansion značio je tada spavanje natrag u kući. U novom tamiću putevima koje su poznavali samo još otomanske haračlije, kakvi pogranični šverceri, vilanci, vile i moj tata (u izvorniku ćaća), krenuli bi na more, koje je bilo odmah tamo iza naše Bekije, a ujedno i na kraju svijeta. Jednom sam išao sam sa njima, a drugi put sam pozvao susjeda pa smo se ja i on zbili na onom kožnom izbočenju između dva sica, ispod kojeg je brundao slovenski motor, iščekajući more iza valovitih kamenjarskih brda. A kad bi ga vidjeli, odozgo, s one vrgoračke ceste, dugo bi hipnotički gledali prema onome što će moja svijest kasnije prepoznati kao Hvar, zatim desno, ono je Brač; vidim Pelješac i Korčulu, koji su nam s lijeve strane. Ruke mi zamišljeno koordiniraju arhipelag dok dolje, u plavetnilu rivijere, tata pliva jedino onako kako je negdje u vojsci naučio, na bok, a mama se smješka i prži na suncu. Cvrčci, borovi, marendavanja, sa okusom mora, sa okusom soli. Za njih je to bio trenutak pobjede; djeci koja su morala ostaviti školu u četvrtom i petom osnovne da bi cijelo djetinjstvo rintali kao dinarska magarad, u onom patrijarhalnom produžetku srednjeg vijeka koji je u Hercegovini trajao sve do šezdesetih. I koji još kao atavizam kržlja u mozgovima negdje u dijaspori i ne prenosi se, već se lomi s koljena na koljeno. A na povratku kući s mora umjesto hipi pjesama Miše Kovača ili Grupe 220, oni bi pjevali iz duše, ali samo ono što su čuli: gange i neke prastare narodne pjesme, koje su odzvanjale stoljećima po kamenjaru, po rubovima krških polja i koje su mi parale uši i mrgodile me poslije dugih kupanja. Tek kasnije sam shvatio da su ta dva dana bila najsretniji dio moga djetinjstva.

U susjednom selu najbogatiju kuću ima pogrebnik. I dok se iznad nje na brdu lagano danima širi požar, mladost se navečer nehajno skuplja na moto skupu. Nema ideje o zajednici, o dobru kao takvom već kao o skupu individualnih vrijednosti koje ne haju što gori općinsko zemljište. Budućnost je sebična zvjerka.

Kad utihnu svjetla i nebo podesi piksele, vidi se gušći promet među zvijezdama. Sateliti, komarci, uz kreket žaba s rijeke. Kao tinejdžer bio sam alijeniziran ovom idejom raja za penzionere. Mir je zaklon za nemoćne.

Dok smo bili na ručku tamo na Trebižatu, između Čapljine i Ljubuškog, brat mi je pokazao murvu sa zrelim crnim i crvenim plodovima. Ustao me od stola neki drevni zanos umrljanih ruku, crnila oko usta i neoperivih fleka po majici; pojeo sam ih par i odnio mojoj djeci da probaju. Ona ne jede te black-and-crvene stvari, ali su se dečki ustali i krenuli po još. Pitamo konobara jede li ih itko, a on se smije i kaže kako ih godinama nitko ne bi ni taknuo, a da ih sad svi jedu jer internetski algoritmi zadnjih dana kažu da se radi o najzdravijem voću. Dudovi svilci krepavaju od smijeha.

Lete vrapci i lastavice, zuje pčele, bumbari i ose, obadi i muve zvrkulje, kupuj kruv golubove gađamo zračnom puškom. Nema krava s imenom, stada ovaca što pasu po brdima, nema ljudi koji sijeku tilovinu, grabove, jasenili dubovinu; sve se zadžunglalo, sve je spremno za požare. Sin ne bi spavao na terasi pod zvijezdama jer kaže da ovdje kao na Floridi rastu neki hipersajz skakavci.

Kao dijete nikad nisam vidio da je kod odraslih nekoga opalilo sunce i da mu je pocrvenila koža. Možda bi ostali samo redneck obrisi majice, potkošulje ili dugih hlača, koje smo zvali gaćama, na geolokacijama njihovih tijela. Pisalo je tako na njima: radin u Bilon polju, iz Boljave vozin kukuruze, čupan trsove, sadin duvan, dajen ruke komšiji, spraćan ovce, kidan ispod krave, žanjen kadulju po brdu, lovin žabe i masnice, iza mosta natapan paprike dok dica kradu kukuruze, bostane i paletkuju vinograde. Grožđe i kavode ladimo u rijeci, a ove druge, nakon nogometa i kupanja sa koncertom sunčanih cvrčaka, jedemo kao jabuke. Sa mrvicu soli, sa okusom boćate vode.

Koža naših predaka nije bila bijela već zagorena. Oduvijek mi je više bacala na kožu onih janjaca koji su se vrtjeli po dernecima nego li na tu neku lažno opjevanu arijsku boju: pjesme i ideje krvi i tla i jesu da nas lažu, omame kao bunikom. Koliko slavenskih, ponijela je ta koža i ilirskih gena, dinarsko-keltskih ili možda i stočarsko-romanskih. Koža je to težaka, koža boje stvarnosti, boje margine i podčinjenosti, koža obojana životom na suncu i buri, koža koja je na vršcima prstiju bila slijepljena duhanskom smolom i prašinom.

Umjesto prosjaka i sinova, Cigo sa Peščenice, kože boje Indije, prodavao je čendrljine na svetog Mihovila doli ispod crkve. Oni sa manje para i manje moralnih dvojbi, radili bi udvoje. Kao što je Matan uspio prevariti Šaloma, tako je jedan zapričavao Cigu dok je drugi malenim rukama skraćivao put do lažnih, srebrenih zvijezda. Legenda kaže da su kadrovi buduće administrativne moći tu iskazali prve političke korake.

Ljudi su danas na selu jednako otuđeni kao i po gradovima, samo što im je ostalo više prostora. Bolji životni standard nije ih u bitnome promijenio, samo ih je udaljio na početne postavke: bez uzajamnog pomaganja u sezonskim poslovima, sve se svede na lovačko-sakupljačke klanove, tzv. obitelji.

Skriveni u sjeni rašeljke, pratimo ritual blagoslova polja, hor pjeva: Od munje, groma, grada i zle godine. Od kuge, gladi, rata, trešnje i zla svakoga. Trišnje, višnje, višnjace, sačuvaj nam, Gospodine. Pa ćemo brati kupine, jagode, drinjine. Dženderike, smokve i kostile. A kamenja rastu cijele godine i lete da bi razbijala dječje glave.

Nećemo samo dva, uspio sam spojiti tri dana sa djecom kod bake. Ona im s bolnim leđima u zoru radi smjesu za palačinke. Zgodna su rana jutra za to i za mir ako ne želiš da te netko gleda dok se isplačeš u tursku kavu koja predugo kuha na šparetu.

U okusu mora, u okusu soli.

Sve se mijenja, mislim se, dok s klincima kružim po Hercegovini s odvrnutim Für immer punk od Hladnog Piva. Moja tinejdžerka s već drugom bojom kose u par tjedana pažljivo sluša, dok Lamine Ya mali na zadnjem sicu žustro svira bubnjeve na bostanu i lupa činele po pipunima. Uokolo stare kuće s drvenim, škripavim tavanima i mirisima cmilja i majčine dušice nestaju iz vidokruga. Prestaju i menculeti, đava te sad neodnija, prepoznati zvuk auta, traktora, staze po kojima se hodalo; gubi se u mojoj glavi taj pogranični dijalekt u graji ispred škole, blijedi i lik koji je glasom oponašao Tarzana, kvare se kasete s prvim Azrinim albumima, nisam siguran koje su bile prve, a koje druge ljubavi, sve je blaža ta vika i smijeh se isto prebacuje na fade away i ostaje tišina, samo glasna tišina koja svira u našem autu: Forever young, who wanna be forever and ever young.

Ante Alerić, Prometej.ba