Blijeda slika Sarajeva priča nam priču o gradu koji odustaje. Petkom uvečer, njegove ulice su često prazne. Dešavanja su rijetka, čak i ona mainstream prirode, a alternativna omladina više se nema gdje okupljati.

Ipak, u prenamijenjenom objektu u samom centru grada, pod krilom samoorganiziranog Društveno-kulturnog centra Sarajevo (DKC Sarajevo), dešava se svirka. I dobro došli su svi ljudi dobre namjere.

Tu večer, mladi sarajevski bend “Solis” naelektrisao je publiku: “Wow... kakvi ljudi, kakva publika, kakva energija... Ovo je najbolja svirka što smo dosad imali”, ushićen je frontmen “Solisa”. “Bina je tako niska, tako je intimna atmosfera i komunikacija s publikom je tako direktna.”

Alternativna scena u Sarajevu godinama je svedena na margine i fragmentirana, a prostor za slobodno izražavanje i okupljanje kritički nastrojene omladine gotovo ne postoji. Ova borba za opstanak iskrene kulture nije nova: ona nosi i naslijeđe muzike kao otpora, od predratnih godina pa sve do čuvenog “Rock Under the Siege” (RUtS) iz 1995. godine, čiji je trijumf volje u ratu, nažalost, zamijenjen poslijeratnom kulturnom stagnacijom i komercijalizacijom. DKC Sarajevo, kroz samoorganiziranje i antifašističke vrijednosti – među kojima su podrška Palestini i pravima manjina kroz razne akcije – dosljedno nastavlja tu tradiciju borbe.

Prostor DKC-a otvoren je nekoliko godina pred raspad socijalističke Jugoslavije i opsadu Sarajeva kao Dom pisaca, hram književnosti, uz skulpturu i klupu posvećene Ivi Andriću. Pred rat je to bilo vrlo popularno mjesto, u kojem su se okupljali umjetnici, književnici i drugi uglednici. Međutim, taj kultni objekt je u ratnim i poslijeratnim godinama bio napušten i zapušten. DKC, preuzimajući ovaj prostor bogate kulturne baštine, prešao je put od “mainstream” tačke okupljanja do utočišta za alternativnu kulturu i dijalog.


Borba protiv sivila

U sivom i jednoličnom društvenom i kulturnom pejzažu Sarajeva, Hanina ofarbana kosa upada u oči i kao da je na jedan simboličan i demonstrativan način izdvaja iz okoline. Ona nosi pirsing i ima tetovaže. Jednostavno, drukčije se oblači, sluša čudnu muziku i ima nestandardna uvjerenja.

Da nije DKC-a, kao kuće dijaloga, za mnoge posljednjeg bastiona alternativne kulture i misli, u Sarajevu gotovo i ne bi bilo mjesta gdje se ljudi poput Hane mogu osjećati kod kuće, o čemu priča Hana između gutljaja “Palestina” pića koje se tamo služi.

“U DKC-u se prvenstveno osjećam kao da sam kod kuće. Jedno je od rijetkih mjesta u Sarajevu gdje se osjećam slobodnom da se izražavam kako hoću, da izgledam kako hoću i gdje dolazi većinom raja koja razmišlja na sličan način kao i ja. Prije je bilo mjesta gdje sam se osjećala slično, međutim većina tih mjesta su se sada zatvorila”, kaže Hana.


Vizija i akcija

Društveno-kulturni centar Sarajevo kao kolektiv i ideja nastao je 2021. godine iz međunarodnog volonterskog projekta u kojem su učestvovali kolektivi iz Belgije (Toestand), Kosova (Termokiss), Sjeverne Makedonije (Social Cultural Space Tetovo - SCST) i Albanije (Uzina).

Njihov prvi projekt bio je skate park na Ilidži (Dream park Ilidža). Od tada su održali na desetine događaja, uključujući radionice, izložbe, panel diskusije, koncerte i baš sve što je niklo iz zajednice a što se slaže s temeljnim vrijednostima koje nose: antifašizmom, netolerancijom prema diskriminaciji bilo koje vrste i socijalnom solidarnošću. “Od svih za sve” slogan je organizacije, protkan na natpisima i stikerima kroz cjelokupan prostor.

U prostoru DKC-a ukrštaju se različite sudbine, priče i djela. Sead Pašić i Ahmed Hadžić, dugogodišnji članovi i saborci Centra, ističu da je upravo raznolikost ono što ga čini posebnim:

“Mislim da je ovdje neka raskrsnica na kojoj se nalaze ljudi iz različitih sfera, kulture, društva i aktivista... i mislim da ovdje ima potencijal da budi neku nadu u ljudima, da slične stvari naprave u drugim gradovima”, kaže Ahmed.

Njih dvojica su na prvoj liniji radnih akcija i pojašnjavaju da se većina posla, bilo mentalnog ili fizičkog, rješava iznutra. “Ima nas dosta različitih zanimanja u članstvu, tako da većinu stvari možemo sami riješiti”, objašnjava Sead. “Ako je neko stručan u nečemu, onda će on to uraditi, ili ćemo mi pomoći pa naučiti s njim ili njom”, dodaje Ahmed.

Osim što je mjesto za druženje, DKC je i odskočna daska za mlade umjetnike i “megafon” za aktiviste sa svjetskim i lokalnim porukama. Mladi pjesnik Dejan Tešić već godinama tu vodi pjesničke večeri:

“Ja sam vrlo zadovoljan da postoji ovakav prostor u ovom gradu zato što je to prostor koji omogućava mladim umjetnicima neafirmisanim na sceni da se njihova riječ čuje”, govori on.


Razmjena iskustava i poveznica kultura

Snažne poruke u DKC-u često dolaze kroz umjetnost. To dokazuje i Dženana Kumalić, koja je nedavno vodila kurs palestinskog veza, kreativan način da se pruži podrška onima kojima u DKC-u smatraju da je trenutno najpotrebnija – narodu okupirane i uništene Gaze:

“Odziv je bio vrlo dobar, okupili smo oko 20 učesnica i učesnika različitih generacija, nacionalnosti i iskustava, što je radionici dalo posebnu vrijednost. Razgovarali smo o simbolima palestinske kulture koji su nas često podsjećali i na motive iz našeg folklora. Upravo ta razmjena iskustava i poveznica kultura dala je radionici dodatnu dimenziju”, rekla je, naglasivši kako umjetnost ima posebnu moć da mijenja svijet.

Nekadašnji Dom pisaca nije bio prva lokacija DKC-a. U početku je to bila hala u Kampusu Univerziteta u Sarajevu, koja je, odlukom Vlade Kantona Sarajevo, srušena. Dobrom voljom vlasnika i Društva pisaca BiH, sada je bivša kultna lokacija mjesto na kojem se odvijaju sve aktivnosti. Nekada zapušteni i devastirani objekt Društva pisaca BiH sada je šarmantni autonomni prostor u centru grada.

Dino Tuka je sa DKC-om otpočetka. Dok sjedi ispred police ispunjene zajedničkim alatima, u sobi punoj rukotvorina, prisjeća se kako su preporodili Dom pisaca:

“Ovdje je bila havarija... Nije se moglo proći... Namještaj uništen, toliko smeća na sve strane... Došli smo ovdje nas dvadeset i uz pjesmu, toliko sretni, opremili smo ga na onaj način na koji smo mi to mogli i koliko smo to mogli i sad smo ovdje već tri godine”, prisjeća se Dino.

I za njega je DKC jedinstveno mjesto: “Ja sam tražio ovakvo mjesto u Sarajevu i nisam ga našao dok se nisam priključio DKC-u. Nisam našao nigdje da uđem, u kafić, u pub, bilo gdje, gdje se osjećam toliko slobodno da priđem bilo kome, upoznam se, družim se i na taj način razmijenim iskustvo.”

S njim je saglasan i Emir Zametica, novinar i voditelj BHRT-a, koji u svojoj emisiji “Propuh” dosljedno prati aktivnosti DKC-a:

“DKC je meni pravo važna institucija. Ja kad sam bio godina kojih su sada ljudi iz DKC-a koji su to pokrenuli, moja ekipa je sanjala da ima ovakvo nešto. Međutim, mi uopšte nismo imali ni sposobnosti ni truda ni hrabrosti da sami zauzmemo prostor”, priznaje.

“Mogu reći da je DKC puno stvari i u mom životu i u Sarajevu pokrenuo i promijenio”, kazao je Zametica.


Kulturni inkubator: DKC je, u biti, potreba

Neposredno pred nastup mladog benda “Solis”, DKC je po kratkom postupku pretvoren u pravi rock klub, sa binom, ozvučenjem, miksetom i svom pratećom opremom. Ljudi, kako članstvo DKC-a tako i posjetioci, napunili su prostor. Dino je tu od podnevnih sati i pomogao je bendu da postavi set. Hana volontira za šankom. Ahmed, Sead i Dejan su standardan dio publike, a Emir prati njemu već dobro poznati repertoar mladog benda. Svirka je ogroman uspjeh. Publika je naelektrisana i svako malo izbija šutka. Ne daju bendu da ode sa bine i primorali su ga na čak tri bisa uz povike “Hoćemo još!”.

Frontmen “Solisa” Emin, zadihan i uzbuđen od nastupa, nije krio oduševljenje nevjerovatnom energijom publike i intimnom atmosferom niskog stagea, opisujući to kao njihovu najbolju svirku dosad.

Dok se večer bliži kraju, utisak ostaje. DKC je definitivno unikatno mjesto koje se uspostavilo kao žila kucavica bosanskohercegovačke alternativne kulture. Kao što su ga spremili, volonteri će ga “s pjesmom” i pospremiti.

“Mi smo ovdje svi na volonterskoj bazi, niko te ne tjera da radiš nešto što ne želiš. Doprinosiš onoliko koliko možeš”, rekla nam je ranije Hana.

Taj njihov dom, prošaran slobodarskim sloganima i zastavama Palestine, dosljedno njeguju. Ali, čak i ako jednog dana on to ne bude, tradicija DKC-a dovoljno je jaka da se nastavi.

“DKC nije prostor, DKC su ljudi. Čak i ako ovaj prostor, Dom pisaca, u nekom trenutku i ne bude više DKC Sarajevo, ja sam siguran da će ovi ljudi naći novi prostor i nastaviti ovo što rade”, smatra Emir Zametica.

“Rade čista srca, rade od sebe, rade volonterski i mislim da je to u današnjem društvu nešto jako važno”, zaključuje, ponosan na kolektiv.

“Temeljne vrijednosti i jesu ono što čini Centar takvim i zahvaljujući tome i jeste preživio sve brojne izazove jer je potreban ovom gradu”, kaže Dino Tuka.

“Jednakost za svakoga, da se svako osjeća slobodno ovdje, da nema nikakvih ismijavanja, da nema nikakvih ugnjetavanja, u biti antifašizam, protiv smo homofobije, protiv smo nacizma i svake vrste diskriminacije, trudimo se da ovo bude prostor za sve...”, naglašava on.

Na pitanje, “Od svih za sve?”, s osmijehom odgovara:

Od svih za sve!

Tekst: Andrej Bjeloš i Minel Abaz, Prometej.ba
Autor fotografija: Andrej Bjeloš
Izvršni urednik: Nedim Dervišbegović

Priča je nastala kao dio edukativnog programa Škola novinarske izvrsnosti Mediacentra / Mediacentar School of Journalistic Excellence. Autori teksta bili su učesnici edukativnog programa.

Škola novinarske izvrnosti Mediacentra i održana je kao dio projekta “Reforme za integritet medija i slobodu govora” koji finansiraju Evropska unija i Ambasada Kraljevine Nizozemske u BiH, a zajednički provode Mediacentar Sarajevo, Udruženje "JaBiHEU" i Vijeće za štampu i online medije u BiH. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Fondacije Mediacentar Sarajevo te ne odražava nužno stavove Evropske unije i Ambasade Kraljevine Nizozemske u BiH.