Ivica Kesić iz Kreševa poslao nam je priču o kreševskom selu Vranci. Evo je objavljujemo, uz otvaranje mogućnosti i drugim čitateljima da kvalitetne uratke o ljudima i krajevima objave na našim stranicama.

Legendarni Jozo Penava je u svojoj Pjesmi o Kreševu postavio pitanje:

„Zdravo, zdravo momci Kreševljaci,
da li znate gdje je selo Vranci?”

i odmah na to pitanje dao odgovor:

„Selo nam je podalje od grada,
ispod Inča debeloga hlada,
gdje orlovi gnijezda savijaju,
čobani se pjesmom dozivaju.”

Tko god je barem jedanput imao prigodu posjetiti ovo slikovito selo i njegov neodoljivi, bajkoviti krajolik, bit će mu jasno kako je ovaj čuveni glazbenik, inače autor preko 300 narodnih pjesama, našao inspiraciju za ove stihove.

Selo leži na oko 700 m nadmorske visine i udaljeno je oko 2 km od općinskog središta Kreševa. Udobno se ugnijezdilo između strmih i šumovitih padina planine Lopate (1324 m). Kroz njega teče biserno čista Vranačka rijeka koju za vrijeme proljetnih i jesenskih kiša te topljenja snijega pojačava Jasenovica, čiji se izvor nalazi oko 1 km od sela. Tako ujedinjene, ove dvije rijeke tutnje i huče pronoseći u svojoj podivljaloj bujici i drvlje i kamenje.


Selo rudara i kovača

Ne postoje pouzdani podaci kad je selo nastalo, ali je sigurno da je starije od Kreševa. Nastalo je i razvilo se, najvjerojatnije, kao rudarsko naselje o čemu svjedoče brojne jame i rupe u okolici, sa vidljivim tragovima iskapanja ruda, poglavito željeza, žive, barita, srebra, olova… Najpoznatija i najveća od njih je Oberska jama koja se nalazi oko 1,5 km od sela u zadivljujućem kanjonu planinskog potoka Kostajnice. U jami su vidljivi tragovi iskapanja cinober žive kao i ispiranja zlata, a sama jama zadivljuje bogatstvom pećinskih ukrasa i predstavlja nezaobilaznu postaju mnogim speleolozima, planinarima i ostalim ljubiteljima prirode, koji predvođeni iskusnim vodičima iz Zavičajne udruge Kreševski citrin uživaju u razgledanju njezine raskoši. Povjesničari su utvrdili da su na ovim područjima živjeli Sasi koji su bili poznati kao vrsni istraživači podzemlja i iskusni rudari, o čemu svjedoče i germanizmi u nazivima pojedinih kopova: Štolna, Ober i sl.

Naslage jalovine, tzv. troske koje su vidljive ispred pojedinih jama, dokaz su da se na tim mjestima talila željezna ruda.

O uskoj povezanosti ovoga kraja sa preradom željeza, poglavito kovanjem, svjedoči podatak da je svako domaćinstvo u selu imalo u svom posjedu jednu jednostavnu, malu kovačnicu, tzv. duganju. U duganjama su se proizvodili razni predmeti: ručni alat, potkovice, klinovi, brave, noževi i sl., koji su se prodavali na sajmovima i pijacama, a karavanima se otpremali do Dubrovnika te zatim, morskim putem, sve do Venecije, Carigrada i drugih mjesta.

Budući da u okolici sela nema puno obradivih površina, pa se od poljoprivrede nije moglo živjeti, nije ni čudo da su se Vrančani obučili i usavršili u kovačkom umijeću po čemu su bili nadaleko poznati.

Poslije Drugoga svjetskog rata kovači su bili pozvani na rad u kovačku zadrugu u Kreševu te je zvonjava čekića o nakovnje, koja se stoljećima razlijegala selom, utihnula te do danas nije sačuvana nijedna duganja.

Znamenitosti sela

O starosti sela najbolje i najuvjerljivije govori jednolučni kameni most kojeg je narod od pamtivijeka zvao Rimski most, iako mu neki samozvani povjesničari žele oduzeti ovu „laskavu titulu” tvrdeći da je iz nekog novijeg vremena. Međutim, arheološka istraživanja su potvrdila da su temelji mosta doista iz antičkih vremena, a da je gornji dio vremenom, po potrebi, pojačavan i nadograđivan. Ovome u prilog ide i činjenica da su nekoliko stotina metara dalje od mosta pronađeni ostaci rimske ceste sa vidljivim tragovima točkova nekog primitivnog sredstva za transport rude. Prema rasponu točkova arheolozi su utvrdili da se radi o zaprežnim kolima iz antičkih vremena. Ova cesta je, sasvim sigurno, vodila do Rimske jame čiji se ulaz nalazi na području izvora već spomenute Jasenovice. Jama se proteže oko stotinjak metara u smjeru istok – zapad. Rimljani su na tom području vadili cinabarit iz koga su destilacijom dobivali živu koju su koristili za amalgamizaciju zlata. U srednjem vijeku su saski rudari iz ove jame vadili osim cinabarita i srebronosne rude galenit, tetraedrit i dr. U novije vrijeme, poslije II. svjetskog rata, iz ove i okolnih jama izvađene su veće količine barita koje su samaricom i konjskom zapregom kroz Vranke transportirane na odredište za daljnju preradu, dok sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije proširen put i izgrađeni mostovi kroz selo, pa je transport obavljan kamionima. Rimski most je, inače, najstariji građevinski objekt na području općine Kreševo, proglašen je nacionalnim spomenikom i predstavlja najveću znamenitost sela po kojoj su Vranci nadaleko poznati.

Priča o Vranačkom zvoniku ili o pločama za zvonjenje seže u vrijeme turske okupacije kada je bila zabranjena zvonjava crkvenih zvona pa su izrađivane čelične ploče u čije se unutrašnje strane naizmjenično udaralo pomoću dva čekića. Ploče su bile različitih debljina i dužina, o čemu se pri izradi posebno vodilo računa, da bi proizvodile različit zvuk i da bi njihova zvonjava što vjernije dočaravala zvuk pravih crkvenih zvona. Ploče Vranačkog zvonika napravljene su u 16. stoljeću, a kad je zvonjava crkvenih zvona dolaskom austrougarske vlasti ponovo dozvoljena, kreševski samostan ih je poklonio selu Vranci, koje je u to vrijeme bilo jedno od „najjačih” u župi.

Donedavno se u ploče zvonilo za vrijeme ispraćaja pokojnika ili kad bi se spremalo nevrijeme, a sada ih povremeno „uznemiri” samo poneki znatiželjni turist.

Jednako kao duganje i vranački zvonik, utihnuli su i mlinovi kojih je bilo desetak u selu. Poredani na obali rijeke, stajali su čvrsto, kao svjedoci davno prohujalih vremena a do danas ne osta sačuvan nijedan.

Posebna znamenitost i atrakcija sela su stare bosanske kuće kojih je sačuvano još nekoliko i koje su u cijelosti zadržale svoj vanjski izgled, mada im je unutrašnjost vremenom prilagođavana za stanovanje. Neke od njih su starije od 300 godina, a šest ih je proglašeno nacionalnim spomenikom, pa se u šali zna reći da selo Vranci ima najviše nacionalnih spomenika (sedam) po glavi stanovnika u BiH.

Povijest i tradicija

Kada se idući iz Kreševa prema Vrancima skrene lijevo preko drvenog mosta, nakon nekoliko minuta šetnje šumskom stazom, stiže se na malu zaravnicu usred bukove šume kojom dominira prelijepa kapelica ispred koje se nalazi malo grobište. Ovaj slikoviti ambijent nadopunjuje bistri planinski potočić čiji žubor je, uz cvrkut poneke ptice, jedini zvuk koji se može čuti u ovom usnulom carstvu tišine. To su Jastrebine, mjesto gdje su prema narodnoj predaji izginuli kršćanski svatovi upavši u tursku zasjedu. Svatovi su pod okriljem noći, vjerojatno iz nekog od brdskih naselja iznad Vranaka: Naošići, Lakić, Rudna, Zečevo…, krenuli u kreševsku crkvu na tajno vjenčanje da bi taj čin sakrili od turskih silnika i izbjegli agino pravo prve bračne noći. Na tom mjestu su i pokopani, a vranački i kreševski puk čuva uspomenu na njih, već stoljećima posjećujući i održavajući ovo zavjetno mjesto.

Na ideju za izgradnju kapele, uređenje i proširenje platoa, postavljanje križnog puta i klupa za sjedenje došli su 2001. godine, tadašnji kreševski gvardijan fra Mato Cvjetković i župni vikar fra Marinko Didak te su je uz pomoć kreševskih poduzetnika i skupine entuzijasta uspjeli realizirati. Jastrebine su već stoljećima zavjetno mjesto te mjesto molitve i utjehe o čemu svjedoči nekoliko križeva koje su vjernici podigli u znak zahvalnosti za uslišene molitve. Otkako je prije 20-ak godina izgrađena spomenuta kapela, od svibnja do listopada se u Jastrebinama, subotom uoči mlade nedjelje služi sveta misa. S obzirom da su drveni križevi Križnog puta vremenom dotrajali, na prijedlog vjernika, redovnih posjetitelja ovog mjesta molitve, utjehe i kontemplacije, a uz podršku sadašnjeg gvardijana fra Josipa Tomasa te nesebičnu materijalnu pomoć dobrih ljudi, postavljeni su novi križevi, drveno korito za vodu i klupe, pa je svetište u Jastrebinama dobilo novi, ljepši i svježiji izgled.

Na uzvisini koja sa zapadne strane dominira Kreševom, a od Vranaka je udaljena oko pola sata hoda, nalaze se ostaci starog kraljevskog grada za koji se ne zna kad je zapravo izgrađen. Prema nekim povjesničarima sagradio ga je Kulin ban u 12. stoljeću i u njemu je stolovala bosanska vlastela te su među njegovim tvrdim zidinama potpisane mnoge povelje, a neki izvori tvrde da su u njegovim riznicama Dubrovčani čuvali novac – tzv. Perpere – koje su zaradili iskapanjem i prodajom rude te ga koristili za kupovinu kovačkih prerađevina koje su dalje preprodavali. U tvrđavi se, prema nekim povijesnim izvorima, kraće vrijeme zadržala i pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić bježeći od turskog progona sa svojom pratnjom iz Bobovca prema Rimu. Mjesto gdje se nalazila tvrđava zove se Bedem, a šire područje – Grad. Oko 1 km prema zapadu nalazi se impozantna stijena zvana Biskupove kuće gdje je biskup Ogramić 1673. godine podigao biskupsku rezidenciju u kojoj je boravio nekoliko godina prije nego se povukao u Đakovo. Potok ispod stijene nosi znakovit naziv – Obješenjak, a jedan dio puta preko Grada zove se Kraljev put. Ovo nam nazivlje zorno pokazuje da je ovo područje bilo svjedokom burnih događaja iz tih tegobnih, ali ponosnih vremena.

Na zaravnici pored jedva vidljivih ostatataka kraljevskog grada je krajem prošlog stoljeća, prema zamisli tadašnjeg kustosa Muzeja franjevačkog samostana Kreševo, inače rođenog Kreševljaka, fra Stjepana Buljana, u čast pretposljednje bosanske kraljice Katarine podignuta prelijepa kapela, a šire područje ispred nje uređeno je i očišćeno.

Na tom se mjestu, u čast kraljice Katarine, svake godine 25. listopada na dan njezine smrti služi sveta misa kojoj nazoči znatan broj vjernika među kojima i učenici Srednje škole „Kreševo” od kojih neki za tu prigodu obuku narodne nošnje.

Da Vrančani drže do tradicije i starine vidi se po tome da su do današnjih dana sačuvana dva stara običaja koja se rijetko gdje još mogu susresti. To su: tradicija čuvanja misnog ruha i prikupljanje novca na Badnji dan da se njime plate mise za kovače iz sela Vranci koje se služe na prvi dan Uskrsa i prvi dan Božića.

U misno ruho koje su stanovnici sela nabavljali još od 18. stoljeća spadaju: svećenička odora, liturgijske knjige i obredni pribor. Liturgijske knjige, od kojih neke potječu iz 1773. godine i više se prema novom obredu ne koriste, predane su na čuvanje Muzeju franjevačkog samostana u Kreševu. Stariji dio svećeničke odore potječe vjerovatno i iz ranijeg vremena. Kalež je iz 1819. godine i predstavlja vrijedan ručni rad izvjesnog majstora Rokovića, a novi dio misnog ruha nabavljen je sedamdesetih godina 20. stoljeća. Sve to je uredno složeno u jednu drvenu škrinju i čuva se u kući osobe koja obnaša dužnost prokaratura. Ova oprema se i danas koristi prilikom blagoslova polja i mise na groblju.

Što se tiče mise za vranačke kovače, nitko pouzdano ne zna otkad potječe ta tradicija što zorno govori da je vrlo stara. Radi se o tzv. esnafskoj misi koju su plaćala udruženja zanatlija pa tako i kovača, za dobrobit svojih članova. Prokaratur na Badnji dan obiđe sve kuće u selu čestitajući ujedno Badnjak, a prikupljeni novac preda gvardijanu franjevačkog samostana sa napomenom za kada su planirane mise. U novije vrijeme su uz kovače, ovoj misi pridodani i umirovljenici, jer je nažalost prvih sve manje, a drugih sve više.

Zanimljivo je napomenuti da mnogi posjetitelji koji slučajno, poslom ili iz znatiželje, prvi put dođu u Vranke, ostaju zadivljeni njegovim izgledom i nerijetko izjavljuju da ljepše selo nikad u životu nisu vidjeli. Dvije godine zaredom, 2014. i 2015., selo je dobilo nagradu za najuređenije naselje u općini Kreševo, na natječaju koji se raspisuje svake godine povodom Dana općine. Nagrada se sastojala u građevinskim radovima u protuvrijednosti – prve godine 2 000, a druge 3 000 KM. Zahvaljujući tim radovima, izvedeno je nekoliko prioritetnih infrastrukturnih zahvata, nakon čega je selo postalo još uređenije i ljepše. Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, mještani sela su sami organizirali odvoz smeća, u čemu su po tom pitanju Vranci prednjačili u odnosu na ostala sela u općini, a početkom ovog milenija, ponovo smo prednjačili postavljanjem ulične rasvjete, koju je zajedno sa općinom Kreševo financirao Ivo Medić-Ivić, koji se nakon tridesetogodišnjeg rada u Njemačkoj, vratio u svoje rodno selo. Kad se sve ovo navedeno zbroji i oduzme, ne čudi činjenica da su Vranci 2022. godine, odlukom američke humanitarne organizacije USAID, odnosno njezine organizacije Most Beautiful Villages of Bosnia and Hercegovina, uvršteni među četrnaest najljepših sela u BiH, što na planu promidžbe sela, njegovih prirodnih ljepota i znamenitosti znači puno, jer se već osjeća pojačan priliv posjetitelja, poglavito šetača, biciklista, rekreativaca i sl.

Suvremeno i pristupačno

S obzirom na sve navedeno, postavlja se pitanje što jedno selo čini tako posebnim pa dobiva toliko pozitivnih ocjena, nagrada, pohvala? To je prije svega njegov vizualni izgled, geografski položaj te prirodno okruženje u koje je selo smješteno. Prema tim kriterijima, Vranci su doista u određenoj prednosti u odnosu na druga sela. Selo je takozvanog zbijenog tipa i tridesetak njegovih kuća sa pripadajućim pomoćnim objektima, proteže se u dužinu od oko petsto metara. Kroz selo vijuga Vranačka rijeka poput svjetlucave srebrene vrpce, darujući mu čaroban izgled u sva četiri godišnja doba i čineći ga svojim žuborom uvijek svježim i romantičnim. Kad se tome doda prirodni planinski okvir kojim je selo okruženo, kontrast starih i novih građevina te povijesne i druge znamenitosti, dobije se prilično točan odgovor na postavljeno pitanje. No je li to dovoljno? Usuđujem se reći da nije. Da bi sve ovo navedeno bilo prepoznato i da bi zasjalo punim sjajem, neophodna je ljubav mještana prema svome selu, a nje u Vrancima, kroz stoljeća, nikad nije nedostajalo. Glavna ulica, okućnice, prolazi, korito rijeke i ostali dijelovi sela, redovito su čišćeni i održavani po onoj narodnoj: Neka svatko pomete oko svoje kuće pa će cijelo selo biti čisto. Ta ljubav Vrančana prema svom selu zadržala se do današnjih dana o čemu svjedoči i čin ljubavi već spomenutog vranačkog „gastarbajtera” Ive Medića-Ivića, koji je velik dio svoje ušteđevine zarađene u Njemačkoj oporukom ostavio općini Kreševo da je uloži u proširenje i asfaltiranje prometnice Kreševo – Vranci i izgradnju kanalizacijske mreže sa prečistačem odnosno kolektorom. Ovi zahvati su izvedeni tijekom 2023. godine pa je naše selo prvo u općini Kreševo koje se može pohvaliti kanalizacijskom mrežom, u cijelosti izgrađenom prema najnovijim ekološkim standardima. Ova dva zahvata učinila su Vranke suvremenjijim i pristupačnijim, a kontrast između starog i novog je pojačan, što selu daje posebnu draž.

Selo Vranci danas je važan dio turističke ponude Kreševa i nezaobilazna postaja mnogih posjetitelja koji u skupinama ili pojedinačno posjećuju ovaj kraj. Općina Kreševo i Turistička zajednica Kreševo realizirali su projekt prilagodbe jedne stare vranačke kuće u objekt za prihvat turista. Selo u kome u tridesetak kuća živi tek dvadesetak stalnih stanovnika, od kojih su mnogi starije životne dobi, dijeli sudbinu mnogih sela koja su u procesu raseljavanja, ali je još uvijek mjesto na kome se može puno toga naučiti o povijesti i životu općenito.

Ovu priču započeli smo stihovima iz Pjesme o Kreševu Joze Penave pa ćemo je tako i završiti:

„Dođi rođo primamo te rado
dok nam siđe sa planine stado
pa ostani dok ne prođe zima
ima dosta rakije i vina.
… dođi rođo da vidiš, da se zadiviš.”

Tekst: Ivica Kesić

Fotografije: Crno-bijela panorama je iz 1950-ih godina. Autor je nepoznat, a sliku je autoru ovog teksta ustupio Milo Jukić. Panoramu dronom napravio je Robert Marić. Ostale fotografije: Dalibor Sičanica i Ivica Kesić