21. epizoda kanadskog serijala Sjeverno od 49

Niko nije vjerovao da će to stvarno uraditi. Bila je 1901. godina, žene su bile kuharice i domaćice, poneka je bila učiteljica, rijetko koja avanturistkinja i zasigurno nijedna nije bila kaskaderka.

Eni Edson Tajlor je imala 62 godine kada joj je ideja pala na pamet. Malo se nadala slavi, puno više novcu. Bila je udovica i jedva je sastavljala kraj sa krajem, ovakav projekat joj je trebao pomoći da se obogati.

Bačvu je sama dizajnirala. Koristila je hrastovinu iz Kentakija, pričalo se da bolje nema. Našla je kovača koji joj je napravio deset velikih željeznih obruča koji su čuvali drvo da se ne raspadne. Bačva je bila visoka 140 cm i teška 70 kg. Iznutra ju je obložila sa dušekom.

Našla je menadžera da promoviše avanturu u koju se planirala upustiti, nešto o čemu su mnogi pričali ali se niko nije usudio uraditi. Bez obzira na reklamu, cijeli projekat je odgađan nekoliko puta jer niko živ nije htio u njemu učestvovati. Svi su vjerovali da iz toga nije moguće izvući živu glavu. Ko bi se pri zdravoj pameti u bačvi spuštao niz Nijagarine vodopade?

Dva dana prije spusta, Eni je testirala bačvu. Stavila je u nju svoju mačku i pustila je niz vodopade. Sedamnaest minuta poslije, bačvu su izvadili iz vode a mačka je, živa i krvave glave, sa Eni pozirala fotografima.

Na svoj 63. rođendan, 24. oktobra 1901. godine, Eni Edson Tajlor je sa nekoliko prijatelja svezala bačvu za čamac i odvezla se rijekom Nijagara. U blizini vodopada se popela u bačvu koju su zatim zatvorili i zapečatili. Pumpama za bicikl su joj upumpali vazduh i zatim tu rupu začepili čepom. Kada su sve provjerili, pustili su bačvu niz vodu.

Ljuljala se bačva na vodi nekoliko trenutaka, nesigurna gdje da krene, dok je struja nije povukla u pravcu vodopada. Ubrzavala je sve do ruba i onda je nestala u ponoru dubokom 50 metara. Spasioci su je našli, nije bilo prošlo ni punih dvadeset minuta. Bačva je izronila iz izmaglice u jednom komadu. Kad su je otvorili, Eni je bila živa i osim manje posjekotine na glavi, neozlijeđena.

Ona je bila prva osoba i ujedno prva žena koja se u bačvi spustila niz vodopade. Nakon što je došla sebi, rekla je novinarima da nikom živom ne treba da padne na pamet da ponovi ono što je ona uradila i da bi rađe prišla otvoru topa i pustila da je raznese nego ponovila spust.

Nije ni čudo, sa 168.000 kubnih metara vode u minuti, Nijagarini vodopadi su jedni od najmoćnijh, najimpozantnijih i najljepših na svetu. Dok je, kroz istoriju, većina ljudi pokušavala da ih savlada sa bačvom ili konopcem, jedan ih je genije ukrotio i napravo nešto što niko drugi, ni prije ni poslije njega, nije uspio. Osvijetlio je svijet.

Nikola Tesla je kreirao prvu hidroelektranu koja je proizvodila naizmeničnu struju na Nijagarinim vodopadima. Poslije Svjetske izložbe u Čikagu 1893. godine na kojoj je Tesla prezentirao naizmjeničnu struju, donesena je odluka o načinu iskorišavanja hidropotencijala Nijagarinih vodopada. Teslina ideja je bila ključna u realizovanju ovog projekta jer je, između ostalog, omogućila transport struje na velike daljine.

Tesla je bio genij koji je imao revolucionarne ideje o tome kako stvarati, prenositi i koristiti električnu energiju. Više od toga, Tesla je imao viziju i ona mu je bila važnija od novaca. Da bi je realizovao, odrekao se dobiti koja mu je bila garantovana kada se pokazalo da je njegova ideja o naizmjeničnoj struji briljantna.

Nikola Tesla je jedini čovjek kome je podignut spomenik s obje strane Nijagarinih vodopada, i sa američke i sa kanadske strane. Njegove statue, postavljene tako da gledaju u vodopade, priznanje su životu i radu jednog genija čije su ideje i dostignuća biti daleko ispred vremena u kojem je živio. Tesla i vodopadi idu savršeno jedno uz drugo, kao dva čuda, jedno života i drugo prirode.

Čudo prirode, Nijagarini vodopadi, nalazi se na kanadsko-američkoj granici i sastoji se od tri vodopada. Najveći i najljepši je Potkovica na kanadskoj strani niz koji se Eni spustila u svojoj bačvi. Pedeset metara visok i 790 metara širok, dominira prostorom. Dva manja, na američkoj strani, visoka su 30 i široka 320 metara.

Geološki gledano, vodopadi su vrlo mladi, nastali prije 12.000 godina, pri kraju ledenog doba. Kada su se glečeri počeli topiti i pomjerati, oslobodili su velike količine vode koja je rijekom koju danas zovemo Nijagara došla do odrona, strmih formacija nalik na litice, stvarajući vodopad. Hiljadama godina rijeka Nijagara stvara i mijenja vodopade, svakodnevno ih pomjerajući.

Sama rijeka je jedna od najkraćih na svijetu. Dugačka je samo 40 km, od jezera Iri do jezera Ontario. Na tom kratkom putu rijeka mora da izravna visinsku razliku od 107 metara. To ona čini djelimično svojim brzacima, a djelimično svjetski čuvenim vodopadom.

Vremena kad su se ljudi niz Nijagarine vodopade spuštali u buradima su prošla, ta je avantura danas zakonom zabranjena. U ponudi su mnogo ljepši i ugodniji načini da se vodopadi obiđu. Šetalište pored vodopada i parkovi u samoj blizni su divni, zeleni i prekrasno održavani, brodovi se rijekom Nijagara pribižavaju podnožju vodopada toliko da je kabanica obavezna, platformi za posmatranje vodopada ima dovoljno da se vodopadi mogu vidjeti sa svih strana i pozicija. Čak postoje i podzemni prolazi koji vode do prostorija iz kojih se vodopadi mogu gledati s unutrašnje strane.

U večernjim satima Nijagarini vodopadi se pretvore u svjetlosno remek-djelo. Specijalni reflektori pozicionirani na nekoliko strateških mjesta u blizini vodopada kreiraju prekrasnu igru svjetla na vodi. Za toplih ljetnih noći, kad se izvučete iz gužve malo iznad vodopada prema Teslinoj centrali, okruženi zelenilom i rijekom koja teče svuda oko vas, jedini zvuk koji se čuje je veličanstveni huk vode koja se obrušava u ponor na svom putu prema Atlantskom okeanu.

Lejla Redžović, Prometej.ba