18. epizoda kanadskog serijala Sjeverno od 49

Kanada je po veličini druga najveća zemlja na svijetu. Autoput Trans-Canada, najvažniji kanadski autoput i najduži nacionalni autoput u cijelom svijetu, spaja Kanadu od Atlantika do Pacifika. Ta razdaljina, tih 7-8 hiljada kilometara od okeana do okeana, Kanađanima su izazov od kada im postoji država.

Londonski Times je 1895. godine objavio zanimljivu priču iz Kanade. Dva kluba u Vankuveru, neki dokon svijet što nije znao šta će s vremenom i parama, kladio se u 50,000 dolara, što je u ta doba bilo pravo bogatstvo, da li čovjek može hodati oko svijeta i obići ga za pet godina bez novaca i bez prtljage, oslanjajući se samo na sebe i svoje sposobnosti i snagu.

Nije dugo trebalo čekati da se neko javi. Izazov je bio na rubu samoubistva, ali je nagrada bila prvorazredna. Četiri osobe su bile zainteresovane da probaju, Beresford Greatheed je izabran kao najbolji kandidat.

Odmah iste godine, bez ikakve prtljage, rezervne odjeće ili obuće, bez novaca ili hrane, samo sa puškom preko leđa i kožnom torbicom u kojoj je imao blok da bilježi iskustva sa puta, Greatheed je krenuo iz Vankuvera.

U drugoj po veličini zemlji na svijetu, što smo utvrdili da je Kanada, u ta doba je živjelo samo pet miliona ljudi. Danas je to većinom divljina, teško je i zamisliti kako je bilo prije sto godina. Pješačio je Greatheed skoro 8000 kilometara, u prosjeku 30 km na dan. Ako nije bio blizu civilizacije, gdje bi mu neko mogao pomoći, dati da jede i pokazati gdje da spava, jeo je ono što je sam ulovio s onom puškom što je ponio iz Vankuvera, spavao je na goloj zemlji sam ispod zvijezda – i divim mu se kako je u tim uslovima preživio kanadsku zimu.

Nakon skoro godinu dana pješačenja, preko Stjenovitih planina što dijele Vankuver od ostatka Kanade, pa onda kroz ravnice Manitobe i Saskačevana, kroz šume, preko rijeka i jezera, stigao je Greatheed u Novu Škotsku, u Halifax, na drugi kraj zemlje i tako postao prvi čovjek koji je prepješačio Kanadu od okeana do okeana.

Nije prošlo puno, u januaru 1921. godine, novine iz Halifaksa su objavile sllčnu vijest. Charles Burkman and Sid Carr su odlučili da pješke pređu Kanadu s kraja na kraj, od njihovog rodnog Halifaxa na obalama Atlantika do Vankuvera na Pacifiku. Imali su dogovor da svoje avanture svaki dan telegramom šalju novinama u Halifaxu. Bilo je to teško vrijeme, rat tek što se bio završio, posla nije bilo i sumornu svakodnevnicu razbijale su dogodovštine ove dvojice.

Cijela priča je postala zanimljivija kad su otac i sin, Jack and Clifford Behan objavili, samo sedmicu poslije, da će i oni prepješačiti Kanadu i to brže nego tim iz Halifaxa.

Kad je Burkmen čuo da su dobili konkurenciju, izjavio je za novine: „Možete reći ljudima da nas niko neće preteći odavde do Vankuvere osim ako ne slomimo nogu“.

Nekoliko dana poslije, pješačenju preko Kanade se pridružio bračni par Frank and Jenny Dill. Nakon sumnjičavih komentara o sposobnosti žene za takav podvig, Jenny je izjavila da nema razloga za sumnju da će ona doći do Vankuvera jer su mnoge žene uspjele tamo gdje muškarci nisu.

Cijeli događaj je dospio u nacionalne novine. Pješačenje od okeana do okeana je postala trka koju je pratila cijela Kanada.

Hodali su, nekada satima bez prestanka, od januara do juna, prešli skoro 8000 kilometara i u pet dana razlike, osim Sida Carra koji je odustao od trke, svi su došli do Vankuvera. Jenny je time postala prva žena u istoriji koja je prepješačila Kanadu. Nisu imali modernu alpinističku opremu, skupe čizme za pješačenje ili opremu za spavanje. Iz siromaštva i neimaštine, u vunenim čarapama i trošnim cipelama, u jaknama neotpornim na kišu i snijeg, bez organizovane podrške, napravili su podvig vrijedan divljenja.

Taman čovjek pomisli, ne može biti luđi projekat za realizovati, kad ono može, kako ne može. Zašto hodati, kad se s kraja na kraj može trčati?

Dvadesetjednogodišnji Terry Fox je imao rak kostiju i jedna noga mu je bila iznad koljena amputirana. Ležeći u bolnici došao je na ideju da proba skupiti pare i donirati ih za borbu protiv raka. Sportista od malena, odlučio je da uradi ono što do tada niko nije – da pretrči Kanadu. Plan mu je bio da s ovom trkom podigne svijest o borbi protiv raka i da u tu svrhu skupi po jedan dolar od svakog Kanađanina.

To što nema jednu nogu nije ga uopšte obeshrabrilo.

Trku svog života, koju je nazvao Maraton nade, započeo je 1980. godine tako što je umočio nogu sa protezom u Atlanski okean i potrčao prema Pacifiku. Dok je došao do Ontarija, negdje na pola puta, već je bio nacionalna zvijezda. Usput se sretao sa poslovnim ljudima, sportistima i političarima u nadi da će uspjeti skupiti što više novaca za borbu protiv raka.

Ljudi su slali novac i pisma i masovno podržali njegovu trku. U jednom trenutku Terry je sam primao više pisama nego svi stanovnici njegovog rodnog grada zajedno. Njegova je popularnost bila tolika da je na kućnu adresu primio pismo iz Sjedinjenih Država na kojem je samo pisalo Terry Fox, Kanada.

Trčao je maraton uzastopno 143 dana. Nakon pretrčanih 5,373 kilometra, morao je stati. Rak zbog kojeg je izgubio nogu, bio se proširio na pluća. Terry Fox je umro 10 mjeseci poslije u svojoj 23. godini, a da nikada nije završio Maraton nade. Taj dan je u znak žalosti cijela Kanada spustila zastave na pola koplja.

Njegova snaga, odlučnost i hrabrost i danas inspirišu ljude širom Kanade. Trka Terry Fox, koja se održava svake godine, najveća je svjetska jednodnevna akcija prikupljanja sredstava za istraživanje raka i do sada su skupili više od 850 miliona dolara.

Što Terry nije uspio, a to je bilo da pretrči Kanadu od Atlantika do Pacifika, uspjeli su drugi poslije njega. Rekord za najbrže pretrčavanje Kanade drži Dave Proctor, 67 dana! U 67 dana čovjek je pretrčao 7,159 km. U prosjeku 105 kilometara svaki dan. Kad je došao na cilj, rekao je prisutnim: „Zahvalan sam što sam imao priliku da ovo uradim. Upravo sam pretrčao najljepšu zemlju na svijetu i predlažem svakom Kanađaninu da uradi isto.“

Nakon malo promišljanja je dodao: „Naravno, za početak je možete proputovati autom.“

Ono što je zajedničko za ove ljude, a i sve druge Kanađane koji nisu stali u ovu priču je ljubav i poštovanje prema zemlji u kojoj žive i inspiracija i izazov koje u njoj pronalaze, posebno u teškim i nesigurnim vremenima.

Lejla Redžović, Prometej.ba