Krajem jutra 7. marta, osvanula je na mnogim sarajevskim portalima vijest da je MUP Republike Srpske zauzeo zgradu SIPA-e. Poslijepodne, oko 2 sata, SIPA je medijski demantovala informaciju, da bi potom u popodnevnim satima „informativni“ mediji užurbano editovali naslove i tekstove članaka. Na kraju dana, nakon što su popisali sve objavljene vijesti vezane za spomenuti događaj, novinari portala Žurnal su jedini, s pravom, postavili vrlo važno pitanje: „Ko nam podvali dezinformacije?“

Mnogo prije nego što su se pojavile online brigade profesionalnih botova sa zadatkom da strateški šire dezinformacije i mnogo prije nego što je Trump brendirao medijsko izvještavanje koje mu se nije sviđalo kao „Fake News“, znalo se već za fenomen propagande i mnoge opasnosti koje se njome mogu prouzrokovati. Od ranije je, na primjer, poznata građanima Sarajeva koji su preživjeli opsadu gadost propagande o lutkama koje su tobože bile snimljene neposredno nakon masakra na Markalama ili o samogranatiranju kojim bi se isprovocirala međunarodna intervencija.

Iako su političke krize sezonska pojava na području Bosne i Hercegovine, neupitna je činjenica i to da je posljednja eskalacija nakon Dodikove prvostepene presude prouzrokovala jednu od dosada najozbiljnijih. U takvoj krizi postoje neodgovorni i zlonamjerni novinari koji informacije, izrazito pristrane ili obmanjujuće prirode, koriste za promociju opasnih političkih ciljeva. Novinarsko ime koje se ističe po kontinuitetu i agresivnosti ratnohuškačkih tekstova je ime Avde Avdića.

Opijen novonastalom panikom za kakvu sanja da je sam stvori, Avdić je za prvi korak u svojoj „patriotskoj borbi“ etiketirao one koje percipira kao izdajnike. On, zanesen bijesom pravednika, pita da li iko ima hrabrosti, koja mu je inače nedostajala kada ga je Osmica kako sam kaže „nabio nogom i ganjao“. Štaviše, Avdić ne uviđa ili još gore ne želi da uvidi, da Dodiku itekako odgovara incident kojim bi pokušao opravdati agresivne političke poteze za kojima satjeran u ćošak sve češće poteže. On također odbija da uvidi politički diletantizam Željka Komšića, koji izjavljuje u Vijećnici prije deset dana da međunarodna zajednica više ne postoji, čak i kada portal Istraga na kojem i sam objavljuje prenese izjavu Državnog sekretara SAD-a Marka Rubija kojim osuđuje posljednje političke poteze Milorada Dodika. Avdić ne želi da vidi ni to da je prije smjene SDFA sa vlasti živio u svijetu u kojem je sukob „probosanskih“ snaga i HDZ-a omogućavao nikad jače partnerstvo HDZ-a i SNSD-a, ni da je živio u svijetu u kojem je partnerstvo sa Zapadom bilo sklonjeno u stranu zarad skupljanja hurmi, ni da je živio u svijetu u kojem se premijera Novalića nije moglo uhapsiti i osuditi za kriminal, niti da je živio u svijetu u kojem je bilo moguće Dodika osuditi.

Ali, treba biti pošten i priznati da, na koncu, to i nije posao jednog propagandiste. Njegovo je da viče „Vatra!“ u punom pozorištu, nadajući se da će nastali stampedo biti njemu od koristi. Međutim, umjesto vatre Avdić je pusti samo dimić kojim se zagušio u vlastitoj laži koja je u javnosti raskrinkana za svega dva-tri sata. A to znači da su on i njegovi naredbodavci toliko loši i nemoćni da više ne mogu ni dobru laž smisliti. Mogu jedno avavkati u brlogu istomišljenika.

Kenan Muminagić, Prometej.ba