Tito je umro 1980, i točak opet okreće puni krug. Pada zid između Istoka i Zapada, urušava se Sovjetski Savez, komunizam se ruši nakon četrdeset pet godina totalitarizma. SAD i kapitalistički Zapad sami sebe proglašavaju pobjednicima, Rusija je predmet ismijavanja. Jugoslavija više nije potrebna kao klin između dva bloka moći, jer stari blokovi više ne postoje. Niko više nije potreban da Zapad drži u ravnoteži, suprotnosti su iščezle, ravnoteža je opet uspostavljena.

Razumije se da je to bolna iluzija. Savremenici zapravo ništa ne znaju. Hladni rat postaje neka vrsta hladnog mira. To na opšte iznenađenje drugdje prolazi bez nasilja, ali ne u jugoističnoj Evropi. U Rumuniji je u borbama između vojske, bezbjednosnih snaga i građana izginulo na stotine ljudi. U Albaniji su izbili sukobi između snaga reda i demonstranata, i tamo ima na stotine žrtava. U Jugoslaviji je prelazak tekao uporedo s nizom ratova, u kojima je izginulo više od sto pedeset hiljada ljudi. Nikom nije donio poboljšanje taj rat, koji nije bio građanski, još manje rat plemena (iako ga neki zapadnjački mediji rado predstavljaju takvim), nego je bio jedan organizovani obračun. Svi su izgubili, osim onih koji su utjehu crpili iz žrvovanja i nebeskih nagrada. Postojao je pregovarački sto, jer su novembra 1990. SAD, Sovjetski Savez i trideset dvije druge zemlje Konferencije o bezbjednosti i saradnji potpisali sporazum kojim je zvanično okončan Hladni rat. Vojna savezništva su raspuštena, ostao je samo NATO. Pa ipak se ispostavilo da je rat u Jugoslaviji neizbježan. Ovo je moglo biti rješenje: prijem Jugoslavije u Evropsku uniju. Gledano unatrag, apsurdno je pomisliti da je takav plan zaista bio na stolu. EU je 1990. pozvala Jugoslaviju da postane član tog kluba (kao trinaesta zemlja), sa milijardama početnog kapitala kao injekcijom. Pregovarači, što će reći: svih šest predsjednika republika, su razmatrali prijedlog, ali plan je bio odbačen. “Vidjećemo šta će se sad desiti,” pisala je štampa.

Doista smo vidjeli šta se je desilo. Zašto narod nikad nije upitan za mišljenje? Većina građana je željela ostanak Jugoslavije. Tek šačica fanatika se nadala ratu i posijala sjeme uništenja i mržnje. Rat je trajao od 1991. do 1995. i ponovo buknuo 1999. Dobro se pazim da ne upotrijebim riječ “građanski rat”, zato što je to tek djelimično tačno. Jugoslovenske republike su se izdvojile iz federacije i postale jedna drugoj neprijateljski nastrojeni susjedi, ne više dijelovi iste političke porodice. Raspad Jugoslavije je bio humanitarna katastrofa, ali prije svega borba za moć, poticana od strane starih i novih elita koje su zloupotrijebile nacionalizam da obezbjede sopstvene položaje. Pritome je briga o interesima narodâ koje su oni predstavljali bila od sekundarne važnosti. U toku mog putovanja sam primijetio da je nacionalizam u svim novim državama potican vještački – kako u političkom diskursu, tako i u obrazovanju – usljed čega mlađa generacija postjugoslovena to često prihvata bez razmišljanja, ne obazirući se na osjetljive tačke istorijske pozadine.

Serija jugoslovenskih ratova je bila prvi naknadni potres Hladnoga rata. Sadašnji rat u Ukrajini je drugi naknadni potres, a ujedno i nagovještaj novog Hladnog rata, koji je opasniji nego što se ikada moglo zamisliti.

Vrijeme je da nastavim put. Prije otprilike sto godina neko mi je prethodio: poluirska, poluškotska spisateljica Rebeka Vest (Rebecca West). I sama porijeklom iz složene federacije, naime Ujedinjenog Kraljevstva, ona se mogla odlično uživjeti u fragmentiranu Kraljevinu Jugoslaviju. Ona je neposredno pred Drugi svjetski rat putovala Balkanom i njene utiske zabilježila u Black Lamb and Grey Falcon,* monumentalnom putopisu koji u sebi isprepliće istoriju, kulturu i politiku. Zaintrigirana padom i ponovnim usponom raznih imperija, željela je da izbliza doživi istoriju. Katkad bi smjesta upala u zamku kolonijalnog razmišljanja, ali ne mogu garantovati da i ja to neću raditi. Kao što je Vest pisala u vrijeme prijeteće opasnosti od svjetskog rata, tako i ja pišem u doba široko rasprostranjene nove nesigurnosti: talasi migracija, polarizacija, ekonomske krize. Moja ambicija nije samo da svjedočim o prošlosti, nego da sačinim most između posljednje generacije Jugoslovena i nove generacije koja živi u sjenci te nestale zemlje. Neko mora dalje nastaviti priču. “Ako mojim svjedočanstvom generacijama koje dolaze mogu prenijeti makar samo jedan kamičak istine iz te srušene građevine, onda nisam sasvim uzalud radio,” napisao je Štefan Cvajg(Stefan Zweig).

Jedan bosanski prijatelj mi je u toku pisanja preporučio film Rašomon japanskog režisera Akira Kurosave (Akira Kurosawa), snimljen 1950. i baziran na pričama Rjunosuke Akutagave (Ryūnosuke Akutagawa). “Ako zaista želiš razumjeti Jugoslaviju,” rekao je, “moraš vidjeti ovaj film, opet i opet.” Davno sam ja već gledao Rašomon, ali ga nisam shvatio. Sad sam se opet udubio u njega. Radnja se odvija u Japanu dvanaestog vijeka. Na pljusku, kod oronule Rašomon-kapije u Kjotu, jedan sveštenik, građanin i drvosječa skupa traže sklonište od nevremena. Razgovaraju o groznom događaju kojem su tog popodneva svjedočili, naime silovanju i ubistvu u nekoj šumi. Ali njihove verzije onoga što su vidjeli su međusobno suprotstavljene. Ko govori istinu, a ko laže? Postoji li nešto kao istina? Ili svi vide samo jedan dio stvarnosti, obojen vlastitim strahovima, interesima i sjećanjima? Film pokazuje da je objektivnost iluzija. Čak i kad svako zaista pokušava da ispriča istinu, preostaju samo fragmenti i interpretacije. “Što ne isključuje,” daje mi do znanja drugi bosanski prijatelj, “da moraš nastaviti tragati za istinom.”

Istina. Ili više istina – višeznačni pojam? Poslije Rašomona sam više nego ikada razumio da, ako ovu knjigu želim napisati istinito, moram ispoštovati sve aspekte te priče, kao i protivrječnosti i neugodne istine.

----

Crno jagnje i sivi soko. Prim. prev.

(S holandskog praveli: Goran Sarić i Goran Trkulja)

Johan de Boose, Prometej.ba