Šest mjeseci nakon zakonskog povećanja minimalne plate u FbiH, građani tog bh. entiteta odavno nisu bili siromašniji.

Ono što je krajem prošle godine izgledalo kao ozbiljna socijalna mjera, potez čiji je cilj zaustavljanje odlaska radno sposobnih ljudi, ispostavilo se samo kao veo za još jednu pljačku naroda, još jedna mjera koja osigurava nastavak demografske katastrofe.

Ispočetka se činilo kao da će cijenu povećanja minimalne plate platiti poslodavci, pa je prvi mjesec stvarno tako i bilo – vidio sam to po svom radnom kolegi, kog je sto maraka mjesečno više učinilo čovjekom malo mirnijim, te po svome gazdi, koji je našao razlog da moju platu spusti.

Onda su krenula poskupljenja, koja od tada nisu prestala, pa je tako i nova minimalna plata ubrzo postala slabija od stare.

Ljudi mogu da ne kupuju neke stvari, recimo preskupe ugostiteljske hranu i piće ili stvari za razonodu, ali nije tako kad dođe do supermarketa, tog najvećeg stratišta minimalnih plata, u kom iz dana u dan sve veći broj do juče običnih artikala, kao što su paprike ili šljive, odlazi u sferu luksuza.

Vladin način zaštite građana u tom pogledu, ono ponižavajuće zaključavanje već uvećanih cijena određenih prehrambenih artikala, odlična je ilustracija kako vlast u Bosni vidi građanstvo: stara je poslovica da zdravlje ulazi na usta, a baš toga na listi od 65 proizvoda nedostaje; svježeg voća i povrća nema osim graha, namirnice koja pogoduje evociranju uspomena na rat, niti ima crvenog mesa.

Zasad se sve još uvijek okreće na šalu. Duhovitost Bosne uvijek je bila prvi, često i jedini bedem odbrane stanovništva, ali ispod svih tih odličnih šala, recimo o trešnjama, čije sam propadanje po prodavnicama pratio iz dana u dan, kako iz boje trule višnje prelaze u boju tamne hrđe, budi se gnjev naroda, koji se u svojoj višedecenijskoj potlačenosti sukobljava među sobom, praveći se još slabijim za onu jedinu borbu koja u ovim trenucima ima smisla, a to bi bila ona u kojoj se svi zajedno borimo protiv ovakve nepravedne i bezobrazne države.

Jer dok se narod bosanski, ćopićevski rečeno, kvrži u kvrgama, dok osiromašene porodice između svoja četiri zida, selimovićevski rečeno, vade jedno drugome oči, državni službenici, posebno rukovodioci, demonstriraju životni ima-se-može-se stil, iz kog se nazire feudalna budućnost Bosne, koja je tu i tamo već stigla – slučaj Dženan Memić podsjeća na nekadašnja prava engleskih lordova, koji su imali pravo ubiti svakog ko nije plemić bez da o tome ikome polažu računa.

U svem tom jadu narod okreće oči ka nebu, ali ni taj pogled ne može napraviti puno kad sa zemlje dopiru glasovi vjerskih otaca, opominjući na sabur i strpljenje, na to da je bolje otrpiti na ovom, da bi se na onom svijetu stiglo do vječnog zadovoljstva, do trenutka kada će svi zemaljski zulumćari dobiti svoje, a oni, ljudi pitomi i krotki, oni će to sve gledati s blaženim osmijehom na licu koji nikad neće proći.

Tako stiješnjeni između zemlje i neba, mali narodi Bosne i Hercegovine, koji ipak ne mogu izdržati mirno sve, okreću se jedni protiv drugih: većini je, izgleda, lakše kriviti ove ili one, nego priznati gorku istinu o patnjama da se sastavi kraj s krajem, jer to je u kapitalizmu, reklo bi se, najveći mogući grijeh – biti siromašan, s porezom bednim, kako je to u svoje vrijeme opisao Horacije.

Ovih dana dok prolazim kroz odjel sa voćem i povrćem, odakle me poprijeko gledaju breskve i nektarine, paradajz i paprike, zna me obuzeti sjećanje na 2014. godinu, na onaj februarski dan nalik na proljetni, kada je narod Bosne jedini put pokazao da je u stanju usprotiviti se državi i pretvoriti joj centre moći u pepeo i dim, bez obzira što će u danima koji su uslijedili dokazati da je politički nepismen, to jest da je rulja.

Da se od tada nije puno promijenio, narod je nastavio dokazivati na izborima – eto to me baš čudi, da ljudi nisu skontali ni toliko da ne valja birati manje-više jedne te iste, ako ni zbog čega drugog, onda bar da pojedinci ne bi predugo primali ogromne plate; inače su naši ljudi dosta brižni oko toga među sobom, da jedni drugima prave što lošiju reklamu i tako se na svoj način održavaju (ne)jednakim, ali u politici baš nikako na to ne nadolaze.

No, kako vlast najavljuje nova poskupljenja, među kojima i struje što povlači sve drugo, može biti da se nešto i dogodi u skorije vrijeme, neki narodni kontranapad, neki prelazak sa interneta na ulice, neki protest ili demonstracije.

Od ovog mjeseca poslodavci su dobili malu poreznu olakšicu, uz najavu još jedne kroz nekoliko mjeseci. Govorilo se prije pola godine da će to u konačnici pripasti radnicima, ali sad se ta priča promijenila, sad je rečeno da je to za poslodavce, da je sada do njih hoće li se ili neće povećati platežna moć radnika.

S tim se sklopila potpuna slika državne brige za građanstvo, koju sam imenovao u početku teksta: bio je to samo veo za novu narodnu pljačku, samo još jedan potez iz kog se vidi da je vlast u Bosni sama sebi svrha.

Hoće li ova teška vremena roditi nove heroje, ostaje da se vidi. Društveni uslovi za to su već tu.

Boris Lalić, Prometej.ba