Kad je prije trideset godina potpisan Daytonski mirovni sporazum, bilo je jasno da je njime najviše profitirala agresorska srpska strana koja je dobila vlastiti entitet, nastao na etničkom čišćenju i genocidu, potpuno očišćen od pripadnika drugih nacija i vjera. Unatoč tome, srpska strana u početku nije bila zadovoljna Daytonskim sporazumom, jer je razbio velikosrpske iluzije o dokidanju granice na Drini i spajanju u jednu državu. Vremenom su ipak shvatili da im Dayton daje velike pogodnosti te su Republiku Srpsku pretvorili, kako je to prije petnaest godina zapisao Ivan Lovrenović, „u mali organizirani srpski 'reich' s ove strane Drine: jedan narod, jedna država (makar i bez međunarodnog kapaciteta), jedan vođa, jedna vjera i kultura, a sve po formalno demokratskim uzusima.“

Kada u tenutnoj političkoj krizi Milorad Dodik i njegovi politički istomišljenici u Republici Srpskoj uporno zazivaju vraćanje na „osnove Daytona“, oni žele stvari vratiti na početak, na 1995. godinu, i tako državi Bosni i Hercegovini oduzeti i ono malo ingerencija koje je stekla zahvaljujući nametnutim odlukama visokih predstavnika, koje je podržao i sam Dodik. Koliko značenje ima Daytonski mirovni sporazum za Republiku Srpsku pokazuje i činjenica da se dan kad je ugovor parafiran (21. novembar) slavi kao praznik, što nije slučaj u Federaciji BiH, na što cinično ovih dana međunarodnu zajednicu podsjeća članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, želeći time naglasiti kako je srpska strana najvjernija Daytonu, ali onom izvornom, bez kasnijih izmjena.

Kad je riječ o Daytonu, potpuno jednake stavove imaju i vlast i opozicija u Republici Srpskoj. Dodik je svjestan da se nitko iz opozicije neće usuditi dovoditi u pitanje prava i ingerencije Republike Srpske jer bi to bilo političko samoubojstvo. Svjestan je i da mu državne institucije ne mogu ništa na teritoriju Republike Srpske bez asistencije međunarodne zajednice, a ona se, barem zasad, ne želi miješati. Ako uzmemo u obzir i činjenicu da ima podršku Srbije, Rusije i nekih drugih država u Europi i svijetu, jasno je da Dodik neće jednostavno odustati od svojih ciljeva.

No, Milorad Dodik koji krši Ustav BiH, nije samo neprijatelj države, on je veliki politički problem i u Republici Srpskoj. Budući da je u potpunosti ovladavao entitetskim mehanizmima moći, da je praktično sva vlast u njegovim rukama, osim nekoliko gradova i općina koje ne kontrolira SNSD, on se ponaša autokratski, sve kontrolira, ponižava opoziciju, novinare, civilno društvo, a sve to nailazi i na podršku većine srpskog naroda. Ovdašnji narodi vole autokrate, dive se siledžijama, i najčešće podržavaju najprimitivnije i najbahatije političare.

Miloradu Dodiku na ruku ide i politički kontekst u Europi i općenito svijetu, u kojem politika često nije zalaganje za opće dobro, borba za slobodu i društvenu pravdu, nego naprosto sredstvo vladanja na ljudima i društvenim resursima. Milorad Dodik, slično kao i njegovi politički uzori kao što su Vučić, Orban, Putin, Trump i drugi, ne vjeruje u politiku kao „pluralni zajednički svijet ljudi“ (H. Arendt) koji poštuje razlike, ljudska prava i slobode, nego isključivo u politiku svedenu na dominaciju, lukavstvo, laž, prevare i trgovinu. Takvi političari, povijest o tome svjedoči, najviše štete učine svojima, upravo onima koje uvjeravaju da sve to čine za njih i radi njih. Razmjere političke štete nastale Dodikovim upravljanjem Republikom Srpskom bit će moguće sagledati tek njegovim silaskom s vlasti, a to bi moglo biti bolno i gorko za građane Republike Srpske.

I hrvatska strana zahtijeva vraćanje na izvorni Dayton jer smatra da su joj naknadne odluke visokih predstavnika oduzele dio političkih prava koja su joj Daytonskim mirovnim sporazumom pripadala. Posebno se inzistira na promjeni Izbornog zakona i problemu preglasavanja u Federaciji BiH. Neriješeni odnosi između bošnjačke i hrvatske strane u Federaciji BiH idu na ruku političarima u Republici Srpskoj, i istodobno objašnjavaju držanje hrvatske strane u trenutnoj političkoj krizi: načelno se osuđuju separatistički potezi vlasti u Republici Srpskoj, ali se istodobno na njih gleda blagonaklono i kao na dobrodošlu pomoć da se jasnije izrazi vlastito nezadovoljstvo u Federaciji BiH i ukaže na problem bošnjačkog unitarizma. U tome hrvatska strana ima podršku i Republike Hrvatske, ali i dijela međunarodne zajednice koja je osjetljiva na kolektivna prava.

Na političke probleme u Federaciji BiH, izazvane biranjem člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda bošnjačkim glasovima (slučaj Komšić), upozoravalo se i prije, još od 2010. godine kad je Željko Komšić po drugi put izabran u Predsjedništvo BiH, a ovih dana je na tu političku anomaliju ponovno ukazao sarajevski profesor Enver Kazaz čime je izazvao lavinu osuda u bošnjačkoj javnosti. Kazaz opravdano apelira da se mora riješiti takozvano „hrvatsko pitanje“ jer ono opterećuje bošnjačko-hrvatske odnose i otvara mogućnost manipulacije, i bošnjačkoj i hrvatskoj strani, ljudima i njihovim političkim pravima. No, zasad bošnjačka javnost, politička, kulturna, medijska, odbija da se suoči s tim problemom i time kod bosansko-hercegovačkih Hrvata pojačava odium prema vlastitoj zemlji i prema svemu državnom. Istodobno, hrvatska strana ne želi prihvatiti ni minimum zahtjeva koji se tiču građanskog društva i individualnih prava. Sve se promatra kroz kolektivnu optiku, kao da ljudi nemaju i drugih identiteta osim onih koje su pukim slučajem naslijedili rođenjem.

Kad govorimo o reformi Izbornog zakona, nije riječ o podršci Draganu Čoviću i HDZ-u, koji ionako najviše profitiraju od „slučaja Komšić“, nego naprosto o pravu hrvatskog naroda da sam bira svoje političke predstavnike, jer to isto pravo uživaju i pripadnici srpskog i bošnjačkog naroda. Licemjerno je od hrvatskog naroda tražiti da prihvate postulate građanske države, dok druga naroda biraju svoje predstavnike. Dio ljudi u bošnjačkoj javnosti shvaća da „slučaj Komšić“ teško opterećuje bošnjačko-hrvatske odnose, ali se nitko od političkih predstavnika ne usuđuje podržati promjene Izbornog zakona iz straha da će biti proglašen državnim neprijateljem i izdajnikom. U tome značajnu ulogu imaju i bošnjački intelektulaci i novinari koji, pod izlikom da time brane građansku državu, svjesno podržavaju unitarističke aspiracije bošnjačkog nacionalizma.

Daytonskim mirovnim sporazumom najmanje je zadovoljna bošnjačka strana koja opravdano tvrdi da je nepravedan i neetičan jer je nagradio republičko-srpske zločine. U međuvremenu, u proteklih trideset godina, visoki predstavnici donijeli su odluke i amandmane na Ustav koje su osnažile državu, ali time bošnjačka strana nije posve zadovoljna, kao što nije zadvoljna ni ponašanjem dijela međunarodne zajednice u trenutnoj političkoj krizi. Nema ništa sporno u tome da se zahtijeva više države, jer je Daytonski mirovni sporazum u mnogim stvarima razvlastio državu i njezine ingerencije dao entitetima i kantonima (županijama), ali to se neće ostvariti po mjeri većinskog naroda, što zahtijevaju mnogi bošnjački političari i intelektualci koji demokraciju svode na puku demografiju.

Trenutna politička kriza, suprotno očekivanjima dijela javnosti, ponajprije one bošnjačke, nije donijela nikakve bitne reakcije međunarodne javnosti. Svi oni, na različite načine i u različitim prigodama, pozivaju domaće političke aktere da se dogovore. Pozivanje na dogovor triju naroda dosad nije donio rezultate, jer se dogovori i kompromisi u BiH, osim ako nije riječ o raspodjeli vlasti i budžetskih sredstava, smatraju političkom slabošću i nacionalnom izdajom. Svi se tobože pozivaju na interese vlastitog naroda, a zapravo taj isti narod konstantno eksploatiraju.

Daytonski mirovni sporazum produkt je međunarodne zajednice, a ne domaćih političkih aktera, pa nije ni realno očekivati da će ono što je zamrsila i zakomplicirala međunarodna zajednica riješiti domaći političari. Od početka je bilo jasno da se taj sporazum nije vodio etikom nego golom političkom pragmatikom. On je u svojoj srži nepravedan jer je nagradio etničko čišćenje i uspostavio Republiku Srpsku ostavljajući joj mogućnost da se formira kao paradržavna tvorevina. Dayton je zaustavio rat, ali je ostalo silno nezadovoljstvo na svim stranama koje je danas čini se snažnije nego prije trideset godina.

Najveći problem sadašnje Bosne i Hercegovine u tome je što nitko ne želi preuzeti odgovornost za državu. Međunarodna zajednica traži i očekuje da to učine domaći politički akteri, a oni su toliko međusobno razjedinjeni da će prije urušiti i ovo što je još ostalo od države nego doći do za sve tri strane prihvatljivih rješenja. Svatko prebacuje odgovornost na drugoga, a društvena nesreća se konstantno povećava.

Licemjerno je od onih koji su krojili daytonsku Bosnu i Hercegovinu pozivati domaće političare da pronađu izlaz iz trenutne političke krize. Čitava postdaytonska povijest pokazuje da se domaći politički akteri ni oko čega bitnoga ne mogu dogovoriti bez asistencije međunarodne zajednice.

Drago Bojić, Prometej.ba