Nakon pada Berlinskog zida i završetka Hladnog rata, mnogi su pomislili da će demokracija i vrednote povezane s njom ovladati svijetom. Među optimistima bio je i poznati kanadski filozof Charles Taylor koji je u tim promjenama vidio „povijesnu promjenu političke legitimacije“. Taylor je smatrao da demokracija postaje norma života kojoj se čak ni autoritarni režimi neće moći posve oduprijeti, jer i oni žele, bar u očima drugih, izgledati bolje nego što to stvarno jesu. Ta predviđanja su se djelomično ostvarila. No, trideset godina poslije, demokracija je u velikoj krizi i to upravo ondje gdje se to ne bi očekivalo – u Europi i razvijenom zapadnom svijetu.

Posljednjih godina u mnogim zapadnoeuropskim zemljama sve je više onih koji ne podržavaju demokratske principe, jer smatraju da ih demokracija osiromašuje i ugrožava, te promoviraju politike koje su suprotne demokratskim vrednotama. Jačanje radikalnih političkih stranaka koje otvoreno zagovaraju mržnju prema drugima, primjerice prema migrantima, potkopavaju temelje demokracije. Iako zvuči paradoksalno, pred našim očima se u demokratskoj atmosferi odvija sustavno urušavanje demokracije.

Upravo o tome u briljantnoj knjizi, objavljenoj ove godine, pišu Aleida i Jan Assmann (1938.-2024.). Knjiga nosi pomalo staromodan naslov: Gemeinsinn. Der sechste, soziale Sinn (Osjećaj za zajedničko. Šesto, socijalno čulo). Kažemo „staromodan“ zbog toga što u današnjem kapitalističkom svijetu pojmovi kao što su opće dobro ili osjećaj za zajedničko zvuče ili naivno ili kao sredstvo manipulacije ljudima.


Moramo se vratiti pojmovima „zajedničkog dobra“ i „osjećaja za zajedničko“ i u njima tražiti najmanji zajednički nazivnik interesa u podijeljenim društvima u kojima se vode žestoke političke borbe za očuvanje identiteta

Kako u suvremenim pluralnim društvima sačuvati društvenu koheziju, ako ona nije moguća na pripadnosti zajedničkoj naciji, religiji i kulturi, što je slučaj u pluralnim zapadnoeuropskim društvima, pitaju se autori. Bračni par Asmmann smatra da se ponovno moramo vratiti pojmovima „zajedničkog dobra“ i „osjećaja za zajedničko“ i u njima tražiti najmanji zajednički nazivnik interesa u podijeljenim društvima u kojima se vode žestoke političke borbe za očuvanje identiteta. Trebalo bi iznova u javnu sferu vratiti ideje povjerenja, empatije, bratstva, zdravog razuma i međusobne upućenosti jednih na druge. Zvuči primamljivo, ali istodobno i utopijski, reći će skeptici i pesimisti.

Jedini način da se Europa suprotstavi razarajućim desničarskim i populističkim politikama sastoji se u jačanju osjećaja zajedništva (sensus communis) među onima koji inzistiraju na nacionalnim, vjerskim i kulturnim razlikama. Važno je pritom razotkriti namjere populista koji zavode građane plašeći ih ljudima drugih nacija, vjera i kultura i zavodeći ih obećanjima da će im biti bolje bez drugih. Populistička politika je suprotnost politici orijentiranoj prema zajedničkom dobru države i društva. Svi oni koji za cilj imaju manipuliranje građanima i ostvarivanje njihovih kratkoročnih želja, izgubili su zajedničko dobro iz vida i dugoročno svim građanima nanose nepopravljivu štetu.

O takozvanom šestom, socijalnom čulu i osjećaju za zajedničko u Bosni i Hercegovini se rijetko govori, jer su u prvom planu identitarne politike čak i kod onih stranaka koje nominalno nisu nacionalne. Te teme ne dominiraju samo na političkoj sceni, nego su ovladale i svakodnevnim ljudskim životima i odnosima. Istodobno, posve su marginalizirane socijalne teme, loše stanje u zdravstvenom i obrazovnom sustavu. A upravo bi u bosansko-hercegovačkom višestruko podijeljenom društvu imalo smisla govoriti o demokratskim vrednotama koje se tiču svih.

Koliko god se nacionalistima iz sva tri nacionalna čopora činilo da ne postoji bosansko-hercegovačko društvo, da ono nije ni moguće, ima puno toga što veže ljude u ovoj zemlji. To je ponajprije zajedničko iskustvo patnje, i u dalekoj i najnovijoj prošlosti, na čemu bi se mogao graditi osjećaj empatije za druge. To je također i teško socijalno stanje koje opterećuje sve građane neovisno o njihovoj nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, na čemu bi se mogao graditi osjećaj društvene solidarnosti. To je, u konačnici, i osjećaj gubitništva, povijesnih i sadašnjih poraza, jer nitko nije uspio ostvariti svoje kolektivne želje i ciljeve.


Uvažavanje pozicije drugoga i korektan odnos prema ljudima s kojima živimo i koje susrećemo, nije nikakva kolektivna baština, jer se kolektivi vode posve drugačijom logikom – logikom straha, isključivosti i dominacije. Takvoj nehumanoj logici može se suprotstaviti samo pojedinac

U svakom društvu, a u bosansko-hercegovačkom posebno, postoje i takozvani „nedemokratski osjećaji“ kao što su strah od drugih, odbojnost prema drugima, slijepi patriotizam, ignoriranje tuđe patnje. Pogrešno je takve osjećaje ignorirati, smatra francusko-izraelska sociologinja Eva Illouz, nego ih treba uvažiti i pokušati ih transformirati u suosjećajnost i bratstvo. Takvih inicijativa ima unutar civilnog društva u Bosni i Hercegovini, ali su nedovoljno vidljive i često osporene kao uzaludne. Da takve inicijative nisu ipak uzaludne svjedoči suradnja ljudi različitih nacija i vjera na kulturnom, znanstvenom, ekonomskom i sportskom području, ali i veze među ljudima koji ne pristaju na uvriježeni stav kako život s drugačijima i različitima nije moguć.

Osjećaj za zajedničko, odgovornost za ono što je zajedničko, ne može se nametnuti, jer to i nije kolektivni osjećaj, nego naprosto odluka pojedinca. Uvažavanje pozicije drugoga i korektan odnos prema ljudima s kojima živimo i koje susrećemo, nije nikakva kolektivna baština, jer se kolektivi vode posve drugačijom logikom – logikom straha, isključivosti i dominacije. Takvoj nehumanoj logici može se suprotstaviti samo pojedinac koji će povjerovati da drugi nisu nužno naši neprijatelji, nego da nam mogu postati i prijatelji, vjerniji i od onih s kojima dijelimo istu nacionalnu, vjersku ili svjetonazorsku pripadnost.

Pišući o prijateljstvu, poljski filozof Leszek Kołakowski (1927.-2009.), u jednom eseju sažima to ovako: „Mada ne možemo, to je jasno, biti svakome prijatelj, možemo ipak imati takav odnos prema svijetu da u susretu s drugim ljudima, koje ranije nismo poznavali, gajimo pozitivnu presumpciju, pozitivnu pristranost, što može biti brzo uništeno spoznajama, ali što pomaže u životu, čak ako i ponekad šteti.“

Ako svoje odnose prema drugima, svojima, različitima, drugačijima, promatramo iz vjerničke perspektive, a to je važan aspekt u religijom obilježenom bosansko-hercegovačkom društvu, onda bi trebalo imati na umu da svatko od nas s drugima dijeli sudbinu i „svoga spasenja i svoje propasti“ (Karl Rahner). Drugi mogu biti balast u životu, ali i šansa da posvjedočimo svoju humanost. Zato je važno njegovati socijalno čulo, osjećaj za zajedničko, jer nas to spašava od oholosti, sebičnosti i svakog drugog zla.

Drago Bojić, Prometej.ba

Pratite Prometej na društvenim mrežama: Facebook, X i Instagram.

Prometej ne objavljuje trivijalne sadržaje i clickbait, nema reklame i oglase, ne dodvorava se većinama i ne služi moćnima, a već 13 godina važna je platforma za edukaciju i kritičku refleksiju u bh. društvu. Ako želite podržati nastavak kvalitetnog i nezavisnog rada Prometeja, to možete učiniti iz BiH ili inozemstva. Potrebne informacije možete pronaći ovdje.